grad i naselje u Hrvatskoj, Sisačko-moslavačka županija From Wikipedia, the free encyclopedia
Sisak je grad u Hrvatskoj, u Posavini, i sjedište Sisačko-moslavačke županije i Sisačke biskupije. Jedan je od najvećih industrijskih gradova kroz povijest u Hrvatskoj zahvaljujući rafineriji nafte, željezari, riječnoj luci te mlinskoj i pekarskoj proizvodnji. Prema popisu 2021. imao je oko 40 000 stanovnika.
| Sisak | |
|---|---|
.gif) Grb grada Siska  Zastava grada Siska | |
 | |
| Država |  Hrvatska |
| Županija |  Sisačko-moslavačka |
| Gradonačelnik | Kristina Ikić Baniček (SDP) |
| Gradsko vijeće | 25 članova |
| – predsjednik | Bojan Dadasović |
| Naselja | 35 gradskih naselja |
| Površina | 421,4 km2 [1] |
| Površina središta | 32 km2 |
| Koordinate | 45°29′N 16°22′E |
Stanovništvo (2021.) | |
| Ukupno | 40 121 [2] |
| – gustoća | 95 st./km2 |
| Urbano | 27 859 |
| – gustoća | 871 st./km2 |
| Svetac zaštitnik | Sveti Kvirin Sisački |
| Dan mjesta | 4. lipnja |
| Odredišna pošta | 44000 Sisak [3] |
| Pozivni broj | +385 (0)44 |
| Autooznaka | SK |
| Stranica | sisak |
  Sisak Sisak na zemljovidu Hrvatske | |
Grad Sisak smjestio se na utocima rijeka Odre u Kupu i Kupe u Savu, u plodnom i često močvarnom području Panonske nizine, obilježenom umjerenom kontinentalnom klimom. Kroz povijest grad se razvijao uz Kupu, sad s njezine desne, sad s njezine lijeve strane. Razvoju grada osobito je pridonijela činjenica da su Sava i Kupa plovne upravo do Siska, što je potaklo gospodarski razvoj i trgovinu.
Sisak je kroz svoju povijest promijenio više službenih imena, no - nakon ilirsko-keltske Segestice - sva su kasnija imena utemeljena na rimskom imenu Siscija (lat. Siscia). Tako će se u ranom srednjem vijeku grad zvati Siscium, a potom će se pojavljivati razne grafije koje upućuju na kajkavski oblik imena grada: Sissek, Sziszek, Sciteck, Zysek, Sziscium, Scytzyc, Zitech, Scyteck. Na koncu se pojavljuje ime Sziszak i Sisak.
Ubraja se među najstarija naselja središnje Hrvatske, jer se tragovi njegove urbane naseljenosti mogu pratiti sve do 4. stoljeća prije Krista. Ipak, već i prije znakova urbanog naselja ovaj su kraj obitavali ljudi, te su prilikom arheoloških istraživanja nađeni prapovijesni ostaci oruđa i kipića idola.
U 4. stoljeću prije Krista u ovo područje provaljuje pleme keltsko-iliriziranih Skita, te se miješaju s većinskim ilirskim starosjediocima Breucima (kasnije odjeljak zvan Kolapijani), a zajedničkom naselju daju svoje ime - Segestika (pod utjecajem Keltsko-ligurske kulture), stanovnici naselja prihvaćaju naziv Segestani (grč. Segestanoi). DNK Segestana je većinski jugoistočni tip I-2/Eu7, a Kolapiani imaju više R1b/Eu18, dok R1a je genetika na ovo područje došla kasnije tzv.velikom seobom naroda, koje su i danas najzastupljenije na području Siska. Čini se da je ovaj grad, smješten s desne obale Kupe, tada bio najveći grad zapadnog dijela Panonske nizine. Kao glavno trgovinsko središte u to vrijeme uz Segestane, obilaze trgovci u manjem broju iz obližnjih ilirsko-keltskih plemena Oserijata, Varcijana i Latobica te sudjeluju u njegovu razvoju.
Rimljani su u više navrata pokušavali osvojiti Segestiku (156. i 119. pr. Kr.), no to im je pošlo od ruke tek 35. pr. Kr., kad mladi Oktavijan, koji će kasnije postati rimski car Oktavijan August, nakon jednomjesečne opsade, s vojskom od 12.000 ljudi, osvaja keltsko-ilirski grad, a s lijeve obale Kupe osniva rimski vojni logor - Sisciju. Ubrzo u vojni logor smješta 25 kohorti (pente kai eikosi speirôn) pod zapovjedništvom Fufija Gemina. Ovaj je logor je u svojem početku bio osnovan za obuku pješačke pomoćne snage, odnosno rimskih "Ala" jedinica, koje su slane na rimske limes u naselja zvana horreum koji su djelovale zajedno sa konjičkim eskadronima (najpoznatija sa prostora Panonije i Dalmacije je bila Auxilia Herculensia et Equites Dalmatae u Castra ad Herculem). Vrlo brzo kasnije status grada, a njegov je zemljopisni položaj pridonio jačanju vojnog, prometnog i upravnog značenja toga urbanog središta, a osobito razvoju trgovine i obrta. Rimska je Siscija imala luku na Kupi koja je bila sjedište Classis Flavia Pannonica, pretpostavka da su najvećim brojem u njoj služili Liburni. Od sredine 3. stoljeća i kovnicu novca koji se koristio na čitavom području prostranog Rimskog Carstva (nekoliko je primjeraka novca kovanog u Sisciji nađeno čak u Palestini), jer su ga obično koristile vojne postrojbe. Usto, uz obalu Kupe bile su smještene i terme. Također se na području antičke Siscije pretpostavlja postojanje javnih građevina namijenjenih za zabavu stanovništva, kao što su primjerice teatar i amfiteatar. U vrijeme zapovijedanja vojskovođe Tiberija koji će kasnije postati rimski car, Siscija je bila sjedište rimskih legija u Velikom ilirskom ustanakom.
