From Wikipedia, the free encyclopedia
Za naselje u Bosni i Hercegovini, vidite članak Popovo Polje.Popovo polje (također Popovo i Popovska vala) je kraško polje površine 118,90 km2 u južnoj Hercegovini, Bosna i Hercegovina. Teritorijalno pripada opštini Trebinje, Republika Srpska i opštini Ravno, Hercegovačko-neretvanski kanton, Federacija BiH.
U širem smislu obuhvata područje okruženo planinama — Vjetrenik, Gradina, Čavaška gradina, Mala gradina, Vranjak i Bjelasnica sa sjevera i sjeveroistoka od Trebinja, a Veliki Lisac, Rujnica i Oblo brdo sa juga i jugozapada do Hutova. Dijeli se na tri manje cjeline:
U potpunosti polje je ispunjeno ponorima, a dolinom teče i rijeka Trebišnjica, jedna od najpoznatijih ponornica u svijetu. Klima Popova polja je sredozemna sa žarkim i suvim ljetima.
Na obodu se nalazi i pećina Vjetrenica sa brojnim životinjskim vrstama, od kojih su neke endemske. U Vjetrenici živi bogati “pećinski” svijet, u kojem je zabilježeno gotovo 200 različitih životinjskih vrsta, od kojih je 37 prvi put pronađeno i opisano na ovom mjestu.[2] Vjetrenica je i prirodni i arheološki lokalitet. Među mnogim arheološkim pronalascima nalaze se i ostaci pećinskih medvjeda i leoparda, pećinski crteži čija starost se procjenjuje na 10 000 godina.
Pećina je poznata u svjetskim razmjerama sa svojim geološkim, biološkim i ekološkim osobinama čija je budućnost neizvjesna. Zbog toga je Vlada Bosne i Hercegovine nominovala Vjeternicu, zajedno sa Zavalom, na UNESCO Tentativnu listu prirodne baštine, sa namjerom da zaštiti pećinu i njen biodiverzitet i eventualno je upiše na UNESCO listu svjetske baštine.[3] Za realizaciju inicijative bit će potrebno riještiti više pitanja kao što su prevrednovanje statusa Vjetrenice, obnoviti ratne ruševine u Zavali, ukloniti ili onemogućiti prijetnje zagađenju, i formirati tijelo koje bi se brinulo o Vjetrenici. Također, Vjetrenica je upisana na Smaragdnu mrežu (Emerelad network), nakon što je BiH pristupila Bernskoj konvenciji.
Tlo Popovog polja predstavlja jednu od najplodnijih podloga u jugoistočnom dijelu Evrope. Čine ga glina, šljunak i crnica. Ispod njih se nalazi kraš ispresijecan rasjedima, s brojnim vrtačama i ponorima. Počevši od Poljica, debljina kvartarnog nanosa iznosi dva do tri metra, između Zavale i Ravnog oko 10 metara, a na završetku polja oko 25-30 metara. Najdublji slojevi su razne fine gline. Iznad njih su nataložene pjeskovite i šljunkovite gline.
U Popovu je postojao dvostruki režim voda. Tokom kišnog režima od oktobra do juna, u Popovo polje pristizale su ogromne količine vode. Slijevale su se niz okolne padine, izbijale po obodu polja, većinom sa sjeverne strane, a najviše ih je dolazilo Trebišnjicom. Pri ljetnom minimumu protoka od 3,3 m³/s cijela Trebišnjica ponirala je neposredno iza Trebinja i otjecala u Rijeku dubrovačku, a pri srednjem nivou ona je prelazila ove ponore i plavila Popovo polje. Rijeka se tada gubila u oko 100 ponora i pukotina. U Donjem polju stvaralo se jezero različite veličine i trajanja. Narod ga je zvao blato. Dubina mu je dosezala 30 metara. U velikoj poplavi 1883. god. na polju je bilo 350 milijuna m3 vode. Voda bi se u prosjeku zadržala po 250 dana, a 1915. god. 303 dana. Osnovno zanimanje stanovništva tada je bio ribolov, prvenstvene ulov endemične ribe – popovske gaovice, za koju se vjerovalo i da ima afrodizijačke osobine.
