Remove ads
Đuro Cvijić Duka (pseudonim: Krešić; Zagreb, 25. mart 1896 — Moskva, 26. april 1938) je bio hrvatski revolucionar, jedan od prvaka socijaldemokratskog te komunističkog pokreta, politički sekretar Komunističke partije Jugoslavije, pokretač Borbe i jedan od najboljih komunističkih novinara.[1]
| ĐURO CVIJIĆ | |
|---|---|
 Đuro Cvijić | |
| Datum rođenja | 25. mart 1896. |
| Mesto rođenja | Zagreb Austrougarska |
| Datum smrti | 26. april 1938. (42 god.) |
| Mesto smrti | Komunarka kod Moskve Sovjetski Savez |
| Supruga | Tatjana Marinić |
| Profesija | novinar |
| Član KPJ od | 1919. |
Još kao gimnazijalac učestvovao je u atentatu na hrvatskog bana Cuvaja. Zbog revolucionarne djelatnosti više je puta hapšen. 1920-ih godina Đuka Cvijić je bio vođa tzv. "leve frakcije" u KPJ, koja se dugo vremena smatrala predstavnicom linije Kominterne.[2] 1930-ih je zbog sukoba sa rukovodstvom isključen iz KPJ.
Ubijen je zajedno sa svojim bratom Stjepanom i drugim istaknutim jugoslovenskim komunistima tokom staljinističkih čistki.
Remove ads
Đuro Cvijić rođen je u Zagrebu 25. marta 1896. godine. Još od djetinjstva 1902-1903 je bio prijatelj sa Miroslavom Krležom.[3] Njegov mlađi brat Štefek, kasnije također istaknuti revolucionar, je rođen 1905. godine.
Revolucionarna hrvatska omladina
Đuka od školskih dana pripada omladinskom revolucionarnom pokretu, kao jedan od intelektualnih vođa hrvatske ljevice.[3] Pripadao je krugu lijevih intelektualaca, kao M. Krleža, A. Cesarec, K. Horvatin, S. Miljuš.
Imenovanje mađarskog eksponenta Slavka Cuvaja za hrvatskog bana, odnosno komesara za Hrvatsku, 1912. godine, ogorčilo je hrvatsku omladinu. Đuro Cvijić je sa drugovima organizovao generalni štrajk srednjoškolaca u Zagrebu i demonstracije protiv uvođenja komesarijata u Hrvatskoj, koje su prerasle u prave ulične borbe s policijom.[4]
Ali, nije se završilo na tome. Cvijić i školski drugovi Luka Jukić, August Cesarec, Kamilo Horvatin i drugi su organizirali atentat na komesara Cuvaja. Zbog učešća u atentatu od 8. lipnja 1912. godine Cvijić je osuđen prvo na pet, a potom na tri godine robije.[2][4] Odležao je ukupno godinu i po dana u kaznionici u Sremskoj Mitrovici.[4] Uvjetno je oslobođen 4. III 1914. godine.[5]
Izišavši iz zatvora, u rujnu 1914. godine, započinje se baviti novinarstvom u zagrebačkom listu »Novosti«.[4] Od ožujka 1915. surađuje u zagrebačkom dnevniku "Obzor", sve do odlaska u rat.
1917. godine, kada je stasao za vojsku, poslan je na Istočnu frontu. Već poslije deset mjeseci je otpušten iz vojske,[4] zbog upale pluća i promrzlina.[6] U veljači 1917. godine je smešten u bolnicu, zbog smrzavanja nogu na Karpatima. Po izlasku iz bolnice radi u vojnodopisnom uredu, a zatim kao administrator u redakciji časopisa Hrvatska njiva i Moderna knjižnica. Iste godine pristupa Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije.[5] Početkom 1918. godine liječi se na Brestovcu.[5]
Ujedinjenje revolucionarne ljevice
Po završetku prvog svetskog rata, raste plima revolucionarnog pokreta. Cvijić se 1918. godine vraća u Zagreb i aktivno uključuje u obnovljeni socijalistički pokret. Radio je kao novinar i tajnik zagrebačke mjesne organizacije socijaldemokratske stranke. Potkraj 1918. godine surađuje u socijalističkom časopisu Novo društvo. Od studenog 1918. postaje glavni urednik socijalističkog lista »Sloboda«,[5] u kojem Krleža intenzivno surađuje.[3] U siječnju 1919. postaje član Akcionog odbora Zemaljske konferencije te nastupa na političkim zborovima po čitavoj zemlji.