Na sjevernom ulazu u Sisciju pronađen je urušeni dio zida, udaljen oko 10 metara južno od potvrđenog položaja gradskih zidina. Rezultatima arheosezmiologije ukazuju da je ovo područje pogodio veliki potres, te da je dio Siscije bio urusen pocetkom 3.stoljeća. čak i veći od posljednjeg velikog potresa koji se desio 29. prosinca 2020. godine koji je iznosio potres magnitude 6,4 ML koji se kretao približno istim rutama.
U doba cara Dioklecijana, rimska provincija Panonija podijeljena je 297. na četiri dijela, a Siscija koja je bila dio Pannonia Prima, postaje glavnim gradom provincije Pannonia Savia (Savska Panonija).
Rimski kultovi i religijski sakramenti koji su pronađeni na prostoru Siscije pokazali su štovanje orijentalnih bogova poput Mitre, Cautesa, Atisa i Izide, Silvana (Pan), raznih nimfi, te već poznatih grcko-rimskih bogova Zeusa, Hermesa, Aresa, Herkula, Viktorije, Merkura, Jupitera, Atene, Cicere, Dijane, Juone i. dr. Osim religijskih sakramenata pronađeni su portreti i statue Septimus Severa i Flavije Plautile, Keraklina žena. Siscija kao najveći trgovački centar na ovom području okupljao je razne starosjedioce i doseljenike koji su razvijali trgovačke, kulturoške i ostale odnose. U istraživanjima pronađenim na području Siscije zapisana su njihova imena, pa čak kod nekih i kojima su plemenima pripadali poput Gala, Kelta i dr.
U 19. stoljeću su graditelji kolodvora i željezničke pruge bili bez ikakve arheološke svjesnosti namjerno rušili debele bedeme i ceste rimske Siscije da bi dobili građevinski materijal.[4] Arheološka istraživanja s kraja 20. i početka 21. stoljeća donijela su na vidjelo i dijelove gradskih zidina, osobito njihov krajnji sjeverni i južni dio. Iz toga su razdoblja poznati tlocrti mnogih građevina koje se nalaze ispod današnjeg središta grada, a u Gradskom muzeju, kao i u privatnim zbirkama Siščana mogu se naći brojne kovanice, geme i »rimske cigle«, kao i dijelovi keramičkih posuda. Studenoga 2013. prigodom radova na kolodvoru Sisak nađeni su važni arheološki ostatci rimske Siscije koji su potvrdili da je sisački kolodvor podignut na prostoru reprezentativne rimske javne arhitekture. To su ostatci rimske stambene arhitekture, ali i pokretnim nalazima od kojih je najznačajniji rimski kapitel kakav već dugo nije pronađen u Sisku.[5] Zadnjeg tjedna lipnja 2014. arheolozi su u Sisku otkrili nalazište iz vremena starog Rima toliko vrijedno da se razmišljalo o preseljenju kolodvora, da bi se vrijedno nalazište sačuvalo i trajno predstavilo javnosti. Otkrili su glavnu prometnicu grada Siscije čija trasa ide pravcem sjever - jug. Široka je pet metara, popločana kamenom, opremljena je rubnjacima, odvodima i kanalizacijskim cijevima. Datira iz 4. stoljeća. Uz cestu su arheolozi pronašli vrlo mnogo kovanica koje se većinom iskovane u siscijskom kovnici novca, puno keramike, alata, nakita. Na mjestu današnjeg kolodvora, uz cestu su pronašli sjeverni kraj velikog trga iz 4. stoljeća popločana kamenim pločama. Otkriven je forum dužine 70 metara, na istočnom mu kraju je nekoliko kamenih stuba, koje vjerojatno spajaju susjedni viši dio trga. Još nisu utvrdili koliko se trg proteže ka jugu. Smatrali su da se proteže vjerojatno ispod autobusnog kolodvora i parka. Iskopani su i ostatci jedan metar širokih kamenih zidova zgrada iz 1. i 2. stoljeća, te zid debljine 1,45 metara. Još nije utvrđena namjena tih zgrada no zacijelo su bile javne namjene glede debljine zida.[4] 20. kolovoza 2019. prigodom kopanja kopanja temelja za buduću stambenu zgradu u središtu Siska, pronađeno je na manje od metar dubine novo bogato arheološko nalazište iz vremena rimske Siscije. To se moglo očekivati jer granice starorimske Siscije označene gradskim bedemom podudaraju se sa središtem današnjeg Siska. Našli su očuvane temelje i zidove luksuzne stambene zgrade, kroz povijest u više navrata dograđivane i pregrađivane. Starorimski graditelji su za gradnju koristili rimsku ciglu i kamen i žbuku. Pronađeni su dijelovi mozaika. Zbog toga što su nalazi bili vrlo plitko i time dostupni, u srednjem vijeku su vadili građevinsko tvorivo s ove lokacije, čega su svjedoci pronađena oruđa koja su ostala. Tu su i ulomci keramike, neki metalni predmeti i kovani novac. Obrađeno je nalazište do dva metra dubine.[6]
Kršćanstvo se rano javlja u ovom području. U Sisciji je već krajem 3. stoljeća sjedište biskupije. Prvi nama poznati biskup bio je Kvirin, koji je bio biskup od 284. do 303., a za vrijeme Dioklecijanovog progona kršćana uhvaćen je i mučen. Na koncu je bačen u rijeku Sibaris (mađ. Gyöngyös) u današnjoj Mađarskoj. Sv. Kvirin je zaštitnik grada Siska, a njegov je blagdan, 4. lipnja, Dan grada.
