Raketiranje Zagreba
From Wikipedia, the free encyclopedia
Raketiranje Zagreba odnosi se na dva artiljerijska napada Srpske vojske Krajine (SVK) na središte Zagreba uz pomoć "Orkana" M-87, samohodnog dalekometnog višecijevnog bacača raketa. Dva napada ubila su sedam a ranila preko dvjesto osoba te napravila veliku štetu, a odvila su se 2. i 3. svibnja 1995., tijekom Rata u Hrvatskoj. Motiv je bila osveta SVK zbog operacije Bljesak. Zagreb je bio najveći grad zahvaćen tim napadom tijekom rata, a prilikom napada korištene su kasetne bombe.
| Raketiranje Zagreba | |
|---|---|
 Karta Zagreba | |
| Lokacija | Zagreb, Hrvatska |
| Koordinate | 45°48′0″N 15°58′12″W |
| Datum | 2.-3. V. 1995. |
| Meta | Nasumični napad na civile |
| Oružje | Višecijevni bacač raketa Orkan 262 mm sa kasetnim bombama |
| Mrtvih | 7 |
| Ranjenih | 200 |
| Počinitelji | Srpska vojska Krajine |
| Počinitelj | Milan Martić, Milan Čeleketić |
| Motiv | osveta zbog operacije Bljesak |
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je okarakterizirao ovaj napad kao zločin protiv čovječnosti te je osudio Milana Martića, bivšeg predsjednika Republike Srpske Krajine. Prvostupanjskom presudom bio je osuđen i Momčilo Perišić, ali je pravomoćnom presudom oslobođen svih optužbi.
1. svibnja 1995. oružane snage Hrvatske su tijekom operacije Bljesak uspijele preuzeti zapadnu Slavoniju od Republike Srpske Krajine (RSK) i vratiti taj teritorij pod hrvatsku vlast. Istog dana, održan je sastanak između, predsjednika RSK Milana Martića, zapovjednika Glavnog štaba SVK Milana Čeleketića, predsjednika vlade i drugih ministara u vladi RSK.[1] U 13:00 sati tog dana, Milan Čeleketić, je naredio da se otvori vatra artiljerijom po Sisku, te jedinici M-87 "Orkan" iz sastava SVK naredio da bude spremna za upotrebu po njegovom naređenju i izdao joj uputstvo da ode sa područja Knina i da do 14:00 sati tog dana zauzme položaje u Vojniću, 50 kilometara južno od Zagreba. U 17:00 na Sisak je otvorena artiljerijska vatra. Razlog za napad bila je želja da se izvrši osveta za napad hrvatskih snaga u zapadnoj Slavoniji.[1] U napadu su korištene kasetne bombe.[2]
Napadi 2. svibnja
Idućeg dana, 2. svibnja 1995., rakete SVK-a su u popodnevnim satima pogodile centar Zagreba, uključujući: Strossmayerov trg, ulicu Matice Hrvatske, Petrinjsku ulicu, Boškovićevu ulicu, Mrazovićevu ulicu, Draškovićevu ulicu, križanje Vlaške i Draškovićeve ulice te zgradu škole u Križanićevoj ulici, zatim Pleso kod Aerodroma, kao i sam aerodrom. Prilikom granatiranja tog dana ranjeno je 146 a poginulo petoro ljudi:
- Damir Dračić zadobio je povrede gelerom dok je bio u automobilu. Njegovo tijelo je pronađeno kako leži na trotovaru u Vlaškoj ulici.[3]
- Ana Mutevelić je poginula kada je pogođen tramvaj na raskrižju Draškovićeve i Vlaške ulice.[3]
- Stjepan Krhen je zadobio više povreda na tijelu od gelera koji su pali na njega, na prsima i nogama i odmah je podlegao tim ranama. Pronađen je u dvorištu zgrade br. 41 u Vlaškoj ulici.[3]
- Ivanka Kovač je umrla na traumatološkoj klinici u Draškovićevoj ulici od povreda koje je zadobila na nekih 700 metara udaljenosti od bolnice. Ustanovljeno je da su uzrok smrti bile eksplozivne rane koje je zadobila u predjelu glave, trupa i udova.[3]
- Ivan Brodar je povrijeđen u Draškovićevoj ulici, a tim povredama je podlegao nakon dva dana. Imao je 77 godina, a zadobio je višestruke traume glave, prsa i donjih udova.[3]
Napadi 3. svibnja
Idućeg dana, SVK je ponovno bez upozorenja ispalio nekoliko projektila nasumično u sam centar Zagreba u 12:10 sati.[4] Među njima, rakete su pale i na HNK. Iako je bilo manje ljudi na ulicama zbog napada prethodnog dana, u granatiranju Zagreba 3. svibnja ranjeno je 54 a poginule dvije osobe:
- Luka Skračić zadobio je eksplozivnu povredu glave kad mu se u mozak zabio geler. Pao je u komu te je na kraju umro od upale pluća, koja je bila posljedica zadobivenih povreda.[5]
