Indoevropski prajezik

Indoevropski prajezik, praindoevropski jezik ili proto-indoevropski jezik, hipotetski je zajednički predak indoevropskih jezika. Postojanje takvog jezika generalno je prihvaćeno od lingvista, iako se vodi debata oko mnogo specifičnih detalja.

Franz Bopp, osnivač moderne indoevropeistike

Indoevropeistika je poredbeno-povijesna lingvistička disciplina koja proučava povijesni razvoj indoevropskih jezika i jezičnih porodica te rekonstrukciju indoevropskog prajezika. Također proučava kulturu, mitologiju, društva i književnost.

Rekonstrukcija

Nema direktnih dokaza indoevropskog prajezika jer nikad nije zapisan. Svi glasovi i riječi rekonstruirani su upotrebom komparativne metode. Zvjezdica (asterisk) rabi se kao oznaka rekonstruiranih riječi, kao što su *wódr "voda", *k`won "pas" ili *tréyes "tri (3)". Mnoge riječi u suvremenim indoevropskim jezicima potječu iz takvih "prariječi" kroz regularne glasovne promjene.

Svi su indoevropski jezici flektivni jezici (iako su mnogi, kao engleski jezik, izgubili većinu fleksije). Pomoću komparativne metode, vrlo je vjerojatno da je bar posljednji stadij indoevropskog prajezika bio flektivan jezik, koji se više koristio sufiksima nego prefiksima.

Međutim, pomoću interne rekonstrukcije i morfološke (re)analize rekonstruiranog, nedavno je pokazano da je vrlo vjerojatno da je davnija faza indoevropskog prajezika mogla biti jezik s fleksijom korijena, kao semitski prajezik.

Kronologija i porodice

Indoevropski prajezik vjerojatno se govorio od 6000. p. n. e. do 3000. p. n. e., a vjerojatno se dezintegrirao između 3500. i 2500. p. n. e. Baltoslavenski jezik izdvojio se oko 1500. p. n. e., a praslavenski oko 500. p. n. e.

Neki su pretpostavili da je indoevropski prajezik bio samo dio nostratičkog prajezika, a tu je teoriju postavio danski lingvist Holger Pedersen, a potom razradio Vladislav Iljič Svityč 1971. Nostratički prajezik govorio se prema toj teoriji negdje oko 15 000 pr. Kr., a dijelio se na sljedeće skupine:

1. afrazijski jezici
2. kartvelski jezici
3. dravidski jezici
4. altajski jezici
5. uralski jezici
6. indoevropski jezici.

Kentumski i satemski jezici

Indoevropski se jezici dijele na kentumske i satemske jezike. Isprva su kentumski smatrani zapadnim, a satemski istočnim, no ta je gruba dijalektalna podjela ukinuta otkrićem toharskog koji je bio najistočniji, a ipak kentumski jezik.

Ova je podjela temeljena na odrazu praindoevropskog fonema *k´. Naime vrijedi sljedeća formula:

• kentumski jezici (lat. centum): *k´ = *k ≠ *k^w
• satemski jezici (av. satəm): *k´ ≠ *k = *k^w.

Znači, u kentumskim se jezicima razlikuju odrazi običnih i labijaliziranih velara, a palatalizirani se velari stapaju s običnim velarima.

Kentumski jezici:

• Anatolijski jezici
• Grčki jezik
• Italski jezici
• Keltski jezici
• Germanski jezici
• Toharski jezik

Satemski jezici:

• Indoiranski jezici
• Armenski jezik
• Albanski jezik
• Baltoslavenski jezici

Indoevropljani

Pregled praindoevropske ekspanzije prema kurganskoj teoriji

Analizom leksika utvrđene su neki podaci o praindoevropskim govornicima. Poznavali su poljoprivredu, trgovinu, život u zajednici i srodstvo, kovine, domaće i divlje životinje, planinski kraj i bjelogoricu, odjeću, vjeru itd. Vjerojatno su bili ratnički nastrojeni (zbog pojedinog dijela leksika i njihove ekspanzije)

Postojalo je nekoliko hipoteza o njihovu izvornu položaju. Neki su tvrdili da su bili između Balkana i Irana u Maloj Aziji na što je upućivao leksik vezan uz planinski kraj, a i poznavanje riječi za neke životinje južnije od tog prostora. Drugi su tvrdili da su živjeli u sjeveroistočnom Iranu uz jezero Urmiju, a treći da su bili u dunavskom području. Danas je najprihvaćenija teorija arheologinje Marije Gimbutas koja je dokazala da je posebna kultura pokapanja mrtvih nadrgrobnim humcima - kurgani - raširena baš kuda i indoevropski jezici.

Istraživači

William Jones, engleski filolog koji je prvi pretpostavio indoevropski prajezik

• William Jones 1786. upozorio je na sličnost sanskrta s grčkim, latinskim, gotskim, keltskim i staroperzijskim te je pretpostavio zajednički izvor.
• Filip Vezdin 1790. napisao je prvu sanskrtsku gramatiku, a 1798. prvu studiju o srodnosti Jonesovih jezika, a dodao je još avestički, germanski i druge te primjere paradigmi i leksika.
• Franz Bopp 1816. u svom je djelu O konjugacijskom sustavu sanskrta u usporedbi s istim u grčkom, latinskom, perzijskom i germanskom pretpostavio zajednički prajezik smatrajući sanskrt najbliži tom prajeziku. Bopp postaje utemeljiteljem poredbene lingvistike.
• August Schleicher 1861. rekonstruirao je indoevropski prajezik. Osnivač je teorije rodoslovnog stabla prema kojoj se svi jezici granaju iz jednog izvora, uključivši u svoju teoriju divergencije i darvinistički pristup.
• Johannes Schmidt i Hugo Schuchardt upotpunjuju Schleicherovu teoriju rodoslovnog stabla koja je vremenski orijentirana svojom valnom teorijom. Ona prikazuje prostorno širenje promjena i nadopunjuje prethodnu teoriju.
• Karl Brugmann 1886. - 1893. objavljuje pet svezaka Grundriss der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen koja govori o fonologiji, morfologiji i sintaksi praindoevropskog te indogermanskih jezika.

Izvori

• Beekes, Robert S. P. (1995). Comparative Indo-European Linguistics, Amsterdam: Benjamins. ISBN 1556195052
• Kapović, Mate (2008). Uvod u indoeuropsku lingvistiku: pregled jezika i poredbena fonologija, Zagreb: Školska knjiga. ISBN 978-953-150-847-6 Arhivirano 2009-11-26 na Wayback Machine-u
• Mallory, James Patrick (2006). Indoeuropljani: zagonetka njihova podrijetla, Zagreb: Školska knjiga. ISBN 953-0-61568-X
• Fortson, Benjamin W. (2004). Indo-European Language and Culture: An Introduction, Malden, Massachusetts: Blackwell. ISBN 1-4051-0315-9

Vanjske veze

• Praindoeuropski rječnik i etimološki rječnik ranih indoeuropskih jezika Arhivirano 2010-05-23 na Wayback Machine-u ()
• Praindoeuropska sintaksa Arhivirano 2009-04-14 na Wayback Machine-u
• Geoffrey Sampson: Recite nešto na praindoeuropskom