S vremenom, voda se povlačila s površine, a ostajala su biološki vrijedna vlažna staništa i močvarni dijelovi obrasli prostranim i teško prohodnim tršćacima, šašicima ili cretovima. Ova pojava zanimljiva je zbog dvojnog načina života riba. Tokom sušnog perioda ribe su odlazile u podzemlje, ali malo se zna o njihovu životu u to doba godine. Vrste koje naseljavaju takva staništa imaju mogućnost prilagođavanja koja im omogućuju dulje preživljavanje u podzemlju, pa tako mogu izdržati dulje vrijeme gladovanja i podnositi nisku koncentraciju kiseonika. Vrlo se malo zna o njihovoj biologiji tokom boravka u podzemlju.[4]
Za vrijeme sušnog režima, u vrijeme ljeta, voda se nalazila u podzemnim šupljinama na različitim visinama. Stanovništvo se tada bavilo poljoprivredom: vinogradarstvo (grožđe, reznice vinove loze), voćarstvo (breskva, jabuka, višnja, lubenica), ratarstvo (kukuruz, pšenica, duhan, krompir) i stočarstvo.
Austrougarski inžinjer Filip Balif, proučavajući Popovo polje, prvi je izveo melioracione radove i instalirao dijelove pumpne stanice. Sistem je trebao obezbijediti da dijelovi polja (Koteško i Strujićko polje) budu zaštićeni od poplava, ali nikad nije zaživio. Dijelovi sistema, koji nisu uništeni radovima na uređenju Trebišnjice i danas se nalaze u selu Strujići, na sjevernoj strani polja.[5]
Sredinom XX vijeka etapno je izgrađen hidroenergetski sistem Donji horizonti. Njegovom izgradnjom promijenjen je nekadašnji dvostruki režim voda. Sistem se sastoji od nekoliko objekata:
Nakon izgradnje hidroelektrana s akumulacijama na Trebišnjici i betoniranja njenog korita nizvodno od Trebinja omogućeno je reguliranje protoka vode (odvodnja viška vode zimi, odnosno natapanje polja ljeti). Od brane Gorica izgrađen je kanal, uglavnom trasom korita rijeke Trebišnjice. Kanal je dug 65 km, a površina betonske obloge je 2.200.000 m², što je za ono vrijeme bio izuzetan građevinski poduhvat. Voda iz kanala, u dnu Popova polja formira gornji kompenzacijski bazen HE Čapljina, površine 70 ha, u neposrednoj blizini mjesta Hutovo. Rijeka Trebišnjica, nekada najveća rijeka ponornica u Europi, danas je betonirana čime je izgubila prirodnu vezu sa poljem, a njen hidropetencijal se uglavnom koristi u energetske svrhe.
U cijelom polju iz njezina hidrološkog sistema izbačeno je oko 500 ponora! Ponori su prestali prihranjivati vodonosnike, čije podzemlje ovisi sada isključivo o padavinama. Na površini je zadržano i podzemlju oduzeto četiri milijarde kubnih metara vode. Hutovo blato je dijelom meliorirano i u njegovu prirodnom kompleksu napravljena je reverzibilna akumulacija zbog koje okoliš trpi česte neprirodne promjene nivoa vode. Malostonski zaljev je ostao bez značajnih količina slatke vode. Jedinstven sistem od 43 vodenice izgrađene nad ponorima Popova polja potpuno je izbačen iz upotrebe. Protok vode kroz Popovo polje u ljetnim mjesecima spusti se, prema nekim tvrdnjama, ispod 2 m³/s, pa se zagađenje višestruko poveća.[6]
Poplave u polju su smanjene i skraćene što bitno utječe na održivost ribe gaovice, ali i na druge životinjske vrste koje obitavaju u podzemlju krša. O toj problematici vrlo malo se vodi računa i ne zna gotovo ništa.
Austro-Ugarska vlast izgradila je prugu Čapljina-Zelenika, poznatu i kao Dalmatinska pruga, koja je najvećim dijelom prolazila kroz Popovo polje. Puštena je u u saobraćaj 17. jula 1901. god. Imala je prvenstveno vojni značaj, ali je značajno uticala na ekonomski razvoj Popovog polja. Od Huma jedan krak je vodio preko Trebinja prema Podgorici i Crnoj Gori. Druga raskrsnica bila je u Uskoplju prema Gružu kod Dubrovnika. Ukidanjem uskotračne pruge 1. juna 1976. godine, Jadranska magistrala dodatno je dobila na značaju. Bio je to jedan od niza razloga ekonomskog slabljenja Popovog polja. U zadnjem ratu polje bilo je prva linija razgraničenja, predio žestokih vojnih sukoba, a danas je granica dva entiteta. Broj stanovnika se smanjuje svake godine.
