From Wikipedia, the free encyclopedia
Oskar Herman (rođena: Oskar Hermann) (Zagreb, 17. 3. 1886 – Zagreb, 18. 1. 1974), jugoslavenski slikar. Jedan od slavne minhenske četvorke; Kraljević, Račić, Becić, Herman, koja se zove slikari minhenskog kruga, i za koje se tvrdi da su osnivači "Hrvatske moderne".[1]
| Oskar Herman | |
|---|---|
| ekspresionizam - apstraktna umjetnost | |
 | |
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 17. 3. 1886. Zagreb, Austro-Ugarska |
| Smrt | 18. 1. 1974. (dob: 87) Zagreb, SFR Jugoslavija |
| Opus | |
| Polje | slikarstvo |
Oskar Herman je rođen 17. 3. 1886 u Zagrebu, u židovskoj porodici Danijela i Jozefine Hermann.[2][3] Otac mu je bio trgovac i skupljača narodnih rukotvorina.[1] Oskaru je majka umrla kada je imao četiri godine. Odrastao je uz tri sestre i jednog brata. Oskar je 1940-ih skratio obiteljsko prezime Hermann u Herman. 1892 godine Oskar je upisao donjogradsku nižu pučku dječačku školu. Razred je pohađao s Josipom Račićem. 1894 godine propao je posao njegova oca Danijela što je uzrokovalo probleme u obitelji. 1896 godine prešao je u gornjogradsku zagrebačku gimnaziju. Poslije je upisao višu trgovačku školu jer je otac Danijel želio da Oskar postane trgovac. 1903 Oskar je nakon mature odlučio postati slikar, te je napustio obiteljski dom i upisao slikarsku školu Konrada Filipa. 1904 godine Oskar se preselio u Minhen, nakon što je dobio stipendiju Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade Kraljevine Hrvatske i Slavonije u Zagrebu. Oskar se nakon priprema u slikarskoj školi Antona Ažbea upisao na Akademiju likovnih umjetnosti u Minhenu. Upisao se u crtačku klasu prof. Johanna Hartericha. Tijekom studija je prijateljovao sa Josipom Račićem i Romanom Kramsztykim. Tijekom studija prihvatio je teze Juliusa Meier-Graefea o nedjeljivom jedinstvu prošlosti i živoga suvremenog slikarstva. 1905 godine, u doba predsjednik minhenske secesije, postao je učenik Huga Freiherra von Habermanna. Od 1907 do 1910 godine, kad je završio studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu, polazio je i slikarske satove kod prof. Karla Rauppa i Petera Halma. Još u toku studija, 1908 godine, je prvi puta izlagao u dvorani Obrtne škole u Zagrebu. 1909 godine Oskar je upoznao Juliusa Meier-Graefea, jednog od najutjecajnijih promicatelja suvremene umjetnosti u Njemačkoj toga doba. Rezultat tog poznanstva je Oskarovo dugogodišnje kopiranje dvaju Maréesovih slika. 1911 odputovao je u Beč, 1912 u Švicarsku, Belgiju i Veliku Britaniju (London) gdje je posjećivao izložbe. Početkom Prvog svjetskoga rata Oskar se vratio u Zagreb. Kao ograničeno sposoban, 1915 je upućen u zagrebačku kasarnu Austro-Ugarske vojske, gdje je 1918 završio vojni rok.[1][4]
Nakon rata ponovno je otišao u Minhen gdje je, uz kraće boravke u Parizu i Berlinu, živio sve do 1933 godine. Od 1919 kontinuirano je samostalno izlagao na izložbama minhenske nove secesije. Oskar se u Minhenu afirmirao, izlagao je po ostalim gradovima Njemačke, te je postao član minhenskog sindikalnog udruženja likovnih umjetnika. 1922 godine Oskar je u Zagrebu zatražio domovnicu novouspostavljene Kraljevine Srbije, Hrvatske i Slovenije. 1924 Oskaru je umro otac, te se on nakratko vratio u Zagreb i Beograd. Potom je boravio u Francuskoj i Italiji. Dolaskom nacista na vlast 1933 godine, Oskar se je vratio u Zagreb. Povratak u Zagreb je bio za Oskara korjenito prijeloman. S minhenskom slikarskom kulturom se nije uklopio u aktualne zagrebačke trendove, pa kad je 1934 u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu priredio samostalnu izložbu, likovna kritika ga nije razumijela, te je negativno pisaka o njegovu slikarstvu. Tijekom Drugog svjetskog rata, tj. dolaskom ustaša na vlast, Oskar se sklonio u Karlovac.[1][4] Odande je prebjegao u Ljubljanu,[4] da bi od 1942 do 1944 godine bio interniran u izbjegličkom logoru Ferramonti-Tarsia na jugu Italije.[1][3][4] Po oslobođenju iz logora tj. kapitulacijom Italije početkom septembra 1943, Oskar se aktivno uključio u Narodnooslobodilačku borbu (NOB).[3] U NOB-u je boravio u Apuliji,[4] te je potom radio u koloniji slikara partizana u Cozzanu kod Gorice.[3] Kao član Kulturno-umjetničkog odjela Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) sudjelovao je u organizaciji izložbe umjetnika partizana u Splitu.[1][4] Po oslobođenju Jugoslavije, 1945, Oskar se vratio u Zagreb u svoj stan-atelje u Martićevoj 14b/IV.[4] Zaposlio se kao kustos u Modernoj galerij, u kojoj je radio do umirovljenja 1949.[4] 1946 sudjelovao je na UNESCO-voj izložbi u Parizu, a 1947 na velikoj izložbi "Slikarstvo i kiparstvo naroda Jugoslavije 19. i 20. stoljeća".[4]
11. 1. 1974 Oskar je tijekom slikanja pretrpio moždani udar. Prevezen je u zagrebačku Vojnu bolnicu, gdje je 18. 1. iste godine umro. Pokopan je u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. Bio je oženjen za Miru Svježić-Herman.[4]
1954 priređena mu je retrospektivna izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, a 1971 velika retrospektivna izložba u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. 1955 nagrađen je Nagradom grada Zagreba, a 1960 odlikovan Ordenom zasluga za narod I. reda. Grafički zavod Hrvatske mu je posthumno objavio 1978 veliku monografiju autora Borisa Kelemena i Grge Gamulina. 1966 nagrađen je nagradom "Vladimir Nazor" za životno djelo. Na II. trijenalu jugoslavenskog crteža u Somboru, 1971 godine, dobio je prvu nagradu.[1][4]
Oskar je bio samozatajan umjetnik izvan svih klanova, tako da je vrlo kasno prihvaćen i shvaćen, on je samotnjački krenuo novim umjetničkim stazama moderne. Redovito je izlagao u Minhenu od 1914 do 1927. Samostalno je izlagao u Zagrebu, Splitu, Osijeku, Somboru, Beogradu i Parizu.[1]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
