Remove ads
Rat u Hrvatskoj je naziv koji se koristi za niz povezanih oružanih sukoba koji su se za vrijeme i neposredno nakon raspada Jugoslavije - od 1991. do 1995. - odigravali na teritoriju današnje Hrvatske između hrvatskih vojnih, policijskih i paravojnih snaga s jedne, te paravojnih snaga pobunjenih hrvatskih Srba, odnosno snaga Republike Srpske Krajine, koje je podržavala Jugoslavenska narodna armija, a kasnije Srbija.[9] U Hrvatskoj se za taj sukob koristi izraz Domovinski rat - dok se u engleskoj literaturi koristi i izraz Hrvatski rat za nezavisnost. Rat u Hrvatskoj se često uzima kao dio šire cjeline koju čini i rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995). Nakon kolapsa komunizma u istočnoj Europi, cilj Hrvatske i Bosne i Hercegovine bio je stvaranje neovisnosti, dok su JNA, srpski pobunjenici i paravojne formacije - pod organizacijom i komandom srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića[10][11][12] - imale cilj zadržati ta područja pod kontrolom Beograda uz pomoć "etničkog čišćenja" nesrpskog stanovništva i stvaranja dvaju novih srpskih država na tim teritorijima.
| Rat u Hrvatskoj | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio Ratovi u bivšoj Jugoslaviji | |||||||||
 Epizode iz rata: Dubrovnik nakon bombardiranja; paravojne formacije u Slavoniji; Vukovar nakon bitke; činovnici JNA pregledavaju dokumente stanovnika priobalja; uništen tenk u okolici Karlovca | |||||||||
| |||||||||
| Zaraćene strane | |||||||||
 Hrvatska Bosna i Hercegovina (1995.) |
 Republika Srpska Krajina JNA (kontrolirala  Srbija) (1991.-1992.) Vojska Republike Srpske (1992.-1995.) | ||||||||
| Komandanti | |||||||||
| Franjo Tuđman Anton Tus Gojko Šušak Janko Bobetko Zvonimir Červenko Petar Stipetić Rahim Ademi Mile Dedaković Atif Dudaković |
Slobodan Milošević Milan Martić Milan Babić Goran Hadžić Mile Mrkšić Veljko Kadijević Blagoje Adžić Života Panić Jovica Stanišić Franko Simatović Borisav Jović | ||||||||
| Snage | |||||||||
| 100.000 vojnika | 70.000 vojnika (1991.)-200.000 vojnika (1995.) | ||||||||
| Gubici | |||||||||
| Hrvatski izvori: | Srpski izvori:
ili
| ||||||||
Ratom i ratnim razaranjem bilo je obuhvaćeno 54% hrvatskog teritorija, na kojem je živjelo 36% hrvatskog stanovništva. Srpski su vojnici zauzeli 14.760 km2 ili 26% hrvatskog teritorija[6]. UNHCR procjenjuje da je 1991. godine u Hrvatskoj bilo oko 500.000 prognanika i izbjeglica,[13] a k tome je 150.000 ljudi bilo u izbjeglištvu u inozemstvu.
Prema podacima Državne revizije za popis i procjenu ratne štete izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990.–1999. godine iznosila je 236.431.568.000 kuna ili 65.350.635.000 DEM.[6] Prema drugim podatcima, uništeno je 180,000 domova, 25 % hrvatske ekonomije te prouzročeno 27 milijardi $ materijalne štete.[14]
Remove ads
U travnju i svibnju 1990., održali su se višestranački izbori u Hrvatskoj. HDZ je pobjedio sa 41.5 % glasova te dobio dvije trećine mjesta u parlamentu. 30.5. 1990. Franjo Tuđman je izabran za predsjednika predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske te je izrazio program o neovisnosti Hrvatske i istupanju iz SFRJ.[15] Kao rezultat izbora, Srpska demokratska stranka (SDS) osvojila je vlast u Benkovcu, Donjem Lapcu, Gračacu, Glini, Korenici, Kninu, Obrovcu i Vojniću.[15]
25.7. 1990. osnovana je Srpska skupština u Srbu, kao političko predstavništvo srpskog naroda u Hrvatskoj. Proglasila je suverenitet i autonomiju srpskog naroda u Hrvatskoj. 31.7. Milan Babić je postao predsjednik Srpskog Narodnog Vijeća, provedbenog tijela Srpske skupštine. 16.8. pozvali su na referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj. Idućeg dana, vlada Hrvatske proglasila je referendum nezakonitim.[15] Hrvatska policija je u nekoliko gradova sa srpskom većinom oduzela oružje iz policijskih postaja. Srbi su reagirali uspostavljanjem barikada u Kninu i okolici.[15] Referendum je održan između 19.8. i 2.9. 1990., no Hrvatima je onemogućen pristup glasovanju. Rezultat referenduma je bio sljedeći: 97.7 % birača glasovalo je za autonomiju.[15] 21.12. 1990. proglašena je SAO Krajina nad područjima sjeverne Dalmacije i Like. SAO Krajina je samu sebe definirala kao "oblik teritorijalne autonomije unutar Republike Hrvatske".
