From Wikipedia, the free encyclopedia
Opsada Dubrovnika odvijala se od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i pripadnika Teritorijalne odbrane (TO) iz Crne Gore i Trebinja tijekom Rata u Hrvatskoj 1991. JNA je započela ofenzivu 1. 10. 1991. te je do kraja oktobra zauzela gotovo sav teritorij dubrovačkog zaleđa između poluotoka Pelješca i Prevlake duž Jadranske obale–izuzev samog Dubrovnika. Napadi i bombardiranje Dubrovnika od JNA, pa čak i Staroga grada koji je bio svjetska baština pod zaštitom UNESCO-a, su kulminirali 6. 12. 1991. Bombardiranje je izazvalo zgražanje i osuđivanje međunarodne zajednice te postala katastrofa odnosa sa javnošću za SR Srbiju i SR Crnu Goru, te doprinijelo njihovoj diplomatskoj i ekonomskoj izolaciji kao i međunarodnom priznanju neovisne Hrvatske. Nakon potpisivanja primirja u januaru 1992., JNA je prestala sa napadima, ali je ostala u okolici, dok je pljačkanje nastavljeno. Maja 1992., JNA se povukla sa Dubrovnika u susjednu Bosnu i Hercegovinu, čija je granica u nekim dijelovima bila tek jedan kilometar udaljena od obale, te predala cjelokupnu opremu Vojsci Republike Srpske (VRS). Tijekom tog razdoblja, Hrvatska vojska (HV) je napala sa zapada i odgurnula JNA/VRS sa teritorija zapadno od Dubrovnika, i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, te se do kraja maja spojila sa vodom HV-a koji je branio sam grad. Borbe između HV-a i JNA istočno od Dubrovnika su s vremenom jenjavale, te na kraju prestale.
Za ostala značenja, vidi Opsada Dubrovnika (razvrstavanje).| Opsada Dubrovnika | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Segment Rat u Hrvatskoj | |||||||
 Kolaž događaja tijekom opsade u smjeru kazaljke na sat, počevši od vrha: pozicije JNA nadgledaju Dubrovnik; oštećena zgrada nakon bombardiranja; ljudi u redu čekaju na izvor pitke vode; pripadnici JNA pregledavaju dokumente | |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 JNA |
 Hrvatska | ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Pavle Strugar Miodrag Jokić Vladimir Kovačević Milan Zec Mile Ružinovski Branko Stanković Jevrem Cokić Božidar Vučurević |
 Nojko Marinović Janko Bobetko (1992) | ||||||
| Snage | |||||||
| 7.000 vojnika | 480–1.000 vojnika (1991) | ||||||
| Žrtve i gubici | |||||||
| Poginulih vojnika 165 |
Poginulih vojnika 194 Poginulih civila 82–88 Ukupno 276–282 | ||||||
| 16.000 raseljenih ili izbjeglica | |||||||
Opsada i blokada grada od Jugoslavenske ratne mornarice prouzročila je smrt između 82 i 88 hrvatskih civila te 194 hrvatskih vojnika. JNA i TO su pretrpjeli 165 poginula vojnika. Do kraja 1992., cijelu regiju je zauzeo HV u operaciji Tigar i bitci za Konavle, a ukupno 417 vojnika HV-a je poginulo. Ofenziva je prouzročila 15.000 izbjeglica–većinom sa Konavla–koji su pobjegli u Dubrovnik. Otprilike 16.000 izbjeglica je evakuirano iz Dubrovnika preko mora te je grad snabdijevan brodovima i čamcima koji su izbjegavali blokadu. 11.425 zgrada je pretrpjelo jedan oblik štete a brojne kuće, dućani i javne zgrade su opljačkane od JNA. Ključni trenutak u obrani Dubrovnika se dogodio kada je Major general Nojko Marinović prebjegao iz JNA na hrvatsku stranu, te pažljivo sastavio obranu grada na temelju svojeg znanja o JNA, koja se održala usprkos brojčanoj slabosti. Napad je bio dio šireg plana vrha oficira JNA koji su htjeli zauzeti Dubrovnik i nastaviti dalje prema sjeveru kako bi se spojili sa jedinicama JNA u Dalmciji i Hercegovini. Ofenziva je nastala odmah nakon ratne propagande u Crnoj Gori, a koja je obmanjivala da hrvatski vojnici žele napasti i zauzeti Boku Kotorsku te da je ofenziva bila "rat za mir", kao i da JNA ne napada Stari grad. Crnogorski predsjednik Milo Đukanović se 2000. ispričao Hrvatskoj za ovaj napad, te su ga zbog toga bijesno napali politički suparnici u Crnoj Gori i Srbiji.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je osudio dva oficira JNA zbog umiješanosti u opsadu te predao trećeg optuženika Srbiji za suđenje. Optužnica MKSJ-a je tvrdila da je ofenziva imala za cilj odvojiti Dubrovnik od Hrvatske te ga pripojiti državom pod srpskom dominacijom stvaranjem nepriznate Dubrovačke Republike 24. 11. 1991. Uz to, crnogorski sudovi su osudili četiri bivša vojnika JNA zbog zlostavljanja zarobljenika u logoru Morinj. Hrvatska je isto tako optužila nekoliko bivših oficira JNA i VRS-a, ali nijedan od njih nije doveden pred neki sud. Opsada Dubrovnika predstavlja jedan od najpoznatijih događaja jugoslavenskih ratova, odnosno simbol razaranja i zločina vezanih za taj period.
