Carlos Raúl Villanueva

Carlos Raúl Villanueva Astoul (London, 30. svibnja 1900. – Caracas, 16. kolovoza 1975.) bio je venezuelanski modernistički arhitekt, poznat kao jedan od "tvoraca" moderne Venezuele, čiji se arhitektonski uraci danas smatraju dijelom UNESCO-ve Svjetske baštine.

Carlos Raúl Villanueva
modernizam • funkcionalizam
Biografske informacije
Rođenje	Carlos Raúl Villanueva Astoul 30. svibnja 1900. London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Smrt	16. kolovoza 1975. Caracas, Venezuela
Supružnik	Margot Arismendi Amengual
Rodbina	Carlos Antonio Villanueva (otac) Pauline Astoul (majka)
Profesionalne informacije
Obrazovanje	École des Beaux-Arts
Opus
Polje	arhitektura
Suradnici	Roger-Leopold Hummel Francisco Narváez
Znamenita djela
Muzej lijepih umjetnosti (1935–1938) Caracas, Venezuela Škola Gran Colombia (1939–1942) Caracas, Venezuela Ciudad Universitaria (1944–1970) Caracas, Venezuela Muzej Jesús Soto (1970) Ciudad Bolívar, Venezuela
Influencija
Od Auguste Perret

Villanueva je rođen u Londonu kao sin Carlosa Antonija Villanueve i Pauline Astoul, nedaleko od zgrade generalnog konzulata Venezuele, na čijem je čelu bio njegov otac. U ranom djetinjstvu se dosta selio, tako da je jedno vrijeme živio u Parizu i Málagi, prije nego se na duže vrijeme smjestio u francuskoj prijestolnici. Godine 1922. upisuje arhitekturu na École des Beaux-Arts u Parizu; godine 1928., njegov zajednički rad sa studijskim kolegom osvojio je drugo mjesto na dodjeli prestižne Prix de Rome. Iste godine, Villanueva je diplomirao i po prvi puta posjetio Venezuelu, odakle je otišao za Newark, NJ, gdje se zaposlio u arhitektonskoj firmi Guilbert and Betelle. Nakon godinu dana u Sjedinjenim Državama, vratio se u Venezuelu te se zaposlio u Ministarstvu javnih radova. Došavši u Venezuelu, Villanueva je imao brojne ideje i planove kako modernizirati zemlju, koja je u tom periodu još uvijek bila ogledalo kolonijalne arhitekture. Pod utjecajem francuskih struja, ali i s europskim i američkim iskustvom, Villanueva je želio primijeniti suvremene arhitektonske ideje u modernizaciji zemlje. Njegov prvi zadatak bio je orijentiran na grad Maracay, koji je pod generalom Juanom Vicenteom Gómezom popstao de facto glavni grad, točnije na Hotel Jardín; već tu je Villanueva primijenio neke od svojih kasnijih, karakterističnih elemenata, poput natkrivenih galerija te internih dvorova i vrtova.

Dana 28. siječnja 1933. godine, oženio se Margot Arismendi Amengual, s kojom će imati četvoro djece.

Prvi veliki projekt bio mu je Muzej lijepih umjetnosti u Caracasu, kojega je dobio 1935. godine. Taj mu je projekt omogućio veliku kreativnu slobodu, ali i spajanje arhitekture s likovnom umjetnošću, koja je, uz knjige, bila njegova velika strast. Na projektu je surađivao s kiparom Franciscom Narváezom, s kojim će kasnije surađivati na još nekoliko važnih projekata, među kojima su Prirodoslovni muzej i škola Gran Colombia, na kojoj je Villanueva po prvi puta pokušao primijeniti svoju temeljnu umjetničku ideju, onu o sintezi umjetnosti, koja se sastojala u međusobnoj integraciji arhitekture i ostalih umjetničkih disciplina, poput slikarstva i kiparstva. Godine 1944., započeo je rad na svom najvećem projektu, kojeg mnogi smatraju njegovim remek-djelom, a radi se o Univerzitetskom gradu u Caracasu.

Projekt je rađen na mjestu bivše hacijende koja je pripadala obitelji Simóna Bolívara, ali je bila povezana s novim središtem grada. Radilo se o istinski masovnom projektu, kako u urbanističkom, tako i u arhitektonskom smislu, ali je isti omogućio Villanuevi ne samo da promjeni svoje modernističke i funkcionalističke stilske elemente, već i da dosljedno provede u djelo svoju ideju o sintezi umjetnosti. Na površini od čak dva kilometra kvadratna, Villanueva je smjestio ukupno 40 različitih zgrada, a više od 25 godina je surađivao s autorima, koji su svojim djelima doprinijeli konačnom izgledu "grada". Arhitekt je pomno sudjelovao u realizaciji projekta sve do kasnih 60-ih godina, kada je zbog slabog zdravlja morao ostaviti neke planove u fazi dizajna.

Umro je 1975. godine u Caracasu, gradu čiju je jezgru učinio po mnogima najboljim primjerom primjene moderne arhitekture u Latinskoj Americi. UNESCO je 2000. godine njegov Univerzitetski grad uvrstio na popis Svjetske baštine.