Desjat negritjat (ruski: Десять негритят; srpskohrvatski: Deset malih crnaca) je sovjetski kriminalistički film Stanislava Govoruhina iz 1987. godine, temeljen na istoimenom romanu britanske spisateljice Agathe Christie. Uz režiranje, Govoruhin je također napisao i scenarij za ovu adaptaciju.[1][2]
| Desjat negritjat | |
|---|---|
 | |
| Prijevod | Deset malih crnaca |
| Žanr | kriminalistički |
| Režija | Stanislav Govoruhin |
| Scenario | Stanislav Govoruhin (prema istoimenom romanu Agathe Christie) |
| Uloge | Vladimir Zeljdin Tatjana Drubič Aleksandar Kajdanovski Aleksej Žarkov Anatolij Romašin Ljudmila Maksakova Aleksej Zolotnicki Mihail Gluzski Irina Tereščenko Aleksandar Abdulov |
| Muzika | Nikolaj Korndorf |
| Premijera | listopad 1987. (Odeska alternativa) 28. prosinca 1987. |
| Jezik | ruski jezik |
| Trajanje | 137 minuta |
| Država |  Sovjetski Savez |
| Kompanija | |
| Studio | Filmski studio Odesa |
| Tehnička ekipa | |
| Fotografija | Genadij Engstrem |
| Montaža | Valentina Olejnjik |
| Scenografija | Valentin Giduljanov |
| Kostimi | Natalija Harnas |
| Šminka | Nina Ameljina Raisa Molčanova |
| Zvuk | Josif Goljdman |
| Desjat negritjat na Internet Movie Database | |
Roman Ten Little Niggers je još od svog izdavanja bio izrazito popularno djelo "Kraljice krimića" te je doživjelo nekoliko ekranizacija prije ove, međutim sve su se one držale promijenjene radnje istoimene drame, adaptacije romana za teatar koju je također napisala Christie. S druge strane, Govoruhinova je adaptacija bila ne samo prva direktna adaptacija koja nije bila na engleskom jeziku (ranije azijske adaptacije su bile samo temeljene na romanu, ali nisu ga direktno adaptirale), već i prva adaptacija romana uopće koja je zadržala originalni naslov knjige, imena likova te mračni završetak po kojemu je roman i postao popularan.[3] Tako ova adaptacija zauzima izrazivo važno mjesto u historiji adaptacija Agathe Christie; prva engleska adaptacija koja je zadržala originalni kraj bila je BBC-jeva miniserija And Then There Were None iz 2015. godine.
Prema dostupnim podacima, film je bio prilično uspješan među gledateljima,[4] a kritičari ga i danas hvale ne samo kao jednu od najboljih adaptacija Agathe Christie, već i kao jedan od najboljih detektivskih, odnosno kriminalističkih filmova svih vremena.
Sinopsis
Na samom početku filma, skupina od sedam ljudi različitih profila ulazi na brod mrzovoljnog Freda Narracotta (Fjodor Odinokov), koji ubrzo kreće za Nigger Island. Dok isplovljavaju, u luksuznom automobilu dolazi posljednji putnik, mladić po imenu Anthony Marston (Aleksandar Abdulov), koji moli brodicu da stane i povede i njega. Nakon kratke plovidbe, putnici dolaze do hridina Nigger Islanda, gdje im Narracott objašnjava kako je otoku ponekad jako teško pristupiti te kako se često dogodi da bude potpuno izoliran. Prilikom uspinjanja do imanja koje se nalazi na otoku, gosti se upoznavaju i spekuliraju o njihovom domaćinu, izvjesnom U.N. Owenu, koji je jednako misteriozan kao njihovo zajedničko okupljanje. Na vrhu otoka, pred kućom, dočekaju ih batler Thomas Rogers (Aleksej Zolotnicki) i njegova supruga, kuharica i sobarica Ethel (Irina Tereščenko), koji ih upoznaju s činjenicom da je domaćin najavio da će kasniti te ih odvode do njihovih soba. Djevojka po imenu Vera Claythorne (Tatjana Drubič) raspituje se o svojoj poslodavki, gospođi Owen, čija bi tajnica trebala biti, kod Ethel Rogers, međutim ova nema nikakvih saznanja o njoj i njenim poslovima; u svojoj sobi, Vera otkriva dječju pjesmicu "Deset malih crnaca", uokvirenu na zidu.
Tokom prve zajedničke večere, gosti se međusobno upoznavaju. Saznaju kako u svačijoj sobi stoji uokvirena navedena pjesmica, ali isto tako kako nitko od njih zapravo ne pozna njihove domaćine, Owenove; neki od gostiju posumnjaju da su možda zabunom došli na otok. Usred večere, misteriozni glas zagrmi blagovaonicom i svakog od prisutnih optuži da su krivi za nečiju smrt, ali da nisu nikada odgovarali za to (sukladno optužbama u originalnom romanu). Po završetku iznošenja optužnica, Ethel Rogers (Irina Tereščenko) se sruši, dok su ostali gosti u šoku i krenu poricati optužbe. Lombard (Aleksandar Kajdanovski) ubrzo otkrije skriveni gramofon, s kojega je puštena poruka; svi posumnjaju na Rogersa, međutim on se kune da nije imao pojma što je na ploči te da je samo dobio upute od Owena da ju pusti tokom večere, što potvrđuje i pismom. U naknadom razgovoru, neki od gostiju navode kako je Owen lagao, drugi kako se uopće ne znaju o čemu se radi, a tek rijetki od njih priznaju krivnju, među kojima se najviše ističe Lombard, koji hladnokrvno prizna da je, da spasi sebe, ostavio pripadnike plemena da umru. Uz to, gosti otkrivaju različite razloge pod kojima su "namamljeni" na otok. Tokom ovoga se razgovora otkrije kako je William Henry Blore (Aleksej Žarkov) lagao oko svog identiteta, predstavivši se kao Davis; stjeran u kut, Blore priznaje da je bivši inspektor koji je pozvan na otok da pazi na goste zbog dragocjenosti gospođe Owen. Sudac Wargrave (Vladimir Zeljdin) zaključuje kako su svi, vrlo prikladno, dovedeni na otok preko poznanika koji su bili nepoznati, dakle bilo je nemoguće provjeriti znaju li oni Owena, ali i to da ime njihova domaćina, U.N. Owen, zvuči kao riječ "unknown" (srpskohrvatski: nepoznat); neki od gostiju zaključuju da je Owen zasigurno manijak.