Oko 374. Panoniju su pljačkali Sarmati i Kvadi, 378. je rimska vojska doživjela poraz kod Hadrijanopolisa, a 379. dozvolom cara Gracijana unutar rimske provincije Panonije su se naselile prve skupine barbarskih naroda – Gota, Alana i Huna. Sveti Jeronim iz 4. stoljeća, koji je bio rođen na današnjem teritoriju Republike Hrvatske , u gradu Stridonu na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije ostavio nam je zapis o tadašnjim zbivanjima: «Prošlo je dvadeset i više godina, kako se između Konstantinopolisa i Julijskih Alpi dnevno prolijeva rimska krv – Dalmaciju, i obje Panonije pustoše, uništavaju i pljačkaju Goti, Sarmati, Quadi, Alani, Huni, Vandali, Markomani.» Vizigoti su živjeli na teritoriju današnje Bugarske, jer su pobjegli pred Hunima na južnu obalu Dunava pod vodstvom Fritigerna, a po dopuštenju rimskog cara Valensa. Sporazumom sklopljenim 381.godine između Teodozija i Atanarika Vizigoti su postali „federati“ - rimski saveznici koji su služili u redovima rimskih legija, a zauzvrat im je dozvoljeno naseljavanje na području Rima uz veliku razinu autonomije. Alarik I. bio je prvi germanski vođa koji je osvojio Rim. Njegove pohode u Italiju smatraju se da su vođeni iz Siscije, iz razloga što je izgrađen kao garnizon i opskrbni centar. Ugovorom 432.godine između istočnog cara Teodozija II., pošto se Zapadno Rimsko Carstvo odreklo ove provincije, i vojvode Aecija ugovoreno je da Savia pripadne Aeciju. U Panoniju provaljuju Huni sa njihovim vazalskim plemenima Alana, Sveva, Vandala, Herula i Ostrogota i drugih plemena koje su predvodili braća (po rodbinskim vezama) Valamir, Videmir i posljednji Theodemir, koji je bio oženjen kršćankom Ereleuvom i slabljenjem Huna potpisao ugovor sa Leonom I.. Najbrojnije germansko pleme oko Siscije i rječnim područjima Save i djelomično Kupe bili su Svevi (Suavi), sjeverno preko rijeke Drave nastanili su se Makromani i Langobardi, na istoku uz Dunav Heruli, južno su bili smješteni ostaci plemena Vizigota. Suavi kojima je vladao kralj Hunimund (dux Suavorum) saveznik Gepida protiv Huna i saveznik Skira protiv Ostrogota, doživjeli su poraz od Theodimira zbog konstantnih pljačkih pohoda na području Dalmacije, no ubrzo kasnije Theodimir im dopušta naseljavanje njihovih starih naseljenih područja pod Ostrogotskom vlasti. Istočno carstvo 455.godine dopušta Ostrogotima da se tu nasele kao federati, gdje se kao vladar Savske Panonije i Siscije spominje Teodorika kralja Ostrogota (između 507.i 511.) i kasnije gotskog comesa (namjesnik Dalmacije i Savije) Osuina (526.). U turbulentnim događanjima tih vremena sve se manje spominje ova provincija, a posljednja spominjanja Savske Panonije i Siscije se javlja 530. godine na crkvenom skupu u Saloni, kao njenog predstavnika biskupa Ivana (Johannes), a tri godine kasnije opet na koncilu pojavljuje se novi biskup Siscije Konstancija (Constantius). Još jedno spominjanje 546.godine Langobardskog kralja Audoin, člana Gauske dinastije (nakon svrgavanja Walthariusa, člana Letingske dinastije) dok je radio kao regent u ime maloljetnog Vakonovog sina u Savskoj Panoniji, Langobardi su također bili naseljeni na ovo područje kao federati u vrijeme cara Justijana. Savezništvo Langobarda i Bizanta potpisano je prvenstveno da langobardsku vojsku u oslobađanje Italije od Ostrogota. Zanimljivo da je sama Siscija kao središte Savske Panonije prvenstveno Vizgotima, Ostrogotima,a potom Langobardima i drugim germanskim plemenima bila izričito zanimljiva zbog arijanskog oblika krsćanske crkve.[nedostaje izvor]
U 4. stoljeću počeo je blijediti sjaj Siscije, a nakon propasti Rimskog Carstva potpuno je zapuštena, prolascima Huna, Gota, Longobarda, Avara i drugih plemena. Oko 600. grad su razarali Avari i Slaveni, ali se život ipak nastavio tijekom VI. i VII. st., o čem svjedoče bizantski i avarsko-slavenski nalazi. U IX. st.[nedostaje izvor]
Prema djelu O upravljanju carstvom bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta iz 10. stoljeća navodi se da je Hrvate u Dalmaciju pozvao bizantski car Heraklije u 7. stoljeću kako bi iz iste istjerali Avare, što je uspješno sprovedeno. Vojnomir se navodi kao prvi pisani borac protiv Avara na prostoru Donje Panonije.