Augusta 1990., započeta je Balvan revolucija u područjima zaleđa Dalmacije i Knina sa većinskim stanovništvom hrvatskih Srba,[1] kao i dijelovima Like, Korduna, Banovine i istočne Hrvatske.[2] Ta su područja kasnije preimenovana u nepriznatu Republiku Srpsku Krajinu (RSK) koja je objavila da se namjerava pripojiti SR Srbiji, te je vlada SR Hrvatske to smatrala pobunom.[3] Od proljeća 1991. nadalje, okršaji su polako počeli eskalirati u Rat u Hrvatskoj.[4] Juna 1991., Hrvatska je proglasila neovisnost kako se odvijao raspad SFRJ.[5] Uslijedio je tromjesečni moratorij na tu odluku,[6] nakon čega je odluka stupila na snagu 8. 10.[7] RSK je pokrenula kampanju "etničkog čišćenja" protiv hrvatskih civila, te protjerala većinu nesrba do 1993. Do novembra 1993., ostalo je tek oko 400 Hrvata u sektoru jug,[8] i dodatnih 1.500–2.000 u sektoru sjever RSK.[9]
Jugoslavenska narodna armija (JNA) je sve više podupirala RSK te se hrvatska policija nije mogla nositi sa situacijom, te je tako osnovan Zbor narodne garde (ZNG) maja 1991. Novembra, ZNG je postao Hrvatska vojska (HV).[10] Razvoj hrvatskih oružanih snaga otežao je embargo UN-a na oružje na cijelom području bivše Jugoslavije,[11] a vojna razaranja su dosegla vrhunac tijekom bitke za Vukovar, koja je započela 26. 8.[12]
Dubrovnik je najveći hrvatski grad na krajnjem jugu države. Nalazi se na obali Jadranskog mora. Dubrovačke zidine, koje okružuju Stari grad, su mjesto kulturne baštine koje potječu još od Dubrovačke Republike; grad je stavljen pod zaštitu UNESCO-a zbog iznimnog kulturnog značaja i ljepote. Od 1972. više nije bilo nikakvih vojarni JNA u gradu radi priljeva turista. 1991., grad je brojao oko 50.000 stanovnika, od čega su 82,4% bili Hrvati a 6,8% Srbi. Hrvatski teritorij proteže se od poluotoka Pelješac na zapadu pa sve do Boke Kotorske uz granicu sa Crnom Gorom.[13] Ovaj teritorij je vrlo uzak, te je oko naselja Rožat i Komolac širok i manje od kilometra od bosanskohercegovačke granice.[14][15]
Sredinom 1991., vrhuška JNA–među njima federalni ministar obrane general Veljko Kadijević, Načelnik Generalštaba JNA Blagoje Adžić i zamjenik ministra obrane Stane Brovet–je planirala vojnu kampanju JNA po Hrvatskoj, te i napad na Dubrovnik koji bi nastavio prema sjeveru, prema Hercegovini gdje bi se trebao spojiti sa 9. kninskim korpusom JNA u Dalmaciji. General Jevrem Cokić predao je plan za ofenzivu na Dubrovnik Adžiću kako bi dobio odobrenje.[16]
Septembra 1991., JNA i vodstvo SR Crne Gore je reklo da bi Dubrovnik trebalo napasti i neutralizirati kako bi se osigurao "crnogorski teritorijalni integritet", "spriječili etnički okršaji" i očuvala Jugoslavija. Crnogorski premijer Milo Đukanović je izjavio da je potrebna revizija hrvatskih granica, jer su postojeće rezultat "slabo obrazovanih boljševičkih kartografa".[17] Propaganda se odrazila i kada je pukovnik general JNA Pavle Strugar tvrdio da "30.000 ustaša i 7.000 kurdskih terorista plaćenika" planiraju napasti Crnu Goru i Boku Kotorsku.[18] Novine Pobjeda je bio značajan medijski izvor koji je doprinjeo širenju propagande i straha.[19] Jula 1991., srbijanski službenik Mihalj Kertes je tijekom političkog sastanka u Nikšiću izjavio da se treba uspostaviti srpska država zapadno od Crne Gore sve do Nereteve u kojoj bi glavni grad bio Dubrovnik–preimenovan u 'Nikšić-na-moru'.[20] Iako je geograf Jovan Ilić tvrdio da SAO Krajina i istočna Slavonija pripadaju Srbiji na temelju srpskog pučanstva, također je pravdao i napad na Dubrovnik i nekoliko otoka po Jadranu: priznao je da "prema etničkom principu ovo područje [Dubrovnik] bi trebalo pripasti Hrvatskoj", ali je tvrdio da je zauzimanje tih područja opravdano "primarno zbog terapije za liječenje etno-psihičkih poremećaja... osobito među hrvatskim pučanstvom". Za Ilića, Srbi bi trebali imati "dodatno pravo za samoopredjeljenje i udruživanje zbog izloženosti genocidnom istrebljenju u nekoliko navrata."[21]
16. 9. 1991., JNA je vršila mobilizaciju po Crnoj Gori. Usprkos radio pozivu 2. titogradskog korpusa JNA 17. 9., značajan broj rezervista je odbilo odazvati se pozivu.[22] 18. 9., Đukanović je dezerterima zaprijetio teškim kaznama.[19] Mobilizacija i propaganda su bile u suprotnosti sa uvjeravanjem federalnih jugoslavenskih vlasti u Beogradu da neće biti napada na Dubrovnik.[23] Strateški plan JNA da napadne Hrvatsku uključivao je i ofenzivu koja bi odsjekla najjužnije dijelove te države, pa i Dubrovnik.[24]