Tokom iste večeri, Anthony Marston se počne gušiti te se sruši na stol. Na iznenađenje svih prisutnih, dr. Armstrong (Anatolij Romašin) konstatira kako je Marston umro, vjerojatno od trovanja cijankalijem, koji je bio samo u Marstonovom piću. Nakon šoka, gosti odlaze u svoje sobe; tokom večeri, Vera Claythorne se s tjeskobom prisjeća okolnosti smrti Cyrila Hamiltona.
Rano tokom jutra, Rogers panično budi dr. Armstronga i vodi ga do sobe svoje supruge, koja nikako da se probudi. Armstrong konstatira da je Ethel Rogers umrla u snu; prije spavanja je uzela samo sredstvo što ga joj je dao upravo Amstrong. Dok Rogers tuguje, gosti odluče pretražiti otok kako bi pronašli Owena, ali bez uspjeha. Tokom pretrage, neki od gostiju primijete kako se general Macarthur (Mihail Gluzski) neobično ponaša, govoreći stalno da je ovo njihov kraj i da nitko od njih neće napustiti otok. U kući, Rogers obavještava Armstronga kako su dvije od deset figurica malih crnaca, koje su se nalazile na stolu, nestale. Nedugo nakon razgovora s njim, Vera Claythorne pronalazi generala mrtvoga, zatučene glave, te vrišteći obavještava ostale ukućane o novoj smrti na otoku.[R 1] Vera i Rogers ubrzo konstatiraju kako je još jedna figurica crnca - nestala.
Svjesni kako je general ubijen, gosti (mahom Wargrave, Lombard, Armstrong i Blore) raspravljaju o slučaju i zaključe kako ih je Owen pozvao na otok da ih ubije. Dok Armstrong kategorički tvrdi da na otoku nema nikoga, Wargrave zlosutno zaključuje kako je u pravu, što, pak, znači da je U.N. Owen jedan od gostiju, jedan od njih. Iako Vera odbacuje takvu insinuaciju, Wargrave je čvrst u svom uvjerenju i upozorava goste da podignu svoj oprez. Armstrong potvrđuje da je i žena mogla izvesti sve te zločine, odnosno gosti zaključe kako su i Marston i Ethel Rogers žrtve U.N. Owena, a ne, kako su se ranije nadali, suicid i prirodna ili slučajna smrt. Uz to se ispoatavlja kako nitko od preostalih gostiju nema alibi. Nakon što gosti odu spavati, Rogers zaključa figurice crnaca u vitrinu, kako bi spriječio da ponovo nestanu. Tokom noći, Lombard ima noćnu moru koja ga podsjeća na Afriku, dok Emily Brent (Ljudmila Maksakova) ima halucinaciju sa svojom bivšom guvernantom, Beatrice Taylor, koju je poslala u smrt zbog njezine te koju, u konačnici, optuži da je ubojica.
Sljedećega jutra, gosti sjede u blagovaonici i čekaju doručak, međutim Rogersa nema i nitko ga nije vidio; Emily Brent je sama bila u šetnji otokom, što je ostalima vrlo sumnjivo, međutim ni ona nije vidjela Rogersa cijelo jutro. Dok ostali raspravljaju, Vera pobroji figurice crnaca i ustanovi da ih je samo šest, što znači da je Rogers nova žrtva. Gosti napuštaju kuću te pronalaze Rogersa, glave zatučene sjekirom, pored drva koje je tog jutra sjekao za ogrjev. Vera Claythorne poveže smrti s pjesmicom koju svi imaju u sobama, nakon čega doživi napad histerije, kog dr. Armstrong spretno riješi. Nakon toga, Emily Brent i ona odluče se pobrinuti za ostale goste i pripremiti jelo. Tokom doručka, Emily Brent pozlije, međutim ona odbije doktorovu pomoć te ostane sama u blagovaonici kako bi se odmorila. Blore i Lombard se u međuvremenu zbliže te zajednički sumnjaju na Emily Brent, koju Blore opisuje kao religijskog fanatika koji je, u svom ludilo, postao ubojica. Film ubzo prikazuje scenu ubojstva Emily Brent, ali ne otkriva identitet ubojica; ono što se otkrije jest da je Emily Brent razgovarala s ubojicom, ne sumnjajući uopće da bi ta osoba mogla biti ubojica. Nešto kasnije, Blore i Lombard žele napasti svog sumnjivca, međutim pronalaze ju mrtvu, otrovanu cijanidom koji joj je ubrizgan injekcijom dr. Armstronga (naravno, ovaj sve poriče), dok joj je na licu simbolično postavljena mrtva pčela, sukladno tekstu dječje pjesmice. Tokom pretrage Armstrongove sobe, otkrije se da Lombard sa sobom ima oružje, što on na koncu nevoljko priznaje te im ga odlazi pokazati, ali - njegov pištolj je nestao; on poriče da ima ikakvih saznanja o tome.
Kasnije tokom večeri, Vera odlazi u svoju sobu dok ostali gosti ostaju u prizemlju. Odjednom, oni čuju vrisak i potrče prema njezinoj sobi, samo da bi ju pronašli na podu, bez svijesti, prekrivenu morskom travu, koju je netko namjerno postavio kako bi ju zastrašio. U tom trenutku shvaćaju kako su svi prisutni, osim suca, koji odmah postaje sumnjiv. Gosti pojure na prizemlje, međutim tu pronalaze suca, odjevenog u sudačku odoru, kako sjedi u fotelji s prostrijelnom ranom na čelu; dr. Armstrong ponovo konstatira smrt, a Lombard zaključuje kak ih je ostalo samo četiri.
