From Wikipedia, the free encyclopedia
Richard Milhous Nixon (Yorba Linda, Kalifornija, 9.1. 1913. - New York, 22.4. 1994) bio je američki političar i državnik, poznat po tome što je jedini uspio dva puta biti izabran za potpredsjednika i dva puta za predsjednika. Najviše ga se ipak pamti po tome sto je bio prvi i dosad jedini predsjednik SAD-a koji je odstupio s dužnosti. Njegova ostavka bila je posljedica afere Watergate.
 | |
| Služba: | Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država |
| Trajanje mandata: | 1969.-1974. |
| Prethodnik: | Lyndon B. Johnson |
| Nasljednik: | Gerald Ford |
| Datum rođenja: | 9.1. 1913. |
| Mjesto rođenja: | Yorba Linda, Kalifornija, SAD |
| Datum smrti: | 22.4. 1994. |
| Mjesto Smrti: | New York, New York, SAD |
| Nacionalnost: | Amerikanac |
| Supruga: | Thelma Catherine Patricia Ryan (Pat) Nixon |
| Stranka: | Republikanska stranka |
Richard Millhouse Nixon je rođen kao dijete u familiji siromašnih kvekerskih farmera. Rano djetinjstvo mu je, osim siromaštva, obilježio snažan vjerski odgoj i stroga pravila o zabrani alkohola, psovanja i plesanja.
Nakon što je završio srednju školu godine 1930., mladi Nixon je, zahvaljujući odličnom poznavanju latinskog jezika i Shakespeareovih stihova, dobio stipendiju za studiranje na Harvardu. Međutim, njegovi siromašni roditelji mu nisu mogli priuštiti put do drugog kraja SAD, pa je umjesto toga morao pohađati lokalni Whittier College.
Godine 1934. je završio Pravni fakultet Univerziteta Duke, a potom položio pravosudni ispit. Odbijen je prilikom pokušaja da postane agent FBI, zbog čega je kasnije stekao animozitet prema moćnom direktoru te institucije J. Edgaru Hooveru.
Nixon je 1930-e proveo kao mali, i relativno slabo poznati advokat. Godine 1940. se, nakon dugogodišnje veze, oženio za srednjoškolsku nastavnicu Pat, s kojom će imati dvije kćeri - Triciu i Julie.
Ključni događaj u ranom Nixonovom životu je bio ulazak SAD u drugi svjetski rat. Nixon se prijavio u ratnu mornaricu. Nakon što je prošao obuku u Rhode Islandu i Iowi, poslan je na Južni Pacifik, gdje je služio u mornaričkoj logistici.
Tamo je dosadu kratio igrajući poker sa suborcima. Ubrzo se ispostavilo kako ima veliki talent za tu igru, a s vremenom je na kartama osvojio toliko novca da je počeo razmišljati da ga uloži u vlastitu kampanju za Kongres.
Godine 1946. Nixon je kao kandidat Republikanske stranke na izborima za Zastupnički dom Kongresa pobijedio demokrata Jerryja Voorhisa.
Nixon je u Zastupnički dom izabran još dva puta. U Washingtonu se vrlo brzo nametnuo kao jedan od najmlađih, najaktivnijih, ali i najkontroverznijih zastupnika. Tome je pridonijela njegovo aktivno sudjelovanje u hladnim ratom inspiriranoj makartističkoj histeriji, odnosno progonom raznih lijevo ili liberalno orijentiranih ličnosti pod optužbom za suradnju sa Sovjetima.
Nixon se pogotovo istakao u istrazi tokom koje je službenik State Departmenta Alger Hiss raskrinkan kao sovjetski agent. Kasnije se ispostavilo da je Hiss jedini od optuženih, koji je uistinu bio sovjetski agent, a ne nedužna žrtva desničarskih progona.
Međutim, Nixonov brutalni postupak prema Hissu, kao i prema liberalno orijentiranim političkim protivnicima, je doveo do neprijateljstva liberalne javnosti, ali i medija, s kojima će Nixon biti u neobjavljenom ratu do završetka svoje političke karijere.