23. 9., artiljerija JNA je napala selo Vitaljina na istoku Konavla te Brgat.[19] Dva dana kasnije, Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) je blokirala pomorske linije prema gradu.[19] 26. 9., JNA je preimenovala istočnu hercegovačku operacijsku grupu u 2. operacijsku postrojbu te ju podredila izravno federalnom ministarstvu obrane i Generalštabu JNA.[25] Cokić je imenovan prvim zapovjednikom 2. operacijske postrojbe ali ga je 5. 10. zamijenio general Mile Ružinovski nakon što je Cokić poginuo u padu helikoptera. Strugar je zamijenio Ružinovskog 12. 10.[16][26]
JNA je zadužila 2. titogradski korpus i 9. bokokotorski vojno pomorski sektor (VPS)–oboje su činili 2. operacijsku postrojbu–da odsijeku i zauzmu dubrovačko područje. 2. titogradski korpus je uključio 1. nikšićku brigadu dok je 9. bokokotorski VPS angažirao 5. i 472. motoriziranu brigadu. Određena je granica korpusa duž sjevera i juga Dubrovnika.[27] 2. operacijska postrojba je zapovijedala i 16. graničnom patrolom i 107. artiljerijskom obalnom postrojbom, te mobilizirala Teritorijalnu odbranu (TO) iz raznih gradova (Herceg-Novi, Kotor, Tivat, Budva, Bar, Mojkovac, Bijelo Polje, Trebinje). Strugar je bio sveukupni zapovjednik 2. operativnom postrojbom dok je 9. bokokotorski VPS bio potčinjen admiralu Miodragu Jokiću.[28] Jokić je zamijenio admirala Krstu Đurovića, koji je umro pod nerazjašnjenim uvjetima satima preije početka ofenzive.[29] Major general Nojko Marinović, koji je nekoć zapovijedao 472. motoriziranom brigadom te bio podređeni Đuroviću, je rekao da je JNA ubila admirala jer se protivio ofenzivi. Marinović je dao otkaz sa svojeg položaja te se 17. 9. pridružio hrvatskoj strani.[30] 2. operativna postrojba je isprva angažirala 7.000 vojnika te tu razinu održala tijekom cijele ofenzive.[31][32]
Obrana Dubrovnika bila je gotovo nepostojeća–kada su počela neprijateljstva, bilo je tek 480 mobilizirana vojnika u okolici grada,[33] od kojih je tek 50 prošlo neku obuku.[31] Jedina stručna vojna jedinica bio je vod naoružan sa laganim pješačkim oružjem koje je stavljeno u utvrdu Imperial na vrhu Srđa koji nadgleda Dubrovnik. Ostatak vojnika u području bio je slabo naoružan jer je hrvatski TO razoružan 1989. od JNA.[34] Za razliku od velikog ostatka Hrvatske, nije bilo nikakvih kasarni JNA u Dubrovniku od 1972. te je stoga jako malo oružja zaplijenjeno tijekom bitke za kasarne za obranu Dubrovnika.[23] 26. 9. oko 200 pušaka i četiri topništva je zarobljeno od JNA na otoku Korčuli te poslano da brane grad.[31] Puške su bile tip M1942 (ZiS-3) od 76 mm i D-44 od 85 mm iz doba drugog svjetskog rata.[35] Uz ovo, improvizirana vozila su isporučena gradu.[36] U Dubrovnik su pristigli i dodatni vojnici HV-a, hrvatske policije i HOS–a iz drugih dijelova Hrvatske.[37][38] Time je broj branitelja porastao za dodatnih 600 osoba. Do kraja godine, oko 1.000 hrvatskih vojnika je branilo grad.[39] 19. 9., Marinović je imenovan glavnim zapovjednikom obrane Dubrovnika,[35] kada je procijenio da je nedovoljna.[40] Vojnici, isprva organizirani u TO Dubrovnika,[35] su razmiješteni u HV-ovu 75. neovisnu bojnu 28. 12. 1991. te ih je ojačao priljev 116. brigade HV–a 13. 2. 1992.[41] Marinović se mogao osloniti i na prijateljsku pomoć Jovana Sredojevića, zastavnika JNA i Srbina, koji se protivio napadu na Dubrovnik te mu pomagao tako da je oštetio radare JNA na Šipanu a civile koristio da bi Marinoviću poslao podatke o kretanjima postrojbi JNA. Sredojević je 1992. smaknut od JNA.[42] Odred naoružanih brodova Dubrovnik, volonterska vojna jedinica Hrvatske ratne mornarice sastavljena od 23 plovila i 117 volontera, je uspostavljena 23. 9. kako bi kontrirala blokadi JRM.[43][44]
1. 10., JNA je započela ofenzivu prema Dubrovniku, te je 5.motorizovana brigada i 2. titogradska postrojba krenula zapadno od Popovog polja, sjeverno od grada.[24] JNA je uništio hercegovačko selo Ravno[45] prije nego li je krenula južno na Dubrovačko primorje, čime je htjela staviti obruč oko Dubrovnika sa zapada.[24] Drugi smjer JNA sastojao se od 9. bokokotorske VPS koja je išla kroz Konavle. Njihov vojni pohod, koristeći nekoliko cesta u regiji, je podupirala Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) i Jugoslavenska ratna avijacija.[29] Hrvatska obrana je bila nepostojeća u Konavlu te lagana u Dubrovačkom primorju, te je tog dana JNA pretrpjela jedine gubitke prilikom zasjede ZNG-a u selu Čepikuće.[46] Prilikom prvog dana ofenzive, artiljerija JNA je napadala Srđ i Žarkovicu, sjeverno i istočno od Dubrovnika,[47] dok su jugoslovenski MiGovi-21 napadali Komolac i Rijeku dubrovačku na zapadu,[48] te uništili opskrbu električne struje i vode Dubrovniku.[49] Do kraja godine, Dubrovnik se oslanjao na pitku vodu koju je dobivao preko brodova dok je struju dobivao preko nekoliko rezervnih električnih generatora.[50]