Tokom noći, nakon što su se svi zabarikadirali u svoje sobe, Vera dobije napadaj i polugola odlazi do Lombarda, koji ju primi u sobu i seksualno ju iskoristi;[R 2] nakon odnosa, Vera otkrije kako je Lombardov pištolj ponovo na svom mjestu, što jednako tako šokira i njega.[R 3] Vera mu, ipak, povjeruje. Tokom iste noći, Blore čuje korake na hodniku te shvati kako je Armstrong nestao. Odlazi po Veru, koje također nema u svojoj sobi, te po Lombarda; tu saznaje da je Vera kod njega u sobi. Nakon što se okupe, odu potražiti Armstronga, ali ne pronalaze njega, već samo jednu od figurica crnaca. U tom su trenutku uvjereni kako je Armstrong ubojica. Nakon kratkog razgovora, Blore odluči sam otići u kuću, međutim tu ga dočeka zamka - dok pokušava ući u kuću, na njega padne teški sat s likom medvjeda, koji ga ubije. Lomard i Vera čuju zvuk udarca i pronalaze Blorea, shvaćajući ubrzo da je ubijen. Nekoliko trenutaka kasnije, Vera uoči nešto u vodi te se s Lombardom spušta do obale, gdje pronalaze Armstrongov leš. Potpuno zbunjeni, Lombard i Vera shvate da su jedini preživjeli na otoku, na kojemu je jedan od gostiju ubojica. Odluče izvući leš iz vode, prilikom čega Vera otme Lombardu pištolj iz vjetrovke te ga uperi u njega. Kada Lombard krene na nju, ona ga ustrijeli.
Kao posljednji crnac iz pjesmice, "sam i bijedan", Vera se vraća u kuću i razbija dvije od tri preostale figurice te, s posljednjom, odlazi u svoju sobu. Tu ju, na njezino opće iznenađenje, dočekaju omča za vješanje i stolica. Prestravljena, zbunjena i potpuno iracionalna, Vera se uspinje na stolicu, stavi omču oko vrata i objesi se, tako zaključujući morbidnu pjesmicu na najprikladniji način.[R 4] Njezina figurica pada i razbija se. U međuvremenu je otkriveno da je Lawrence Wargrave zapravo živ, čime je ujedno otkriveno i da je on ubojica s Nigger Islanda. On dolazi u Verinu sobu nakon što se ona objesi te, smijući se, objašnjava kako je i zašto ubio goste na otoku. Wargrave objašnjava kako se godinama pripremao za taj "ultimativni čin savršene pravde", bez korumpiranog pravosuđa, da kazni one koji su izbjegli kaznu koju zaslužuju; tajno je kupio otok, pronašao i okupio svoje žrtve, a onda ih krenuo ubijati. S Armstrongom je dogovorio da lažiraju njegovu smrtu (Armstrong je lažno atestirao da je sudac, zapravo živ, mrtav te je bio jedini koji mu je prišao), nakon čega ga je namamio iz sobe i bacio s vrha otoka u vodu. Nakon toga se vratio u svoju sobu i fingirao leš, čekajući da se stvari odviju prema njegovom planu.[R 5] Kada je sve bilo gotovo, odlučio je izvršiti presudu nad samim sobom, kako, kako je rekao, samo najbolji suci mogu, te se propucao u blagovaonici.[R 6]
Glumačka postava
"Deset malih crnaca"
• Aleksandar Abdulov kao Anthony Marston
• Irina Tereščenko kao Ethel Rogers
• Mihail Gluzski kao general Macarthur
• Aleksej Zolotnicki kao Thomas Rogers
• Ljudmila Maksakova kao Emily Brent
• Vladimir Zeljdin kao sudac Wargrave
• Anatolij Romašin kao dr. Armstrong
• Aleksej Žarkov kao William Henry Blore
• Aleksandar Kajdanovski kao Philip Lombard
• Tatjana Drubič kao Vera Claythorne
- Aleksandar Abdulov kao Anthony Marston, bogati mladić kojega Owen optužuje da je ubio Johna i Lucy Combes u prometu. Marstona gosti opisuju kao zgodnog, ali pomalo priglupog i čvrstog kao vola, a on sam ne pokazuje pretjeranu grižnju savjesti nakon optužbe. Inicijalno se uopće ne sjeća na koga se odnosi, a kada se sjeti da bi to mogla biti ta djeca, hladnokrvno prizna i istakne kako je to bila velika šteta, ali kako mu je jedno vrijeme bila oduzeta vozačka dozvola. Na samom početku, pokušao je zavesti Veru. Anthony Marston umire prvi, nakon što je njegovo piće otrovano cijankalijem.[R 7] Postoji anegdota sa snimanja filma prema kojoj Abdulov, kako njegov lik umire prvi, nije imao pojma tko je stvarni ubojica (jer je, uvrijeđen, odbio pročitati scenarij) te je tokom snimanja stalno propitkivao filmsku ekipu o tome tko je od likova zapravo ubojica.[5]
- Irina Tereščenko kao Ethel Rogers, kuharica i sobarica na Nigger Islandu, koju je Owen unajmio, zajedno sa suprugom, da se brinu o gostima. Prikazana je kao tiha, stroga i povučena žena, međutim kada je čula optužnicu na svoj i račun svoga muža, da su pustili svoju bivšu poslodavku da umre kako bi dobili dio njezine ostavine, srušila se od šoka. Umrla je druga po redu, u snu; dok se nije otkrilo da je na otoku ubojica, gosti su smatrali da ju je izdalo srce tokom sna ili da ju je ubila savjest zbog počinjenog grijeha. Tereščenkova je inicijalno trebala konkutirati za ulogu Emily Brent, ali je nakon što je došla u Odesu saznala da je Govoruhin ipak odlučio dati ulogu Ljudmili Maksakovoj, nakon čega je Tereščenkova dobila ulogu Ethel Rogers.[5][6]
- Mihail Gluzski kao general John Macarthur, umirovljeni ratni veteran. General Macarthur je najstariji među gostima, a na otok je "namamljen" lažnim pozivom o okupljanji ratnih drugova. Optužen je da je namjerno i svjesno poslao u smrt mladog časnika Arthura Richmonda, koji je bio ljubavnik njegove žene. Macarthur s gnušanjem odbija optužbu, nazivajući svoju suprugu sveticom, a svoju odluku uobičajenom, odnosno Richmondovu smrt posljedicom rata. Kasnije, ipak, upada u čudno stanje i govori kako nitko od gostiju neće napustiti otok. Ubijen je treći po redu, tako što je na plaži zatučen teškim predmetom. Njegovo je tijelo pronašla Vera Claythorne.
