Arpadovići
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Arpadovići ili Arpadovci, Arpadi (mađarski: Árpádok, slovački: Arpádovci), su ugarska dinastija koja je dobila ime prema vojvodi Arpadu (o.890.-907.) pod čijim su vodstvom Mađari došli i naeselili se u Panonsku nizinu. Tijekom 9. i 10. stoljeća vladali su Kneževinom Ugarskom, a od 1000. godine Kraljevinom Ugarskom. Ugarski kralj Koloman je uspio zadobiti hrvatsku krunu i zavladati Kraljevinom Hrvatskom 1102. godine, a 1105. godine i Dalmacijom i od toga vremena je dinastija Arpadovića vladala ujedinjenim Ugarsko-Hrvatskim kraljevstvom (do 1301. godine).
Već od 9. stoljeća dinastija je igrala važnu ulogu u povijesti zemalja istočne i srednje Europe.[1]
Početak povijesti dinastije počinje s vojvodom Arpadom († 907.), sinom vojvode Almoša, kojeg su vođe sedam mađarskih plemena izabrale da ih vodi preko rijeke Dona do Panonske nizine. Tamo su Arpad i njegovi potomci utemeljili prve političke i državne strukture kasnije jakog mađarskog kraljevstva. Snažne čete mađarske vojske zalijetale su se prema zapadu u Franačku, ali i na jug u Kraljevinu Hrvatsku, međutim nakon velikog mađarskog poraza na Leškom polju 955. godine od strane njemačkog cara Otona I. (936.[962.]-973.), Mađari su smanjili intezitet napada i odlučili konsolidirati svoju državu. Nakon tog poraza, za vrijeme jednog od Arpadovih potomaka, vojvode Takšonja (955.-970.), Mađari su prihvatili sjedilački način života.[2]
S vladavinom ugarskog kralja Stjepana I. Svetog (997.-1038.) koji se okrunio za prvog mađarskog kralja 1000. godine, nastavio se daljnji uspon moći ugarske države. Preobratio je narod na kršćanstvo, uspostavio političke veze sa Svetom Stolicom, a na vojnom planu proširio svoju vlast na Transilvaniju (1003. godine). Na unutrašnjopolitičkom planu, proveo je brojne državne reforme, zamijenio plemensku strukturu sustavom županija, sputao moć plemstva i ojačao središnju kraljevsku vlast.[2] Njegovi nasljednici, kralj Ladislav I. Sveti (1077.-1095.) i kralj Koloman (1095.-1116.) uspjeli su dodatno proširiti državni teritorij stjecanjem kontrole i vlasti nad Kraljevinom Hrvatskom u periodu između 1091. i 1102. godine.[3]
Početkom 12. stoljeća javila se dinastička kriza, budući da Kolomanov sin Stjepan II. (1116.-1113.) nije imao muških potomaka pa se dinastija našla pred izumiranjem. Nekoliko godina pred smrt uspio je pronaći prognanog i oslijepljenog rođaka Belu II., sina Stjepanovog strica Almoša, te ga je oko 1030. godine primio na kraljevski dvor i uzeo za suvladara te oženio kćerkom srpskog velikog župana Uroša, Jelenom.[4] Nova dinastička kriza nastala je nakon smrti kralja Gejze II. 1162. godine. Gejza II. je prije smrti novim vladarom proglasio svoga sina Stjepana III., no u tu odluku se umiješao bizantski car Manojlo I Komnin (1143.-1180.) koji je podigao jaku vojsku i zatražio da ugarsko-hrvatsko prijestolje, po pravu seniorata, pripadne Gejzinom najmlađem bratu Stjepanu (IV.). Međutim, većina mađarskog plemstva odlučila se za Gejzinog srednjeg brata Ladislava II. (1162.-1163.), no kada je on nakon tek šest mjeseci umro, ipak se odluče ponuditi kraljevsku krunu Stjepanu IV. (1163.). Lošom vladavinom kralj je izazvao opću bunu te je protjeran iz Ugarske, a na prijestolje je vraćen Gejzin sin Stjepan III. (1163.-1172.).[4]
Nove političke napetosti javile su se kada je bizantski car Manuel odlučio priznati pravo prognanog kralja Stjepana IV., ali je nakon kratkog rata ipak došlo do mira između Ugarske i Bizanta uz uvjet da Stjepan III. caru ustupi Srijem, pošalje svoga brata hercega Belu u Carigrad i preda Bizantu Belinu baštinu, odnosno južne dijelove Kraljevine Dalmacije i Hrvatske.