Sljedećih tri dana, JNA je sporo napredovala. Topništvom je napala Srđ, utvrdu Imperial i Žarkovicu 2. 10. Idućeg dana, JNA je bombardirala dubrovački Belvedere Hotel, gdje se nalazila obrambena pozicija ZNG-a, dok su jugoslavesnki ratni zrakoplovi bombardirali gradski Argentina Hotel.[47] 4. 10. JNA je zauzeo Slano u Dubrovačkom primorju, čime je presjekao Jadransku magistralu i izolirao Dubrovnik od ostatka Hrvatske.[46] 5. 10., okolica Ploča je bombardirana, a borbeni zrakoplovi su potom napali utvrdu Fort Imperial idućeg dana.[51] Među žrtvama tog dana bio je i Milan Milišić, pjesnik srpskog podrijetla, koji je u svom stanu ubijen od krhotina granate ispaljenih s raketne topovnjače JRM.[52]
15. 10., Hrvatska je ponudila mirovne pregovore Crnoj Gori, ali je predsjednik Srbije Slobodan Milošević odbacio ponudu.[53] Ponudu su dobili crnogorski oficiri jer su ofenzivu podržali pripadnici crnogorske vlade 1. 10.[23] Tri dana kasnije, Srbija se javno distancirala od tog poteza, te krivila Hrvatsku zbog navodne provokacije JNA.[54] Sedmog dana ofenzive, crnogorski parlament je okrivio JNA za napad.[55] 16. 10. JNA je zauzela Cavtat[56] uz pomoć pomorskog desanta 5 km istočno od Dubrovnika, nakon čega je 18. 10. uslijedio zračni napad na Ploče i sam Dubrovnik.[51] Idućeg dana, dogovoreno je primirje, ali je ubrzo prekršeno.[57] 20. 10., jugoslavenski ratni zrakoplovi su napali Dubrovnik a 22. 10. JRM je bombardirala hotele u kojem su bile izbjeglice na području Lapada.[51]
23. 10. JNA je započela artiljerijski napad na Dubrovnik, te po prvi puta gađala i Stari grad unutar zidina,[58] što je dovelo do prosvjeda Državnog sekretarijata SAD-a idućeg dana.[57] 9. VPS je zauzeo Župu Dubrovačku i Brgat 24. 10.,[59] dok je JRM bombardirala otok Lokrum.[51] Idućeg dana, JNA je izdala ultimatum gradu, te zahtijevala da se preda kao i da se izabrani službenici smijene.[60] 26. 10. JNA je zauzela Žarkovicu, 2,3 km jugoistočno od gradskog središta, te time dobila visoki pregled nad Dubrovnikom 27. 10.[47][51][61] 28. 10., grad je podvrgnut bombardiranju minobacača koje je trajalo četiri sata.[39] Juriš 2. postrojbe je bio sporiji. Uništila je značajan dio Trsteno Arboretuma, spomenika vrtne arhitekture.[62] Pohod JNA je doveo do 15.000 raseljenih osoba, koje su pobjegle sa područja koja su zauzeta. Oko 7.000 ljudi je evakuirano iz Dubrovnika preko mora u 10. mjesecu, dok je ostatak pronašao sklonište po hotelima i drugdje po gradu.[49]
JNA je nastavila sa artiljerijskim napadima po Dubrovniku 30. 10. te je bombardiranje nastavljeno sve do 4. 11., te su mete bile uglavnom zapadna područja grada–Gruž i Lapad–kao i Babin Kuk i hoteli Argentina, u kojima su bile izbjeglice.[51][60] 3.–4. 11., JNA je napala Stari grad i Argentina Hotel streljačkim naoružanjem i snajperskom vatrom sa položaja koje je držala 3. bojna 472. motorizirane brigade, koja je držala položaje najbliže gradskom centru.[29][51][60] Idućeg dana, utvrda Imperial je ponovno bombardirana.[51] 7. 11., JNA je izdala novi ultimatum i zahtijevala predaju Dubrovnika do podne. Nakon što su Dubrovčani odbili ponudu, Jokić je objavio da će JNA poštedjeti jedino Stari grad od uništenja.[60] Istoga dana, borbe su otpočele u Slanom.[63]
JNA i JRM su gađale Dubrovnik između 9. i 12. 11., poglavito Stari grad, Gruž, Lapad i Ploče, kao i hotele Belvedere, Excelsior, Babin Kuk, Tirena, Imperial i Argentina. Navođeni projektili su iskorišteni da napadnu brodove po luci Staroga grada,[51] dok su neki veći brodovi u luci Gruž–među njima i trajekt Adriatic[64] i brod Pelagic pod američkim vlasništvom,[65] zapaljeni i uništeni pucnjavom. JNA je svojedobno javno osporavala da je gađala Stari grad: Rajko Milosavljević, glasnogovornik vojnog okruga u Herceg Novom, je tvrdio: "Dubrovnik nije samo jugoslovenski grad! Dubrovnik je svetski grad!"[39] JNA je opet napala utvrdu Imperial 9., 10. i 13. 11.[51] Nakon ovih napada, uslijedilo je zatišje koje je trajalo do kraja 11. mjeseca pošto su promatrači EEZ-a posredovali u pregovorima između JNA i hrvatskih vlasti u Dubrovniku. Promatrači su evakuirani nakon što je njihovo osoblje napdala JNA, te je posredovanje preuzeo francuski državni sekretar za humanitarne poslove Bernard Kouchner i glava UNICEF-ove misije Stephan Di Mistura. Dogovoreno je primirje 19. 11 i 5. 12., ali nijedno nije zaživjelo.[66] Umjesto toga, JNA je sa sjevero-zapada kranula na grad, te došla do najdalje točke napredovanja 24. 11.,[47] pošto su branitelji Dubrovnika odgurani do linije Sustjepan–hotel Belvedere.[67] Toga dana, JNA je pokušala da se uspostavi Dubrovačka Republika na području pod svojom kontrolom,[68] ali je taj napor doživio krah.[69]
