From Wikipedia, the free encyclopedia
Kosmička bolest ili kosmički adaptacioni sindrom je skup poremećaja koji nastaje u organizmu kosmonauta i astronauta kao posledica dužeg boravka u kosmosu u uslovima mikrogravitacije (bestežinskog stanja). U mikrogravitaciji, ne postoji prirodno „gore“ ili „dole“, određeno od strane naših čula. Kosmonaut ne zna (na prvi pogled) čak ni položaj različitih delova tela, posebno ruke i noge, jer nedostaje težina da bi se stvorio osećaj gde se nalazi. Telo kosmonauta postaje „zbunjeno“ naglim promenama u odnosu na ono što je naučio na Zemlji i što i ovde očekuje.
Kosmička bolest | |
---|---|
Specijalnost | Svemirska medicina |
Klasifikacija i eksterni resursi |
Sve duži boravak u kosmosu zbog nazadrživog razvoj kosmonautike u filogenski neadaptiranom organizmu[2] kosmonauta može izaziva čitav niz statičkih i dinamičkih poremećaja (vestibularnih, kardiovaskularnih, vizuelnih, neurovegetativnih, metaboličkih, lokomotornih, psihičkih...). Nepodudaranja između onoga što oči vide i onoga što telo oseća u uslovima mikrogravitacije, može izazvati kosmičku bolest. Naučnici smatraju da je to nešto slično bolesti kretanja, koja se može doživeti na Zemlji, npr. pri pokušaju putnika da čita knjigu u automobilu koji se kreće. Unutrašnje uvo detektuje kretanje automobila, ali oči (koje gledaju nepokretna slova u knjizi) ne reaguju na te promen.[1][3][4][5][6]
Kada kosmonauti odu u kosmos, mnogi od njih, će odmah doživeti kosmičku bolest. Dok su pojedini, malobrojni naizgled imuni, i najviše što mogu doživeti su simptomi blage glavobolje, vrtoglavice i mučnine. U ekstremnim slučajevima kod manje grupe kosmonauta dolazi do dugotrajnog povraćanja praćenog dehidriracijom i gubitkom telesne mase. Srećom, mozak kosmonauta se brzo prilagođava na ove uticaje, brzo uči i stiče poverenja u oči i reprogramira signale iz vestibularnog sistema koje usklađuje sa nastalim neslaganjem. Simptomi kosmičke bolest se ublažavaju nakon oko tri dana, boravka u kosmosu, mada pojedini kosmonauti (astronauti) mogu imati recidiv u bilo kom trenutku tokom misije.[1]
Telo čoveka je izuzetan i komplikovan sistem koji automatski detektuje i reaguje na dramatične ekološke promene koje ga okružuju, posebno nedostatak gravitacije. Celo telo učestvuje u ovom kompleksnom i brzom odgovoru na mikrogravitaciju, a aviofiziolozi sve više počinju da formiraju sliku o tome šta se dešava unutar tela u nedostatku gravitacije.[7] Zapravo, kosmička bolest je nepredvidiva – kada će se dogoditi i ko će od nje oboleti to je teško predvideti. Neki kosmonauti, koji pokazuju izuzetnu toleranciju na mučninu u toku vožnje na zemlji, na moru ili kada lete avionom, trpe najgore simptome po dolasku u kosmos. Ovo se dešava i na Zemlji, npr gimnastičar koji obavlja teške akrobacije na gimnastičkim spravama ili u parteru, i pri tome ne ispoljava simptome bolesti kretanja, može da se „razboli“ na Roler kosteru ili na zadnjem sedištu automobila u pokretu.[1] To govori, da je najverovatnije celokupni organizam sa brojnim funkcijama uključen u pojavu kosmičke bolesti, koja verovatno predstavlja složenu interakciju izazvanu narušenom ravnotežom između različitih organa[6]
Skup promena u normalnoj fiziologiji koji se javljaju tokom dužeg izlaganja bestežinskom stanju, osim ako nisu preduzete preventivne mere. Sindrom se karakteriše atrofijom mišića, gubitkom minerala iz kostiju, srčanosudovnim promenama itd.[9]
Sposobnost svemirskih putnika da se prilagode promenama srčanih funkcija, promenama u kostima i mišićnoj atrofiji za vreme boravka u bestežinskom stanju.[10]
To je sindrom koji nastaje kao posledica uticaja putovanja kosmosom na ljudsku fiziologiju. Oblik je bolesti kretanja (kao posledica višednevnog boravka u kosmosu), sa osteoporozom, mišićnom atrofijom (zbog njihove neupotrebe), rastom od 5+cm, nastalim u uslovima nulte gravitacije, i može biti praćena, npr. propustima kosmonauta u radu sa sistemima za upravljanje.[11]
Skup simptoma nastao kao posledica uticaja putovanja svemirom na ljudsku fiziologiju. Slična je bolesti kretanja sa kliničkim zacima; vrtoglavice, opšte slabosti, malaksalosti, dijaforeze, sijaloreje, zevanja, anoreksije, hiperventilacije - kao rezultat hipokapnije sa vazodilatacijom u donjim udovima, udruženom sa preraspodelom krvi, posturalnom hipotenzijom i sinkopom, osteoporozom, i u dužim kosmičkim letovima mišićnom atrofijom, (zbog njihove neupotrebe) i rastom od 5+cm, kao posledicama uticaja nulte gravitacije i može biti praćena npr. posledicama po bezdnost letenja.[12]
Promena u organizmu kosmonauta pod uticajem mikrogravitacije ;[13]
|
Let u svemir sa ljudskom posadom bio je višegodišnji san čovečanstva, sve dok nije postao stvarnost, nakon prvog leta Jurija Gagarina 1961.[15] Dalju realizaciju ovog sna, nastavio je prvim, malim, koracima na Mesecu Nila Armstronga i misija Apola 11.[16] Od tada, prisustvo ljudi i njegove delatnosti u kosmosu postaju sve učestalije.
