Koloman

Koloman (1074. - 1116.) je bio kralj Ugarske od 1095., Hrvatske od 1102. a zavladao je i Dalmacijom 1105. godine.

Koloman

U Ugarskoj je na vlast 1095. godine došao Koloman, nećak kralja Ladislava I. Svetog, a sin Ladislavova brata Geze I.. Upravo zbog njegove promišljenosti Ladislav ga je odredio za svog nasljednika i tako promijenio odluku na štetu Kolomanova mlađeg brata Almoša, kojeg je ranije postavio za kralja Hrvatske i odabrao za budućeg kralja Ugarske. Neki kažu da je Koloman bio prava rugoba: razrok, hrom i grbav. Drugi opet hvale njegove duševne vrline i kažu da je bio pismen, uljudan, obrazovan i poduzetna duha. Oponašao je u svemu svoga strica i nastojao po pravu nasljedstva zauzeti Hrvatsku.

Vjenčao se za normansku princezu Buzilu. Brak je bio sklopljen posredovanjem pape, a mlada je bila kći sicilskog grofa Rogera I., inače odanog papinog pristaše. Tim je brakom kralj htio popraviti svoje odnose s papom Urbanom II., koji su bili narušeni za vladavine njegova strica Ladislava I. Svetog. Naime Ladislav I. nije dobio privolu pape za osnivanje Zagrebačke biskupije 1094. godine, pa se obratio protupapi Klementu III. Tako je Koloman osigurao privolu pape jer se spremao na pohod u Hrvatsku. Koloman se prvo pobrinuo da križarska vojska, koja se kretala prema Carigradu pređe preko ugarskog teritorija. Potom se počeo pripremati da pokori Hrvatsku.

Prvi pohod na Hrvatsku

1097. godine ugarska vojska je krenula na Hrvatsku. Ugarskoj se vojsci tada ili možda na povratku suprotstavio hrvatski kralj Petar Svačić na planini Gvozdu. U bitki su Hrvati pretrpjeli poraz, a kralj Petar je poginuo. Normanska princeza Buzila je stigla u Biograd, a dočekao ju je Merkurije, koji je vjerojatno bio vojskovođa tog pohoda, te je otpratio na vjenčanje u Ugarsku. Vojska nije išla južnije. Naime granice Ugarske su na poticaj Bizanta napali Kumani. Bizant, kome je pripadao Dalmatinski temat, predao ga je zbog smutnji u Hrvatskoj na upravu Mletačkoj Republici. 1098. godine sklopio je s Mlečanima ugovor, kojim je njima pripala Dalmacija, a njemu Hrvatska.

Koloman se nije mogao posvetiti hrvatskim prilikama. jer se u Mađarskoj protiv njega 1098. godine pobunio njegov brat Almoš. On je smatrao da on treba vladati u Hrvatskoj, a Koloman u Ugarskoj. Kraljeva i pobunjenička vojska srele su se na obalama Tise, no do bitke nije došlo. Velikaši su nagovorili braću da se pomire. Kralj je oprostio Almošu.

Kralj se tada umješao u ruske poslove. Koloman je na poziv kijevskog velikog kneza Svjatopolka prešao Karpate i opsjeo Prezmysl 1099. godine. Gradu je u pomoć pritekao vladimirsko-volinjski knez David i Kumani. Mađarska vojska pretrpjela je težak poraz, a sam je Koloman jedva spasio živu glavu. Bojeći se da češki knez s kojim je bio u zavadi ne iskoristi taj poraz, odmah je s njim sklopio mir i savez. Vratio se u Ugarsku, preko koje je 1101. godine prošla još jedna križarska vojska. Tek 1102. godine mogao se posvetiti prilikama u Hrvatskoj.

Dok je Koloman bio zauzet u Hrvatskoj se formirao protumađarski pokret. Koloman je uvidio da neće moći pokoriti Hrvatsku, pa se 1102. odlučio nagoditi s Hrvatima. Sklopio je ugovor Pacta Conventa s predstavnicima 12 hrvatskih plemena, koji su ga priznali za kralja, pa je tako Hrvatska ušla u personalnu uniju s Ugarskom. Obvezao se da neće dirati u njihove posjede te da će poštovati plemićke povlastice i prava Hrvatskog Kraljevstva. Hrvati su se tom pogodbom obvezali na vojnu pomoć do granica Hrvatske o svom trošku, a izvan granica o njegovom trošku. Koloman se obvezao i na zasebnu krunidbu za hrvatskog kralja. Iste godine okrunio se za hrvatskog kralja u Biogradu.