- Aleksej Zolotnicki kao Thomas Rogers, batler na Nigger Islandu i Ethelin suprug. Rogers je vrlo profesionalan i pedantno obavlja svoj posao. Kada ga Owen optuži da je sa suprugom pustio svoju bivšu poslodavku, Jennifer Brady, da umre tako što je kasno pozvao liječnika, on to bijesno odbacuje i ispriča kako je bila oluja te kako nisu uspjeli dobiti liječnika na vrijeme; supruga i on su dobili skromnu svotu u nasljedstvo od gospođe Brady. Nakon smrti supruge, sam je vodio kućanstvo na otoku, dok u konačnici nije ubijen dok je cijepao drva za ogrjev tokom jutra; zatučen je sjekirom, sukladno stihovima pjesmice. Neki su skloni smatrati ulogu Rogersa najvećom ulogom u karijeri Zolotnickog.[6]
- Ljudmila Maksakova kao Emily Brent, usidjelica opsjednuta vjerom i pretjeranom moralnom čistoćom. Oštra i vrlo potcjenjivački nastrojena, Emily Brent je vrlo tradicionalna i konzervativna žena; kada ju Owen optuži da je poslala svoju bivšu guvernantnu, Beatrice Taylor, u smrt, ona to hladno odbacuje, samo da bi Veri, jer je žena, priznala što se doista dogodilo, ali nije preuzela krivnju. Ipak, halucinacija koju je imala otkrila je da je Emily Brent ipak patila od grižnje savjesti zbog činjenice da je odbila pomoći toj djevojci, samo zato što je ova nosila vanbračno dijete. Uglavnom je viđena s Biblijom, a nakon Rogersova ubojstva, Vera i ona su kratko preuzele brigu o kućanstvu. Tokom filma se otkrije kako je vrlo licemjerna i kako je njezin pojam moralne čistoće vrlo subjektivan. Njezino je ubojstvo prvo prikazano na filmu, gdje se vidi kako je pričala s ubojicom, ne sumnjajući da bi uopće mogla nastradati. Maksakova je, kako je kasnije otkriveno, ulogu dobila na Govoruhinovo inzistiranje, iako se uopće nije bila pojavila na inicijalnim probama.[6]
- Vladimir Zeljdin kao Lawrence John Wargrave, iskusni kazneni sudac, poznat po tome da je često i lako izricao smrtne presude. Wargrave je izrazito inteligentan i prvi shvaća mnoge činjenice o situaciji na otoku (da su žrtve ubijene, da je U.N. Owen varka, da je ubojica među njima, ...) te, neformalno, vodi istragu o cijelom slučaju na otoku. Nakon što je netko Veri podmetnuo morsku travu u sobu, sudac je pronađen u prizemlju kuće s ranom od metka u glavi, odjeven u sudačku odoru.
- Anatolij Romašin kao Edward George Armstrong, ugledni kirurg iz Londona. Armstrong je pronicljiv, pomalo paranoičan, ali isto tako i vrlo lukav i samodopadan. Optužen da je pijan ubio pacijenticu, pripisao je to slučaju i činjenici da su ljudi, nakon što liječnik ne uspije u ionako beznadnom slučaju, kriviti upravo njega, iako on nije kriv. U nekoliko je navrata bio sumnjiv jer je imao dovoljno znanja i mogućnosti počiniti ubojstva, ali sve je to palo u vodu nakon što su ga Vera i Lombard pronašli kako mrtav pluta uz obalu otoka.
- Aleksej Žarkov kao William Henry Blore, bivši policijski inspektor, sada privatni istražitelj. Blore je unajmljen kako bi pazio na goste u slučaju krađe nakita gospođe Owen, zbog čega se svima predstavio kao Davis. Nakon što je Owen optužio izvjesnog Blorea da je svojim lažnim svjedočenjem, potaknutim mitom, doveo do smrti Stephena Landora, Blore je morao priznati svoju krinku. Vrlo je oprezan i sumnjičav te je aktivno pokušavao riješiti slučaj, sve dok nije ubijen tako što je teškim satom s figurom medvjeda udaren u glavu.
- Aleksandar Kajdanovski kao Philip Lombard, pustolov, koji na otok dolazi na poziv svog prijatelja. Lombard je vrlo pragmatičan tip; optužen da je napustio skupinu pripadnika afričkog plemena kako bi spasio svoj život, on je to hladnokrvno priznao (prvi među gostima), tvrdeći da je to bila takva situacija i da je, logično, spašavao sebe prije ostalih. Vrlo je lukav i inteligentan, međutim dopustio si je da potcijeni Veru, nakon što ju je seksualno iskoristio. Nakon što su vidjeli mrtvog Blorea i pronašli Armstrongov leš te tako ostali sami na otoku, Vera je ukrala njegov pištolj te ga je, iako mu je rekla da mu vjeruje, ubila.
- Tatjana Drubič kao Vera Claythorne, mlada, lijepa djevojka koja dolazi na otok kako bi bila tajnica gospođe Owen, dok joj u školi traje odmor. Optužena je da je pustila svog štićenika, mladog Cyrila Hamiltona, da se utopi kako bi njegov brat, Hugo, dobio nasljedstvo i oženio se njome; nakon smrti, Hugo je krivio nju te je otkazao zaruke, iako njoj ništa nije dokazano. Nakon optužbe, njezina psiha postepeno krahira te čak ima teške noćne more vezane uz Cyrilovu smrt. U stanju slabosti odlazi do Lombarda koju ju seksualno iskoristi te mu vjeruje, ali kada ostanu sami na otoku postaje vrlo mračna i ubije ga da spasi sebe. Misleći da se spasila, Vera potpuno puca kada u svojoj sobi vidi omču i stolicu te , kao "jedan mali crnac" iz pjesme, "ode, pa se objesi i osta nijedan". Inicijalno je Veru trebala glumiti Vera Glagoljeva, koja je već ranije dobila poziv, ali se Govoruhin na koncu odlučio za Drubičevu, koja nije bila profesionalna glumica (već liječnica), nakon što se jako dobro snalazila na probama s ostalim, profesionalnim glumcima.[5][6]
Ostale uloge
- Fjodor Odinokov kao Fred Narracott, brodovlasnik koji prevozi goste na Nigger Island. Pojavljuje se samo na početku filma, a prikazan je kao iskusan i mrzovoljan moreplovac, koji jako dobro poznaje vremenske uvjete u okolici otoka. Često je vršio razne dostave na otok.