Dolaskom Hrvata u 7. stoljeću grad se ponovo budi i raste, a hrvatski knez Ljudevit Posavski ovdje stoluje početkom 9. stoljeća, utvrđuje grad, te se od 819. do 822. bori se protiv Franaka. Osim Ljudevita koji je u početku bio Franacki vazal do pobune, od znanih knezova iz Siska su vladali Braslav koji je bio Franački vazal i Ratimir kao bugarski vazal. Interesantno je da knez Pribina iz Nitre (Nitranska kneževina) se skrivao kod kneza Ratimira. Padom panonske hrvatske kneževine Sisak i međuriječje Save i Drave postaje bojnim poljem Mađara i južnih knezova, da bi već za Tomislavove vladavine Sisak ušao u sastav novonastale Kraljevine Hrvatske, što potvrđuju spisi sa splitskog crkvenog sabora. Nakon toga dijeli sudbinu s ostatkom Hrvatske, te nakon turbulentnih događaja s kraja 11. i početka 12. stoljeća i uspostave personalne unije dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva.
Nema točnih podataka o trenutku kad je prestala postojati Sisačka biskupija (premda nikad nije službeno ukinuta), no pretpostavlja se da je to bilo tijekom 10. stoljeća, te će 1094. osnivanjem Zagrebačke biskupije Sisak postati feudalni posjed zagrebačkog biskupa, koji će ga potom, 1215., pokloniti Zagrebačkom kaptolu. U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Sisak dobiva status gradske općine s gradskom upravom i sudom. Sisak se otada razvija kao trgovište i sjedište županije, čijeg je župana Kaptol birao svake godine na Lovrijenčevo. Ugarski kraljevi time smanjuju utjecaj grada i većim ovlastima grada Zagreba utvrđuju svoj značajan strateški utjecaj prema hrvatskim plemenima nakon bitke na Gvozdu 1097. godine. Zagreb, u to vrijeme imena Agram strateški su lakše utjecali i kontrolirali ovim područjem (između Save i Drave), Kupskom krajinom, Pounjem, Sanskom krajinom, gorskim predjelima, primorju i naposljetku Dalmacijom. Hrvatska u personalnoj uniji s Mađarskom postaje potvrđenim ugovorom Pacta conventa. Prema predajama i legendama koje povezuju ime grada, jedna je da je naziv grada dobio po mađarskoj riječi šìšāk koji označava pokrivalo koje štiti glavu od jakih udaraca ili ozljede od oružja točnije, kaciga ili šljem. Druga predaja je da dolazi od riječi šiške.
Sisak (Siscia) je obilježen na srednjovjekovnim kartama svijeta, Ebstoforskoj iz 1235. i Hereforskoj iz 1280. godine.[7]
Podrobniji članak o temi: Bitka kod Siska1591. godine turski sultan Murat III. imenuje Hasan-pašu Predojevića bosanskim beglerbegom, a upadi Turaka prema zapadu, pa i prema Sisku i Turopolju, sve su češći. Nakon pada Bihaća, Sisak dolazi u nezavidan položaj. Uskoro su se Turci, njih oko 12.000, počeli okupljati kod Petrinje čije su zidine bile spaljene odlukom Hrvatskog sabora, a kršćansku vojsku, koja se sastojala od oko 5.000 Hrvata, Nijemaca i Slovenaca, predvode ban Toma Erdödy, vojvode Ruprecht Eggenberg, Andrija Auersperg, Paradeiser i Roden.
U sisačkoj tvrđavi (danas se naziva i Stari grad), što je već ranije izgrađena uz pomoć građevinskog materijala iz stare Siscije, nalazilo se svega 800 branitelja koje su predvodili kanonici Blaž Đurak i Matija Fintić. 22. lipnja 1593. odigrala se velika bitka u kojoj je poginuo sam Hasan-paša Predojević, kao i veliki dio njegove vojske. Ova je bitka bila prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.