- Ivan Markulin, pirotehničar i policijski službenik, poginuo je kada je kasetna bombica koju je pokušavao deaktivirati eksplodirala pred Dječjom bolnicom u Klaićevoj ulici. Iako je bio policajac, u trenutku smrti nije aktivno sudjelovao u neprijateljstvima.[5]
M-87 "Orkan" je nevođeni projektil, koji se u vojne svrhe koristi uglavnom za gađanje žive sile i oklopnih vozila. Svaka raketa može imati kasetnu bojevu glavu sa 288 takozvanih bombica ili sa 24 protuoklopne mine. Svaka bombica sadržavala je 420 kuglica promjera 3 mm. Bombice su na visini od 800-1.000 m eksplodirale iznad Zagreba, te raspršili kuglice. Najveći domet oruđa M-87 "Orkan" bio je 50 kilometara. Svaka kuglica imala je ubojiti domet od deset metara.[6]
Sa 750.000 stanovnika, Zagreb je bio najveći grad dotad zahvaćen razaranjem Jugoslovenskim ratovima. Ukupna šteta nastala čišćenjem tisuće raspršenih bombica po ulicama grada i popravka zgrada procijenjena je na 20 milijuna kuna (3,4 milijuna $).[7]
Milan Martić je na televiziji priznao da je naredio granatiranje Zagreba. 3. svibnja 1995. je javno pred kamerama rekao:
Za ovo što je Tuđman napravio prema vama ovdje, protumjeru, mi smo bombardovali sve njihove gradove: i Sisak više puta, i Karlovac, i Zagreb i juče i danas, to je napravljeno radi vas [...] Danas je bio uslijedio ultimatum: ukoliko budu i dalje napadali naše snage u okruženju, poslije toga tučemo i dalje Zagreb, tučemo, razaramo njihove gradove.
– Milan Martić[8]
Milan Martić je prijetio da će nastaviti raketirati Zagreb ako njihovi uvjeti ne budu ispunjeni i govorio o "snažnim raketnim napadima na Zagreb u kojima će stradati 100.000 ljudi".[8] U jednom članku objavljenom 24. ožujka 1995. godine u srpskom časopisu Argument navodi da je Milan Čeleketić rekao sljedeće: "Mi sigurno nećemo propustiti priliku – ako dođe do ustaške agresije – da ih udarimo po najbolnijim mestima. Zna se koja su to mesta i zna se šta najviše boli. Bole trgovi gradova, a zna se ko se tu nalazi. Civili. Ja sam to već jednom izjavio, pa sam malo bio i kritikovan. E sad, neki pitaju – koji trgovi i kojih gradova – ja odgovaram da je to vojna tajna. To ćemo mi odrediti i mislim da ćemo biti precizni. Teško je ovakve reči izgovarati jer na trgovima su, kao što rekoh, civili, nedužan svet. Ali, ako smo u ratu, a jesmo, i to gadnom, njihovom krivicom, pre svega, onda tu milosti neće biti."[9]
Peter Galbraith, američki veleposlanik u Hrvatskoj, je osudio napad i nazvao ga "divljačkim činom".[10]
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) optužio je Milana Martića iste godine, 1995., za ratne zločine, da bi kasnije proširio optužnicu i na druge zločine po Hrvatskoj. Martić se dobrovoljno predao 2002. Zbog zločina protiv čovječnosti, 2007. osuđen je na kaznu zatvora od 35 godina.[11]
Momčilo Perišić, načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ), također je optužen za pomaganje i podržavanje napada na Zagreb jer je iz SRJ tajno opskrbljivao SVK oružjem te "iznajmljivao" vojnike i oficire VJ, među kojima je bio i Čeleketić.[12] Isprva je 2011. osuđen na 27 godina zatvora,[13] ali je pravomoćnom presudom 2013. oslobođen svih optužbi.[14]
Pretresno veće podsjeća da se zaključak o neposrednom napadu na civile može izvući iz neselektivnog karaktera upotrebljenog oružja. Pretresno vijeće je već ranije utvrdilo da se oružjem M-87 "Orkan" ne mogu gađati konkretni pojedinačni ciljevi. Pretresno vijeće je također utvrdilo da su ti napadi imali za posljedicu smrt i teške povrede civilnog stanovništva. Imajući posebno u vidu karakteristike oružja M-87 "Orkan" i zaključak da je Milanu Martiću bilo poznato djelovanje tog oružja, Pretresno vijeće zaključuje da je Milan Martić hotimično izdvojio civilno stanovništvo Zagreba za cilj ovog napada.
– MKSJ u presudi protiv Martića[15]
- Bombardiranje Banskih dvora
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