- Igor Jasulovič kao glas U.N. Owena, koji se može čuti na gramofonskoj snimci koju Rogers pusti gostima nakon prve večere. Kako se ispostavilo, ovo nije bio pravi Owen, već glumac kog je pravi Owen unajmio da snimi unaprijed napisane optužnice za goste.
- Viktor Bencljer kao Hugo Hamilton, Verin zaručnik i stariji brat Cyrila Hamiltona. Hamilton se pojavljuje u flashback scenama što ih istraumatizirana Vera ima tokom boravka na otoku.
Produkcija
Desjat negritjat je ušao u produkciju malo nakon što je Mihail Gorbačov u Sovjetskom Savezu uveo glasnost, što je imalo značajan utjecaj i na sovjetsku kinematografiju. Glasnost je u praksi dovela do značajnog slabljenja cenzorske politike, što je omogućilo i prodor zapadnog materijala u sovjetski film. Iako su zapadni krimići bili popularni u Sovjetskom Savezu, posebice Doyleove priče o Sherlocku Holmesu (Igor Masljenjikov je već krajem 70-ih započeo vrlo popularno i kritički hvaljenu televizijsku adaptaciju), ne može se konstatirati da su adaptacije zapadnih djela bile pretjerano česte. Kako pišu Horton i Brashinsky, Govoruhin se u periodu glasnosti odlučio za jednu snažno komercijalnu adaptaciju Agathe Christie, koja je trebala biti blockbuster, hvaleći ga zbog takvog poteza.[2] Govoruhin je još 60-ih godina, kao student dobio ideju o snimanju ovoga filma, međutim tada se vjerovalo kako triler nije ni prikladan, ni isplativ žanr, zbog čega mu je Državni komitet za kinematografiju (Goskino) odbilo financirati projekt[6] sve do kraja 80-ih godina, kada je glasnost postala aktivna državna politika;[5] zbog ove se činjenjce Desjat negritjat smatra prvim sovjetskim trilerom.[5][6]
Odabir glumaca
Kako je u jednom kasnijem intervjuu rekao producent Aleksandar Basajev, Stanislav Govoruhin je već prije početka snimanja "99% znao koga želi" te je vrlo brzo slao pozive za suradnju glumcima, koji su onda dogovarali detalje.[6] Za gabarite ondašnje sovjetske kinematografije, Desjat negritjat je imao impresivnu, zvjezdanu glumačku postavu.[5]
Prvi glumac što ga je Govoruhin odabrao i koji je pristao na ulogu bio je Aleksandar Abdulov, koji je dobio ulogu Anthonyja Marstona.[6] Abdulov je bio dobro poznat Govoruhinu, koji je s njim radio na filmovima Mesto vstreči izmenjit neljzja (1979.) i V poiskah kapitana Granta (1985.), međutim glumac se vrlo brzo uvrijedio kada je shvatio da ima jako malo teksta i da njegov lik umire prvi te je navodno uopće odbio pročitati scenarij do kraja;[6] to je dovelo do komične situacije da Abdulov nije imao pojma tko je pravi ubojica tokom snimanja filma.[5] Spor između Abdulova i Govoruhina trajao je punih 20 godina, a izglađen je kada je potonji Abdulovu dao glavnu ulogu u svom filmu Artistka iz 2007. godine. Uloga Vere Claythorne inicijalno je trebala pripasti Veri Glagoljevoj, koja je tada bila na vrhuncu svoje popularnosti u Sovjetskom Savezu i koju je Govoruhin pozvao još 1986. godine, međutim se Govoruhin na kraju odlučio za mladu Tatjanu Drubič, s kojom je istovremeno radio na filmu Assa Sergeja Solovljova;[6] Drubičeva nije odmah pristala na ulogu, posvetivši se Assi, ali postoji anegdota kako je njezina uloga u filmu Desjat negtirjat bila dio dogovora (ili prijateljske ucjene) između Govoruhina i Solovljova, gdje je prvi pristao na glavnu mušku ulogu u Solovljovljevom filmu, dok je potonji "posudio" Drubičevu Govoruhinu za njegov film.[6] Glagoljeva je bila bijesna na Govoruhina zbog ove konačne odluke.[6] Popisu članova ekipe kojima se Govoruhin zamjerio treba dodati i Irinu Tereščenko, koja je došla u Odesu uvjerena da će, kako je bila dogovorila, glumiti Emily Brent, jednu od važnijih uloga u filmu, ali je na kraju završila glumeći Ethel Rogers, što je zapravo bila sporedna uloga.[5][6] Uloga Emily Brent na koncu je pripala Ljudmili Maksakovoj, iako se ona uopće nije bila pojavila na probi;[5][6] danas se još uvijek govori da samo Govoruhin zna zašto je ovu ulogu, unatoč svemu, povjerio Maksakovoj.[6] Maksakova je, zbog činjenice da je njezin lik imao vrlo kvalitetne kostime i nakit, izazivala ljubomoru kod Tereščenkove i Drubičeve tokom snimanja, koje su smatrale kako njihova kolegica ima povlašten položaj.[5][6]
Od svih glumaca koje je Govoruhin pozvao za svoj film, jedino je Aleksandar Kajdanovski inicijalno odbio ponuđenu mu ulogu.[6] Filmska kritičarka Marija Bezruk kasnije je objasnila kako joj je to djelovalo potpuno prirodnim, s obzirom da je Kajdanovski, koji je bio velika sovjetska filmska zvijezda (posebice nakon uloge u Stalkeru Andreja Tarkovskog), bio naviknut na uloge junaka, dok mu je ovdje ponuđena uloga odmetnika, dezertera i kukavice koji je pobjegao i ostavio ljude da umru kako bi spasio sebe.[6] Neobičan kakav je bio, Kajdanovski je vrlo rano počeo odbijati uloge te je u jednom periodu uzimao filmove samo kada bi mu zatrebalo novca; novac je, u konačnici, bio glavni razlog zašto je Kajdanovski ipak pristao na ulogu Lombarda.[6] Zanimljivo je kako je i njegov lik, Lombard, na otok došao nevoljko, prihvativši poziv isključivo zbog ponuđenog mu novca. Kajdanovski je pravio velike probleme tokom snimanja zbog svoje temperamentne ličnosti te se često svađao s upravom hotela u kojima je odsjedao, ne želeći se držati pravila; producent Aleksandar Basajev je kasnije rekao da mu je Kajdanovski zadavao najviše problema tokom snimanja.[6]
Vladimir Zeljdin je na snimanje filma došao kao teatarski glumac te mu je ovo bio prvi put u dugogodišnjoj karijeri da je glumio psihopatskog ubojicu.[6] Tokom snimanja je često zaboravljao tekst,[6] što je Bezruk opravdala činjenicom da su sovjetski teatarski glumci gledali na film kao manje vrijedan glumački posao te da se Zeljdin, naviknut na teatar, naprosto nije najadekvatnije snalazio u takvom glumačkom okruženju.[6] Sam Zeljdin je rekao da su ga mnogi, među njima i Maksakova, odgovarali od prihvaćanja ove uloge "zlog suca", ali ju je on prihvatio baš zato što je bila neobična.[6] Sam Zeljdin je u jednom razgovoru 1998. godine izjavio kako dijeli moralna stajališta o kazni koja stoje u osnovi Wargraveovog čina u romanu.[6]
Za ulogu dr. Armstronga odabran je ugledni i poznati Anatolij Romašin, koji je bio prototip ruskog intelektualca u tamošnjoj kinematografiji, dok je Ljudmila Maksakova posebno pohvalila Alekseja Žarkova, koji je tumačio Blorea. Za ulogu generala Macarthura, Govoruhin je odabrao nagrađivanog veterana sovjetskog filma, Mihaila Gluzskog.