Do sada, više od 486 kosmonauta, letelo je preko 100 km nadmorske visine (Karmanova linija), i boravilo u svemiru.[17] Trajanje njihovog boravka se sve više povećavalo. Počev od 1 h, 48 min Jurija Gagarina,[18] preko 4 h, 55 min Džona Glena, do više od godinu dana.
Čovečanstvo u 21. veku ulazi u novu eru, Međunarodnih svemirskih stanica (MSS), koje će omogućiti da u svemiru, (u kome su do sada isključivo boravili kosmonauti), borave i građani, koji će u ovim stanicama moći da putuju svemirom kako bi ga spoznali ili živeli u njemu. Međutim, pre nego što boravak u ovom prostoru postane siguran za čoveka, kosmonautika i kosmička medicina moraju da reše mnogo problema, od kojih je jedan nulta gravitacija.[19][20]
Oko 70 odsto kosmonauta šatla patilo je od kosmičke bolesti ili kosmičkog adaptacionog sindroma (KAS) - (engl. ) u određenom stepenu. U Apolo programu, kosmički adaptacioni sindrom evidentiran je kod 11 od 33 kosmonauta u prvih 36 misija ...(u 38 posto kosmonauta, umeren ili težak oblik KAS-a na prvom letu i u 16 posto astronauta umeren ili težak oblik KAS-a na sledećim letovima). Sindrom se nije javljao u mesečevom modulu ili u ranim orbitalnim letovima, jer su kosmonauti bili čvrsto privezani za sedište u malim kapsulama kosmičkih letelica.[21]
Na osnovu medicinskih istraživanja, utvrđeno je da mikrogravitacija izazva spontanu adaptaciju ljudskog biološkog sistema na smanjeni uticaj gravitacije. Tokom dejstva mikrogravitatacije za obanvljanje homeostaze (nakon studije sa 160 kosmonauta) ustanovljeno je da je ona postignuta posle 45 dana, a readaptatacija na zemljinu gravitacije i normalizacija stanja posle oko 90 dana. Tako, ponašanje srčanosudovnog sistema i drugih bioloških sisteme umnogome je zavstan od upotrebe preventivnih mera za vreme i posle leta. Međutim, primena preventivnih mera ne može da ponište uticaj mikrogravitatacije na srčanosudovni sistema i druge biološke sisteme. Zato će njene posledice umnogome zavisiti od individualnih karakteristika i otpornosti organizma astronauta.[22]
Uzroci kosmičke bolesti nisu u potpunosti shvaćeni, niti su zadovoljavajuće metode njihovog predviđanja, sprečavanja i lečenja do sada identifikovane[23]. Trenutna istraživanja o etiologiji kosmičke bolesti zasnovana su u najvećoj meri na dve teorije.
Ili teorija neurofizioloških posledica „konflikta“ intralabirintnih senzacija iz unutrašnjeg uva, sa modalitetima senzacija iz drugih čula. Ova teorija u najvećoj meri zasnovana je na primarnom uticaju promena koje se dešavaju u otolitu vestibularnog sistema u bestežinskom stanju.[24]
Pristalice ove teorije smatraju da senzorni sukobi nastaju kao odgovor moždanog stabla sličan onom koji izaziva neki od neurotoksina, i znake i simptome mučnine u toku boravka u kosmosu ili kretanja na Zemlji, opisuju kao rezultat stimulacije, po principu „otrov-pokreće mehanizam odgovora“. Ovaj mehanizam nastaje kako bi se telo oslobodio apsorbovanih toksičnih supstanci; pražnjenjem želuca, ili minimiziranjem efekata apsorbovanih toksina preko stresnog odgovora simpatičkog nervnog sistema. U pojedinaca i životinja kod kojih je vestibularni aparat oštećen ili je prekinut vestibularni put bolest kretanja ne nastaje, uprkos velikim naprezanjima. Ova činjenice idu u prilog pretpostavci da „otrov-pokreće mehanizam odgovora“ i da se zato otrovom-indukovana mučnina može smanjiti u pasa nakon labirintektomije.[25][26][27]
Pored teorije čulnog sukoba, sve više se kao mogućnost navodi povezanost promena u preraspodeli telesnih tečnosti u bestežinskom stanju i kosmičke bolesti. Dosadašnja istraživanja međutim nisu uspela da u potpunosti podrže teoriju preraspodele tečnosti pa je i dalje dominantna teorija čulnog sukoba, zasnovana na sposobnosti održavanja ravnoteže tela u bestežinskom stanju koje vlada u kosmosu.[23]
Gravitacija nije samo sila zemljine teže koja deluje na naše telo, već i signal - znak koji govori našem telu kako da se ponaša. Za neku stvar, ona govori mišićima i kostima koliko oni moraju biti jaki da bi je savladali. U nultoj gravitaciji, mišići atrofiraju brzo, jer telo doživljava da ih ne treba. Mišiće telo koriste u borbi protiv gravitacije - poput onih u nogama i kičmi, koji održavaju telo u uspravnom položaju, ali mogu izgubiti oko 20 odsto svoje mase ako se ne koriste. Zato mišićna masa u uslovima nulte gravitacije može da „nestaje“ brzinom od oko 5 posto nedeljno.[14]
Gubitak koštanog tkiva u kostima, može biti još ekstremniji. Kosti u svemiru atrofiraju po stopi od oko jedan posto mesečno, a modeli pokazuju da bi ukupni gubitak mogao dostići 40 do 60 odsto ukupne koštane mase, nakon dugotrajnih izlaganja nultoj gravitaciji.[14]
Dosadašnja istraživanja pokazala su da po zdravlje astronauta fiziološki problemi izazvani bestežinskim stanjem nisu tako veliki i nesavladivi, i uglavnom su izazvani;[28]
Ravnoteža je sposobnost da se zadrži telo u stabilnom položaju, u miru (statička) ili u pokretu (dinamička ravnoteža). Kretanje tela (hodanje) je u osnovi proces prenosa centra ravnoteže s jedog dela tela na drugi (s jedne noge na drugu) u seriji gubitaka ravnoteže.