Godine 1164. došlo jej do oružanog sukoba između Stjepanovog strica, raskralja Stjepana IV. i Stjepana III., prilikom kojeg je kralj Stjepan III. oteo Bizantincima Srijem sa Zemunom. Za vrijeme opsade Zemuna 1165. smrtno je otrovan raskralj Stjepan IV., što je izazvalo vojnu reakciju bizantskog cara Manuela I. Komnena. Rat se vodio uz više promijena, no naposljetku je 1167. Bizant zavladao Srijemom, Bosnom, Hrvatskom južno od rijeke Krke i Dalmacijom.
Promijenom političkih okolnosti u Bizantu[5], car Manuel I. pustio je hercega Belu u Ugarsku gdje je naslijedio umrlog brata Stjepana III. 1172. godine. Godine 1180. kralj Bela III. (1172.-1196.) uspio je iskoristiti krizu nakon smrti cara Manuela I. i vratiti sve oduzete zemlje u sastav svoje države. Za vrijeme vladavine Bela III. je proveo brojne reforme u kraljevstvu, a između ostalog uveo je sustav primogeniture, ukinuvši senioratsko pravo nasljeđivanja prijestolja, a ukinuo je i dotadašnju pravnu praksu po kojoj kraljev brat dobija na upravu hrvatsko kraljevstvo.
Poslije smrti Bele III. 1196. godine izbio je sukob među njegovim sinovima, Emerikom i Andrijom II. Sukob je nastao, jer je Andrija po starom pravu tražio od svoga brata kralja Emerika (1196.-1204.) upravu nad Dalmacijom i Hrvatskom. Došlo je do rata u kojem je Andrija uspio obraniti svoj položaj hrvatskog hercega, ali je naposljetku ipak bio poražen. Poslije kratkog vladanja Emerikovog maloljetnog sina Ladislava III. (1204.-1205.), kraljevsku vlast zadobio je Andrija II. (1205.-1235.), koji se želeći ispuniti zavjet svoga oca Bele III. uputio u križarski rat 1216. godine. Po povratku u Ugarsku, izbila je politička kriza te je Andrija II. bio primoran izdati Zlatnu bulu 1222. godine kojom su ozakonjena prava i slobode nižem plemstvu.
Za vladavine kralja Bele IV. (1235.-1270.) dogodila se tatarska najezda na Europu. Tatari su okupili veliku vojsku kako bi napali Ugarsku te su 11. travnja 1241. godine u bici na Šaju nanijeli katastrofalan poraz ugarskoj vojsci. Kralj je s obitelji pobjegao na jug u Hrvatsku, no Tatari su ga slijedili i tek su potkraj ožujka 1242. godine napustili kraljevstvo i vratili se u Aziju. Kako bi obnovio porušenu zemlju, kralj Bela IV. dopustio je naseljavanje njemačkih koloniststa, a podijelio je i kraljevske privilegije gradovima.