Bio je jedan od vodećih predstavnika lijeve struje u radničkom pokretu Hrvatske i inicijatora za »kongres ujedinjenja ljevice« u Beogradu, oko kojeg dolazi do sukoba revolucionara i reformista u Socijaldemokratskoj stranci Hrvatske i Slavonije . U to vrijeme Đuro Cvijić je bio sekretar zagrebačke organizacije. On je vodio revolucionarno radništvo na sastanku Mjesne konferencije Zagreba u siječnju 1919. godine, kada se obračunavaju s oportunističkim vodstvom stranke.[4]
Kao delegat ljevice Socijaldemokratske stranke sudjeluje u pripremi dokumenata za osnivački kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), koji je održan 20–22. IV 1919. u Beogradu. Na kongresu je izabran za člana Centralnog partijskog vijeća i člana Pokrajinskog izvršnog odbora za Hrvatsku i Slavoniju.[5]
U proljeće iste godine u Zagrebu je među osnivačima i predavačima socijalističke radničke škole. Bio je jedan od urednika partijskog organa Istina. Uhapšen je 9. VIII 1919. godine zbog umešanosti u Aferu Diamantstein (navodni pokušaj komunističkog ustanka u Jugoslaviji).[5] Pred opasnošću novog zatvaranja u rujnu je emigrirao u Austriju.[7] Tamo je predavao u klubu jugoslovenskih studenata marksista u Beču.[5]
Komunistička partija Jugoslavije
U zemlju se vratio početkom 1920. godine. Na Drugom kongresu Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) u Vukovaru od 20–24. VI 1920. godine, zajedno s Vladimirom Ćopićem, u ime komunista iz Hrvatske se suprotstavio »centrumašima« i, zajedno s većinom, izborio da partija promijeni ime u Komunistička partija Jugoslavije.[4] Na kongresu je sudjelovao u stvaranju prvog partijskog Programa i ponovno je izabran za člana Centralnog partijskog vijeća.[5]
Donošenje Obznane decembra 1920, kojom je zabranjen rad partije i sindikata, i hapšenje komunističkih poslanika koje je usledilo, zadalo je ozbiljan udarac KPJ. U to je vrijeme bilo tri rukovodstva KPJ — jedno izabrano na Vukovarskom kongresu, koje je bilo uglavnom u zatvoru, zatim Zamjenički izvršni odbor u ilegali u zemlji, i treće, Izvršni odbor formiran u Beču, kao Zagranični biro.[4] Đuro Cvijić je bio je član, a veoma kratko i sekretar, Zagramičnog komiteta KPJ u Beču.[4]
U zemlju se vraća za dva mjeseca i radi na obnovi organizacije revolucionarnih sindikata, čija je djelatnost zabranjena.[6] Nakon atentata na regenta Aleksandra 1921. godine, opet po odluci Centralnog partijskog vijeća odlazi sa drugima u Beč.[6] Vraća se u zemlju nakon pet mjeseci krajem 1921. godine.[6]
Đuro Cvijić je, zajedno sa Kamilom Horvatinom, bio urednik partijskog časopisa Borbe od njenog pokretanja 1922. godine.[8] Od 3. do 17. jula 1922. godine sudjeluje na Prvoj partijskoj konferenciji u Beču. Đuro Cvijić je na Drugoj zemaljskoj konferenciji u Beču maja 1923. godine izabran u ljevičarsko rukovodstvo i ujedno za delegata KPJ na proširenoj sjednici Izvršnog komiteta Komunističke internacionale u Moskvi.[5] Učestvovao je u radu Treće zemaljske konferencije KPJ januara 1924. godine u Beogradu, gde je podnio referat o nacionalnom pitanju.
Tokom 1924. godine u Cvijić se u Borbi uključuje u unutarpartijsku raspravu o nacionalnomu pitanju, o čemu diskutira i na V proširenom plenumu IK Kominterne.[5] Tih godina su vođene intenzivne rasprave o nacionalnom i seljačkom pitanju u KPJ, i žestoke frakcionaške borbe.[2] Đuka Cvijić je bio vođa tzv. "leve frakcije" u KPJ, dok je dr Sima Marković bio vođa desne.
