Patnja (budizam)
From Wikipedia, the free encyclopedia
Patnja (pali: dukkha, sanskrit: duḥkha) je osnovni pojam budističke filozofije i psihologije. Pored uobičajenog prevoda patnja, takođe znači muka, bol, neugoda. U ruskoj tradiciji se prevodi kao stradanje.[1][2] Izvorni pojam dukkha je više od patnje, ona je opšta nesavršenost, nedovoljnost, neadekvatnost i uskomešanost egzistencije.[3]
Dio serije članaka na temu Budizam | |
Historija budizma | |
Temelji | |
Ključni termini | |
Vodeće ličnosti | |
Praksa i postignuća | |
Budizam po regijama | |
Budističke škole | |
Tekstovi | |
Komparativne studije |
Pojam patnje pripada osnovnoj Budinoj konstataciji o svetu: "sve su tvorevine nepostojane, sve su tvorevine mučne, sve su pojave bez sopstva" (sabbe sankhara anicca, sabbe sankhara dukkha, sabbe dhamma anatta).[4] Buda je ovako definisao patnju:
Rođenje, starost bolest i smrt su patnja, razdvojenost od prijatnog je patnja, združenost sa neprijatnim je patnja (Vin.I,9). [3]
– Buda
Buda je čitavo svoje učenje svodio na "učenje o patnji i ukidanju patnje". Ono je sažeto u četiri plemenite istine: o patnji, o poreklu patnje, o prestanku patnje i o putu prestanka patnje. Na drugom mestu se umesto patnje navodi ličnost: "ovakva je ličnost, ovakav je nastanak ličnosti, ovakav je prestanak ličnosti, ovakav je put koji vodi do prestanka ličnosti".[5]
U budizmu, put koji vodi prestanku patnje naziva se plemeniti osmostruki put.