Dubrovnik je počeo primati najveće pošiljke humanitarne pomnoći od početka napada. Prvi uspješni pokušaj bio je konvoj Libertas–flota od nekoliko civilnih plovila, a najveći je bio Slavija od Jadrolinije–koja je stigla u Dubrovnik 31. 10. Konvoj je krenuo iz Rijeke i stao nekoliko puta, dok nije narastao do 29 plovila kako bi stigao do odredišta. Konvoj–u kojem su bili promatrači EEZ-a, 1.000 prosvjednika, bivši predsjednik Jugoslavije Stjepan Mesić i bivši premijer Hrvatske Franjo Gregurić–je isprva zaustavljen od jugoslavenske ratne mornarice JRM Split između otoka Brača i Šolte, a idućeg dana i od jugoslavenske pomorske straže kraj Korčule, ali je svejedno nastavio i stigao u dubrovačku luku Gruž.[70][71][72] Pri povratku, iako je imala kapacitet za 700 osoba, Slavija je evakuirala 2.000 izbjeglica iz Dubrovnika, iako je prvo morala zaustaviti se u Boki Kotorskoj kako bi ju pregledala JRM.[73]
Grad je bio potpuno opkoljen i sa kopna i sa mora. U jednom trenutku, obruč je ostavio stanovnike Dubrovnika na prostoru kretanja dužine svega 7 do 8 kilometara—na zapadu je završavao na ulasku u Rijeku dubrovačku, a na istoku podno sela Bosanka, iznad Jadranske magistrale.[74] Dubrovački gradonačelnik Petar Poljanić je u intervjuu za New York Times izjavio: "Mi smo objektivno jedan geto."[39] 2. i 3. 12., JNA je nastavila pucati po Starom gradu, pa i minobacačima na utvrdu Imperial 4. 12.[66] Najteže bombardiranje Staroga grada odigralo se 6. 12. koje je počelo u 5:48 ujutro–na Stari grad su bačena 48 projektila od 82 mm, 232 čahure od 82 mm i 364 čahura od 120 mm minobacača, kao i 22 navođena projektila. Dva kratera su ukazivala na upotrebu teškog oružja. Bombardiranje je najviše zahvatilo Stradun–glavnu promenadu Starog grada–kao i područja sjeveroistočno od Straduna, dok su drugi dijelovi Staroga grada pretrpjeli relativno malo štete. Napad je napojon počeo jenjavati 11:30 ujutro. U njemu je ubijeno 13 civila–najteži gubitak civilnog života tijekom cijele opsade.[75][76] Dubrovačka središnja sveučilišna knjižnica, u kojoj je bilo 20.000 knjiga, je isto uništena u napadu dok je hotel Libertas gađan topništvom JNA sa namjerom da ubije vatrogasce koji su gasili požar nastao prethodnoga dana.[60] Napad 6. 12. izazvao je snažne prosvjede od međunarodnih medija, glavnog tajnika UNESCO-a Federica Mayora Zargoze, posebnog izaslanika UN-a Cyrusa Vancea kao i promatrače EEZ-a na sam dan bombardiranja. Kasnije, JNA je objavila izjavu kojom se ispričava te je obećala istragu. 7. 12., predstavnici JNA posjetili su Stari grad da istraže opsege razaranja, ali nakon toga nisu učinili više nikakve daljnje mjere.[75]
Sve hrvatske obrane bile su tri do četiri kilometara udaljene od Staroga grada, izuzev u utvrdi Imperial oko kilometar na sjeveru.[75] Utvrda je napadnuta u 5:50 ujutro, par minuta nakon napada na Stari grad. Napad je izvršila 3. bojna 472. motorizirane brigade, koja je krenula istodobno iz dva smjera. Napad se sastojao od voda pješaštva i potpore T-55 tenkova i topništva. Do 8:00 ujutro, vod je stigao do utvrde Imperial, te natjerala hrvatske vojnike da se zabarikadiraju u samoj utvrdi i zatraže pomoć. Marinović je naredio artiljeriji HV-a da puca na utvrdu i pošalje hrvatske specijalne jedinice kako bi osnažile garnizor utvrde Imperial. Do 14:00 sati, JNA je opozvala napad.[77] Toga dana, Sveti Vlaho–prvo plovilo Odreda naoružanih brodova Dubrovnika–je pogođen od navođenog projektila te je potonulo.[78]
7. 12. 1991., dogovoreno je primirje, te je opsada JNA od tada postala uglavnom neaktivna.[61][79] Januara 1992., postignut je sarajevski sporazum između Hrvatske, JNA i UN-a, te su borbe jenjavale.[80] UNPROFOR je raspoređen po Hrvatskoj kako bi proveo dogovor.[81] Srbija je nastavila podupirati RSK.[82] Rat je postao "zamrznuti sukob", a najavljenim međunarodnim priznanjem Hrvatske, JNA se počela povlačiti u Bosni i Hercegovinu, gdje se očekivalo izbijanje još jednog sukoba.[80] Jedina iznimka je bilo područje Dubrovnika,[83] gdje je JNA napala zapadno sa Dubrovačkog Primorja, te odgurnula HV-ovu 114. i 116. brigadu i stigla do Stona početkom 1992.[84]
Kapaciteti HV-a su se dramatično poboljšali u prvim mjesecima 1992. zbog dobijanja skladišta oružja iz vojarni JNA.[79][85] Nakon što je JNA napustila Hrvatsku, njeno osoblje je počelo uspostavljati novu srpsku vojsku, Vojsku Republike Srpske (VRS). Taj čin je pratilo proglašenje Republike Srpske 9. 1. 1992., davno prije referenduma o neovisnost Bosne i Hercegovine 29. 2. i 1. 3. 1992.,[86][87] JNA i VRS u Bosni su suočeni sa Armijom Republike Bosne i Hercegovine i HVO-om. HV je povremeno poslan u Bosnu da daje potporu HVO-u.[88]