22.12. 1990. parlament Hrvatske usvojio je nov ustav, u kojem je Hrvatska definirana kao "nacionalna država hrvatskog naroda i država članova ostalih naroda i manjina koji su njeni građani...Srbima se jamči jednakost sa građanima hrvatske nacije".[15]
Srbi Krajine su pak smatrali da su novim ustavom izgubili pravo konstitutivnog naroda, kojima su imali pravo na samo-opredjeljenje.[15] 4.1. 1991., osnovan je Sekretarijat unutrašnjih poslova (SUP) a Milan Martić je izabran za tajnika unutrašnjih poslova SAO Krajine. 5.1., izvršno vijeće je obavijestilo hrvatski MUP da je SUP poništio njegovu ovlast nad teritorijem SAO Krajine.[15] 3.2. Ured predsjednika RH odgovorio je Vuku Draškoviću, predsjedniku Srpskog pokreta obnove (SPO), na njegovo optužujuće pismo hrvatskom predsjedniku.
Možete li navesti ijednu ranjenu ili ubijenu žrtvu, ijedan metak ispaljen od organa sigurnosti ili ijedno ime Srbina stradalog u zatvorima demokratske države Hrvatske?[16]
1.3. i 31.3. 1991. odigrali su se oružani sukobi u Pakracu i na Plitvicama između hrvatskog MUP-a i milicije SAO Krajine koja je pokušala proširiti svoju ovlast nad tim općinama. JNA je potom intervenirala kako bi razdvojila dvije strane.[15]
1.4. 1991. Milan Babić naredio je mobilizaciju Teritorijalne Obrane i dobrovoljačkih jedinica SAO Krajine. U istoj naredbi, zatražio od je od MUP-a Srbije "tehničku i osobnu potporu" SAO Krajine.[15] Istog datuma, izvršno vijeće SAO Krajine odobrilo je odluku o udruživanju sa Srbijom, u kojoj se određuje da se ustav i zakoni Srbije, kao i pravni sustav SFRJ, primjenjuju na SAO Krajinu.[15] Također je najavljen referendum o pitanju: "Jeste li za pripajanje SAO Krajine i Republike Srbije 30.4.?"[15] Predsjednik Srbije Slobodan Milošević javno se usprotivio referendumu, izjavivši da bi pitanje trebalo biti: "Jeste li za ostanak SAO Krajine u Jugoslaviji?" Također je zatražio povlačenje pripajanja SAO Krajine Srbiji.[15]
12.5.1991. održan je referendum sa pitanjem: "Jeste li za ostanak SAO Krajine u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i ostalima koji odluče ostati u Jugoslaviji?" 99.8 % je glasovalo potvrdno. 16.5. SAO Krajina je odobrila referendum i izjavila da je "konstiutivni dio ujedinjenog državnog teritorija Republike Srbije". I Babić i Martić su izjavili da SAO Krajina pripada Srbiji.[15]
19.5. 1991. održan je referendum u Hrvatskoj o neovisnosti i istupanju iz SFRJ. 94.1 % je glasovalo potvrdno. Srbi Krajine su bojkotirali referendum.[15]
29.5. Babić je proglašen predsjednikom a Martić ministrom obrane Krajine. Također je uspostavljena Milicija Krajine. 25.6. Slovenija i Hrvatska su proglasile neovisnost od Jugoslavije. Međutim, međunarodna zajednica ih je uspjela nagovoriti da zamrznu odluku do 8.8.[15]
1.8. 1991. vlada SAO Krajine odlučila je primjeniti zakon o obrani Srbije na svojem teritoriju. 30.11. to je ukinuto.[15] U augustu 1990. i tijekom ljeta 1991. službenici MUP-a Srbije, među njima Jovica Stanišić i Franko Simatović, sastajali su se sa vodstvom SAO Krajine, poglavito sa Martićem, kako bi raspravljali o financijskoj, logističkoj i vojnoj pomoći. Prema presudi ICTY-a, Srbija je često pozitivno odgovarala na financijsku potporu Krajine.[15] Radmilo Bogdanović slao je oružje Krajini putem Bosanskog Novog.[15] JNA i oružane snage SAO Krajine su surađivale od 1991.[15] Kada je policija Otoka, u blizini Bosanske Krupe (Bosna i Hercegovina) uhapsila Martića u septembru 1991., jaka koordinacija Miloševića, Radovana Karadžića i Jovice Stanišića osigurala mu je oslobađanje unutar par dana.[15]
Početkom 1991. osnovan je kamp za treniranje u Golubiću gdje je Martić trenirao policiju Krajine.[15] Kamp su vodili MUP SAO Krajine i MUP i Služba državne bezbednosti (SDB) Srbije.[15] Dragan Vasiljković trenirao je posebne paravojne jedinice u Golubiću a plaćao ga je SDB Srbije.[15] Obučeni specijalci su potom uspostavili daljnje paravojne jedinice u svojem okrugu.
Od 1.8. 1991. do 15.2. 1992. srpske snage sastavljene od JNA-a, Teritorijalne obrane Srbije i Srba Hrvatske, MUP jedinica Srbija i paravojnih jedinica napale su i preuzele gradove, sela i naselja u području Krajine. Tada je uspostavljen režim progona koji je protjerao nesrpsku populaciju sa trećine Hrvatske. 1991., Milan Babić je više puta bio na sastancima sa vodstvom Srbije, SFRJ i Srba Bosne gdje su definisane takve taktike.[17]
19.12. 1991. proglašena je Republika Srpska Krajina. 26.2. 1992. SAO Zapadna Slavonija i SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem pridružili su se RSK.[15]
Remove ads
Rat je počeo kao serija manjih incidenata na etničkim miješanim područjima odnosno područjima Hrvatske sa srpskom većinom, gdje su se lokalni Srbi u ljeto 1990. tokom tzv. balvan revolucije bili pobunili protiv nove hrvatske vlade Franje Tuđmana, nezadovoljni njenim nastojanjem da se Hrvatska osamostali od Jugoslavije. Tuđmanova je vlada taj proces nastojala zaustaviti policijskim intervencijama, što je u proljeće 1991. dovelo do većih oružanih sukoba, u koje se uplela JNA, ispočetka pod izlikom razdvajanja zaraćenih strana. Međutim, sukobi su nastavili eskalirati nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske 25.6. 1991., a otada se JNA sve otvorenije stavlja na stranu hrvatskih Srba, tada već organiziranih u formacije vlastite države.