Nedugo nakon pobjede, kršćanske snage kreću dalje u napad na obližnju tursku utvrdu Yenikale (današnju Petrinju), no Hasan-paša, sin velikog vezira Mehmed paše Sokolovića, konačno pristiže 24. kolovoza i već isti dan prelazi Kupu i 30. kolovoza Turci osvajaju Sisak. Sisak, sada turski grad se obnavlja te uz obližnju Petrinju predstavlja bazu iz koje Turci prodiru sve do okolice Zagreba odakle kanonici u panici bježe s riznicom Zagrebačke županije u Bolonju. No Hasan-paša dobiva hitnu poruku da krene prema Ugarskoj, gdje se već uputio Sinan-paša, te ostavlja grad slabo branjen. To iskorištava Toma Erdödy i 21. srpnja 1594. pravi pontonski most kraj Petrinje, gdje uskoro dolazi četvrti sin Maksimilijana II., Maksimilijan III., nadvojvoda s 1000 konjanika te mjesec dana opsjedaju Petrinju. U bezizlaznom položaju, 10. kolovoza turski branitelji Petrinje i Siska bježe prema Kostajnici, pri čemu su prije povlačenja zapalili Sisak. Isti dan, u prazan grad ulaze kršćanske snage i započinju popravak.
Povlačenjem Turaka iz ovih krajeva, početkom 18. stoljeća, prestaje i dugotrajna stagnacija u razvoju grada. Ponovno se otvaraju trgovački putovi, a grad postaje sve značajniji kao riječna luka. Upravo će riječno brodarstvo postati njegovim simbolom.
U 18. i 19. stoljeću grad je podijeljen rijekom Kupom, te se njegov život odvija u dva odvojena naselja, koja međusobno nisu imala mnogo veza. S lijeve obale Kupe nastavlja se razvijati Civilni Sisak (nazivan kasnije i Stari Sisak) koji još uvijek pripada Kaptolu, a s desne obale rijeke raste Vojni Sisak (nazivan i Novi Sisak ili Prečki Sisak) koji je bio pod upravom Banske krajine. Ta je razdvojenost trajala sve do 1874. godine.[8]
Na početku ovog razdoblja Sisak je maleno naselje, a stanovništvo živi u drvenim kućama tipičnog pokupskog stila gradnje, smještenim uz obalu Kupe, koja je prvi izvor zarade, zbog luke, ali i zbog splavarenja i ribolova. Prva zidana građevina, nakon zidanja Starog grada u 16. stoljeću, sada je župna crkva sv. Križa, na mjestu gdje su nekad završavale južne zidine stare Siscije i gdje je u rimsko doba bio gradski forum.
29. listopada 1838. Kaptol zagrebački donosi povelju kojom Sisak postaje slobodno trgovište sa svojim statutom, pečatom i grbom. Već od 1828. Sisak ima i svoju urbanističku sistematizaciju koja počiva na regulatornoj osnovi grada što ju je izradio arhitekt Ivan Fistrović. Taj je plan predviđao nastavak rasta grada prema rasteru ulica koje su u temelju počivale na rasporedu ulica drevne Siscije. Stoga će i ostaci Siscije ostati zakopani ispod kasnijeg grada, a do saznanja o njima dolazit će se postupno prilikom kasnijih građevinskih radova. Fistrovićev plan ulica predviđa četiri uzdužne ulice (sjever-jug), koje prate obalu Kupe. Bez obzira na njihove kasnije nazive, koji su se mijenjali s političkim promjenama, Siščani ih uvijek zovu jednostavno Prva, Druga, Treća i Četvrta ulica (brojeći od Kupe). Ove su četiri ulice međusobno povezane uz pomoć više poprečnih ulica.
Uz obalu Kupe počinju rasti žitna skladišta, ali i ostale trgovačke zgrade, koje će bitno odrediti izgled i današnjeg grada. Trgovci su se međusobno natjecali, ne izgledom svojih kuća, nego izgledom i kvalitetom gradnje skladišta, te će ona postati gotovo statusni simbol. Tek će se nakon toga misliti na izgradnju gradskih palača, a grade ih opet imućni trgovci koji su u svemu imali odlučujuću ulogu u gradu. U gradu se povećava i broj gostionica i svratišta. Tako krajem 18. i početkom 19. stoljeća postoji Stara ili Rimska pivnica s velikim podrumom, potom zidana mala krčma na kat - današnja gostionica Lovački rog u Kranjčevićevoj ulici, te drvena krčma na mjestu Velikog Kaptola i gostionica Mali Kaptol. 1832. otvoreno je i veliko zidano svratište Veliki Kaptol. U blizini željezničkog kolodvora otvara se hotel »Toplak«, te svratište »Lloyd« uz pristanište na Kupi. U Vojnom Sisku postojao je hotel »K caru austrijanskom.«
Od polovice 19. stoljeca intenzivno se razvija čemu pridonosi obrtnička proizvodnja, riječna trgovina i industrijalizacija te razvitak željezničkog prometa. Povoljni prometni položaj, blizini velikog broja radne snage, blizini Zagreba kao gospodarskog i politickog središta, te nizu lokalnih prirodnih resursa poput kvalitetne gline i drvne mase pridonijeli su usponu Siska. Intenzivni razvitak u takvim situacijama privlači stanovništvo iz raznih krajeva države, zbog čega je Sisak postao lonac za taljenje u koji su došli stanovnici iz raznih dijelova Austro – Ugarske Monarhije, što se poslije nastavilo i u Kraljevini SHS, te Jugoslaviji.[9]
Holandska kuća je građena polovicom 19. stoljeća i jedno je od posljednjih velikih skladišta koji su u to vrijeme izgrađeni u gradu. Kuća se nalazi u glavnoj gradskoj ulici grada Siska i svojim specifičnim pročeljem razlikuje se od ostalih objekata. Upravo prema tom pročelju dobila je i naziv „Holandska kuća“. Donji dio kuće služio je kao trgovački prostor, dok je gornji dio služio kao skladište. Ima jednostavan pravokutan tlocrt, masivno zidani podrum i četiri kata s otvorenom drvenom međustropnom konstrukcijom. Očuvana gredna konstrukcija prostoru daje izraziti ambijentalni ugođaj.