Aprila 1992., JNA je započela ofenzivu protiv HV-a i HVO-a u zapadnoj i južnoj Hercegovini (Kupres i Stolac). Strugar, koji je zapovijedao postrojbom JNA, je htio zauzeti Stolac i većinu istočne obale Neretve južno od Mostara.[89] Bitka za Mostar započela je 6. 4.[90] JNA je odbacila HV/HVO snage od Stolca 11. 4. te je otvorena pucnjava na Čapljinu.[91] Dogovoreno je primirje 7. 5., ali je JNA nastavila napad idućeg dana.[89][91] 12. 5., jedinice JNA stacionirane u Bosni u postale dijelom VRS-a, te je 2. opercijska postrojba JNA priemenovana u 4. korpus VRS-a.[92][93] Hrvatska je smatrala da je to uvod u napad na južnu Hrvatsku, osobito Ploče i možda Split.[94] Kako bi kontrirala prijetnji, HV je imenovao generala Janka Bobetka da zapovijeda južnim frontom, koji je obuhvaćao Hercegovinu i dubrovačko područje. Bobetko je sastavio novu zapovijednu liniju HVO-a i preuzeo zapovijedanje nad 1. i 4. brigadom.[84][95]
Snage VRS/JNA su napale sjeverno od Stona 11. 4., odbacile 115. brigadu HV-a. Linije bojišnice su se stabilizirale 23. 4., te je HV-ov protunapad zauzeo dio teritorija 27. 4. Dne 17. 5., Bobetko je naredio veliki napad dvijema brigadama. 1. brigada je trebala napredovati do stonske brigade i čuvati pristup Pelješcu, i potom napredovati u Slano. 4. brigada je dobila zadatak osigurati zaleđe Duborvnika napredovanjem uz Popovo polje. Istodobno, JNA je bila pod pritiskom međunarodne zajednice da se napokon povuče sa dubrovačkog područja.[96]
1. brigade, uz pomoć 115. brigade, je zauzela Čepikuće 21. 5. a Slano 22. i 23. 5.[97] U noći 23.–24. 5., JNS je napala Sustjepan i sjeverna predgrađa Dubrovnika. 26. 5., JNA je započela povlačenje iz Mokošica i Žarkovice.[98] 163. brigada je napredovala do Dubrovnika; njena prva bojna je zauzela položaje Brgata i Župe Dubrovačke, a 2. bojna je otišla u Osojnik.[96] 29. 5., 4. brigada je zauzela Ravno.[99] 31. 5., 2. bojna 163. brigade je odbacila JNA na Golubov Kamen koji nadgleda jadransku magistralu oko Rijeke Dubrovačke, ali nije uspijela zauzeti planinski masiv. Stigla je i 145. brigada 15. 6. Dubrovnik je ponovno gađan artiljerijom JNA neprekidno sve do 16. 6., a potom sporadično do 30. 6.[98] 7. 6., 1. i 4. brigada su prekinuli napredovanje u Dubrovačko Primorje u blizini Orahova Doa, sela sjeverno od Slanog.[97]
3. 11. 1992., hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je na dubrovačkom trgu objavio "oslobođenje grada", uz glasna zvona crkve.[100] Situacija se od tada stabilizirala te se mir vratio u grad i okolicu, iako su sporadični minobacački napadi sa Trebinja zabilježeni i 17. 8. 1995., kada su dubrovačke vlasti savjetovali građanima da ostanu u svojim domovima.[101]
Neovisno o vojnom ishodu, opsada Dubrovnika je ostala u sjećanju zbog rasprostranjenog pljačkanja JNA i bombardiranja Dubrovnika–osobito Staroga grada. Reakcija međunarodnih medija i medijska pokrivenost opsade su pojačale to mišljenje, koje je već poprimalo oblik padom Vukovara: da je ponašanje JNA i srbijanskih paravojnih formacija zločinačko, sa ciljem gospodarenja Hrvatske–bez obzira na uništavanje tisućljetne kulturne baštine tijekom tog procesa.[61] Srbijanske vlasti su smatrale da međunarodna zajednica nema moralnih osnova osuđivati ih jer nisu intervenirali kada je na stotine tisuća Srba ubijano tijekom velikohrvatske NDH u drugom svjetskom ratu. UNESCO je reagirao i tokom opsade odmah stavio Dubrovnik na listu ugroženih mjesta svjetske baštine.[102] Uz prosvjede Mayora Zaragoze, Vancea i promatrača EEZ-a,[75] 104 dobitnika Nobelove nagrade je potpisalo plaćeni oglas u New York Timesu 14. 1. 1992. na inicijativu Linusa Paulinga, u kojem pozivaju vlade svijeta da zaustave nesrazmjerno uništavanje Dubrovnika od JNA.[103] Zbog toga što je opsada oblikovala stav međunarodne zajednice o Ratu u Hrvatskoj, postala je značajan faktor u međunarodnoj diplomatskoj i ekonomskoj izolaciji Srbije i krnje Jugoslavije,[61] koja je stekla reputaciju države-agresora na Zapadu.[104] 17. 12. 1991., Europska ekonomska zajednica je odlučila priznati neovisnost Hrvatske 15. 1. 1992.[105]
Do kraja 1991., JNA je zauzela otprilike 1.200 km2 teritorija oko Dubrovnika–ali je sve ponovno vratio HV u protunapadu u maju 1992., i kasnijim ofenzivama operacija Tigar i bitka za Konavle između jula i oktobra 1992.[95][106][107] Opsada JNA je uzrokovala smrt između 82 i 88 hrvatska civila.[76] Dodatnih 225 osoba je sveukupno ranjeno.[108] Između 13[75] i 22 civila je poginulo u danu najtežeg bombardiranja, 6. 12.[108] 194 hrvatskih vojnika je isto izgubilo živote.[109] 94 njih je poginulo između 1. 10. i 31. 12. 1991.[110] Ukupno je 417 vojnika poginulo u svim vojnim operacijama oko Dubrovnika do 1. 10. 1992.[111] JNA i TO su imali 165 poginulih vojnika.[112] Oko 15.000 izbjeglica ili raseljenih je pobjeglo u sam Dubrovnik od ofenzive JNA. Dobar dio ih je evakuiran u druge dijelove Hrvatske.[50] JNA je uspostavila dva zarobljenička logora–Bileća i logor Morinj–kako bi držala ratne zarobljenike. Oko 432 osoba, većinom civila iz Konavla, je tamo zarobljeno: 292 u Morinju i 140 u Bileći, gdje su podvrgnuti fizičkom i psihičkom zlostavljanju.[113] Izvršitelji su bili pripadnici JNA i paravojne formacije, a sastojale su se od premlaćivanja i lažnih egzekucija.[114] Velik dio logoraša je razmijenjen 12. 12. 1991.,[115] iako su logori JNA radili sve do augusta 1992.[116]