Iako je Hrvatska, prvenstveno zbog nedostatka teškog oružja, trpila velike gubitke u ljeto i jesen 1991. godine, JNA to nije bila u stanju iskoristiti zbog masovnog osipanja ljudstva. Istovremeno je rastao diplomatski pritisak da se što brže okonča rat te s njime povezani prizori razaranja i ljudskog stradanja simbolizirani opsadom Vukovara[21] i opsadom Dubrovnika[22] - pogotovo od strane Njemačke koja je inzistirala na priznanju nezavisnosti Hrvatske i Slovenije. Vukovar je bio pogotovo teško pogođen ratom - prema procjenama, najmanje 1798 osoba je poginulo od bombi JNA tijekom opsade.[23] Također, padom grada preko 250 osoba, uglavnom ranjenika, je deportirano iz vukovarske bolnice, mučeno na Ovčari te potom smaknuto od srpske paravojske.[24] Početkom 1992. je potpisano tzv. Sarajevsko primirje, kojim su na duže vrijeme obustavljena neprijateljstva, a JNA se povukla iz Hrvatske. Potpisan je i Vanceov plan između Tuđmana s hrvatske i Miloševića i Kadijevića sa srbijanske strane a kojim je u Hrvatsku u svrhu očuvanja mira stigao UNPROFOR.[15]
Usprkos niza oružanih incidenata pa i većih okršaja, od kojih je najvažniji hrvatski pokušaj zauzimanja Baranje u proljeće 1992. godine, primirje se održalo, a do ljeta 1992. su se pretežno crnogorski kontingenti JNA - koja se tada transformirala u VJ - povukli i s okupiranih područja Dubrovnika. U tom je periodu položaj Krajine nastavio slabiti, najviše zahvaljujući izbijanju rata u BiH. Prema rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a, Krajina se trebala demilitarizirati i dopustiti povratak hrvatskih izbeglica, međutim, to se nije dogodilo.[15]
U januaru 1993. rat je ponovno eskalirao nakon što je na području sjeverne Dalmacije Hrvatska vojska poduzela Operaciju Maslenica[25] s ciljem zauzimanja nekoliko strateških točaka. Nakon početnih uspjeha, hrvatska je ofenziva zastala i pretvorila se u pozicijski rat postupno stišan nakon nekoliko učestalih primirja. Nekoliko mjeseci kasnije hrvatske snage su poduzele Operaciju Medački džep, čije su posljedice danas izvor brojnih kontroverzi.[26]
Hrvatske snage su u tim operacijama stekle značajna iskustva, a od potpisivanja Washingtonskih sporazuma i podršku američke vlade, u kojoj je upravo Hrvatska vojska prepoznata kao ključni faktor okončanja rata u BiH. Hrvatska vojska je nastavila jačati u organizacijskom i logističkom smislu, a u maju 1995. poduzela Operaciju Bljesak kojom je likvidirana krajinska enklava u Zapadnoj Slavoniji, ali su zabilježeni ratni zločini. Prema izveštaju Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava (HHO), u akciji Bljesak pripadnici hrvatske vojske ubili su 83 srpska civila. Od tog broja, 30 je ubijeno u napadima na izbegličke kolone, a 53 u svojim kućama.[27]
Krajini je predložen Plan Z-4 kojim bi joj se osigurala autonomija unutar Hrvatske, no Martić je na nagovor Miloševića odbio prihvatiti ga.[15] U augustu 1995. godine hrvatske snage, u suradnji s V korpusom Armije BiH iz bihaćkog džepa poduzimaju Operaciju Oluja kojom je pod hrvatski nadzor stavljen zapadni dio RSK, uključujući glavni grad Knin. Ti su događaji doveli do masovnog egzodusa srpskog stanovništva, ali i brojnih ratnih zločina.
Iako se često govori da je rat u Hrvatskoj završio s Operacijom Oluja, dijelovi hrvatskog teritorija su bili izloženi bombardiranju bosanskosrpskih snaga sve do završetka rata u Bosni i Hercegovini u jesen iste godine, dok je sudbina preostalog dijela RSK - SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema - riješena Erdutskim sporazumom u novembru 1995. kojim je dogovorena mirna i postupna tranzicija tog područja pod hrvatsku vlast. Ona je dovršena početkom 1998. kada je Hrvatska konačno ostvarila svoj suverenitet na međunarodno priznatim granicama.
Remove ads
Postoje razne procjene o tome koliki je broj poginulih u ratu u Hrvatskoj, ali se uglavnom spominje brojke od 13.583 mrtvih i nestalih, 37.000 ranjenih, odnosno oko 33.000 ranjenih na hrvatskoj strani, te oko 8.000 mrtvih i nestalih i još neutvrđen broj ranjenih na jugoslavenskoj/krajinskoj strani. Po službenim podacima vlade iz 2009. godine 1827 osoba se još uvijek vode kao nestale [28].