Prvi drveni most na rijeci Kupi izgrađen je tek 1862., a kad je preopterećen prometom dotrajao, zamijenio ga je 1934. zidani most, koji će postati jedan od simbola grada, a Siščani će ga nazvati Stari most. U vrijeme kad je beton već bio u širokoj uporabi, ovaj je most izgrađen od tradicionalnih sisačkih materijala, kamena i opeke, te se ističe svojim skladnim oblicima.
Godine 1874. konačno su ujedinjeni Civilni i Vojni Sisak pod jedinstvenu upravu, a prvi gradonačelnik jedinstvenoga i otada slobodnog kraljevskog grada bio je ugledni trgovac Franjo Lovrić. Kroz 25 godina svoga gradonačelnikovanja postao je jedna od najomiljenijih osoba u gradu, a Sisak je od trgovačko-obrtničkog središta uspio dovesti do suvremenog izgleda i do kontura koje su u središtu grada i danas prepoznatljive. Krajem ovog razdoblja počinju se razvijati i gradski parkovi, od kojih je najstarije Šetalište Vladimira Nazora iz 1876., a slijedio ga je park na Trgu Ljudevita Posavskog iz 1885.
1862. izgrađena je i 1. listopada iste godine puštena u promet prva željeznička pruga u Hrvatskoj, koja je povezivala Sisak i Zidani Most, a suodnos riječnog i željezničkog prometa postaje pretpostavka snažnog industrijskog razvoja grada.
Pocetkom 20. stoljeca Sisak se može nazvati industrijskim gradom.[9] Načinom na koji su se iz ugarskih interesa razvijale Mađarske željeznice, Sisak je ostao izvan glavnih prometnih tokova, što je oslabilo položaj trgovine, ali i dovelo do značajnog razvoja industrije. Industrijska postrojenja, koja su osobito nikla nakon Prvog svjetskog rata, građena su izvan stare gradske jezgre, a osobito na Capragu, gdje se smješta postrojenje Shella, a u blizini i ono za preradu željeza. Oko njih su ubrzo izrasla i prigradska naselja, koja se načinom izgradnje bitno razlikuju od dotadašnje slike Siska. Stoga tek nakon završetka Prvog svjetskog rata slijedi intenzivan razvoj teške industrije poput Rafinerije i Talionice.[9] Tijekom Prvog svjetskog rata Sisak je bio sjedište 27. domobranske pješačke pukovnije kojom je zapovjedao pukovnik Alojz Petković, a bila je uključena u 42. domobransku pješačku diviziju poznatom kao "Vražija divizija", pod zapovjedništvom general-pukovnika Stjepana Sarkotića. Uz to u Sisku je djelovalo pet bolnica koje su prihvaćale brojne ranjenike s bojišnica.
Međuratno razdoblje grada Siska obilježeno je političkim previranjima i obračunima između sljedbenika vladajuće dinastije Kraljevine SHS i njenih protivnika, gdje dolazi do većeg incidenta i prvog pokušaja atentata na Stjepana Radića kojeg je izveo Petar Teslić član Demokratske stranke. Nakon toga incidenta u tamnicu je zatvoren Radić zbog svog govora, a ne Teslić. Kažnjavanja su nastavljena prema frankovcima, pravaškim, komunističkim i ostalim sljedbenicima koji su se suprotstavljali tadašnjoj diktaturi.
Drugi svjetski rat nije zaobišao ni Sisak, gdje je 22. lipnja 1941. osnovan i prvi partizanski odred na području SFR Jugoslavije (vidi: Dan antifašističke borbe). Prvih noći travnja 1941. srušen je spomenik kralja Petra Karađorđevića, a za taj čin osumnjičeni su sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer bili istih namjera u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Kratko su zajedno bili u zatvoru i u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema zbog pakta Hitlera i Staljina. Hitlerovim napadom na SSSR nastaju ozbiljni problemi i komunisti se odlučuju povući u ilegalnost. Odlučili su da mjesto skrivanja bude Žabenska šuma, a oružje su skrili u potkrovlju kapele sv. Fabijana u selu Vurotu. Dva skloništa su uspostavili ondje, Šikaru gdje su se sklonili Vlado Janić i Marijan Cvetković i poslije Nada Dimić, a pola kilometra dalje Mali Kolićevac desetak ustanika na čelu s Mikom Špiljkom. Kratko ih je posjetio i Ivan Rukavina. Drugo skrovište je otkriveno pa ih je 22. srpnja napala vojska NDH.[10]
U Sisku je tijekom rata postojao logor za djecu. Riječ je bila većinom o djeci s Kozare, koja su u tom logoru sabirana do njihova prebacivanja na druge lokacije. Mnoga su od te djece, zbog neljudskih životnih uvjeta, zbog nedostatka hrane, vode i liječničke skrbi, u tom logoru izgubila život. Brojni Siščani, unatoč opasnosti zbog ustaških vlasti, obilazili su logor donoseći hranu, mlijeko i vodu. Pred kraj rata grad su bombardirali Saveznici, a osobito njegova prigradska naselja, željezničku prugu i industrijska postrojenja koja su gotovo u potpunosti uništena. Nijemci su, prilikom povlačenja, namjeravali srušiti i Stari most, no nekoliko je Siščana omelo tu njihovu nakanu.