11.425 zgrada u regiji je oštećeno: 886 je potpuno uništeno, a 1.675 je pretrpjelo teža razaranja.[117] Troškovi štete bile su oko 480 milijuna DEM.[118] UNESCO je do 1998. izdvojio 300.000 $ za obnovu štete.[102] Razaranje jezgre Starog grada promatrali su i dokumentirali promatrači UNESCO-a od 27. 11. do 20. 12. 1991.[119] Prema procjenama je 55,9% zagrada oštećeno, od čega 11% teže dok je 1% potpuno uništeno u plamenu. Nekoliko razorenih baroknih palača predstavljalo je najveći gubitak.[120] Stari grad je napadnut snažnim oružjem 23. i 24. 10., 8–13. 11. te 6. 12. 1991. Ponovno je bombardiran 25., 29., 30. i 31. 5. 1992., kao i 1. 3., 4. 8., 9., 17. i 19. 6. 1992. Tijekom tih opetovanih napada, oko 2.000 čahura različitog kalibra je ispaljeno na unutarnji grad. 563 (68%) od 824 građevina Staroga grada je pogođeno projektilima.[121] Oštećena je i dubrovačka sinagoga, izgrađena 1352. a koja se ubraja u najstarije u Europi.[39] Mala Onofrijeva česma je rastavljena i sklonjena na sigurno kako bi se zaštitila od granata.[39] Pojedini građani su morali ići do mora kako bi slanom vodom ispirali svoje zahode tijekom nestašice vode. Zbog manjka vode i hrane, zabilježeno je nekoliko slučajeva obolijevanja od hepatitisa B.[39]
Velik ekonomski gubitak nastao je i zbog upropaštene ljetne sezone jer je ratna fronta odvratila priljev turista:[122] dubrovačko područje je 1990. registiralo 832.805 turista, da bi 1992. njihov broj spao na 10.950, odnosno za preko 98%.[123] Dodatne štete bile su u vidu pljačkanja muzeja, trgovina i kuća od vojnika JNA. Jedan je primjer potpuno pljačkanje muzeja na Cavtatu,[56] kao i vrijednosti hotela u Kuparima. Franjevački samostan Sv. Jeronima u Slanom je isto bio opljačkan.[49] Jedna od najslavnijih žrtava pljačke bila je pjevačica Tereza Kesovija, čiju su vilu opljačkali paravojnici, a dio tog čina čak je emitirano na televiziji Crne Gore.[100] JNA je priznala pljačku, ali je Jokić rekao da će se imovina raspodijeliti srpskim izbjeglicama 15. 12. 1991. Vjerojatnije je da je opljačkana imovina završila u domovima pljačkaša ili se našla u rukama trgovaca na crnom tržištu.[124] Oprema zračne luke Dubrovnik je isto opljačkana i prebačena u zračne luke Podgorica i Tivat.[125]
Nakon pokušaja da opravdaju ofenzivu JNA, vlasti Srbije i Crne Gore su pokušale nijekati bombardiranje Staroga grada. Radio Televizija Srbije je tvrdila da je dim koji izlazi iz Staroga grada rezultat Hrvata koji pale stare gume u Dubrovniku,[126] što je preslika i tvrdnji Kadijevića.[127] Službenici i mediji u Crnoj Gori su ofenzivu zvali "ratom za mir",[128] ili blokadom.[129] Prema javnom istraživanju u Srbiji 2010, 40% ispitanika nije znalo tko je bombardirao Dubrovnik, dok je čak 14% smatralo da nije ni bilo bombardiranja.[130] Kada je 2000. sastao sa hrvatskim predsjednikom Mesićem, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović se ispričao Hrvatskoj zbog napada na Dubrovnik.[131] Hrvatska je pozdravila gestu,[132] ali su je osudili Đukanovićevi politički suparnici u Crnoj Gori i vlast u Srbiji.[133] Njegov čin značajno je doprinjeo u dugoročnoj normalizaciji hrvatsko–crnogorskih odnosa.
Kunem vas Svetim Vasilijem i Svetim Petrom, zaustavite izvedenu vojsku, ne uvodite je u strašno krvoproliće, ne dajte da se lomi i razvaljuje Dubrovnik, ne okupajte kamenje zaludnom krvlju, ne pustite grijeh toliki na ovo vrijeme.[134]
– Crnogorski književnik Vojislav Vulanović, 25. X 1991.
Tokom 1991. i 1992. godine u Beogradu su održavani antiratni protesti radi deblokade Dubrovnika od strane JNA. Demonstranti su stoga tražili samo deblokadu grada jer nisu ni slutili da je Dubrovnik granatiran. Demonstranti su vršili pritisak na Generalštab JNA u Beogradu, pokušavajući da ubede vojsku u "zloslutnost blokade". Gotovo istovremeno sa beogradskim protestima, na Cetinju su crnogorski građani pod vodstvom Liberalnog saveza Crne Gore protestvovali protiv učešća crnogorskih vojnika u napadu na Dubrovnik pesmom: "Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče".