Snimanje
Snimanje se odvijalo u drugoj polovici 1986. godine. Film je producirao Filmski studio Odesa, čiji je Govoruhin bio čest suradnik i čije je filmove studio već ranije producirao. U prostorijama studija u Odesi snimane su scene interijera, koji su posebno dizajnirani i konstruirani za potrebe filma. Ostatak filma sniman je na Krimu, dio u poznatom dvorcu Lastavičje gnijezdo, a dio u Voroncovljevoj palači, s tim da su scene eksterijera u kojima se Owenova vila vidi u pozadini snimane, zapravo, s umanjenim modelom doma koristeći prisiljenu perspektivu kako bi se stvorio dojam autentičnosti.[5][7] Scena isplovljavanja brodice s početka filma snimana je u Gurzufu, nedaleko od kampa Artek, kao i dio plovidbe, prije nego brodica stiže do hridine Diva, gdje je snimana scena uspinjanja uz stepenice koje vode do imanja na vrhu otoka.[5] Jedna od posljednjih scena, kada Lombard i Vera dolaze do Armstrongova leša, a Vera kasnije ubija Lombarda, snimana je na plaži nedaleko od Lastavičjeg gnijezda.
Govoruhin je ovaj film snimao paralelno s kultnim sovjetskim filmom Assa Sergeja Solovljova, gdje je igrao glavnu ulogu zajedno s Tatjanom Drubič, koja je u ovom filmu igrala Veru. Zbog snimanja Asse, Govoruhin je jednom prilikom bio odsutan sa seta svoga filma,[5] što je dovelo do "pobune" prisutnih glumaca, koji su se htjeli razići, ali je tu intervenirala Ljudmila Maksakova, koja je glumcima rekla da će sami snimiti scenu te je preuzela režijske dužnosti.[6] Govoruhin je, tokom snimanja, često znao igrati šah i tu u susjednoj prostoriji, ne nadzirući dirketno samo snimanje.[6] Ljudmila Maksakova je kasnije objasnila kako je Govoruhin imao veliko povjerenje u svoje glumce, koji su mahom bili iskusni profesionalci, ali i tehničku ekipu, tako da nije smatrao nužnim nadzirati svaki trenutak snimanja.[6] Sam Govoruhin, koji je također bio i glumac, ima i cameo nastup na samom početku filma, kada se u odrazu može vidjeti da je upravo on misteriozna osoba koja slaže figurice crnaca koje će imati važnu simboličnu ulogu u priči.[5]
Snimanje filma obilježilo je nekoliko ozbiljnih i opasnih incidenata. Tokom snimanja svoje posljednje scene, one Verina samoubojstva, Drubičeva je gotovo poginula na snimanju. Naime, ekipa je koristila posebnu napravu kako bi Drubičeva u trenutku vješanja visjela na stropu. Nakon snimljene scene, cijela ekipa se razišla, dok je Drubičeva ostala visjeti te se počela gušiti; srećom, njezina dvogodišnja kći, Anja, koju je Drubičeva povela sa sobom na snimanje,[6] vidjela ju je kako se guši te je počela vrištati i tako dozvala ostale, koji su skinuli Drubičevu i tako ju spasili.[5][6] Glumica, dakako, više nije mogla snimati te je napustila studio i vratila se na snimanje Asse, zbog čega je Verin obješeni leš u trenutku kada Wargrave ulazi u sobu prikazan samo djelomično, a umjesto Drubičeve se u kadru nalazila jedna od šminkerica.[6] To je dovelo i do jedne od većih pogrešaka u snimanju, naime, u trenutku kada se Vera objesi, što je snimala Drubičeva, vidljivo je kako nosi crne, guste najlonke, dok je u sceni u kojoj Wargrave ulazi u sobu, šminkerica nosila nešto svjetlije nalonke. U sceni kada Wargrave baca Armstronga s litice korištena je lutka, dok je doktorov leš u vodi dublirao kaskader Vasilij Budiševski, koji je također dublirao Aleksandra Kajdanovskog tokom scene kada Vera puca u Lombarda.[5] Budiševski je, također, gotovo poginuo tokom snimanja nakon što je pao pod nezgodan val;[6] ovo je posebno zanimljivo zato što je Kajdanovski bio poznat kao glumac koji nikada ne koristi kaskadere, međutim ovdje je osobno tražio da ga Budiševski zamijeni.[6] Ta ista scena je, zbog postizanja što veće autentičnosti filma, snimana tokom stvarne oluje; uz to je bilo i izrazito hladno tako da je filmska ekipa davala Tatjani Drubič votku kako bi se ugrijala tokom snimanja.[5] Zbog čestih oluja tokom snimanja, senografi i snimatelji su imali velikih problema pri montaži scenografije i snimanju kadrova te su se nerijetko dovodili u opasnost.[5]
Još jedna zanimljiva anegdota sa snimanja tiče se scene u kojoj gosti pronalaze ubijenog Rogersa; ta je scena snimana ispred Voroncovljeve palače, a Aleksej Zolotnicki je otprilike desetak minuta ležao na kiši prije snimanja, kako bi scena pronalaska leša djelovala što uvjerljivije. Iako je u kišno doba godine bilo malo posjetitelja, tokom snimanja se pojavila manja skupina s vodičem, koji je govorio o dizajnu palače kada je netko od posjetitelja primijetio Rogersov leš i kriknuo; Zolotnicki, mokar od kiše i raskrvavljene glave, samo se okrenuo i izazvao opću paniku, koja je nestala kada je posjetiteljima objašnjeno da je u tijeku snimanje filma.[6]