Fiziologija ravnoteže je proces koji se razvija na sistemu međusobnih sadejstava više organa, pa čak i njihovih pojedinih delova. Zbog toga, nagli prekid vestibularne funkcije izaziva privremene smetnje, koje traju do uspostavljanja kompenzacije. I pogrešne informacije daju takođe poremećaje u celom sistemu.
Vestibularni aparat je simetričan parni organ i zato će njegova ukupna reakcija zavisiti od funkcije oba lavirinta uva.
Vestibularni aparat se sastoji iz statičkog i dinamičkog dela, od koji je prvi stariji i reaguje na promene u odnosu na pravac zemljine teže i linearna ubrzanja, dok drugi reaguje prvenstveno na rotaciona ubrzanja, ali i druga promenljiva kretanja u raznim pravcima.[29]
U bestežinskom stanju kretanje astronauta (kosmonauta) u značajnoj meri je otežano i praćeno je snažanim oscilacijama tela koje izazivaju i najmanji pokreti rukama i nogama što stvara značajne poteškoće u održavanju ravnoteže. Ovako, neadekvatno-neodmereno kretanje nastaje zato što su mišići tela na zemlji naviknuti da određene pokreti obavljaju većom snagom zbog savladavanja sile zemljine teže, pa izostaje fina regulacija pokreta[6].
U mraku kabine kosmičkog broda, ove oscilacije su izraženije zbog odsustva vizuelne kontrole pokreta. Zato svaki pokret kosmonauta izvan ravni paralelene sa pravcem kretanja kabine izaziva simptome vrtoglavice praćene mučninom, jer će dopunska ubrzanja delovati na vestibularni sistem. I vibracije letelice u pojedinim fazama leta astronauta takođe su uzrok pojave simptoma.[30]
Najverovatnije da astronauti na početku boravka u svemiru imaju povećanu zavisnost od vizuelnih i taktilnih nadražaja u održavanju ravnoteže. Kako se let nastavlja, većina astronauta „internalizuje“ referentni sistem za određivanje orijentacije prema gore i dole što smanjuje njihovau zavisnost od vizuelnih signala.[31] Takođe je značajna i reinterpretacija linearnih ubrzanja - indukovanih u otolitčkom prijemniku uva u odsustvo prijemnih signala zbog nedostatka prostornih nadražaja.[32]
Ljudsko telo i njegovog kardiovaskularni sistem od postanka na Zemlji neprekidno su izloženi uticaju gravitacije. Kako oko dve trećine svakodnevnih aktivnosti ljudi obavljaju stojeći ili sedeći, Zemljina gravitacija utiče na preraspodelu velikih količina telesnih tečnosti u tkivima i krvi u krvnim sudovima prema donjim delovima tela. Kada ljudi stoje, krvni pritisak u nogama može biti visok, oko 200 mmHg. U mozgu, je međutim, vrednost pritiska samo 60 do 80 mmHg. U svemiru, gde sila zemljine teže nedostaje (ili je na nivou mikrogravitacije), od glave do peta nestaje gradijent krvnog pritiska ili je on beznačajno nizak. Krvni pritisak se izjednačava i postaje oko 100 mmHg u celom telu. Zato kosmonauti dobijaju „podbuli“ izgled lica i glave, i vretenasti „pileći izgled nogu“, iz kojih se gubi oko litar tečnosti, pa one postaju sve tanje.
Zato je telo ljudi kroz evolutivni razvoj stvorilo različite mehanizmime kako bi se suprotstavilo uticaju gravitacije i obezbedilo dovoljan protok krvi kroz mozak. U mikrogravitacionom okruženju, količina i raspodela telesnih tečnosti se menja, jer telo i njegov kardiovaskularni sistem oslobođeno uticaja gravitacije distribuira tečnosti ka gornjim delovima tela. Povišen krvni pritisak u glavi aktivira alarm, da telo ima previše krvi u glavi i u toku dva do tri dana u bestežinskogm stanju, telo astronauta može da izgube čak 22 odsto sopstvenog volumena krvi, kao rezultat tog mehanizma.[33][34]
Uzroci i simptomi kosmičke bolesti kod astronauta se donekle razlikuje od „zemaljskih“ u toku vožnje (bolest kretanja). Ne javlja se znojenje a od ostalih simptoma uglavnom se javlja bledilo, anoreksija, povraćanje, glavobolja u prvim satima svemirskog leta često bez mučnine i drugih upozoravajućih predznakova.[35]
Oko ¾ astronauta će imati blaže simptome, dok će jedna četvrtina doživeti ozbiljnije simptome kao što su više od jedne epizode povraćanja uglavnom u toku prvog dana leta. Simptomi najčešće prestaju u prvih 24 do 72 sata boravka u orbiti, ali se mogu produžiti i na veći broj dana.[36]
Napori da se predvidi koji kosmonaut je podložniji uticaju svemirskog adaptacionog sindroma (SAS) nisu uspeli. Starost, pol, nivo fizičke uvežbanosti, prethodno letačko iskustvo, i fiziološka trenaža (u humanoj centrifugi) na zemlji nisu pouzdani prediktori otpornosti astronauta na svemirski adaptacioni sindrom.[37][38]
Iz napred iznetog može se zaključiti da je svemirski adaptacioni sindrom izazvan dužim boravkom u uslovima mikrogravitaciji važan vazduhoplovnomedicini problem.[39][40]
Mozak u svakom trenutku kretanja dobija trenutne podatke iz različitih delova tela i pokušava na osnovu njih da sastavi ukupnu sliku o tome šta telo radi u tom trenutku. Gravitacija i ranije stečena iskustva igraju važnu ulogu u prostornoj orijentacije. Promene u gravitacionim silama, poput prelaska na bestežinskog stanja tokom svemirskoh letova, utiču na prostornu orijentaciju i zahtevaju prilagođavanje mnogih fizioloških procesa u kojima se nalazi naš sistem ravnoteže. Ali, ako se bilo koji deo ove slike ne poklapa sa ranije stečenim saznanjima kosmonauta na Zemlji, u toku njegovog boravka u kosmosu mogu se zbog tog nesklada javiti simptomi kosmičke bolesti.