U vrijeme Belinih nasljednika Stjepana V. (1270-1272.) i Ladislava IV. Kumanca (1272.-1290.) osilili su se ugarski i hrvatski velikaši, koji su se nametnuli kao oligarsi na svojim područjima priznavajući kraljevsku vlast tek nominalno. Poslije smrti Ladislava IV. nastupila je dinastička kriza, jer je novom kralju Andriji III. (1290.-1301.) osporavano arpadovsko podrijetlo i baštinsko pravo na krunu. U takvoj kaotičnoj situaciji, ugarski i hrvatski velikaši su se nominalno osamostalili, država se našla u krizi, a smrću Andrije III. 1301. godine izumrla je i sama dinastija u muškoj liniji.[6]
Prvi susret Hrvata s Arpadovićima dogodio se nedugo po doseljenju Mađara u Panonsku nizinu. Tek što su se naselili na tom području, brojne starješine mađarskim plemena počele su na svojim brzim konjima provaljivati u Njemačku, Italiju, Bugarsku, Bizantsko Carstvo, ali i na jug na teritorij Kraljevine Hrvatske. O nastrajima Mađara na hrvatske krajeve ostala je prilično mutna zabilješka u Ljetopisu popa Dukljanina u kojoj stoji da je hrvatski kralj Polislav (Tomislav) u više navrata ratovao protiv hunskog (mađarskog) kralja Atile (Arpad) i pobjedio ga u više navrata. Vjerojatnost je, međutim, da su mađarski pljačkaški pohodi dopirali duboko u unutrašnjost Hrvatske.[7]
Početkom 11. stoljeća Kraljevina Ugarska postala je značajan i moćan faktor sjeverno od Hrvatske. Prema starijoj hrvatskoj historiografji, nakon smrti hrvatsko-dalmatinskog kralja Stjepana Držislava († 997.) nastala je dinastička kriza u Hrvatskoj koja je dovela do prijestolonasljednog rata između Držislavovih sinova: Svetoslava Suronje, Krešimira i Gojslava. Naim, suprotnom ustaljenom pravu nasljeđivanja, stariji sin Svetoslav Suronja (997.-1000.) prigrabio je svu vlast u zemlji, zbog čega su se protiv njega podignula dvojica mlađe braće i zbacila ga s prijestolja.
U želji da se vrati na prijestolje, detronizirani Svetoslav sklopio je u Trogiru sporazum s mletačkim duždom Petrom Orseolom kojim se odrekao primanja danka koji su Mlečani uobičavali plaćati Hrvatima, a odrekao se i vlasti nad Dalmacijom ukoliko mu dužd pomogne domoći se prijestolja. Uz to, predao mu je svog mladog sina Stjepana kao taoca, kojeg je dućd Petar Orseolo odveo u Veneciju. Dužd Petar Orseolo udao je nešto prije 1008. godine svoju kćer Hicelu za Svetoslavljeva sina Stjepana. Kako se oko 1011. duždev sin i nasljednik Oton oženio sestrom prvog ugsrsko kralja Stjepana I. Arpadovića, stvorena je rodbinska veza između hrvatske kraljevske kuće i Arpadovića.[8]
Godine 1027. napao je ugarski kralj Stjepan I. Sveti (997.-1038.) je sjeverne predjele kraljevstva kralja Krešimira III. (1000.-1030.), odcijepio ih od ostatka Hrvatske, ali nije ih prisjedinio s Ugarskom, već je na tom prostoru formirao slavonski dukat ili banat (banatus vel ducatus Sclavoniae), koji je predao na upravu Svetoslavovom sinu i suprugu Hicele Orseolo, Stjepanu Svetoslaviću, koji je morao 1026. godine pobjeći iz Venecije na ugarski dvor.
Za vrijeme vladavine kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1074.), Slavonijom je upravljao slavonski ban Dmitar Zvonimir, suprug ugarske princeze Jelene Lijepe (mađ. Ilona) i zet ugarskog kralja Bele I. (1060.-1063.). Jelena Lijepa bila je ujedno i sestra Gejze I. i Ladislava I., koji su nasljedili prijestolje nakon smrti ugarskom kralja Salomona (1063.-1074.). Godine 1065. ban Zvonimir je uz pomoć svojih utjecajnih ugarskih rođaka odbio napad njemačkih Karantanaca na Slavoniju. Uskoro je postao suvladar i prijestolonasljednik hrvatsko-dalmatinskog kralja Petra Krešimira IV. koji nije imao muških potomaka, a odbacio je pravo svog nećaka duxa Stjepana na kraljevsku krunu.