Reputacija Nixona kao gorljivog antikomunista je bila jedan od glavnih razloga zašto ga je predsjednički kandidat Dwight D. Eisenhower na republikanskoj konvenciji godine 1952. odabrao za svog potpredsjedničkog kandidata. Time se nastojala djelomično zadovoljiti konzervativna struja u stranci, nezadovoljna nominacijom Eisenhowera kao favorita liberala i umjerenjaka.
Ubrzo nakon nominacije na Nixona se obrušila medijska haranga zbog navoda da je u njegov izborni fond uplaćena velika svota novca od bogatih, ali anonimnih simpatizera. Nixon je bio optužen za korupciju, a neki su Eisenhoweru sugerirali da usred kampanje promijeni potpredsjedničkog kandidata.
Nixon se, međutim, odlučio boriti, pri čemu je pokazao veliki talent za korištenje novog medija televizije. U legendarnom govoru, poznatom kao Checkers govor, dao je detaljni pregled svojih osobnih financija te priznao kako je jedini "problematični" poklon psić zvan Checkers koji služi kao ljubimac njegovim kćerima. Govor je izazvao provalu simpatija i Eisenhower je odlučio zadržati Nixonovu kandidaturu.
Nakon što je godine 1952. Eisenhower izabran, Nixon je postao potpredsjednikom SAD. Na tom mjestu se pokazao nesputanim kako tradicijom, kao i ustavnim ovlastima koje su potpredsjednicima davali uglavnom ceremonijalnu funkciju.
Nixon je aktivno sudjelovao u radu Eisenhowerove administracije te je bitno utjecao na njenu politiku u mnogim oblastima. Djelomičan razlog za to je bilo i sve slabije zdravstveno stanje predsjednika, zbog čega je 1955. godine po prvi put Nixon privremeno preuzeo vođenje vlade. Mnogi su već tada Nixona vidjeli kao Eisenhowerovog prirodnog nasljednika.
Godine 1956. Eisenhower je ponovno Nixona kandidirao za potpredsjednika, a nakon još jedne pobjede, Nixon je dodatno pojačao svoj politički utjecaj u Washingtonu. S vremenom se počeo nametati i na međunarodnom planu, pri čemu je stekao velike pohvale zbog govorničke vještine iskazane u improviziranoj debati s Nikitom Hruščovom u Moskvi 1959. godine.
Godine 1960. Nixon se nametnuo kao jedini kandidat Republikanske stranke na izborima, i smatrao bi se neospornim favoritom, da demokrati protiv njega nisu istaknuli mladog, atraktivnog i karizmatskog Johna F. Kennedyja.
Jedan od ključnih događaja u izbornoj kampanji je bila prva TV-debata u historiji. Dok su radio-slušatelji držali da je u njoj pobijedio Nixon, na TV-gledatelje je daleko bolji dojam ostavio atraktivni i telegenični Kennedy, nasuprot Nixona koji se znojio pred svjetlima reflektora.
Usprkos tome, ishod izbora je bio neizvjestan, a Kennedy je pobijedio uz razliku do 100.000 glasova. Nixon je sumnjao da je Kennedy, koristeći demokratsku mašineriju i veze s organiziranim kriminalom, namjestio izbore u Illinoisu i Texasu, ali je na kraju odlučio da rezultat izbora neće osporavati, plašeći se da ne osramoti SAD pred očima svijeta. Bijelu kuću je napustio godine 1961. zajedno s Eisenhowerom, po isteku mandata.
Nixon se nakon poraza nije odrekao političkih ambicija, i u tu je svrhu odlučio ojačati svoju izbornu bazu kao guverner Kalifornije. Međutim, godine 1962. se ispostavilo da je popularni demokratski guverner Pat Brown za njega preveliki zalogaj.
Nixon je taj poraz shvatio kao poniženje, a držao je da su za njega najviše krivi mediji, prema kojima je postajao sve paranoičniji. To je iskazao na izjavi prilikom priznanja izbornog poraza, kada je rekao da napušta politiku te da "više neće imati Richarda Nixona da ga udaraju".
Ispočetka se činilo da će Nixon to potvrditi, kada je iste godine napustio Kaliforniju te se preselio u New York gdje je našao posao u uglednoj advokatskoj firmi. Zbog posla se 22.11. 1963. našao na dallaskom aerodromu - slučajnost koja je poslije bila predmetom mnogih teorija zavjere vezanih uz atentat na Kennedyja.