Da bi kosmonaut održao ravnotežu i orijentisao se o položaju sopstvenog tela u prostoru, u kome vlada bestežinsko stanje i odsustvo jasnih orijentira, on koristi ranije stečeno iskustvo u normalnim stanjima, sa Zemlje, i razne, filogenski međusobno odlično usklađene, mehanizmime kao što su;[41]
Ovaj sistem čine polukružni kanalići i otolitski aparat u unutrašnjem uvu. On daje referentne podatke potrebne za kontrolu posturalnog njihanja i dinamičke ravnoteže - u unutrašnjem uvu.
(Čulo vida), kao glavni deo ovog sistema ima važnu ulogu u pružanju informacija o tome gde je telo u prostoru, kako se brzo kreće i koje su moguće prepreke.
Ovaj sistem čine unutrašnji receptori, napetost mišićno-zglobnog sistema, receptori dodira u koži). On je od izuzetne važnosti jer uključuje informacije iz kože, zglobva i vibracionih senzora, koji daju informacije o položaju tela u prostoru.
Čovek je kroz evolutivni razvoj razvio veoma sofisticiran mehanizam za održavanje ravnoteže, položaja tela, pravca kretanja i orijentacije u prostoru, čije je funkcionisanje uslovljeno primanjem aferentnih senzornih informacija iz optičkog, vestibularnog i proprioceptivnog sistema.
Bioelektrični signali koji se pri pokretu tela generišu u polukružnim kanalima i otolitskom aparatu, prenose se vestibularnim nervom do vestibularnih jedara, a potom integrišu i moduliraju aktivnostima drugih neuroloških struktura. Imajući u obzir kompleksnost ove interakcije, ne iznenađuje činjenica da minimalan patološki varijetet, u koji se može svrstati i boravak u uslovima mikrogravitacije, može izazvati poremećaje ravnoteže. Zato je vestibularni sistem značajan u stvaranju motornog odgovora koji je od važnosti za dnevno funkcionisanje i preživljavanje u uslovima višednevnog boravka u kosmosu. Sastavljen je iz pet komponenti[42]:
1. Perifernog receptornog aparata, koji se nalazi u unutrašnjem uvu i odgovoran je za pretvaranje pokreta i položaja glave u neuralnu informaciju
2. Centralnih vestibularnih jedara koja čine neuroni u moždanom stablu. Ona su odgovorna za prijem, intergraciju i raspodelu informacija za kontrolu motorne aktivnosti kao što su pokreti očiju i glave, posturalni refleksi i refleksi zavisni od gravitacije i prostorne orijentacije
3. Vestibulo-okularnih veza koje polaze od vestibularnih jedara i utiču na kontrolu pokreta oka
4. Vestibulo-spinalne veze koja koordiniše pokrete glave, aksijalnu muskulaturu i posturalne reflekse
5. Vestibulo-talamo-kortikalne veze odgovorne za svesnost percepcije pokreta i prostorne orijentacije.
Periferni receptorni aparat smešten je u unutrašnjem unutrašnje uvu i sastoji se iz dva organa[43][44]
1.1. Kohlearnog
Ovaj aparat služi za prijem zvučnih signala [n 1]
1.2. Vestibularnog (vestibularni lavirint)
Ovaj aparat koji je takođe poznat i kao organ ravnoteže služi za prijem nadražaja o kretanju tela u prostoru. Sastoji se od dve odvojene strukture koje sadrže specijalizovane senzorne receptore i lokalizovan je lateralno i posteriorno od puža u unutrašnjem uvu. Čini ga pet odvojenih receptornih struktura; tri polukružna kanala i dva otolitna organa koji su smešteni u petroznom delu temporalne kosti.
Receptorna, neuroepitelna područja predstavljaju makule u sakulusu i utrikulusu i ampularna kriste u polukružnim kanalima. Ova područja su osposobljena za prijem čulnih nadražaja za ravnotežu.
Aksoni senzitivnih neurona formiraju vestibularni živac i projektuju se na vestibularne nukleuse u produženoj moždini, a deo vlakana nastavlja do malog mozga. Iz vestibularnih nukleusa polaze eferentna vlakna koja formiraju vestibulo-spinalni trakt, kao i neuroni drugog reda koji idu do talamusa, a zatim do kore. Iz vestibularnih nukleusa polaze i neuroni drugog reda koji idu do nukleusa kranijalnih nerava koji kontrolišu pokrete očiju. Na taj način polukružni kanali i otolitni organi pružaju informacije našem mozgu o položaj tela i njegovim pokretima. A veza između vestibularnog sistema i očiju pomaže u održavanju ravnoteže i držanju očiju usmerenih na objekat („orijentir“) dok se glava okreće ili dok se telo rotira.[45]
Služeći se brojnim fiksnim „orijentirima“ čovek može lako korigovati sva odstupanja od željenog pravca položaja ili kretanja. Svaka „nesaradnja“ između organa vida i vestibularnog aparata igra važnu ulogu u nastanku vestibularnih poremećaja. A ta „nesaradnja“ između ovih organa dešava se u kosmosu zbog odsustva vidljivih orijentira i smanjenih vestibularnih nadražaja u uslovima bestežinskog stanja, što ima za posledicu nastananak kosmičkog gravitacionog sindroma.