Nakon Drugog svjetskog rata Sisak je potpuno industrijalizirani grad, čija ekonomija najviše ovisi o industrijskoj proizvodnji.[9] Nakon rata započela je ubrzana obnova i industrijalizacija grada, a glavne grane ostaju metalurška, naftna, kemijska, prehrambena i drvna industrija. Veliku važnost i dalje ima sisačka luka. U vrijeme Hrvatskog proljeća u Sisku je bila izuzetno živa politička aktivnost, jer su u gradu bili moćni pripadnici obiju strana. Općenito su »proljećari« bili okupljeni oko Rafinerije i njezine uprave, a njihovi protivnici oko Željezare, što je odražavalo i nacionalnu strukturu zaposlenih u tim poduzećima.
U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku ponovno su došla pod udar industrijska postrojenja, osobito sisačka Rafinerija, ali i stambene zgrade i crkve, a mnogi su Siščani poginuli. U gradu je imala svoje sjedište postrojba »Gromova« koja danas imaja sjedište u Petrinji. Danas brigada ima sjedište u petrinjskoj vojarni "Pukovnik Predrag Matanović". Petrinja je udaljena tek nešto više od 10 km, bila je okupirana, a Sisak je bio pod gotovo neprekidnom općom opasnosti.
Najznačajnije brigade organizirane sa sisačkog područja koje su djelovale od samog početku velikosrpske agresije bile su 57. brigada HV "Marijan Celjak", 55. lad PZO i 120. brigada ZNG RH - HV ''Ban Toma Bakač'', 1.riječni zdrug - Riječna Ratna Flotila (RRF) Sisak, 6. Topnički divizijun Sisak, te ostalih postrojbi sa sisačkog područja i područja same županije. Hrvatski generali Mate Laušić i Janko Bobetko rođeni su sa sisačkog područja, dok na svečanoj akademiji u povodu Dana branitelja grada Siska, generalu u mirovini rođenom ogulincu Petru Stipetiću proglašen je počasnim građaninom Siska, povelju za osobite zasluge u obrani Siska i domovine Hrvatske. Povelja mu je dodjeljena 2. rujna 2017.godine u bivšoj vojarni JNA „Barutana“, prvoj vojarni bivše JNA koju su zauzele hrvatske snage, 3. rujna 1991.godine.
Na sisačkom području nakon "Barutane" hrvatske snage su vrlo brzo zauzele i radarsku bazu "Šašina greda", te raketnu bazu "Žažina".
U društvenom dom u Odri Sisačkoj, mjestu je ustrojena prva desetina Vojne policije. Zbog uočenih potreba osiguranja vojničkog reda i stege te provođenja ostalih vojnopolicijskih poslova, inicijativu za osnivanje postrojbe dao je tadašnji dozapovjednik 57. samostalnog bataljuna Marijan Celjak, a provedbu te zadaće preuzeo je tadašnji referent sigurnosti Željko Sklepić. Jezgru prve postrojbe Vojne policije činilo je deset pomno odabranih pripadnika koji su tih prvih ratnih dana već bili prepoznatljivi i dokazani na bojišnici te su svojim savjesnim i odgovornim izvršavanjem zadaća imali potencijal postati vojni policajac.
Sisak je bio jedno od središta izrade improviziranih oklopnih vozila tipa GJ-800B, koji su popularno zvani "šparetima". U travnju 1992. upućen u Hercegovinu kao pomoć Hrvatskom vijeću obrane. U jesen 1993. kod Konjica ga je zarobila Armija Republike Bosne i Hercegovine. Po uzoru na sisačke oklopne GJ-e, dva su vozila tog tipa u ljeto 1992. oklopljena u trogirskom brodogradilištu za HVO Livno. Sačuvan je samo jedan, petrinjski (nije oklopnjen u JANAF-u, već predan radnoj skupini ZNG Petrinja) oklopni GJ-800B. Nalazi se u izložbenom postavu Domovinskog rata Gradskog muzeja Sisak u nekadašnjoj vojarni “Barutana”. Prve brigade koje su koristili "šparete" su bile 57. brigada HV "Marijan Celjak" i 2. mehanizirana gardijska brigada "Gromovi".