Historijski značaj
.jpg)
Govoruhinov Desjat negritjat je, unatoč činjenici da nije pretjerano globalno eksponiran, izrazito značajan film, kako u kontekstu adaptacija djela Agathe Christie, tako i u kontekstu sovjetske kinematografije. Izdan 1939. godine, Christiejin roman Ten Little Niggers (danas izlazi pod naslovom And Then There Were None) je vrlo rano doživio svoju prvu adaptaciju - već 1945. godine, kada je René Clair režirao prvu adaptaciju ovog djela.[8] Istina, ovdje se radilo o adaptaciji istoimene drame, koju je Christie napisala 1943. godine kao kazališnu adaptaciju svog romana. Dramska verzija zadržava osnovnu premisu i misterij priče, međutim mijenja imena nekolicine likova te dodaje element iskrene ljubavne priče između Vere i Lombarda, koji ultimativno dovodi do sretnog završetka; u ovoj verziji, Vera i Lombard prevare ubojicu te Vera ne upuca Lombarda na plaži, nakon čega njih dvoje odlaze u kuću, gdje otkriju kako je sudac pravi ubojica. Clairova verzija prati ovu varijantu kraja, kao i sve druge direktne adaptacije do 1987. godine, odnosno Ten Little Indians (1965.) Georgea Pollocka[9] te And Then There Were None (1974.) Petera Collinsona.[10] Zanimljivo je kako je čak i jedna kasnija anglofona adaptacija, Ten Little Indians (1989.) Alana Birkinshawa, koristila ovu varijantu. U međuvremeno je bilo i nekih stranih, indirektnih adaptacija poput popularnog indijskog filma Gumnaam (1965.), međutim nijedna od njih nije pratila izvorni roman i njegov završetak. Stanislav Govoruhin je još tokom 60-ih godina pokušao adaptirati izvorni roman iz 1939. godine, međutim kako je triler u to doba bio vrlo potcijenjen žanr u Sovjetskom Savezu, tako mu Goskino sve do sredine 80-ih godina nije odobrilo sredstva. U svom scenariju, Govoruhin je vrlo dosljedno pratio originalni roman i pokazao veliko razumijevanje integralnog teksta, unoseći tek neznatne, mada potpuno konzistentne izmjene u fabulu. Sva izvorna imena likova su zadržana, kao i originalni mračni kraj u kojem svi likovi umiru; hommage ljubavnoj priči između Vere i Lombarda prisutan je u jednoj mračnijoj varijanti i u Govoruhinovom scenariju, u sklopu koje Lombard seksualno iskoristi psihički rastrojenu Veru. Desjat negritjat je također prva i zasad jedina adaptacija koja je zadržala originalni naslov romana, a koji je danas izašao iz uporabe iz političkih razloga. Desjat negritjat je tako postala prva adaptacija ovog kultnog djela Agathe Christie koje je prezentirala originalnu priču "Kraljice krimića", a to je posebno značajno zato što se radilo o neanglofonoj, odnosno ruskoj adaptaciji. Važnost ove adaptacije prepoznali su i Britanci, koji su ju nazvali jednom od najboljih adaptacija Agathe Christie u historiji.[6] Prva anglofona adaptacija ovog romana, a ujedno i prva nakon Govoruhinove, koja je pratila originalni materijal pojavila se tek 2015. godine u vidu BBC-jeve miniserije And Then There Were None.[11][12][13]
Što se tiče značaja ovog filma za sovjetsku kinematografiju, Desjat negritjat se danas navodi kao film koji je u periodu liberalizacije sovjetske kulture (glasnost) uveo novi žanr u sovjetski film, onaj trilera.[5][6] Govoruhin je nakon 20 godina uspio realizirati svoj studentski san te je režirao blockbuster kojega je u tadašnjem Sovjetskom Savezu pogledalo oko 50,000,000 ljudi.[6] Iako je bio značajan žanrovski otklon u odnosu na Govoruhinov raniji opus i velika novina za sovjetsku publiku, Desjat negritjat se neovisno o tome navodi kao jedno od najzanimljivijih, ako već ne i najvažnijih ostvarenja kasne sovjetske kinematografije.
Distribucija
Film Desjat negritjat premijerno je prikazan u listopadu 1987. godine, u sklopu filmskog festivala Odeska alternativa u Odesi.[6] Bilo je to prvo izdanje filmskog festivala koji će naredne godine biti preimenovan u Zlatni vojvoda, a utemeljio ga je upravo Stanislav Govoruhin.[14] Nakon premijere, film je u prosincu iste godine premijerno prikazan u Rusiji, da bi svoju premijeru u Ukrajini imao 1. siječnja 1988. godine.[15] Već se 1. ožujka 1988. godine pojavio i na sovjetskoj televiziji.
Nakon nešto više od 20 godina, film je doživio i DVD izdanje te je prikazan na ruskoj televiziji s remasteriranom slikom i većom rezolucijom.