Uz ljudske gubitke zabilježena su i velika razaranja na ratnim područjima, od kojih neka nisu sanirana ni desetljeće nakon završetka rata. Na dijelu Hrvatske još uvijek se nalaze protupješadijske mine.
Najvidljivija posljedica rata jesu demografske promjene, koje se prvenstveno odnose na egzodus stanovništva s područja bivše Krajine, temeljem kojih je drastično smanjen postotak Srba u stanovništvu Hrvatske. Te se promjene djelomično odnose i na Bosnu i Hercegovinu, odnosno dijelove današnje Republike Srpske, gdje je porastao broj Srba nauštrb predratnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva. Prema procjenama, bilo je sveukupno 500,000 izbjeglica i prognanih u Hrvatskoj.[13] Hrvatska strana imala je 247,000 raseljenih 1993., što je spalo na 196.000 prognanih početkom 1995.[29] Nakon Operacije Oluje, počinje masovni povratak raseljenih Hrvata i ostalih nesrpskih stanovnika. Srpska strana imala je 300,000 raseljenih tokom rata.[30] Prema optužnici MKSJ-a, 1991. su srpske snage izvele deportaciju najmanje 170.000 Hrvata i ostalih nesrpskih stanovnika.[31] U prvostupanjskoj presudi protiv Gotovine i Markača, MKSJ je baratao brojkom od 20.000 deportiranih Srba tijekom Operacije Oluje. Međutim, u pravomoćnoj presudi, odbačena je teza da je bombardiranje Knina prouzročilo deportaciju srpskog stanovništva. Ipak, u izvještaju Ujedinjenih naroda iz 1994., spominje se etničko čišćenje Srba u zapadnoj Slavoniji.[32]
Rat je imao ozbiljne posljedice za razvoj demokracije u Hrvatskoj, s obzirom da je ratna opasnost služila kao izgovor za brojna kršenja ljudskih prava kao i uvođenje autoritarnih tendencija, pogotovo po pitanju slobode medija kao i slobode izražavanja. Još je važnije bilo to da je pažnja javnosti bila skrenuta s pitanja ekonomske tranzicije odnosno privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća, koja je izvedena upravo za vrijeme rata, i to na način koji mnogi stručnjaci smatraju pogubnijim po hrvatsku ekonomiju od samih ratnih razaranja. Ratu mnogi također pripisuju naglo bujanje kriminala u Hrvatskoj.
Pitanje ratnih zločina počinjenih od strane hrvatskih snaga, odnosno njihovog sudskog procesuiranja, od početka 2000. godine bio je jedan od izvora nestabilnosti na hrvatskoj političkoj sceni. Do 2011., nakon završetka pregovora sa EU, hrvatski državni vrh većinom je sanirao situaciju pokretanjem sudskih postupaka te poboljšanjem kvalitete ljudskih prava. Srbijanski državni vrh također kreće u tom pravcu, međutim državu i dalje koči obveza hapšenja optuženog ratnog zločinca Gorana Hadžića koji je uvjet za evropske integracije. Nakon hapšenja Hadžića 20.7.2011., Srbiji je otvoren put prema EU.
Remove ads
Ovaj članak je dio serije | |||
 | |||
| Rana historija | |||
| Prije Hrvata | |||
| Srednjovjekovna historija | |||
| Panonska Hrvatska | |||
| Primorska Hrvatska | |||
| Hrvatsko Kraljevstvo | |||
| Unija s Ugarskom | |||
| Habsburška vladavina | |||
| Hrvatska u 20. vijeku | |||
| Kraljevina SHS/Jugoslavija | |||
| Banovina Hrvatska | |||
| Drugi svjetski rat u Hrvatskoj | |||
| Nezavisna Država Hrvatska | |||
| ZAVNOH | |||
| SFRJ | |||
| Moderna Hrvatska | |||
| Rat u Hrvatskoj | |||
| Poratna Republika Hrvatska
| |||
| Datum | Događaj |
| 17.8. 1990. | Balvan revolucija |
| 21.10. 1990. | proglašava se SAO Krajina |
| 1.3. 1991. | Okršaj u Pakracu |
| 31.3. 1991. | Incident na Plitvicama |
| 2.5. 1991. | Sukob u Borovom Selu |
| 2.5. 1991. | Prosvjedi u Zadru 1991. |
| 6.5. 1991. | Prosvjedi u Splitu 1991. |
| 12. 5. 1991. | Referendum o statusu SAO Krajine |
| 19. 5. 1991. | Referendum o hrvatskoj samostalnosti |
| 25.6. 1991. | Hrvatska i Slovenija proglašavaju neovisnost |
| 26.7. 1991. | Pokolj u Kuljanima |
| 1.8. 1991. | Pokolj u Dalju |
| 3.8. 1991.-1992. | Bitka za Osijek |
| 17.8. 1991. | Opsada Kijeva 1991. |
| 19.8. 1991. | Operacija Labrador |
| 25.8.-18.11. 1991. | Bitka za Vukovar |
| 29.8.-17.11. 1991. | Bitka za Gospić |
| 14.–19.9. 1991. | Bitka za vojarne |
| 14.–19.9. 1991. | Bitka za Zadar |
| 1.10. 1991. | Opsada Dubrovnika |
| 5.10. 1991. | Hrvatska objavljuje sveopću mobilizaciju |
| 1991.-1992. | Ubojstva Srba u Sisku 1991.-1992. |
| Oktobar 1991.-februar 1992. | Ubojstva u Pakračkoj Poljani |
| 7.10. 1991. | Bombardiranje Banskih dvora |
| 10.10. 1991. | Masakr u Lovasu |
| 10.–13.10. 1991. | Masakr u Širokoj Kuli |
| 16.–18.10. 1991. | Masakr u Gospiću |
| 20.10. 1991. | Masakr u Baćinu |
| 31.10.-4.11. 1991. | Operacija Otkos 10 |
| Novembar 1991.-februar 1992. | Masakr u Erdutu |
| 18.11. 1991. | Ovčara |
| 18.11. 1991. | Masakr u Škabrnji |
| Decembar 1991. | Slučaj "Selotejp" |
| 12.12. 1991. | Operacija Orkan 91 |
| 13.12. 1991. | Pokolj u Voćinu |