Koloman postaje hrvatski kralj

Nakon Kolomanove krunidbe Almoš se smatrao zakinutim. Naime njega je kralj Ladislav I. postavio za kralja Hrvatske. Pobjegao je u Njemačku tražiti pomoć protiv brata, ali mu to nije uspjelo jer se car Henrik IV. bio zauzet borbom protiv sina Henrika V., kojem je ubrzo morao predati njemačku krunu. Almoš se ne postigavši ništa vratio u Ugarsku, a Koloman mu je opet oprostio.

Nakon što je stekao Hrvatsku, odlučio je ponovno pripojiti Dalmaciju. No to je zahtjevalo veliku umješnost, jer je upravu nad njom Bizant zbog smutnji u Hrvatskoj predao 1097. Mletačkoj Republici. Koloman nije raspolagao mornaricom, a bez toga je pothvat bio neostvariv. No 1104. godine je bizantski car Aleksije I. Komnen vjenčao svog sina i nasljednika Ivana II Dobrog za ugarsku princezu Pirošku, koju su u Carigradu prozvali Irena. Ona je bila kći njegovog strica kralja Ladislava I. Svetog. Uz to su Bizant i Hrvatsko-Ugarska Kraljevina sklopile savez protiv antiohijskog i tarentskog hercega Boemunda, sina Roberta Guiscarda. Boemund je tada prikupljao vojsku za napad na bizantski Drač.

Koloman pripaja Dalmaciju

U takvim okolnostima Bizant je pristao da Koloman zauzme Dalmaciju. Mlečani su morali pristati na to, jer je Boemund i njima zadavao briga, ali i zbog trgovačkih interesa, koji su je vezali uz Bizant, pa se mletački dužd odrekao titule dužda Dalmacije i Hrvatske. 1105. godine krenuo je Koloman u Dalmaciju. Prvo je stigao pred Zadar, koji se odlučio oduprijeti. Počela je opsada, a grad se ubrzo ipak posredovanjem trogirskog biskupa Ivana Orsinija predao. Koloman je u slavlju ušao u grad Zadar. Sam je dao na samostanu Svete Marije podići novi zvonik jer se stari valjda za opsade srušio. Na zvoniku je dao uklesati ove riječi: Godine od upućenja Gospodina našega Isusa Krista 1105. nakon pobjede Ilira i nakon ulaza u Zadar dao je taj zvonik o svom trošku podići Koloman, kralj ugarski,hrvatski i dalmatinski. Koloman je Zadranima nato potvrdio stare privilegije i nastavio put prema Šibeniku i Trogiru, koji su priznali njegovu vlast bez otpora.

Split se u početku opirao, ali kada je vidio da se kralj sprema za opsadu priznao je Kolomana za kralja posredovanjem svog nadbiskupa Krescencija. Kralj se tada vratio u Zadar, a ban Ugra je s hrvatskom i ugarskom vojskom isplovio prema otocima. Nakon neznatna otpora predao se Rab, a vjerojatno i Cres i Krk. Nakon predaje gradova i otoka sazvan je sabor dalmatinskih gradova, gdje su kralj, ugarski svjetovni i duhovni velikodostojnici, te vojska položili prisegu da će poštovati autonomiju dalmatinskih gradova. Tom su prilikom dalmatinski gradovi dobili privilegije, koji su bili gotovo identični, no sačuvao se samo prijepis Trogirske diplome.

Kralj je gradovima zajamčio trajni mir, tj. pravni poredak i pravnu sigurnost, a bez da za to plaćaju posebni porez. Gradovi su sami mogli birati kneza i biskupa, a kralj ih jedino treba potvrditi. Potvrdio im je da mogu živjeti po dotadašnjim pravilima, i zakonima, te da ih slobodno mogu mijenjati. Time su stekli autonomiju pravosuđa. Kolomanu od prometa u luci pripadaju 2/3 prihoda, a 1/3 ide gradskom knezu. Biskupu prethodno od cijelokupne svote pripada 1/3. Kralj se obvezao da neće dopustiti da se stranci ni Mađari bez izričite privole građana nasele u grad, a oslobodio ih je i od zalaznine, tj gošćenja kralja i njegove pratnje kada bude došao u njihov grad, osim ako koji grad to sam prihvati. Građani su imali slobodu seljenja. Na kraju kralj dopušta onima kojima bi njegova vladavina postala preteška da sa svojom obitelji i imovinom slobodno odu gdje god to požele. Žitelji dalmatinskih gradova su bili sretni, što su nakon višegodišnjih borbi dočekali mirnije dane. Oni su slavili čas kad je s Božjom milosti po Kolomanu vraćen mir i poredak na kopnu i na moru, te je sada svaki opet mogao ići za svojim poslom.