Nixon se ponovno aktivno uključio u politiku 1964. za vrijeme republikanske izborne konvencije. Iako se nije kandidirao, njegova podrška je bila glavni razlog zbog koga su republikanci za predsjedničkog kandidata izabrali konzervativnog Barryja Goldwatera. Iako je Goldwater hametice poražen od demokratskog kandidata i tadašnjeg predsjednika Lyndon B. Johnsona, ti su događaji označili početak uspona konzervativnog krila Republikanske stranke nauštrb liberalnog krila s Istočne obale - frakcije prema kojoj je Nixon uvijek osjećao prezir.
Za Nixona je bilo daleko važnije što je tom prilikom stekao važne saveznike, uključujući perspektivnog Ronalda Reagana. Njemu je 1966. godine pomogao da postane guverner Kalifornije.
Međutim, za nastavak Nixonove političke karijere je najvažniji bio sve očigledniji neuspjeh SAD u vijetnamskom ratu, koji je do 1968. godine ozbiljno podijelio ne samo američku javnost, nego i Demokratsku stranku. Nakon odluke predsjednika Johnsona da se ne kandidira za izbore, Demokratska stranka se raskolila na nekoliko zakrvljenih frakcija - tradicionalne umjerenjake, ljevičarske radikale, kao i zagovornike opstanka rasne segregacije na Jugu.
Taj raskol se odrazio na porast nasilja na ulicama, a svoj doprinos tome su donijeli ubojstva Martina Luthera Kinga i Roberta Kennedyja, kao i studentski nemiri, inspirirani studentskim protestom u Parizu te krvavi neredi u crnačkim četvrtima. Demokratska stranka je u potpunosti izgubila autoritet nakon TV-kamerama zabilježenog nasilja na vlastitoj izbornoj konvenciji, na kojem je za kandidata izabran Hubert Humphrey.
Nasuprot tome, republikanci su se brzo ujedinili iza Richarda Nixona, koji se nametnuo kao idealni kandidat. Njegov izborni program je bio jednostavan - završiti nepopularni rat u Vijetnamu kroz "časni mir", a pod parolom "zakona i reda" dovesti mir na američke ulice. Nixon se u svojoj kampanji oslanjao na tzv. "tihu većinu" - konzervativne glasače koji, za razliku od radikalizirane ljevičarske omladine, nisu svoje stavove javno iznosili na uličnim demonstracijama.
Nixonova strategija se isplatila, iako su izborni rezultati bili tješnji nego što se očekivalo. Nixon je dobio 500.000 glasova više od Humphreya, ali je zato osvojio elektore u ključnim državama i relativno lako osvojio predsjednički mandat.
Prvi i najvažniji zadatak koji je Nixon sebi postavio pri dolasku u Bijelu kuću bilo je okončati vijetnamski rat na način koji ne bi bio protumačen kao američki poraz. U tu je svrhu Nixonov najbliži suradnik - savjetnik za nacionalnu sigurnost, a kasnije državni sekretar - Henry Kissinger formulirao strategiju temeljenu na tzv. realnoj politici lišenoj ideoloških i hladnoratovskih predrasuda, ali isto tako i bilo kakvih moralnih skrupula.
Na terenu se ta strategija temeljila na tzv. vijetnamizaciji vijetnamskoj rata, odnosno postepenom povlačenju američkih snaga iz Južnog Vijetnama, čiju obranu bi trebale preuzeti od SAD izdašno financirane, obučene i opremljene domaće snage. Da bi se za tu operaciju kupilo vrijeme, Nixon je odobrio eskalaciju rata putem bombardiranja, odnosno upada u susjednu Kambodžu i Laos gdje su sjevernovijetnamske i vijetkongovske snage imale sigurno sklonište.
Te ofenzive su izvedene tajno, bez formalnog odobrenja Kongresa ili objave, što je Nixon poslije vlastitim tumačenjem ustavnih ovlasti. Međutim, u američkoj javnosti, pogotovo među radikalnim ljevičarskim studentima, ta je odluka izazvala masovne, a negdje i krvave demonstracije, od kojih su najpoznatije one prilikom kojih je 1970. godine ubijeno četvoro studentata na Univerzitetu Kent. Istovremeno je nastojanje da se razotkriju Nixonove tajne operacije dovelo do masovnog "curenja" podataka iz američke administracije, što je samog Nixona učinilo paranoidnim i sklonim korištenju prljavim trikovima i ilegalnim aktivnostima da to spriječi.
