Italijanska renesansa
From Wikipedia, the free encyclopedia
Talijanska renesansa (italijanski: ) bila je najranija manifestacija opće evropske renesanse, perioda velikih kulturoloških promjena i postignuća koji je otpočeo u Italiji tokom 14. vijeka (trecento) i trajao do 17. vijeka (seicento), označivši prelaz iz srednjovjekovne u modernu Evropu. Francuska riječ renaissance (Rinascimento na tlaijanskom) znači "preporod" i definira taj period kao jedan obnovljenog zanimanja za kulturu klasične antike nakon viševjekovnog perioda označenog kao mračno doba od strane renesansnih humanista, kao i doba ekonomskog preporoda nakon Crne smrti 1348. godine. Renesansni autor Giorgio Vasari koristio je pojam "preporod" u svom djelu Životi najizvrsnijih slikara, kipara i arhitekata, ali se taj koncept proširio tek u 19. vijeku, nakon djela naučnika poput Julesa Micheleta i Jacoba Burckhardta.
Od vrha u smjeru kazaljke na satu: 1. Mona Lisa, L. da Vinci 2. Pogled na Firencu, ishodište renesanse 3. Duždeva palača u Mlecima 4. Bazilika sv. Petra u Rimu, najglasovitije arhitektonsko djelo renesanse 5. Galileo Galilei, toskanski naučnik i otac eksperimentalne metode 6. Kristofor Kolumbo, đenovski istraživač i kolonizator čija su putovanja inicirala evropsku kolonizaciju Novog svijeta 7. Cesare Borgia, znameniti kondotjer i glavna inspiracija za Machiavellijeva Vladara 8. Stvaranje Adama, Michelangelo | |
Period | 14. stoljeće – 17. stoljeće |
---|---|
Lokacija | talijanski gradovi države |
Sudionici | talijansko društvo |
Ishodi | tranzicija iz srednjeg vijeka u moderno doba
|
Evropska renesansa otpočela je u Toskani (Centralna Italija) i koncentrirala se u gradu Firenci.[1] Firenca, jedan od nekoliko gradova-država na tom poluostrvu, ekonomski se uzdigao pružanjem kredita evropskim monarsima i postavljanjem temelja za kapitalizam i bankarstvo.[2] Renesansa se kasnije proširila u Veneciju, srce mediteranskog carstva koje je kontroliralo trgovačke rute sa istokom od kraja križarskih ratova i putovanja Marka Pola, gdje su se donosili ostaci antičke grčke kulture i pružali humanističkim učenjacima nove tekstove. Renesansa je konačno imala značajan efekat na Papinske Države i Rim, kojeg su većim dijelom obnovili humanisti i renesansni pape (poput Aleksandra VI. i Julija II.), koji su se često uključivali u talijansku politiku, donosili presude o zavadama konkurentnih kolonijalnih sila i suprotstavljali se reformaciji.
Talijanska renesansa najpoznatija je po svojim postignućima u slikarstvu, arhitekturi, kiparstvu, književnosti, muzici, filozofiji, nauci i istraživanju. Italija je postala priznati evropski predvodnik u svim tim poljima do kasnog 15. vijeka, za vrijeme Sporazuma iz Lodija (1454-1494) na koji su pristale sve talijanske države. Talijanska renesansa postigla je svoj vrhunac sredinom 16. vijeka kada su domaće razmirice i strane invazije gurnule tu regiju u nemire talijanskih ratova (1494-1559). Nakon tog sukoba, manje talijanske države izgubile su svoju nezavisnost i stupile u period poznat kao "strana dominacija". Međutim, ideje i ideali talijanske renesanse opstali su i proširili se ostatkom Evrope, pokrenuvši sjevernu Renesansu. Talijanski istraživači iz pomorskih republika služili su pod pokroviteljstvom evropskih monarha, uvevši Doba velikih geografskih otkrića. Među njima su najpoznatiji Kristofor Kolumbo koji je služio Španiju, Giovanni da Verrazzano za Francusku, Amerigo Vespucci za Portugal i John Cabot za Englesku. Talijanski univerziteti privlačili su polimate i učenjake kao što su Kopernik, Vesalius, Galileo i Torricelli, igrajući značajnu ulogu u naučnoj revoluciji. Razni događaji i detumi 17. vijeka, poput zaključka evropskih religijskih ratova 1648. godine, predloženi su kao kraj renesanse.[3]
Iskazi o renesansnoj književnosti obično počinju sa tri velika pjesnika 14. vijeka: Danteom Alighierijem (Božanstvena komedija), Petrarkom (Kanconijer) i Boccacciom (Decameron). U poznate renesansne pjesnike koji su pisali na narodnom jeziku spadaju i renesansni autori epova Luigi Pulci (Morgante), Matteo Maria Boiardo (Orlando Innamorato), Ludovico Ariosto (Orlando Furioso) i Torquato Tasso (Oslobođeni Jeruzalem). Pisci iz 15. vijeka, kao što su pjesnik Poliziano i platonistički filozof Marsilio Ficino, prevodili su veliki broj knjiga sa latinskog i grčkog. U ranom 16. vijeku, Castiglione je iznio svoju viziju idealnog gospodina i dame u djelu Knjiga dvoranina, dok je Machiavelli cinično bacio oko na "la verità effettuale della cosa" — pravo stanje stvari — u djelu Vladar, koje je napisano u humanističkom stilu, prije svega sastavljeno od paralela između antičkih i modernih primjera Virtùa. U historičare tog perioda spadaju i sami Machiavelli, njegovi prijatelji i kritičari Francesco Guicciardini i Giovanni Botero (Razum države). Štampa Aldine, koju je osnovao štampar Aldo Manuzio, aktivan u Veneciji, razvila je kurziv i prenosive štampane knjige koje su se mogle nositi u džepu, a bila je i prva koja je objavila izdanja knjiga na antičkom grčkom. Venecija je također postala mjesto rođenja Commedia dell'arte.
Talijanska renesansna umjetnost vršila je dominantan utjecaj na kasnije evropsko slikarstvo i kiparstvo idućih nekoliko vijekova, sa umjetnicima kao što su Leonardo da Vinci, Michelangelo, Raphael, Donatello, Giotto di Bondone, Masaccio, Fra Angelico, Piero della Francesca, Domenico Ghirlandaio, Perugino, Botticelli i Tizian. Isto važi i za arhitekturu, koju su stvarali Brunelleschi, Leon Battista Alberti, Andrea Palladio i Bramante. U njihova djela spadaju, među ostalima, Firentinska katedrala, Bazilika sv. Petra u Rimu i Tempio Malatestiano u Riminiju, kao i nekoliko privatnih rezidencija. Muzičko doba talijanske renesanse definirano je rimskom školom i kasnije venecijanskom školom, te rođenjem opere u Firenci. U filozofiji, mislioci poput Galilea, Machiavellija, Giordana Bruna i Pica della Mirandole, nalgašavali su naturalizam i humanizam, tako odbacivši dogmu i skolastiku.