Kao i u čitavoj Hercegovini i u Popovom polju su brojni nalazi tumula (lokalno nazvanih gomila) kao potvrda ilirske kulture. Predstavljaju najstarije ljudske tvorevine u Popovom polju (Tumuli u Gomiljanima)[7]. Ilirskom vremenu pripadaju i gradine, raspoređene po obodu polja: Gradina Varina gruda u Dživaru[8], Gradina Kličanj u Krajkovićima[9], Gradina Brijeg u Mostaćima[10].
Prvi podaci o Popovu potiču iz XII vijeka, kada se spominje kao župa u Humskoj zemlji. Popovo se spominje i kao župa u povelji srpskog kralja Uroša I (1254-1264), kojom je potvrđena ranija darovnica humskog kneza Miroslava. U XIII vijek datira se pismo «popovske opštine» u kojem se Dubrovčani pozivaju na stanak u Zaton iz čega proizilazi da je postojala popovska «opština» kao i institucija stanka na kojem je ova politička zajednica rješavala sporove sa susjedima. Od sredine XIII vijeka u Popovu se kao župani pojavljuju potomci humskog kneza Andrije: Bogdan, Tvrtko, Bogdan, Tvrtko. Iako nose titulu župana, po karakteru svoje vlasti više predstavljaju feudalne, zemaljske gospodare. Nešto kasnije kao župan spominje se Nikola, potomak Bogdana, od kojeg potiču Nikolići, koji su dugo gospodarili župom Popovo.
Tokom druge četvrtine XIV vijeka oblasti Huma počele su da ulaze u sastav srednjovjekovne bosanske države. Popovska župa se spominje u velikom broju pisanih izvora XIV i XV vijeka ali tako što nije izričito spomenut termin župa, nego samo pojam Popovo.[11]
Nakon pada Jajca i drugih gradova Bosne pod osmansku vlast 1463. godine, krajem 1465. godine Popovo je bilo pod vlašću Osmanlija. Kod prvog osmanskog popisa stanovništva ovog kraja 1469. godine Popovo je upisano pod imenom Popovska. Već 1470. godine osnovan je Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči, a Popovo, Lug, Šuma i područje južno od Trebinja predstavljali su pogranični predio tog sandžaka prema Hercegovini kojom je vladao Vlatko Hercegović (sin Stefana Vukčića Kosače), odnosno tu je bila uska granica između Dubrovnika i Osmanskog carstva sve do 1482. godine. Pored predstavnika osmanske vlasti, u Popovu su i dalje postojali narodni glavari-knezovi, pa čak i vojvode, a bilo je i spahija-hrišćana.
Popovske vojvode, najprije hrišćani, a zatim i muslimani, spominju se sve do kraja XVI vijeka. Tek od tog vremena područje Popova se potpuno integriše u redovni sistem osmanske lokalne uprave, a sjedište kadiluka postaje Ljubinje. Takvo stanje ostaje do kraja osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, što je prihvatila i Austro-Ugarska, a kasnije i Jugoslavija. U SFR Jugoslaviji dio stare župe Popova pripadao je opštini Ljubinje, dok je drugi dio pripadao Trebinju.[12]
Do početka XVIII vijeka centar regije bio je Novi (Herceg Novi). Padom Novog i Risna u mletačke ruke, javila se hitna potreba da Osmanlije organizuju pozadinu svojih posjeda u Hercegovini. Iz tih potreba nastao je novi trebinjski grad koji se u dubrovačkim izvorima za prve četiri decenije XVIII vijeka zove Ban-virom, po mjestu gdje je najdublja rijeka Trebišnjica. Centralne turske vlasti izdale su nalog da se izgradi utvrđenje, i Trebinje postaje središte jedne šire vojničke oblasti i središte lokalne uprave. Već u to doba oko grada počelo se formirati i malo trgovačko naselje u kome se spominju kuće i trgovine. Za razvitak grada u tursko vrijeme najveću zaslugu ima Osmanpaša Resulbegović. Godine 1715. godine iskopan je kanal (hendek) oko grada u koji je dovedena voda iz Trebišnjice. Radovi na utvrđivanju grada nastavljeni su narednih godina kada je u Dubrovniku poručena jedna barka u koju je mogla stati velika količina materijala i čije je dno široko. Kanal je postojao do 1910. godine kad je djelomično zasut a konačno je nestao 1932 g.
Aneksijom Bosne i Hercegovine u septembru 1878, grad je ponovo utvrđen i postao je pravi vojnički logor, a u samom Starom gradu je na mjestu današnjeg muzeja Hercegovine izgrađena kasarna. Pored toga Austrija je izgradila čitav niz utvđenja na širem području Trebinja, koja i danas predstavljaju atrakciju ali i potvrđuju geostrateški značaj regije u tadašnjim okolnostima.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