Generalni sekretar KPJ i uklanjanje
»Nešto iznad srednjeg stasa, ali vitak, Duka je ostavljao utisak visoka čovjeka. Imao je veoma karakteristično lice koje se pamti i po svojim crtama i po izrazitoj bledoći. Nevelika glava na uskim, malo podignutim ramenima, bujna smeđa kosa nemarno začešljana, lice kao malo zgrčeno, jakih vilica i na njemu prćast nos, prkosan inadžijski, govorio je tiho, bez mnogo gestova, naglašavajući pojedine riječi, kao da ih podvlači.«[9]
Zbog frakcijskih borbi u KPJ, Kominterna je smijenila partijsko rukovodstvo izabrano na Trećoj konferenciji KPJ i za sekretara Privremenog rukovodstva (u travnju 1925. godine[5]) postavila Đuru Cvijića.[4] On je pripremao Treći kongres KPJ u Beču 1926. godine, na kojem je izabran u Centralni komitet, ali na čelo partije dolazi njegov rival, vođa desne frakcije Sima Marković. Međutim, već na Plenumu CK KPJ u studenom iste godine Đuro Cvijić je izabran za političkog sekretara.[5]
U travnju 1928. sudjeluje na moskovskom savjetovanju na kojem je prihvaćeno Otvoreno pismo IK Kominterne KPJ, koje osuđuje frakcije u KPJ.[5] Bio je jedan od prvih koji se složio s tim pismom.[10] Djelatnost frakcija osuđena je u studenom 1928. na Četvrtom kongresu KPJ u Drezdenu, na kome je Đuro Cvijić, nakon žestoke borbe, uklonjen sa položaja šefa partije.[5] Umesto njega je Jovan Mališić izabran za generalnog sekretara Centralnog komiteta KPJ.[2]
Hapšenje, robija i oslobađanje
U prosincu 1928. godine Đuro Cvijić se vraća u zemlju poslije Četvrtog kongresa KPJ.[6] Ali, u međuvremenu je za njim raspisana policijska potjernica i on je uhapšen.[4] O tom hapšenju je u »Zaštiti čovjeka« pisao August Cesarec:
Uhapšen je u Zagrebu Đuro Cvijić, bivši odgovorni urednik ’Borbe’ i jedan od onih u posljednjim izborima izabranih gradskih zastupnika u Zagrebu, kojima je uz optužbu da su eksponirani komunisti, režim poništio imandat.[4]
Đuro Cvijić je suđen kao glavni urednik »Borbe«. Samo u 1928. godini, od 106 brojeva Borbe, čak 52 su bila zabranjena.[4] Protiv Cvijića su podignute 32 optužbe (optužnica je imala ukupno 200 stranica).[4] On je zbog članaka pisanih u »Borbi« osuđen na dvije i pol godine zatvora.[6]
Proglašenje šestojanuarske diktature 1929. godine zateklo ga je u zatvoru.[2] Nakon proglašenja diktature situacija po zatvorene komuniste se drastično pogoršala, nakon čega je njegov prijatelj iz detinjstva Miroslav Krleža intervenirao preko Dragiše Vasića da se on pusti iz zatvora.[6] Zahvaljujući intervenciji Krleže, Đuka je u veljači 1931. godine oslobođen.[2]
Kada je Cvijiću za vrijeme Aleksandrove diktature zaprijetila smrtna opasnost, Krleža je iskoristio prisnost s D. Vasićem da ga preko krugova beogradske visoke politike izbavi, o čemu je sročio pismenu izjavu za partijski vrh u Beču.[3]
Po izlasku sa robije, Đuka u ilegalnim uvjetima pokušava u Zagrebu i drugim gradovima da oživi partijske organizacije koje su bile skoro potpuno razbijene diktaturom, masovnim hapšenjima i ubojstvima najviđenijih komunista.[2]
Emigracija u Beču
Već u listopadu 1931. morao je emigrirati u Beč.[2] U Beču je radio kao novinar, bio je uključen u rad Telegrafske agencije Sovjetskog Saveza i međunarodnog emigrantskog časopisa Balkanska federacija. Zatim je određen za urednika lista riječnih brodara »Crvena dunavska straža«. Ilegalnim kanalom su nekoliko mjeseci intenzivno prenošeni razni partijski materijali, literatura, štampa, letci i sl. u zemlju, ali je ubrzo ta veza provaljena. U rukovodstvu u inozemstvu se pojavila sumnja da je neko iz njegove okoline policijski doušnik, pa je i sam Cvijić došao u nezgodan položaj, što je njega svakako vrijeđalo.[6] No, i nakon toga obavlja niz zaduženja u rukovodstvu KPJ, između ostalog uređuje partijski organ »Proleter«.[6]