| 16.12. 1991. | Masakr u Joševici |
| 21.12. 1991. | Masakr u Bruškoj |
| 21.12. 1992. | Operacija Miljevci |
| 22.1. 1993. | Operacija Maslenica |
| 9.–17.9. 1993. | Operacija Medački džep |
| Januar 1995. | Osmišljavanje Z-4 plana |
| 1–3.5. 1995. | Operacija Bljesak |
| 2.–3.5. 1995. | Raketiranje Zagreba |
| 4.–7.8. 1995. | Operacija Oluja |
| 12.11. 1995. | Potpisan Erdutski sporazum |
Remove ads
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju optužio je Slobodana Miloševića u 32 tačke; za istrebljenje, mučenje, nezakonito zatvaranje, zločin protiv čovječnosti, ubojstvo, kršenje pravila ratovanja i tešku povredu Ženevskih konvencija. Optužnica ga je teretila za sljedeće:[33][34][35]
- sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu davanjem uputa i pružanju pomoći političkom vrhu SAO Krajine, pružanjem financijske, materijalne i logističke podrške regularnim i neregularnim vojnim snagama radi preuzimanja vlasti na tim područjima
- davanje uputa organima vlade Republike Srbije radi formiranja oružane snage odvojene od saveznih oružanih snaga radi angažiranja u borbenim akcijama izvan Republike Srbije.
- činjenicu da je imao efektivnu kontrolu nad KOS-om, kontraobavještajnom komponentom JNA
- istrebljenje ili ubojstvo više stotina hrvatskih i drugih nesrpskih civila, uključujući žene i starije osobe (pokolj u Voćinu, pokolj u Baćinu, pokolj u Saborskom, pokolj u Škabrnji, pokolj u Nadinu, pokolj u Bruški, pokolj u Gornjem Viduševcu, masakr u Lovasu)
- dugotrajno i rutinsko zatvaranje i zatočenje više tisuća hrvatskih i drugih nesrpskih civila u zatočeničkim objektima u Hrvatskoj i izvan nje, uključujući zatvoreničke logore koji su se nalazili u Crnoj Gori, Srbiji i Bosni i Hercegovini (logor Sremska Mitrovica, logor Stajićevo, logor Begejci i dr.)
- uspostavljanje i održavanje nehumanih životnih uvjeta za hrvatske i druge nesrpske civile zatočene u spomenutim zatočeničkim objektima.
- višekratno mučenje, premlaćivanje i ubijanje hrvatskih i drugih nesrpskih civila zatočenih u spomenutim zatočeničkim objektima
- opsada Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a
- Ovčara
- deportacija najmanje 170.000 hrvatskih i drugih nesrpskih civila iz područja Hrvatske, od toga 20.000 iz okolice Vukovara
- uništavanje stambenih objekata i druge javne i privatne imovine, kulturnih ustanova, povijesnih spomenika i vjerskih objekata hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva u Dubrovniku i njegovoj okolini, Vukovaru, Erdutu, Lovasu, Šarengradu, Bapskoj, Tovarniku, Voćinu, Saborskom, Škabrnji, Nadinu i Bruškoj
- ubijanje zatvorenika u zgradi policije u Dalju i bacanje njihovih leševa u Dunav
- vojnici JNA sistematski su pljačkali javnu, privrednu i privatnu imovinu u gradovima i selima Brgat, Ćilipi, Dubravka, Gruda, Močići, Osojnik, Slano, Donja Ljuta, Popovići, Mihanići, Drivenik, Konavle, Plat, Čepikuće, Uskoplje, Gabrili, Pridvoje, Molunat, Donja Čibaća, Karasovići i Zvekovica. Veliki dio te imovine transportiran je u Crnu Goru u vojnim vozilima JNA. JNA je nakon toga uvela mjere da bi se opljačkana imovina evidentirala i održavala
Sam Milošević umro je prije presude, međutim MKSJ ga je ipak neizravno proglasio krivim u presudi protiv Milana Martića iz 2007:
Između 1991. i 1995., Martić je bio na položajima ministra unutarnjih poslova, ministra obrane i predsjednika samoproglašene "Srpske Autonomne Oblasti Krajina" (SAO Krajina), koja je kasnije preimenovana u "Republiku Srpsku Krajinu" (RSK). Zaključeno je da je tijekom tog razdoblja sudjelovao u udruženom zločinačkom poduhvatu u koji je bio uključen i Slobodan Milošević, a čiji je cilj bio stvaranje ujedinjene srpske države putem počinjena široko rasprostranjene i sustavne kampanje zločina protiv nesrba koji su živjeli u područjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koja su trebala postati dijelom takve države[36]
– Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, u svojoj presudi protiv Milana Martića
Sveukupno, optužnice, presude i zatvorske kazne Međunarodnog suda za rat u Hrvatskoj bile su sljedeće:
Srpska strana
- Slobodan Milošević - umro prije presude
- Milan Martić - 35 godina[37]
- Mile Mrkšić - 20 godina[38]
- Milan Babić - 13 godina (počinio samoubojstvo)[39]
- Veselin Šljivančanin - 10 godina[38]
- Pavle Strugar - 7.5 godina[40]
- Miodrag Jokić - 7 godina[41]
- Goran Hadžić – suđenje prekinuto zbog smrtonosne bolesti optuženog[42][43]
- Vojislav Šešelj – oslobođen optužbi;[44][nb 1] 4,75 godina zbog nepoštivanja suda[51][52][53]
- Jovica Stanišić - oslobođen optužbi, suđenje vraćeno na početak 2015.[nb 2]
- Franko Simatović - oslobođen svih optužbi;[56][57] suđenje vraćeno na početak 2015.