Kritike
Iako se danas smatra klasikom i uživa velike simpatije kritičara, Desjat negritjat inicijalno nije bio dobro prihvaćen od strane sovjetskih kritičara.[6] Iako osude nisu bile jednoglasne, kao i mnogi filmovi Stanislava Govoruhina, i Desjat negritjat je naišao kako na kritike, tako i na pohvale.[6] Kritičari su mu mahom prigovarali njegovu "profanost", ondnosno činjenici da se radilo o komercijalnom blockbusteru koji nije udovoljavao tadašnjim umjetničkim standardima; kako navodi Marija Bezruka, koja je osobno pohvalila film, tadašnje sovjetsko kino preferiralo je autorske, umjetničke i socijalno orijentirane filmove, dok je Govoruhinov film bio više u formatu televizijske serije, za zabavu publike, tako da inicijalno lošije kritike nisu bile ništa neobično.[6] S druge strane, sovjetska je publika bila oduševljena. Službene brojke govore od 33,200,000 prodanih kino ulaznica,[16] što je bila impresivna brojka, dok neke kasnije procjene navode da je film pogledalo čak oko 50,000,000 ljudi.[6]
Film je izdržao i test vremena te je s vremenom dobivao sve više pobornika.[6] Na portalu IMDb drži visoku ocjenu 7.9/10,[17] dok na ruskom portalu kino-teatar.ru ima visoku ocjenu od 9.5/10.[16] Domaći portal Svijet filma je u svojoj retrospektivnoj kritici dao filmu ocjenu 10/10, sumiravši film na sljedeći način: "Rijedak dragulj među adaptacijama djela Agathe Christie, sovjetski Desjat negritjat je ne samo maestralno autentična i snažna adaptacija možda i najboljeg romana kraljice krimića, već i jedna visoko kvalitetna produkcija s teatarskim ugođajem kakvu zapadna kinematografija još uvijek nije uspjela nadmašiti. Uz tek neznatne intervencije u originalni tekst i majstorsku glumu, Desjat negritjat je ne samo majstorska adaptacija i izvanredan triler, već i raritetan primjer kako bi se komorni filmovi trebali strukturirati te jedno od onih malo poznatih povijesnih remek-djela kojemu se svakako isplati vratiti'".[18]
Bilješke
- Ova je scena jedna od prvih značajnijih izmjena što ih je Govoruhin napravio u odnosu na originalni scenarij. U filmu, Vera je otkrila Macarthurov leš i odvela ostale goste do njega, čime je bacila sumnju na sebe u jednoj mjesti. U originalnom romanu, izostanak generala je primijećen tek tokom večere, nakon čega se dr. Armstrong ponudio da ga ode potražiti. Kada se vratio, konstatirao je da je pronašao generala zatučene glave, uz obalu. Vera je u romanu odmah posumnjala na doktora, kako je on imao dovoljno vremena i prilike da ga ubije dok ga je "tražio".
- Ova scena također nije prisutna u originalnom romanu. Tamo su, tokom posljednje noći, svi gosti toliko prestravljeni da ne napuštaju svoje sobe. Međutim, ranije engleske adaptacije poticale su romantični odnos između Vere i Lombarda, tako da je Govoruhin odlučio odati počast istima ovom scenom. Razlika leži u tome da je u ranijim adaptacijama taj odnos bio vrlo romantiziran i iskren, dok je ovdje prikazan na vrlo mračan, gotovo animalan način.
- Prethodna scena omogućila je još jedan otklon od romana, a koji se ticao pronalaska pištolja. U originalu, Lombard sam otkriva pištolj i to ga iznenadi, dok ovdje Vera slučajno otkrije isti dok Lombardu dodaje šibicu za cigaretu, što dovodi do kratke svađe među njima.
- Govoruhin je i ovdje izvršio sitnu izmjenu u okolnostima Verina samoubojstva. U filmu, ona se ubije u trenutku potpunog psihičkog rastrojstva, sama u sobi, dok u romanu ona osjeća pogled "oživljenog" suca Wargravea, koji stoji na vratima, ali je u bunilu uvjerena da je to njezin bivši momak, Hugo.
- Govoruhin je donekle izmijenio Wargraveovu motivaciju, čime je ova iteracija lika bila još dodatno mračnija u odnosu na original. Naime, u originalu je Wargrave otkrio, u post scriptumu, kako je još od djetinjstva bio fasciniran ubojstvom te je želio izvesti savršen, nerješiv zločin. Međutim, imao je izrazito snažan osjećaj za pravdu pa nije mogao oduzeti nevini život. Kada je saznao da je terminalno bolestan i da ima samo oko godinu dana života, odlučio je realizirati svoj dječački san te je okupio devet osoba koje su bile neupitno krive, ali koje su izbjegle kaznu. Optužba protiv njega, ona da je poslao ne vješala nedužnog Edwarda Setona, bila je lažna jer, kako se ispostavilo, Seton je doista bio kriv. U filmu je, kako se čini, Wargrave bio mnogo bliži psihopatu; njegova pozadina nije istražena, a prema svemu sudeći - Seton je u ovoj iteraciji doista bio nedužan, tako da je Wargrave, osim što je kaznio još dvet ljudi, na koncu svoj suicid doživio kao ultimativni čin pravde i odmazdu prema samome sebi.
- Okolnosti sučevog suicida su također izmijenjene u odnosu na roman, mada tek neznatno. Naime, sukladno svojoj ideji o nerješivom zločinu, Wargrave je na kraju romana konstruirao mehanizam prema kojem je lažirao svoju smrt sukladno lažiranoj varijanti i pjesmici - ubio se, pomoću mehanizma, ležeći na krevetu u svojoj sobi u sudačkoj odori. Na taj su način istražitelji, kada su došli na otok, otkrili deset leševa i nisu, nikako, mogli zaključiti da je Wargrave bio krivac, što je značilo da je zločin ostao neriješen. Na kraju filma, Wargrave spaljuje sudačku odoru te se prostrijeli sjedeći za stolom u blagovaonici, ostavljajući tako jasan dokaz da se ubio sam. Međutim, kako film ništa ne govori o subsekventnoj istrazi o kojoj roman kratko govori te kako ne sadrži sučev post scriptum, odnosno poruku koju je, u romanu, Wargrave ostavio u boci, a koja sadrži objašnjenje slučaja, ovakav je kraj odgovarao Govoruhinovoj verziji priče.
- Za razliku od originalnog romana, koji je u Wargraveovom pismu otkrio razloge točnog redoslijeda svih smrti na otoku, film nije ulazio u te detalje tako da, gledajući sam film, ostaje nejasno zašto je konkretno Marston bio prva žrtva. Ubojičina originalna motivacija krila se u činjenici da je svoje žrtve klasificirao prema težini njihova grijeha, ubijajući prvo one čije je grijehe smatrao najblažima; Marston je tako umro prvi i najlakše moguće jer je njegovo ubojstvo dvoje djece u prometu bio manje težak grijeh u odnosu na one ostalih ukućana.
Reference
Vanjske veze
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