Kada je Kominterna postavila Josipa Čižinskog na čelo KPJ 1932. godine, Cvijić dolazi sa njim u sukob oko niza pitanja. Npr. da ne treba shematski provoditi odluku da komunisti ulaze u reformističke sindikate, jer se u Hrvatskoj zbog nikakvog ugleda tih sindikata mogu kompromitirati. Takođe se nije slagao sa ocjenama uzroka sloma Partije nakon zavođenja diktature.[6]
26. i 27. siječnja 1933. Cvijić je sa nekoliko članova CK KPJ bio na konferenciji u Minhenu, koju je organizirao Georgi Dimitrov.[4] Na osnovu toga će za vrijeme Leipziškog procesa, koji je vođen protiv Dimitrova za paljenje Rajhstaga, sudjelovati u Londonu u antiprocesu u njegovu korist. Cvijić je na tom procesu svjedočio kako je tu kritičnu večer proveo s Dimitrovim, do njegovog ukrcavanja u brzi vlak München-Berlin.[4]
Nakon ustaškog "ustanka" u Hrvatskoj, koji je podržala KPJ, Cvijić 1933-1934. godine po direktivi partije izdaje list »Hrvatski put«, koji je bio organ tzv. nacionalno-revolucionarnih grupa formiranih u zemlji.[2]
Sukob sa rukovodstvom
Od 1933. godine Đuka ulazi u sukob sa Čižinskim povodom čistke i njegove uloge u partiji. Nakon što je na januara 1933. godine u Moskvi najavljeno radikalnije čišćenje Savezne komunističke partije (boljševika), to su prihvatile i druge partije. O provođenju čistke u KPJ prvi put se raspravljalo na sjednici Politbiroa CK KPJ 28. II. 1933. Đuka Cvijić je oštro protestirao, da je provođenje čistke po direktivi Kominterne i SKP (b) miješanje u unutrašnje stvari KPJ te da se eventualnom čistkom treba baviti bez udjela drugih partija. Partijsko je rukovodstvo na takav Cvijićev stav reagiralo vrlo oštro i nije se složilo s njegovom ocenom da je čistka »pretresala posljedice organizacionog sloma partije bez izučavanja uzroka«.[2] Jedan od razloga protesta Đure Cvijića bilo je i isključenje iz KPJ njegove žene Tatjane Marinić, koja je sa njim bila u emigraciji.[2]
Cvijić je tražio da se korigiraju odluke Kominterne i izmijeni rad Gorkićevog rukovodstva KPJ, smatrajući ga neprimjerenim prilikama u zemlji i punim propusta.[6] Sve to rezultira odlukom privremenog rukovodstva KPJ u rujnu 1934. godine da se on udalji sa rada u KPJ jer ne može surađivati s ostalim članovima rukovodstva.[6]
Emigracija u SSSR
Duku su poslali u Moskvu da 'prebira arhivu' u Agrarnom institutu. Za sve je, mislio je, kriv M. Gorkić, glavni čovjek u sadašnjem rukovodstvu, koji se izvukao od svake odgovornosti za sve što je počinio s Martinovićem zajedno i sada vješto izigrava čovjeka koji ispravlja Martinovićeve sektaške i avanturističke greške. Sve pod firmom borbe protiv frakcionaštva i grupaštva, Gorkić okuplja svoju grupu u kojoj, na žalost, ima i dobrih ljudi koji ne poznaju Gorkića, tog beskrupuloznog karijeristu koji nema veze ni sa zemljom ni sa našim radničkim pokretom i Partijom, koji je svoju karijeru napravio dodvoravajući se nekim rukovodiocima u Komintemi. Ovi ne mare ljude koji misle svojom glavom, nego traže poslušnike koji će sprovoditi njihove zamisli. A Gorkić je pravi genije da svoje izvještaje sroči tako da njegovi pokrovitelji u Kominterni dobiju utisak da se stvari upravo tako razvijaju kako su oni u svojim kancelarijama zamislili. [...] A gdje su oni koji su stvarali KPJ, koji su cio život proveli u borbi? Rastjerali su ih karijeristi kao Gorkić. Ko toga poštovanog M. Gorkića poznaje u Jugoslaviji? Niko. Znaju ga samo 'aparatčiki' i emigranti. ’I on vodi danas našu Partiju!’ uzvikivao je Duka ogorčeno, šetkajući po tijesnoj sobi. Nije bilo lako razgovarati s Dukom u takvom raspoloženju. Na najmanje protivljenja, izrečeno u najblažoj formi, on je reagirao oštro, ponekad i uvredljivo, što je iznenađivalo, jer je inače bio delikatan čovjek, otmen, u odnosu prema drugima pažljiv, bez naše uobičajene grubosti.[11]