- Željko Ražnatović - ubijen prije hapšenja[58]
- Slavko Dokmanović - počinio samoubojstvo[59]
- Vladimir Kovačević - slučaj prebačen sudskim organima Srbije. Tamo je proglašen mentalno nestabilnim te je prebačen u mentalni azil.
- Milan Zec - povučena optužba[60]
- Momčilo Perišić - oslobođen svih optužbi[61][62]
- Miroslav Radić - oslobođen svih optužbi
Hrvatska strana
- Ante Gotovina - oslobođen svih optužbi[nb 3][71]
- Mladen Markač - oslobođen svih optužbi[71]
- Ivan Čermak - oslobođen svih optužbi[71]
- Mirko Norac - slučaj prebačen organima Hrvatske. Tamo je osuđen na 7 godina[72]
- Janko Bobetko - umro prije hapšenja[73]
- Rahim Ademi - oslobođen svih optužbi[72]
Remove ads
1999. Hrvatska je podnijela tužbu protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde (MSP) zbog genocida počinjenog tijekom rata u 90-ima. Kao odgovor, i srbijanska vlada je pokrenula protutužbu protiv Hrvatske za isto ratno razdoblje. Nakon 16 godina, MSP je najzad donio presudu u februaru 2015., na koju nije moguća žalba. Prema njoj, hrvatska tužba je odbačena sa sljedećim obrazloženjem:
Prema popisu, hrvatsko stanovništvo u regijama istočne Slavonije, zapadne Slavonije, Banovine, Banije, Korduna, Like i Dalmacije je 1991. brojalo između 1,7 i 1,8 milijuna stanovnika... Hrvatska je predstavila brojku od 12.500 hrvatskih smrti, što osporava Srbija. Sud zaključuje da, čak i ako je ova brojka točna - pitanje o kojemu neće odlučiti - broj žrtava u Hrvatskoj je malen u odnosu na veličinu ciljanog dijela skupine.
– MSP u presudi Hrvatska protiv Srbije, 2015.[74]
MSP je isto tako odbacio srbijansku protutužbu sa sljedećim obrazloženjem:
Čak i da je postojala namjerna politika da protjera Srbe iz Krajine, u svakom slučaju nije pokazano da je takva politika imala imala cilj fizičkog uništenja skupine u pitanju... Kao što je već ranije gore spomenuto, nisu dokazani svi činovi koji tvore element genocida a koje navodi Srbija. Oni koji i jesu uspješno dokazani - osobito ubijanje civila i zlostavljanje bespomoćnih pojedinaca - nisu počinjeni na takvoj razini da jedino mogu ukazati na postojanje genocidne namjere.