1107 godine Boemund je napao Drač, no nakon godinu dana neuspjelog ratovanja morao je sklopiti mir. U međuvremenu je Koloman poslao hrvatske i ugarske čete, koje su napale Boemundove posjede u Italiji i pustošile ih tri mjeseca, te zauzeli Brindisi i Monopoli

Almoševa buna

Kralj Koloman se u Ugarskoj u više navrata morao boriti protiv svog brata Almoša. Njega je još stric Ladislav I. Sveti postavio za kralja Hrvatske, no Koloman je to dokinuo kada je uspostavio svoju vlast. Almoš se smatrao zakinutim, pa se više puta bunio. Almoš se 1107. godine opet pobunio protiv brata. pobjegao je u Poljsku, gdje ga je primio knez Boleslav III. Krivousti (1107 - 1138) i pružio mu vojnu pomoć. Almoš je provalio u Ugarsku i zauzeo grad Abaujvar na Herandu. Čuvši za to Koloman je odmah pohitao s vojskom i opsjeo grad. Almoš se opet predao, a brat mu je ponovno oprostio. Koloman se pritom sklopio tajni savez s Boleslavom III. Krivoustim protiv njemačko-rimskog cara Henrika V.

Već 1108. godine se Almoš opet pobunio. Koloman mu je oduzeo svu imovinu i titulu hercega čim je doznao da Almoš opet sprema pobunu. Tada je pobjegao u Njemačku, a car Henrik V. ga je srdačno primio. Izišao je u susret njegovim molbama i objavio rat Kolomanu želeći od Ugarske učiniti vazalnu njemačku državu. Nijemci su opsjeli grad Požun (današnja Bratislava), a vojska češkog kneza Svatopluka, koji je bio njemački vazal, provalila je i pustošila sjeverozapadnu Ugarsku. No tada je Češku napao ugarski saveznik poljski knez Boleslav III. Krivousti, pa se Svatopluk hitno morao vratiti u Češku. Carev pohod je propao jer se Požun nije predao.

Koloman je za nasljednika proglasio svog sina Stjepana II. i dao ga okruniti. Pred smrt je saznao da Almoš sprema novu pobunu, pa je zabrinut za sudbinu svog sina i nasljednika, koji je tada imao tek 14 godina dao uhapsiti Almoša i njegova sina Belu, te ih je oslijepio. Potom ih je obojicu zatočio u samostanu Dömös blizu Vaca.

Gubitak Dalmacije i kraj vladavine

1112. godine zahladili su odnosi između Bizanta i Kolomana. To je pokušao iskoristiti mletački dužd pa je zatražio bizantsku pomoć da vrati dalmatinske gradove, no car je to zauzet drugim poslovima odbio. Ali nakon Almoševa osljepljenja je prijestolonasljednikova supruga ugarska princeza Piroška na čijem su se dvoru okupljali Almoševi pristaše isposlovala carev pristanak. Dužd Ordelaf Faledro je 1115. godine krenuo u rat. Zauzeo je Zadar, osim kule u kojoj se nalazila kraljevska vojska, te Biograd na moru. Kralj Koloman bio je teško bolestan i zauzet pitanjem nasljedstva da bi se mogao posvetiti obrani dalmatinskih gradova.

Koloman se dvaput ženio. Prva žena normanska princeza Buzila, kćer sicilskog grofa Rogera II. rodila mu je sinove blizance Ladislava (umro 1112) i Stjepana. Druga žena Eufemija, kči velikog kijevskog kneza Vladimira II. Monomaha rodila mu je sina Borisa Kolomanovića, no on ju je još trudnu vratio ocu sumnjičeći je za prijevaru.

Hrvatskom je u kraljevo ime upravljao ban, a država je bila podijeljena na kraljevske županije na čelu sa županom. Župane je postavljao kralj, a brinuli su se o sakupljanju poreza te su zapovijedali utvrdama i vojnim postrojbama. Prostori južno od Gvozda bili su samostalniji. Tamo je bilo manje kraljevskih posjeda. Zahvaljujući njegovim donacijama počelo je doseljavanje Mađara u Slavoniju, dok u Hrvatskoj to nije bio slučaj. Kralj je odredio i da se porez kunovina ili marturina, koji se prije plaćao u kunskim kožama počne plaćati u novcu i to s 12 denara srebra.

Kada je u Splitu 1112. godine umro nadbiskup Krescencije, stvorio je u grad jaku stranku pristaša, koji su za novog nadbiskupa izabrali njegovog miljenika Mađara Manasea. U Splitu se smjestio i kraljev poreznik, te ugarska vojska. Time je kralj prekšio privilegije, koje je dao gradu.

Koloman je umro 3. veljače 1116. godine, a naslijedio ga je sin Stjepan II.

Poznate vladarske isprave

• Trogirska diploma

Koloman na Wikimedijinoj ostavi

Koloman Arpadovići
Kraljevske titule
Prethodi: Ladislav I (Kralj Mađara) Petar Svačić (u Hrvatskoj)	Kralj Mađarske 1095 – 1116	Slijedi: Stefan II