Zbog protivljenja partijskom vrhu, Đuka je od ljeta 1935. godine poslat na rad u Međunarodni agrarni institut u Moskvu, gde su sklanjani bivši rukovodioci i umirovljeni kadrovi.[2] U SSSR-u je živeo pod pseudonimom "Krešić". Sredinom svibnja 1935. godine sudjeluje u raspravama uoči Sedmog kongresa Komunističke intemacionale.[4] U srpnju 1935. godine jugoslavenska delegacija na Sedmom kongresu Kominterne bavila se "Đukinim pitanjem".[2]
21. jula 1936. godine Tito je okarakterisao Đuku Cvijića kadrovskom odelu Kominterne kao jednog od vođa "leve frakcije".[12] Naveo je da on "širi razne priča o radu rukovodstva i položaju partije u zemlji", da u "ovaj CK nema povjerenja" i da se "on lično odnosi vrlo neprijateljski prema drugu Gorkiću".[10]
Zbog suprotstavljanja vođstvu, "Krešić" je 17. svibnja 1937. godine isključen iz partije. Istog dana Fleischer, partijski predstavnik u Kominterni, izveštava generalnog sekretara CK KPJ Josipa Čižinskog u Parizu o isključenjima Jugoslovena i Đukinom "drskom" držanju:
Već sam ti ranije pisao i poručivao da je onaj inženjer isključen iz partije, ali na tom se nisu nažalost kola zaustavila. Nedavno su isključeni Gregor i Lich, a danas Krešić. Svi se kod Bradonje držali očajno slabo, a osobito ovaj posljednji. Skandaloznijeg držanja uopće u historiji nije nikad bilo. Nastupio čovjek kao Napoleon i na kraju otišao od Bradonje manji od makovog zrnca. Lažna principijelnost, bolesna uobraženost, drskost i nepartijsko držanje — tako bi se moglo ukratko okarakterizirati njegovo istupanje. Pored drugih karakteristika koja mu je dana, najgora je gdje se veli o njemu kao o tuđem elementu. Svi su oni skinuti s posla, a za sada drugoga dobili nisu. Osim toga, mali Napoleon nije poželjan ovdje i traži se da u najkraćem roku ode odavde.
Đuka je nakon isključenja iz partije izbačen s posla u Agrarnom institutu. Narednih meseci teško je živeo bez prihoda. Pomagali su ga neki drugovi, između ostalih Karlo Štajner. Pisao je Staljinu, ali bez rezultata.[2] U jesen 1937. godine, portir hotela »Sojuznaja« ga je izbacio na ulicu riječima: "Evo, tu su vam stvari, ja imam nalog da vas više ne pustim unutra."[2] Nakon toga je neko vreme ilegalno spavao u skladištu tipografije u kojoj je nekad radio.[2]
Hapšenje i smrt
Đuka je bio sve nezadovoljniji dešavanjima u SSSR-u. U poslednjim danima je često odlazio Hercigonji, sa kojim je vodio duge razgovore. 23. kolovoza 1937. godine su do pola noći razgovarali o hapšenjima komunista i opštoj političkoj situaciji:
Drug Đuka i oni su mnogo razgovarali o političkoj situaciji, isto tako o nemogućim hapšenjima u SSSR, a isto tako o ratu u Španjolskoj, mnogo su krivili o neuspjehu građanskog rata u Španjolskoj, SSSR.[13]
– Barica Debeljak, žena Rudolfa Hercigonje
Iste noći, Hercigonja je na prepad uhapšen. Ujutru je njegova žena Barica Debeljak obavijestila Đuku o hapšenju, a on joj je savjetovao da se obrati Dimitrovu. Svi su bili uvjereni da se radi o zabuni. Međutim, krajem 1937. godine i Đuka je uhapšen.[2] Obojica se nikad više nisu vratili.[13]