– MSP u presudi Hrvatska protiv Srbije, 2015.[75]
Remove ads
Remove ads
- 31. 3. 2016. prvostupanjskom presudom oslobođen optužbi, a koju je izreklo pretresno vijeće koje je vodio sudac Jean Claude Antonetti. Nakon presude, MKSJ je zasut masovnim kritikama, najvećim u svojoj historiji, između ostalog jer se time nakon slučaja Perišić i Stanišić i Simatović oformio dojam da tribunal odbija da osudi bilo koga iz Srbije za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Činjenica da je 24.3. 2016. u presudi Karadžiću Šešelj proglašen članom udruženog zločinačkog pothvata, a u vlastitoj presudi je oslobođen, ukazalo je na veliku unutarnju nedosljednost MKSJ-a.[45] Sense Agecija, koja je izvještavala o svim suđenjima pred MKSJ-om, je povodm presude objavila članak "Pobačena pravda" i zapisala: "Suđenje na kojem je sve što je moglo da krene naopako, krenulo naopako, nije ni moglo da završi drugačije nego pobačenom presudom!... Reći da je ovo četvrta kapitulacija Tribunala pred Šešeljem bio bi eufemizam. Konsternacija kojom je dočekana današnja presuda može se porediti samo sa šokom izazvanim presudama Gotovini i Perišiću."[45] Predsjednik Srpskog narodnog vijeća u Hrvatskoj Milorad Pupovac ocijenio je kako oslobađajuća presuda Šešelju teško kompromitira Haški sud koji "svoj posao završava na najgori mogući način".[46] Posebno je kritizirano što je Antonetti zaključio kako je "velika Srbija politički, a ne zločinački pokret", te kako je relativizirao značaj Šešeljeve retorike. Udruga Documenta je tim povodom objavila sljedeći tekst: "Šešeljev doprinos udruženom zločinačkom poduhvatu koji se po navodima optužnice ogledao u regrutiranju dobrovoljačkih paravojnih četničkih formacija, planiranju prisilnog osvajanja teritorija u Istočnoj i Zapadnoj Slavoniji te u BiH, prisilnim zatvaranjem nesrba u logore gdje su bili podvrgnuti mučenjima i ubojstvima te zapaljiva i ekstremno nacionalistička retorika i ratna propaganda kojom je poticao na činjenje zločina, za sudsko vijeće suca Antonettija tek je odraz Šešeljeve političke strasti usmjerene ka podizanju morala i legitimna podrška ratnim naporima srpskih paravojnih formacija...[ovo je] rezultiralo najporaznijom prvostupanjskom presudom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) do sada".[47] Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara, je izjavio: "Hrvatskom narodu ovo je poruka kako se treba uzdati u sebe, a ne računati na pomoć međunarodnih elemenata, jer, kako su promatrali zločine, tako su izrekli presudu."[48] Sam Šešelj je čak i nakon presude zadržao svoju velikosrpsku ideologiju.[49] Sutkinja iz pretresnog vijeća Flavia Lattanzi se oštro protivila odluci Antonettija i predala izdvojeno mišljenje: "Zatim konstatujem i da većina zaključaka većine članova Veća nije dovoljno obrazložena, ili čak uopšte nije obrazložena, te da time nije ispunjena obaveza svakog pretresnog veća da donese presudu koja je obrazložena kako radi optuženog, tako i radi tužilaštva. Taj princip podrazumeva da se navedu činjenični i pravni razlozi na koje se dato pretresno veće oslanja...Još jedan primer: rat, koji većina članova Veća, kako se čini, smatra legitimnim jer je imao za cilj zaštitu srpskih interesa, ili činjenica da se nesrpsko stanovništvo naoružavalo, tretiraju se kao relevantni elementi na osnovu kojih se može isključiti da je u Hrvatskoj i BiH izvršen rasprostranjen i sistematski napad, ili smatrati da razaranje sela i verskih objekata ne predstavlja zločine. I poslednji primer: većina članova Veća smatra da to što regrutovanje i raspoređivanje dobrovoljaca nije samo po sebi protivzakonito predstavlja relevantan element, i na osnovu toga odbacuje odgovornost Vojislava Šešelja za pomaganje i podržavanje, ne uzimajući pritom u obzir merodavnu sudsku praksu koja se odnosi na to pitanje. Svi ti razlozi, od kojih presuda doneta većinom glasova vrvi, odnose se pre na ius ad bellum i na ustavno pravo bivše Jugoslavije nego na ius in bello, koje je jedino merodavno pred ovim Međunarodnim sudom... Ja sam osim toga uverena da u spisu predmeta imamo sve dokaze koji su potrebni da bi se van razumne sumnje zaključilo da je u Hrvatskoj i BiH izvršen rasprostranjen ili sistematski napad, kao i da su u tom kontekstu počinjeni zločini protiv čovečnosti, između ostalog i u Vojvodini (odnosno Srbiji). Pod izgovorom da je Tužilaštvo loše obavilo svoj posao – a uvek se može bolje, pa je tako i Pretresno veće moglo bolje da radi od samog početka ovog predmeta, uprkos teškoćama sa kojima se tokom suđenja suočavalo – većina članova Veća zanemaruje sva pravila međunarodnog humanitarnog prava koja su postojala pre osnivanja ovog Međunarodnog suda, kao i sva pravila merodavnog prava koja su formulisana tokom njegovog rada, da bi u svojoj presudi oslobodilo Vojislava Šešelja."[50]