Vestibularni stimulusi iz uva kontrolišu aktivnost mišića pokretača očne jabučice, kako bi čulo vida kod svake promene položaja glave u toku redovnih aktivnosti, kao što je hodanje i trčanje, zadržalo adekvatan položaj u odnosu na vizuelni cilj. Pokreti očiju koji se generišu aktivacijom vestibularnog sistema, ostvaruju se preko vestibulo-okularnog refleksa. Vestibularni stimulusi iz lavirinta kontrolišu aktivnost mišića pokretača očne jabučice, kako bi se održala stabilna slika na retini pri svakoj promeni položaja glave u toku normalnih aktivnosti. Pokreti očiju koji se generišu aktivacijom vestibularnog sistema, ostvaruju se preko vestibulo-okulomotornog refleksa.
Postoje tri tipa rotatornih pokreta oka: horizontalni, vertikalni i torzioni. Vertikalni polukružni kanali i sakulus su odgovorni za kontrolu vertikalnih pokreta oka, dok horizontalni kanali i utrikulus kontrolišu horizontalne očne pokrete. Torzioni pokreti oka su pod kontrolom vertikalnih polukružnih kanala i utrikulusa.
Primarni cilj vestibularnog sistema je da spreči pomeranje slike na retini u toku rotacije glave (pomeranje slike više od 2 do 3°/s od centra foveje, smanjuje oštrinu vida za oko 50% [n 2]).
Nistagmus omogućava održavanje slike objekta na foveji. Sistemi koji sprečavaju pomeranje slike sa retine su:
Najveći deo prirodnih pokreta glave predstavlja kombinaciju linearnih i angularnih (ugaonih) akceleracija, zbog čega polukružno-kanalni i otolitsko-okularni refleksi moraju da funkcionišu zajedno (kanalno-otolitska interakcija) kako bi osigurali stabilnu sliku na retini. Kod rotacionog kretanja, glava se pokreće u odnosu na telo koje miruje, a kod translacijskog kretanja, pomera se celo telo (uključujući i glavu).
VOR se ostvaruje stimulacijom polukružnih kanala u toku angularne (ugaone) rotacije - Rotacioni (angularni) vestibulo-okularni refleks i stimulacijom otolita u toku pravolinijske akceleracije ili naginjanja glave u odnosu na smer gravitacije - Linearni (translacijski) vestibule-okularni refleks. VOR se ostvaruje brzo, s latencijom do 15 ms, dok je vizuelno-okulomotorna kontrola sporija, sa latencijom od 150 do 200 ms.
Prilikom pomeranja glave, primarni aferentna signali dolaze iz horizontalnih polukružnih kanala i projektuju se u specifičnim neuronima u medijalnom i lateralnom vestibularnom jedru. Mnoge ćelije šalju ekscitatorne signale kroz medijalni longitudnalni fascikulus prema kontralateralnim jedrima abducensa, čiji motorni neuroni šalju impulse preko šestog kranijalnog živca dovodeći do kontrakcije ipsilateralnog lat. m. rectus lateralis. U isto vreme, neuroni abducensa šalju ekscitatorne signale ka motornim neuronima u kontralateralnim okulomotornim jedrima, koja inervišu lat. m. rectus medialis oculi. Druga grupa vestibularnih neurona prenosi ekscitatornim signale prema lat. m. rectus medialis oculi u ipsilateralnim okulomotornim jedrima, dok treća grupa vestibularnih neurona prenosi inhibitorne signale prema ipsilateralnim jedrima abducensa.
Nadražaj gornjeg (prednjeg) polukružnog kanala rezultuje kontrakcijom ipsilateralnog lat. m. rectus superiora i kontralateralnog lat. m. rectus superiora i relaksacijom ipsilateralnog lat. m. rectus superiora i kontralateralnog lat. m. rectus superiora, što dovodi do torzionih kretanja očiju prema gore.
Nadražaj zadnjeg (sagitalnog) polukružnog kanala izaziva kontrakciju ipsilateralnog lat. m. rectus superiora i kontralateralnog lat. m. obliqus inferio, što dovodi do torzionih kretanja očiju prema dole.
Nadražaj makule utrikulusa izaziva kontrakciju ipsilateralnog lat. m. obliqus superio, lat. m. rectus superior i lat. m. rectus mediali i relaksacijom kontralateralnog lat. m. obliqusa inferior, m.rectus inferior i m. rectus lateralisa..
Veći deo VOR aksona ide kroz lat. fasciculus longitudinalis medialis (FLM). Primera radi, prilikom pokreta glave u levo nadražujući signali iz levog horizontalnog polukružnog kanala prenose informaciju neuronima levog vestibularnog jedra, uz istovremenu inhibiciju desnog vestibularnog jedra preko komisuralnih neurona. Neuroni u levom vestibularno jedru potom ekscitiraju motoneurone i interneurone oba kontralaterlna abducensa, pri čemu nastaje kontrakcija (grčenje) desnog lat. m.rectus oculi lateralis i levog lat. m. oculi rectus medialis.. Ova bilateralna povezanost omogućava inhibitorni odnos između levog lateralnog i medijalnog desnog pravog očnog mišića. Rezultat ove inetrakcije je fiksacija slike u foveji.
Kontrola kretanja zavisi o stalnim i tačnim informacijama iz somatosenzornog sistema. Zato je somatosenzorni sistem presudan za ravnotežu i motoričku kontrolu, jer daje informacije vezane za kontakt tela sa tlom i informacije o položaju tela.
Vizuelne, vestubilarne i somatosenzorne informacije moraju biti integrisane i koordinisane na takav način da neuralne naredbe za držanje tela mogu gotovo trenutno da isprave odstupanje ravnoteže stabilizujući mišiće na nogama i trupu.
Kako kosmonauti u bestežinskom stanju nisu sigurni u svoju ravnotežu, oni imaju tendenciju da proizvode više globalnih mišićnih kontrakcija, odnosno da koriste one mišiće koji ne doprinose održavanju ravnoteže.