Poslije smrti kralja Petra Krešimira IV. vlast u Hrvatskoj preuzeo je dux Chroatiae et Dalmatiae Dmitar Zvonimir koji je okrunjen u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu za hrvatskog kralja, a njegova supruga kraljica Jelena za hrvatsku kraljicu. Poslije smrti kralja Zvonimira (1075.-1089.) koji je umro bez muškog potomka, njegova je udovica Jelena zatražila upravu nad Hrvatskom za sebe i svoju braću. U nastaloj dinastičkoj krizi javili su se brojni pretendenti za nasljeđivanje hrvatske krune, a među njima i posljednji Trpimirović, herceg Stjepan, koji je kratko vrijeme zasjeo na prijestolje svojih predaka (1089.-1090./91.). Nakon smrti kralja Stjepana II. nije bilo više nikoga tko bi po baštinskom i nasljednom pravu mogao nasljediti hrvatsko prijestolje pa su brojni velikaši nasiljem nastojali domoći se krune. Takvu krizu i bezvlađe iskoristio je Jelenin brat, kralj Ladislav I. (1077.-1095.) te je 1091. napao područje sjeverne Hrvatske (Slavonija) i predao ga na upravu svom nećaku Almošu proglasivši ga posebnim hrvatskim kraljem. Prijetnja na sjeveru Ugarske od strane Kumana spriječila ga je u daljnjem osvajanju juga Hrvatske i Dalmacije, ali je njegov nećak i nasljednik Koloman (1095.-1102.) uspio poraziti i usmrtiti posljednjeg domaćeg hrvatskog kralja Petra Svačića u bici na Gvozdu 1097. godine. Međutim, i Koloman se uskoro morao povući iz Hrvatske u Ugarsku te je zadobio vlast nad njom tek 1102. godine kada se okrunio hrvatskom kraljevskom krunom za kralja Dalmacije i Hrvatske u kraljevsko gradu Biogradu. Tim činom proglasio se kraljem Ugarske, Dalmacije i Hrvatske, a sina Stjepana II. okrunio je za kralja Hrvatske i Dalmacije.
Ubuduće će biti običaj da se ugarski kraljevi krune zasebnom krunom i zasebnim krunidbenim činom za hrvatskog kralja te da predaju upravu nad Kraljevinom Hrvatskom mlađem bratu ili sinu u svojstvu hrvatskog hercega (dux Croatiae et Dalmatiae) u čemu se iskazivala posebnost hrvatskog kraljevstvs u odnosu na Kraljevinu Ugarsku.
Kralj Koloman (1095.-1116.) je uspostavio 1102. vlast nad Hrvatskom, a do 1105. godine stekao je i vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima. Vjeruje se da je podijelio prava i privilegije hrvatskom plemstvu, jer im je potvrdio plemićka prava, zemlje i stare običaje, apoznato je i dao je dao privilegije nekim dalmatinskim gradovima (npr. Trogiru) te je okrunio svog sina Stjepana hrvatskom krunom, što proizlazi iz činjenice da ga Zadrani u to vrijeme u svojim crkvama nazivaju "našim kraljem" uz Kolomana "kralja Ugarske, Dalmacije i Hrvatske".[9]
Arpadovići su često imali sukobe s hrvatskim plemstvom, ali i s Bizantom i Venecijom koji su pokušavali zavladati naročito obalnim prostorom Hrvatske. Najveće probleme imali su vladari iz dinastije Arpadovića s bizantskim carem Manuelom I. Komnenom (1143.-1180.) koji je Arpadovićima oduzeo velike prostore Hrvatske i Dalmacije i držao ih do svoje smrti 1180. godine. Arpadovići su istodobno ratovali s Bizantom i zbog Bosne i Srijema.
Sustavom darovnica Arpadovići su iscrpili kraljevsku moć, tako da je vlast u zemlji prešla u ruke krupnih velikaša. U Hrvatskoj se ističu velikaški rodovi knezovi Krčki, Šubići Bribirski, Kurjakovići Krbavski, Babonići, Nelipčići i drugi. Vlast Arpadovića u Hrvatskoj osobito je uzdrmao hrvatski velikaš i ban Pavao I. Šubić Bribirski († 1312.) koji je od Arpadovića dobio nasljedni banski naslov, čitavu Hrvatsku i Dalmaciju te Bosnu i Humsku kneževinu. Krajem 13. stoljeća raspala se vladavina Arpadovića. Smrću posljednjeg Arpadovića Andrije III. Mlečanina 1301. godine završila je vladavina ove dinastije na ugarsko-hrvatskom prijestolju. Arpadoviće je, uz pomoć bribirskih knezova, na ugarskom prijestolju zamijenila napuljska dinastija Anžuvinaca koja je pretendirala na hrvatsko-ugarsko prijestolje na temelju žebidbe Karla II., princezom Marijom, unukom hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV.[10]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