- Pretresno vijeće, kojim je predsjedao Alphons Orie, oslobodilo je 30.5. 2013. Stanišića i Simatovića svih optužbi većinom glasova. Odvojeno i oštro protivno mišljenje izrazila je sutkinja Michele Picard te zaključila: "Optuženi su svjesno financirali i naoružavali kriminalce, te ih čak obučavali u nezakonitom ratovanju (ljudski štitovi) tako da bi ovi mogli izvršiti zločine koju su optuženi znali (plural: morali znati) da će ovi ljudi na kraju počiniti. Ako ne možemo naći da su optuženi pomagali i podržavali zločine, rekla bi da smo doista došli do mračnog mjesta u međunarodnom pravu. To je mjesto, da citiram sudca Roberta H. Jacksona iz 1949., gdje "zakon vrši teror samo nad malim ljudima te samo u obzir uzima male prijestupe." Čak i da su dokazi "samo" utvrdili da su optuženi bili ravnodušni prema ovim odvratnim zločinima u potrazi za vojnim ciljem, vjerujem da je većina pogrješila kada ih je oslobodila baš svih optužbi."[54] Takva presuda proturječi prethodnoj presudi samog MKSJ-a u predmetu Milana Martića, u kojoj se spominje udruženi zločinački pothvat u kojem su bili i Stanišić i Simatović.[36] Florence Hartmann je izjavila da je oslobađajuća presuda u slučaju bivših šefova Državne bezbjedosti (DB) Srbije "najvidljiviji u nizu udaraca na kredibilitet Haškog tribunala u završenoj fazi njegovog rada" te dodala: "Time su nagrađeni mozgovi sistema koji su obmanom uspjeli planirati i organizirati masovno nasilje, a sve preko paravan organizacije, pazeći da ne napišu direktno naređenje. Poruke sa suđenja u Nurembergu je izbrisana. Haški sud je u naglo ušao u proces ukidanja Ženevske konvencije i, time, uništava sve što je urađeno poslije Drugog svjetskog da se zaštite civili u ratu. Dešava se u Hagu jedan preokret koji žrtve posljednjeg rata u Evropi osjete na svojoj koži, ali koji ima i dalekosežne posljedice, i to širom svijeta. Mogu zamisliti reakcije žrtava čija su djeca direktno stradala od duhova tame koji su bili otjelotvoreni u likovima Stanišića I Simatovića, sada već slobodnih ljudi. Po svemu sudeći, nažalost, odgovornost za zločine (koji sud ne poriče) se svodi na lokalne igrače, a ne na mozgove. Zato imamo gorki osjećaj prijevare, jer nije ni istina, nije ni pravda".[55]
- 2011., raspravno sudsko vijeće, kojim je predsjedavao Alphons Orie, osudilo je zbog ratnih zločina Gotovinu na 24, a Markača na 18 godina zatvora, također im pripisavši sudjelovanje u "udruženom zločinačkom pothvatu".[63] Međutim, 16. studenog 2012., u najvećem obratu u povijesti Tribunala,[64] žalbeno vijeće je ukinilo svih devet točke presude te dvojicu generala oslobodilo optužnice. Iako je žalbeno vijeće jednoglasno zaključilo da je raspravno vijeće pogriješilo kada je navelo da sva mjesta topničkih udara udaljena više od 200 metara od cilja koji se smatra legitimnim, mogu poslužiti kao dokaz za protupravne napade na gradove na području RSK - a samim time i da se odlazak civila, koji se događao istovremeno sa zakonitim topničkim napadima, ne može okarakterizirati kao deportacija - u ostalim pogledima su mišljenja bili duboko podijeljena. Većinom glasova (Theodor Meron, Patrick Robinson, Mehmet Güney) donesena je presuda, dok su dvojica sudaca, Carmel Agius i Fausto Pocar, izložili oštra protivljenja.[65] Sudac Agius je kritizirao odluku većine što nije odredilo udaljenost topničkog udara od cilja kojim se može odrediti protupravno granatiranje, uzevši kao primjer pad rakete na kninsko groblje udaljeno 700 metara od bilo koje vojne mete; pad četiri projektila u blizini kninske bolnice, udaljene 450 metara od najbliže vojne mete te pad projektila na benkovačke tvornice Begat i Kepol, udaljene 700 metara od najbliže vojne mete.[66] Sudac Pocar je slično komentirao, zamjerajući većini što "ignorira nalaz da su se deportacije događale i nevezano za granatiranje. U prvostupanjskoj presudi se, naime, naglašava da su srpski svjedoci kao razlog za bijeg, pored straha od granatiranja, navodili i bojazan od drugih zločina koji su se nakon "Oluje" događali u Krajini, poput ubojstava i zlostavljanja drugih civila, pljački i razaranja njihovih kuća". Pretresno vijeće u svojoj presudi, podsjeća Pocar, zaključuje da su takvi postupci hrvatskih oružanih snaga izazvali "prinudu i strah kod žrtava i svedoka zločina i stvorili atmosferu u kojoj im nije preostalo ništa osim da odu".[67] Većina je uzela u obzir svjedočenje svjedoka Jonesa - koji je napomenuo da je Gotovina nakon "Oluje" bio u Bosni, a ne na području RSK, te da je poduzeo disciplinarne mjere svojih podređenih - te Gotovinine mjere radi minimaliziranja zločina protiv srpskih civila (upoznavanje vojnika za Ženevskim konvencijama, naredba da zapovjednici na bilo kojem rangu i vojna policija moraju biti odgovorni za sprječavanje nedoličnog ponašanja, smanjivanje pokreta hrvatskih vojnika kako bi se spriječilo nedisciplinirana ponašanja, naredba da se oduzmu oružja koja su upotrijebljena u paljbi na naselja, oštro kritiziranje zapovjednika koji nisu ništa činili da spriječe nedolična ponašanja vojnika te slanje prigovara o ponašanju vojnika Čermaku, koji je bio zadužen za tu regiju).[68] Tužitelji su tijekom rasprave o žalbi tražili osuđujuću presudu i zbog alternativne odgovornosti Gotovine i Markača, ali je većina u žalbenom vijeću to odbila jer bi to uskratilo optuženicima pravo na pošteno suđenje, jer se tužitelji nisu bavili alternativnim odgovornostima tijekom samog suđenja od 2008. do 2010., pa samim time ni obrana nije to ni uzimala u obzir.[69] Žalbeno vijeće je raspravljalo i o mogućnosti pokretanja obnove ponovnog suđenja, no pošto se MKSJ-u dogodilo samo jedno iskustvo na tom polju (ponovljeno suđenje predmeta Haradinaj et al.), samo suđenje Gotovini i Markaču je već bilo skupo i dugotrajno a sam Tribunal je pred zatvaranjem, i ta je opcija odbačena.[70] Time je presuda postala pravomoćna.
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
Remove ads