U svemiru, astronauti moraju provesti neko vreme da bi izgubili osećaj dezorijentacije u bestežinskom stanju. Zbog nedostatka gravitacije, otolitni organi više nemaju istu ulogu. Oni mogu da osete linearno ubrzanje (napred-nazad, gore-dole, i levo-desno), ali ne mogu da uspostave kontrolu prijema vertikalnih referentnih signala u mozgu. Zato adaptacija na novo okruženje podrazumeva da kosmonauti moraju da nauče kako da više koriste „nevestibularne“ signale koji su vizuelni, proprioceptivni, i taktilni[46]
Problemi održavanja ravnoteže u kosmosu nastaju kada mozak iz sistema za ravnotežu smeštenog u unutrašnjem uvu prima drugačije nadražaje od onih iz ostalih receptora, naročito vidnih. To se u kosmosu dešava:
U uslovima nejednolikog kretanja svemirskog broda
Stalne promene kretanja svemirskog broda u obliku ljuljanja, poskakivanja, ubrzavanja i usporavanja, kosmonauti ne mogu videti već ih samo osećaju. U mraku kabine, ove oscilacije su još izraženije zbog odsustva vizuelne kontrole pokreta. Zato svaki pokret astronauta izvan ravni paralelene sa pravcem kretanja kabine svemirskog broda izaziva simptome vrtoglavice, praćene mučninom, jer će dopunska ubrzanja delovati na vestibularni sistem.
U uslovima mikrogravitacije (bestežinskog stanja) u svemiru
U bestežinskom stanju kretanje kosmonauta u značajnoj meri je otežano sniženom gravitacionom silom i praćeno je snažanim oscilacijama tela koje izazivaju i najmanji pokreti rukama i nogama. Ovako, neadekvatno-neodmereno kretanje nastaje zato što su mišići tela na Zemlji naviknuti da određene pokreti obavljaju većom snagom zbog savladavanja sile zemljine teže, pa izostaje fina regulacija pokreta u sniženoj gravitaciji. U mikrogravitaciji prestaje osećaj težine i osećaj pritiska organa jednih na druge, a menja se i hidrostatski pritisak krvi u lobanjskoj duplji. Ipak najveće promene su na organu ravnoteže, čija se funkcija iz osnova menja, jer je direktno uslovljena prisustvom/odsustvom gravitacione sile.
U mikrogravitacionom okruženju, količina i raspodela telesnih tečnosti se menja, jer telo i njegov kardiovaskularni sistem oslobođeno uticaja gravitacije distribuira tečnosti ka gornjim delovima tela. Povišen krvni pritisak u glavi aktivira alarm, da telo ima previše krvi u glavi i u toku dva do tri dana u bestežinskogm stanju, telo astronauta može da izgube čak 22 odsto sopstvenog volumena krvi, kao rezultat tog mehanizma.[33][34]
Oslobođeno jačeg uticaja gravitacije, lice osobe poprima drugojačiji izgled. Javlja se edem, posebno oko očiju, zbog poroširenja krvlju prepunjenih vena u lobanji, toku prve faze (dugotrajnijeg) izlaganja mikrogravitaciji u svemiru.[47] Subjektivne tegobe izazvane preraspodelom tečnosti su; zapušen nos, glavobolja, i deformacija lica, mučnina, povraćanje, ubrzan puls, labilan krvni pritisak i smanjenje pulsnog talas. Magnituda ovih promena, prema dosadašnjim istraživanjima, bile su najveće u toku osmodnevnog leta (npr. u misiji Džemini) da bi u dužim misijama, npr. 14 dnevoj misiji, simptomi bili manje izraženi.[48][49]
Ove promene pokreću u organizmu astronauta mehanizme koji se suprotstavljaju hipervolemiji, što dovodi do značajnog gubitka vode iz organizma. Zato uprkos preraspodeli tečnosti nastaje i njen gubitak i ukupno smanjenje telesne mase što na kraju rane faze svemirskog leta, kardiovaskularni sistem astronauta polako prilagođava uticaju mikrogravitacije i obezbeđuje nastavak boravka u svemiru sa manje izraženim tegobama. Međutim ove promena utiče na rad srca.[50]
"Ako u cirkulaciji ima manje krvi srce astronauta ne mora da je pumpa sa većim naporom kao u uslovima pune gravitacije na zemlji, što smanjuje funkciju i naprezawe srčanog mišića i rezultuje atrofijom njegovih mišićnih vlakana."[14]
Pored gubitka fizičke kondicije, svemirski let ima negativne efekte na kardiovaskularni sistem i druge regulatorne sistema, što pogoršava individualna varijabilnost tolerancija na stres i ortostatske promene izazvane mikrogravitacijom.[51][52][53] Naime po povratku iz svemira na Zemlju, tečnost se pod uticajem Zemljine teže ponovo i brzo vraća u donje delove tela, što stvara tendenciju za razvoj, tzv ortostatske netolerancije (mikrogravitacijom indukovano stanje povećane simpatičke aktivnosti)[54] koja se karakteriše; ortostatskom hipotenzijom (sniženjem krvnog pritiska), ubrzanijim radom srca (tahikardija), malaksalošću, kratkotrajnim poremećajem vida (sumaglica) i sinkopom (kratkotrajanim gubitkom svesti).[55]
Etiologija ortostatske netolerancije je nepoznata, ali dosadašnja istraživanja sve više ukazuju na njenu multifaktorijalnu patofiziologiju, u kojoj dominira postojanje individualne preosetljivosti na sniženu gravitaciju. Na širok raspon učestalosti ortostatske netolerancije (koja se javlja kod 20-83% astronauta i kosmonauta[56]) pored individualne preosetljivosti utiče i dužina trajanja izloženosti mikrogravitaciji. Zato je ortostatska netolerancija, izraženija nakon dužeg izlaganja uticaju mikrogravitacije, i povezana je sa smanjenim odgovorom mišićno simpatičke nervne aktivnosti kao odgovor na ortostatski stres i oštećenje barorefleksnih funkcija.[57]
Nekoliko sistema uključeno je u patofiziološke promene kod postsvemirske ortostatske netolerancije, u koje spadaju;