Hapšenje Đuke Cvijića je izazvalo nevericu u jugoslovenskoj koloniji u Moskvi.[1] Đuka je bio jedan od najvećih Gorkićevih rivala i njegov ogorčeni protivnik. Kada je Gorkić uklonjen, pronela se vest da će ga na poslu zameniti Đuka Cvijić.[1] Umesto toga, on je uhapšen, jer je njegova kritika protiv Milana Gorkića počivala na „nezdravoj bazi“, što je bio samo izgovor. Glavni razlog njegovog ubistva verovatno leži u tome što je u svoje vreme bio „levičar“.[1]
_walls.jpg)
Đuka Cvijić je likvidiran u staljinskim čistkama u Sovjetskom Savezu 1938. godine.[1] Prema svedočenju Karla Štajnera, izvesni anarhista Nehamkin mu je u zatvoru pričao da je 1938. godine ležao zajedno s Đukom Cvijićem u starom kompleksu manastirskih zgrada u Suzdalju. Prema njegovom svedočenju, Đuka Cvijić tu pogubljen.[2] Međutim, sovjetski izvori tvrde da je streljan 26. aprila 1938. na poligonu Komunarka jugoistočno od Moskve.[14]
Zajedno sa Đukom uklonjen je i njegov brat Stjepan Cvijić, bivši sekretar Komunističke omladine Jugoslavije, koji se takođe nalazio u Moskvi u emigraciji.[1] Čak i Ivan Gržetić, predstavnik KPJ pri Kominterni, i Zigmas Angarietis, predsjednik Kontrolne komisije Kominterne, koji su sudili Đuki i isključili ga iz partije, kasnije su takođe uhapšeni i likvidirani.[2]
Na sjednici CK KPJ pod Titovim rukovodstvom u svibnju 1939. godine, posthumno je potvrđena osuda Đuke Cvijića i njegovo isključenje iz KPJ.[5]
Đuro Cvijić je posmrtno rehabilitovan odlukom Vojnog kolegija Vrhovnog suda SSSR od 10. oktobra 1963. godine.[5]<ref name="pogibija/"> Prema drugom izvoru, rehabilitovan je u SSSR već 1957. godine, kao nevina žrtva staljinskih čistki.[2]
Remove ads
Đuro Cvijić je bio istaknuti novinar i odgovorni urednik mnogih socijalističkih glasila. Surađivao je u listovima:
- Obzor
- Novo društvo (1918)
- Sloboda (1919)
- Nova istina (1920)
- Novi svijet (1920)
- Slobodna tribina (1922)
- Borba (urednik 1922–1924, potom suradnik)
- La fédération balkanique (1933-1934), Beč
- Crvena dunavska straža (1933-1934), Beč
- Hrvatski put (1933-1934), Basel
- Pravda, Moskva
Bio je saradnik Ruske telegrafske agencije (ROSTA) odmah po njenjom osnivanju, a zatim i TASS-a. Najznačajniji je trag ostavio u »Borbi«, gdje je godinama radio kao urednik i vrlo plodan pisac-novinar.[4]
Remove ads
- Osuda Luke Jelića i drugova. Narodni glas, 7(1912) br. 33.
- Osuda proletarijata nad zagrebačkim izdajnicima. Radničke novine, 18 (1920) 192, str. 3.
- Ante Ciliga (MBT): Za jasnoću i odlučnost u nacionalnom pitanju. Borba (Zagreb), 2(1923) 37, str. 5–6; 38, str. 4–5.
- Sima Marković: Greške druga Cvijića. Borba, 45, str. 5–6.
- Hapšenje komunista u Zagrebu. Zagreb 24. septembra. Novi list, 2 (1923) 446, str. 2.
- Uapšenje Đure Cvijića. Zaštita čovjeka; 1(1928) br. 22.
- Miroslav Krleža: Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956.
- M. Uradin: Prilog za biografiju Đure Cvijića. Putevi revolucije, 1966, br. 7/8.
- Rodoljub Čolaković: Kazivanje o jednom pokoljenju, 3. Sarajevo 1972.
- Miroslav Krleža: Djetinjstvo 1902-1903 i drugi zapisi, sv. 27, Zagreb 1972.
- Đ. Đurašković: Đuka Cvijić. Borba; 58 (1979) 3–11. XI.
- Ivan Očak: Braća Cvijići. Zagreb 1982.
- Enciklopedija Jugoslavije (knjiga treća). „Jugoslavenski leksikografski zavod“, Zagreb 1984. godina.
- Ivan Očak: Afera Diamantstein: prvi antikomunistički proces u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (1919). Zagreb 1988.
Remove ads
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
Remove ads