Nikola Samardžić, bivši crnogorski ministar vanjskih poslova, na suđenju Strugaru pred MKSJ-om.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je uspostavljen 1993. kako bi sudio ratnim zločincima tijekom ratova u 1990-ima.[136] Tužitelji su zbog opsade Dubrovnika podigli optužnicu protiv Miloševića, Strugara, Jokića, Milana Zeca i zapovjednika 472. motorizirane brigade, Vladimira Kovačevića. Prema optužnici, cilj je bio odvojiti Dubrovnik od Hrvatske te ga pripojiti Srbiji ili Crnoj Gori.[137][138] Jokić je rekao da je ofenziva samo trebala vršiti blokadu Dubrovnika,[139] ali je tu tvrdnju kasnije osporio Cokić.[16] Mihailo Crnobrnja, bivši veleposlanik Jugoslavije EEZ-a, je pretpostavljao da je opsada trebala prisiliti Hrvatsku da prekine bitku za vojarne JNA, te da Crna Gora anketira cijeli teritorij Prevlake.[140]
Suđenje Miloševiću ostalo je nedovršeno zbog njegove smrti 11. 3. 2006.[141] Optužnica ga je teretila za smrt 43 dubrovačkih civila, odnosno za ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti, hotimično lišavanje života kao tešku povredu ženevskih konvencija, nehumana djela, okrutno postupanje, napada na civile, uništavanje ili hotimično nanošenje štete istorijskim spomenicima i ustanovama namenjenim obrazovanju ili religiji, pljačkanje, bezobzirno razaranje kao kršenje zakona i običaja ratovanja.[142] Strugar je uhićen i prebačen u MKSJ 2001. Suđenje je dovršeno 2005., kada je osuđen za ratne zločine napada na civile, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namenjenim religiji, dobrotvornim svrhama i obrazovanju, umetnosti i nauci, istorijskim spomenicima i umjetničkim i naučnim delima, pustošenje koje nije opravdano vojnom nuždom i kršenja običaja ratovanja. Osuđen je isprva na osam godina zatvora, ali mu je zbog zdravstvenog stanja kazna skraćena na 7,5 godina.[143] Jokić je isto isporučen 2001., gdje je priznao krivicu te je osuđen za ubojstvo, okrutno postupanje, napad na civile i kršenje običaja ratovanja. Osuđen je na sedam godina zatvora, te prebačen na služenje kazne u Danskoj.[144] MKSJ je povukao optužnicu protiv Zeca 2002.[145] Kovačević je uhićen 2003. Ipak, proglašen je umobolnim,[146] te ga je MKSJ prebacio vlastima Srbije. Tamo je prebačen u mentalnu ustanovu radi psihijatrijskog liječenja.[147] Srbija smatra da nije sposoban za suđenje.[148] Optužbe su uključivale ubojstvo, okrutno postupanje, razaranje i kršenje običaja ratovanja.[149]
2008., crnogorske su vlasti optužile šestero bivših pripadnika JNA zbog zlostavljanja zatvorenika u Morinju 1991.[150] Četvero ih je osuđeno 2013. Ivo Menzalin je dobio četiri godine zatvora, Špiro Lučić i Boro Gligić su dobili tri a Ivo Gonjić dvije godine. Vrhovni sud Crne Gore odbio je njihovu žalbu na presudu za ratne zločine.[151] Nekoliko je logoraša tužilo Crnu Goru te im je isplaćena odšteta.[152]
2008., Hrvatska je optužila Božidara Vučurevića, gradonačelnika Trebinja, zbog napada na civilno pučanstvo Dubrovnika.[153][154] Jokić je tvrdio da je dobivao naredbe od Strugara i Vučurevića.[155] 4. 4. 2011., Vučurević je uhićen u Srbiji te je Hrvatska zatražila izručenje. Pušten je na slobodu uz jamčevinu 17. 6..[154] Izručenje je formalno odobreno, ali je jednom na slobodi Vučurević napustio Srbiju i pobjegao u Trebinje. Lokalne vlasti nisu poduzimale nikakve napore da ga uhite ili mu sude zbog optužnice.[153] 2009., hrvatsko sudstvo je podiglo optužnice protiv 10 oficira JNA, među njima i protiv Cokića, Ružinovskog, Strugara, Jokića, Zeca i Kovačevića. Optuženi su za zločine prije 6. 12. 1991, koji nisu pokriveni optužnicama MKSJ-a. Optužnice su podignute nakon što su vlasti dobile dokumente MKSJ-a tijekom istraživanja.[16] Optužen je i Veljko Kadijević, ali je isti pobjegao u Rusku Federaciju gdje mu je vlada Vladimira Putina dala imunitet i državljanstvo. Ruske vlasti nisu poduzele nikakve korake da istraže navode iz optužnice, te je Kadijević tamo ostao do svoje smrti. 2012., Hrvatska je optužila zapovjednika 3.bojne 5. motorizirane brigade JNA zbog paleži 90 kuća, trgovina i javnih zgrada u Čilipima od 5. do 7. 10. 1991.[156]
Od 1. oktobra 1991. do 7. decembra 1991. Slobodan Milošević, delujući sam ili u dogovoru sa drugim poznatim i nepoznatim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, planirao je, podsticao, naredio, počinio ili na drugi način pomagao i podržavao planiranje, pripremu ili izvršenje vojne kampanje usmerene na grad Dubrovnik i njegovu okolinu da bi se postiglo prisilno uklanjanje njegovog nesrpskog stanovništva. U tom vremenskom periodu, srpske snage koje su se sastojale od kopnenih, vazdušnih i pomorskih jedinica JNA, kao i jedinica TO-a, te dobrovoljačkih jedinica i jedinica specijalne policije iz Srbije i Crne Gore podređenih JNA i pod efektivnom kontrolom Slobodana Miloševića i drugih učesnika udruženog zločinačkog poduhvata, posebno Momira Bulatovića, pokrenule su vojni napad velikih razmera na obalska područja Hrvatske između grada Neuma, u Bosni i Hercegovini, na severozapadu, i crnogorske granice na jugoistoku. Cilj srpskih snaga bio je da odvoje to područje od Hrvatske i pripoje ga Crnoj Gori.
– MKSJ u optužnici protiv Miloševića[142]
2007., crnogorski filmaš Koča Pavlović je objavio dokumentarni film Rat za mir u kojem je detaljno pokrio propagandu tijekom opsade, kao i intervjue sa logorašima u Morinju i vojnicima JNA.[157][158] 2011., Radio Televizija Crna Gora je emitirala dokumentarnu seriju Rat za Dubrovnik, usprkos nastojanjima nekih da unište arhive ratnohuškačke propagande televizije i novina Pobjeda iz tog razdoblja.[159][160] 2012., Aleksandar Črček i Marin Marušić su snimili dokumentarni film Konvoj Libertas o dostavi humanitarne pomoći Dubrovniku tijekom tog razdoblja.[161]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