Istraživanja tokom poslednjih 30 godina ostvarila su značajan napredak u razumevanju negativnih uticaja mikrogravitacije na skeletne mišiće. Jedna od najugroženijih sistema u uslovima boravka u svemiru je neuromišićni sistem.[69][70][71] Dokazano je da boravak u bestežinskom stanju izazva atrofiju, gubitak snage, smanjenje funkcionalnog kapaciteta i povećan zamor u skeletnim mišićima udova. Studije sprovedene na pacovima i ljudima pokazale su brz gubitak ćelijske mase mišića u mikrogravitaciji. Kod pacova, redukcija mišićne mase kretala se do 37% i primećena je već u prvoj nedelji izlaganja mikrogravitaciji.[72] Mišići soleus pokazali su nešto veću učestalost atrofije od brzih mišića gastroknemijusa.[73][74][75][76]
Boravak u svemiru izazva promene u skeletnim mišićima u prvih nekoliko nedelja, preferirajući prvo atrofiju mišića ekstenzore a potom i fleksora. Zato su najizraženije promene uočene u antigravitacionim mišićima, kao što su soleusi i gastroknemijusi. Na primer, maksimalna voljna kontrakcije ljudskih plantarnih fleksora je smanjena za 20-48% nakon 6 meseci boravka u svemiru, dok je za 21% uočen pad snage u vlaknima tipa I, mišića soleusa, posle 17 dana leta Spejs šatlom.[72]
Atrofija mišića prvenstveno je rezultat smanjene sinteze proteina koja je verovatno izazvan odsustvom antigravitacionog opterećenja. Kontraktilni proteini se srazmerno gube sa drugim ćelijskih proteinima a tanka aktinska vlakna neproporcionalno više gube miozin od debljih vlakana. Pad kontraktilnih proteina objašnjava se smanjenjem dejstva gravitacionih sila po površine poprečnog preseka mišića, dok se gubitak proteina u tankim vlaknima može objasniti posleletnim povećanjem maksimalne brzine u skraćenim vlaknima. Mikrogravitacijom indukovani pad maksimalna snaga mišića se delimično nadoknađuje povećanjem brzine kontrakcije u vlaknima. Mišićna brzina koja je dodatno povećana mikrogravitacijom izaziva brzu reakciju miozin izozima u sporim vlaknima i povećan odgovor brzih vlakana tipa II. Ne samo da boravak u svemiru povećava osetljivost skeletnih mišića i izaziva njihova oštećenja, već se i nakon povratka na Zemlju mogu nastaviti ili javiti slična oštećenja.[77]
Dokazi izvedeni kod pacova ukazuje da svemirski letovi povećavaju zamor u mišićima, zbog smanjene sposobnost sporog soleusa da oksidira masti i povećanog utroška glikogena u skeletnim mišićima.[72] Buduće studije na astronautima, biće potrebne kako bi se precizno utvrdili ćelijski i molekularni mehanizmi mikrogravitacijom indukovane atrofije mišića i uzroci gubitka njihove funkcionalne sposobnosti. Na osnovu tih iskustava razvili bi se efikasni preventivni programi vežbanja kao i druge mere zaštite.[78]
Koštani sistem je od posebnog značaja za kretanje održavanja položaja tela u uslovima gravitacije na Zemlji. Dobro je poznato da biomehanička snaga ima važnu ulogu u razvoju skeletnog sistema.[79][80][81][82][83][84] Nedavno, je iznet podatak da će ove snaga biti podjednako važna kao i genetika u morfogenezi, adaptaciji i oblikovanju tkiva. Zato su sprovedene mnoge studije da identifikuje promene i moguće mehanizame promena na skeletu, u uslovima mikrogravitacije, na ćelijskom nivou[85]
Odraslo ljudsko telo u svom koštanom tkivu ima 1.000 do 1.200 grama kalcijuma i 400 do 500 grama fosfora. Više od 99% kalcijuma u je u obliku hidroksiapatit u kostima, i oko 85% fosfora Prema tome, funkcija koštanog tkiva u velikoj meri zavisi od metabolizma kalcijuma i fosfora. U normalnim kostima postoji ravnoteža između koštane strukture i resorpcije. Sistem hormona i lokalni faktori regulišu prepravke u kostima, koje uključuju ćelije, njihovu proliferaciju i progresivnu diferencijaciju koja dovodi do resorpcije u kostima i osteoblastima i taloženja i mineralizacije matriksa oko osteoblasta.[86]
U uslovim mikrogravitacije u kostima je poremećen sklad između formiranja i resorpcije kosti na račun gubitka koštane mase.[87] Tvrdi se da smanjenje funkcije osteoblasta igra važnu ulogu u svemirskim letom indukovanom gubitak koštane mase. Jedan od mehanizama u diferencijaciji osteoblasta je regulisan transkripcijom faktora 2, aktivatora proteina-1 (Beta-AP-1), i raznim drugim transkripcionim faktorima. Neusklađenost nekog od ovih faktora dovodi do poremećaja između alkalne fosfatate i osteokalcina što može rezultovati gubitkom koštane mase. Pored ovih i veći broj drugih faktora može postojati u kontroli funkcija osteoblasta, diferencijaciji i maturaciji[85].
Nakon histološkog proučavanja osteoblasta posle svemirskog leta, utvrđeno je prisustvo povećanje manje diferenciraneih (nezrelih) i smanjenje više diferenciranih (zrelaih) osteoblasta , što sugeriše da mikrogravitacija blokira neke puteve diferencijacije u osteoblastima.[88] Istraživači su takođe ukazali da osteoblasti i osteociti odgovaraju na mehaničke nadražaje u in vitro uslovima[80][89][90], kao što su i prethodna istraživanja pokazala da su genske ekspresije faktora rasta i proteina[91][92] izmenjene u mikrogravitacionim uslovima.
Takođe u uslovima snižene gravitacije, zbog promena u kostima kalcijum i fosfor se preterano izlučuju mokraćom i izmetom. Posle oko 10 dana boravka u bestežinskom stanju dolazi do gubitka oko 3,2% koštane mase. Gubitak kalcijuma iz kostiju na samo da može da utiče na pojavu mokraćnih kalkulusa (što je opisano u posebnom poglavlju) već može izazvati i jake bolove, a zbog smanjene gustine kostiju i gubitka njihove čvrstine i pojave spontanih preloma.