Drugi važan aspekt Nixonove vijetnamske strategije je zaslužan za ono što mnogi smatraju jednim od najpozitivnijih aspekata njegove vanjske politike. Nixon je smatrao kako SAD moraju iskoristiti ideološki, a od kraja 1960-ih i tinjajući oružani sukob SSSR-a i NR Kine. Godine 1971. je otišao na historijsko putovanje u Kinu, sreo se s Mao Zedongom i omogućio NR Kini da postane stalni član UN. Taj će proces označiti početak kineskog otvaranja prema svijetu.
SSSR je, pak, plašeći se američko-kineskog saveza, reagirao pomirljivijom politikom prema SAD, pogotovo u oblasti nuklearnog razoružanja. Pod Nixonovom vladom su sklopljeni važni sporazumi o razoružanju, a dvije supersile su intenzivirale proces koji se naziva detant - smanjivanje napetosti u hladnom ratu, koji je upravo u Nixonovo doba najviše izgubio u intenzitetu.
Nixonova politika, doduše, nije imala velikog efekta na stanje u Vijetnamu, ali je godine 1972. velika proljetna ofenziva Sjevernog Vijetnama zaustavljena, te se Južni Vijetnam održao na životu usprkos sve manjih američkih efektiva. Nakon toga je slijedilo nesmiljeno bombardiranje Sjevernog Vijetnama koje je na kraju dovelo do Pariških mirovnih sporazuma, odnosno primirja 1973. godine, što je Nixonu bilo savršen izgovor da iz Vijetnama povuče i posljednje američke snage.
Vijetnamski rat je, s druge strane, bitno smanjio američki potencijal da utječe na stanje u drugim dijelovima svijeta. To je iskoristila Indija i usprkos američkim upozorenjima glatko porazila pro-američki Pakistan u indijsko-pakistanskom ratu 1971. godine, nakon koga je stvorena država Bangladeš.
Na unutrašnjem planu Nixon je, usprkos svoje desničarske i konzervativne reputacije, nastavio s liberalnim reformama koje se obično vezuju uz njegove prethodnike. Tako je osnovao EPA - agenciju za zaštitu okoline, a u nastojanju da se suprotstavi sve većem problemom narkomanije u američkom društvu je osnovao agenciju DEA.
Nixon je također, u nastojanju da se smire etničke, rasne i druge tenzije u američkom društvu, kao prvi predsjednik uveo programe tzv. afirmativne akcije ili pozitivne diskriminacije, koji su trebali pomoći crncima i drugim manjinama da se što brže u pravima i socijalnom statusu izjednače s većinskim bijelcima.
Za Nixonovu političku karijeru se kobnim pokazalo ono što se ispočetka držalo njegovim najvećim trijumfom.
Godine 1972. je u Demokratskoj stranci ojačalo radikalno lijevo krilo, poraženo na izbornoj konvenciji prije četiri godine. Ovaj put su ljevičari na izbornoj konvenciji uspjeli progurati nominaciju Georgea McGoverna, koji se Nixonu na izborima suprotstavio platformom temeljenom na hitnom povlačenju iz Vijetnama i programom izdašnih socijalnih reformi.
McGovernov program je bio privlačan mladim radikalima, ali ne i "tihoj većini" glasača, pa je Nixon relativno lako osvojio veliki broj tradicionalnih glasača Demokratske stranke. Na izborima je dobio 60 % - jedan od rekordnih rezultata u historiji predsjedničkih nadmetanja.
Međutim, sam Nixon nije bio uvjeren da će tako lako pobijediti, a gorka iskustva s "curenjem" informacija i stalna medijska haranga ga je učinila paranoičnim i nepovjerljivim čak i prema vlastitoj stranci. Zbog toga je za kampanju angažirao vlastitu organizaciju CRP, čiji su članovi protiv demokrata koristili "prljave trikove", često na rubu, a nekad i s one strane zakona.
Jedna od takvih "prljavih" operacija bila je provala u Hotel Watergate, sjedište Demokratske stranke u Washingtonu, s ciljem prikupljanja informacija. Provalnici su uhapšeni 17.6. 1972. godine, a u oktobru iste godine je Washington Post započeo seriju članaka koja je počinitelje povezivala s CRP-om, a kasnije i sa samim predsjednikom. To je bio početak zloglasnog skandala koji će biti poznat kao afera Watergate.
Nixon je sve vrijeme negirao da ima ikakve veze sa skandalom, ali je s vremenom na vidjelo izlazilo sve više dokaza koji su upućivali na to da su Nixon i njegovi najbliži suradnici pokušavali zataškavati slučaj. Nixon se, nastojeći spasiti položaj, morao nevoljko riješiti nekih od svojih najbližih suradnika, koji su, pak, poslije odlučili svjedočiti protiv njega kada je podignuta službena istraga.
Nixonovom položaju nije nimalo pomoglo ni izbijanje naftnog šoka u jesen 1973. godine, kada je nagli skok cijena izazvao masovno nezadovoljstvo u zemlji, a Nixon smatran odgovornim za sve ekonomske i druge nevolje. Nixonu je također odmogla i ostavka potpredsjednika Spire Agnewa, kojemu su istražitelji pronašli dokaze o utaji poreza i pronevjeri. Nixon je na njegovo mjesto imenovao Geralda Forda.
U maju 1974. godine je pravosudni odbor Zastupničkog doma Kongresa, koga su kontrolirali demokrati, započeo formalni postupak opoziva. Kao ključni dokaz su korištene audio-vrpce s dokazima o nizu protuzakonitih radnji, čije je objavljivanje i korištenje 5.8. 1974. u postupku odobrio Vrhovni sud. Vidjevši da je izglasavanje opoziva neizbježno, Nixon je četiri dana kasnije podnio ostavku.
Nixon je nakon izlaska iz Bijele kuće bio uvjeren da će protiv njega biti nastavljena krivična istraga, te da će na kraju završiti u zatvoru. Međutim, novi predsjednik Gerald Ford je 9.9. 1974. donio tada kontroverznu odluku kojom se na bivšeg predsjednika primjenjuje abolicija. Tako se na odgovor na pitanje je li Nixon prekršio zakon nikada nije mogao pronaći na sudu.
Stav javnosti je u to vrijeme, s druge strane, bio nedvosmislen. Nixon je tada uživao reputaciju najomraženijeg političara, a oduzeta mu je i dozvola za advokaturu. U medijima i popularnoj kulturi je prikazivan kao monstrum i diktator, a novinari koji su ga raskrinkali su proglašavani herojima.
Nixon je, s druge strane, uporno tvrdio da je nedužan, iako su i kasnije otkriveni dokazi ukazivali da je njegova upetljanost u aferu Watergate veća nego što je to itko mislio priznati.
S protekom godina, a pogotovo nakon predsjednikovanja njegovog nasljednika i u mnogim stvarima ideološki bliskog Ronalda Reagana, Nixonova reputacija se poboljšala. Mnogi su manje obraćali pažnju na skandal, a više na njegova neosporna politička dostignuća. Nixon je postupno sticao reputaciju iskusnog državnika.
Tome je pridonijelo i da su mnogi istaknuti i ugledni članovi administracija Reagana, Busha starijeg i Busha mlađeg, stekli iskustva i započinjali karijere upravo pod Nixonom.
Nixon je mirovinu provodio prikupljajući materijal za predsjedničku biblioteku, ali i pisao memoare koji su objavljeni pod naslovom Six Crises.
Nixon je 18.4. 1994. na svom imanju u New Jersey doživio moždani udar i umro četiri dana kasnije. Njegov pogreb je održan 27.4. 1994. i predstavljao je prvi predsjednički pogreb nakon više od dva desetljeća.
Mnogi historičari smatraju da je Nixon bio pretjerano i neopravdano sotoniziran, isto onako kao što je njegov prethodnik i antipod Kennedy bio pretjerano i neopravdano veličan kao jedan od najvećih američkih predsjednika.
| Prethodnik: | Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država 1969. - 1974. | Nasljednik: |
| Lyndon B. Johnson 1963. - 1969. | Gerald Ford 1974. - 1977. |
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