Jedna od značajnih promena u hematološkom i imunoloških sistema u mikrogravitaciji je transformacija crvenih krvnih zrnaca, kao glavnih komponenta krvi. Devedeset posto naših normalnih eritrocita su ćelije bikonkavano-diskoidnog oblik (slične krofni bez rupe). U bestežinskogm stanju, neki eritrociti menjaju svoj oblik i transformiše u duguljast ili loptast oblik. Povjava anemije (smanjenja broja crvenih krvnih zrnaca) je karakteristična pojava koja se može javiti u krvi astronuta nakon četiri dana od početka svemirskog leta. Broj crvenih krvnih zrnaca posle tri meseca svemirski let opada za oko 15% i praćena je subjektivnim tegobama, koje se postepeno gube posle povratka na Zemlju.
Aktivnost limfocita, koji se suprotstavljaju invaziji mikroorganizama i štite organizam od infekcije, blago je snižena u mikrogravitaciji, Međutim zbog relativno „sterilinih“ uslova u svemirskom brodu, umanjena funkcija leukocita retko izaziva praktične probleme. Mokraćni sistem [uredi]
Nacionalna agencija za aero-nautiku i Svemirska uprava i ruski svemirski program objavili su više dokaza da ljudi izloženi mikrogravitacionom okruženju u svemiru imaju veći rizik za razvoj kalkulusa-kamena u bubregu. Povećanu resorpciju kostiju (već opisanu u tekstu) izazvanu mikrogravitacijom často prati hiperkalciurija i hiperfosfaturija (povećano izlučivanje mokraćom kalcijuma i fosfora), što značajno uvećava koncentraciju kalcijumovih soli, odnosno kalcijum oksalata i kalcijum fosfata u mokraći, što uz druge faktore koji vladaju u životnoj sredini svemirske letelice i izmenjen način ishrane, prilagođen bestežinskom stanju, (manji unos tečnosti, energije, proteina, kalijuma, fosfora i magnezijuma) može negativno uticati na sastav mokraće i još više uvećati rizik od formiranja kalkulusa u mokraćnom sistemu astronauta tokom svemirskih letova.[93]
Takođe smanjena količine mokraće izazvana preraspodelom tečnosti povećanom diurezom (izmokravanjem) smanjuje volumena tečnosti u organizmu astronauta, što menja pH vrednost (uvećavajući kiselost) mokraće i doprinosi većem riziku za stvaranja mokraćnih kamena (kalkulusa).[94] Ovo su potvrdili rezultati istraživanja sprovedeni u dugotrajnim Šatl-Mir misijama, u kojima je uočen trend manjeg unosa tečnosti, koji je uticao na smanjenu količinu urina u mokraćnom sistemu. To stanje je pogodaovalo stvaranju kalkulusa sastavljenih od kristala kalcijumovih soli.
Pored uvećanog rizika za formiranje kalcijumovih kalkulusa, promena metaboličkog profila zbog promena u ishrani tokom leta, pogoduje i formiranju kalkulusa sastavljenih od kristala mokraćne kiseline.[95]
Povećan rizik se javljao brzo nakon izlaganja mikrogravitaciji, i nastavljao se tokom svemirskih letova i posle sletanja. Zato je povećanje dnevne količine izmokrenog urinarna jedina efikasna protivmera da se smanji rizik od formiranja bubrežnih kamena odmah nakon svemirskog leta. Međutim, količina izmokrenog urina u toku leta ne može biti u potpunosti efikasna mera u minimizaciji potencijalnih rizik od formiranja kalkulusa u bubregu zbog promena u hemijskom sastavu urina astronauta izloženih mikrogravitaciji.[96]
1. Iznenadni gubitak stabilnog „g“ vektora[97]
2. Gubitak vizuelne orijentacije i pojava iluzija.
Iluzija (ili privid) je pogrešan, izobličen opažaj izvesnih objekata ili pojava u stvarnosti, uslovljen nekim objektivnim ili subjektivnim činiocima. Ljudska čula su kroz evuluciju prilagođena za funkcionisanje na zemlji.[98]
Iluzije kod kosmonauta nastaju kao posledica nepravilnog, netačnog opažanja predmeta ili pojava, izazvana fizičkim, fiziološkim ili psihološkim uzrocima koji u toku boravka u kosmosu deluju na čula kosmonauta i izazivaju pogrešno (netačno), prepoznavanje objektivne stvarnosti. Navigacijom u toku letanja kroz kosmos, (zbog naglih promena ubrzanja, položaja letelice, letenje u potpunom mraku bez odsustva orijentira itd.), čula kosmonauta često primaju pogrešne podražaje koji uvek ne odražavaju realno kretanje svemirske letelice, što izaziva dezorijentaciju i senzorne iluzije. Iluzije mogu biti veoma opasne za kosmonauta, zbog pogrešne interpetacije realne stvarnosti, i pogrešnih odluka koje donose kosmonauti u toku upravljanju letelicom, što može završiti udesom[99]
3. Poremećaj koordinacije
4. Letargija, smanjena psihofizička sposobnost
5. Promene performansi letelice zbog umanjenih sposobnosti kosmonauta da njom bezbedno upravvljaju.
6. Kosmička bolest.
Kosmička bolest se manifestuje sledećim glavnim simptomima; mučnina, povraćanje, anoreksija, glavobolja, malaksalost, pospanost, letargija, bledilo i znojenje.
Simptomi bolesti se obično smanjuju ili gube nakon jednog do tri dana[100][101]
7. Posleletni poremećaji u održavanju položaja tela
Kako fizičko vežbanje doprinosi održavanju ravnoteže i sprečavanju padova i povreda u uslovima bestežinskog stanja[103][104]:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.