Tijekom Domovinskog rata grad Sisak i okolica prihvaćao je broj otprilike 15.000 do 20.000 izbjeglica te je tih godina bio najveći broj stanovnika, no zbog ratnih stradavanja nije bio moguće napraviti točan popis u to vrijeme. Na dan 7. rujna 1991. samo u gradu Sisku evidentirano je 4500 izbjeglica iz napadnutih i okupiranih dijelova Banovine i to je prvi zabilježen veći val izbjeglica na području grada. U to vrijeme teške borbe vodile su se na području Petrinje, sjeverno od Gline, Topuskog, Kostajnice, Sunje i drugih dijelova južno od grada. Uskoro su sva ova mjesta (osim Sunje) pali u ruke pobunjenih četnika koji su na okupiranim dijelovima počinili niz velikih masakra nad Hrvatima, što je dovelo do masovnijeg prihvaćanja izbjeglica i težeg evidentiranja. Tijekom turbulentnih ratnih događanja u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i političkih događanja na prostoru bivše Jugoslavije u to vrijeme broj izbjeglica u gradu Sisku se povećavao. Grad Sisak je prihvaćao izbjeglice svi nacionalnosti iz svih krajeva bivse države. Masovi dolazak ljudi kako izbjeglica i vojske s različitih područja dovelo je do nekontroliraniog održavanja sigurnosti, te broja ubojstava ljudi na području grada. Žrtve ovih zločina bile svih nacionalnosti od Hrvata, Bošnjaka, a najviše Srba.
Poslije Domovinskog rata grad se deindustrijalizira i postupno preobražava što je ostavilo negativne posljedice na njegov razvoj i položaj stanovništva.[9]
5. siječnja 2018. godine zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo je zbog raketiranja šireg područja Siska 1993. (10. rujna 1993.) i 1995., u kojima je u ubijeno osam civila i pogođeno više civilnih objekata, u čijoj blizini nije bilo legitimnih vojnih ciljeva, pokrenulo istragu protiv šestorice visokih zapovjednika t.zv. Srpske vojske Krajine: generala Milana Čeleketića kojemu se u odsutnosti već sudi i za raketiranje Zagreba 1995., Slobodana Tarbuka, ratnog zapovjednika petrinjskog garnizona, ranije pravomoćno osuđena zbog zločina nad hrvatskim civilima na petrinjskom području, Ilije Isaka, zapovjednika 39. banijskog Korpusa tzv. Srpske vojske Krajine, pukovnika Žarka Gačića (10. prosinca 1994. Čeleketić je 40. kadrovskom centru Generalštaba VJ generalu Momčilu Perišiću uputio pismo s prijedlogom za unaprijeđenje pukovnika Gačića u čin general-majora VJ), Milorada Jankovića, zapovjednika 31. petrinjske brigade i Jovana Pavlice, zapovjednika Mješovitog artiljerijskog diviziona 31. petrinjske brigade.[11][12][13]
U poslijeratnom razdoblju, kroz pretvorbu, prisutnost teške industrije u gradu nije olakšala tranziciju, te su mnogi ostali bez posla. Osobito je za to razdoblje karakterističan slučaj Željezare i višestruki pokušaji njezina spašavanja.
Dana 29. prosinca 2020. godine Sisak je pogodio potres magnitude 6,4 ML.
Gradsko vijeće je predstavničko tijelo građana i tijelo lokalne samouprave koje donosi akte u okviru djelokruga Grada, te obavlja druge poslove u skladu sa Zakonom i Statutom Grada Siska. Gradsko vijeće ima 25 vijećnika. Većinu u Gradskom vijeću ima koalicija "Hrabrost za promjene" (SDP, HNS, HSU i po dva vijećnika Laburisti i HSP) koji imaju 14 vijećnika. Uz njih, gradsko vijeće čini 11 vijećnika koalicije "Za sigurno sutra" (HDZ, HSP AS, HSS, HSLS, SP i BUZ).
Gradonačelnik ima dva zamjenika. Gradonačelnica Siska je Kristina Ikić Baniček (SDP), koja je 2. lipnja 2013. izabrana u drugom krugu izravnih izbora za gradonačelnika, pri čemu je osvojila 51,12% glasova, dok je dotadašnji gradonačelnik Dinko Pintarić (HDZ) osvojio 46,10% glasova. Zamjenici gradonačelnice su Vlado Andučić (HNS) i Marko Krička (SDP).
Područje Grada podijeljeno je na pet gradskih četvrti i 32 mjesna odbora.
Sisak se sastoji od 35 naselja: Blinjski Kut, Budaševo, Bukovsko, Crnac, Čigoč, Donje Komarevo, Gornje Komarevo, Greda, Gušće, Hrastelnica, Jazvenik, Klobučak, Kratečko, Letovanci, Lonja, Lukavec Posavski, Madžari, Mužilovčica, Novo Pračno, Novo Selo, Novo Selo Palanječko, Odra Sisačka, Palanjek, Prelošćica, Sela, Sisak, Stara Drenčina, Staro Pračno, Staro Selo, Stupno, Suvoj, Topolovac, Veliko Svinjičko, Vurot i Žabno.[14]
Industrija u razvoju Siska ima veliku ulogu. Tu je INA d.d. - Rafinerija nafte Sisak, CMC Sisak d.o.o. (nekadašnja Željezara) te ostala industrijska postrojenja. Ovakva značajna uloga industrije u gradu uvjetovala je i profiliranje školstva i smjer cjelokupnog razvoja grada.
Od kraja 2005. godine u gradu djeluje i poduzeće u vlasništvu grada »Poslovne zone«, čija je svrha osigurati pretpostavke za razvoj gospodarstva i poduzetništva u gradu, te stvoriti podlogu za strateško planiranje njegovog razvoja. Poslovne zone koje trenutno djeluju smještene su uz izlaz iz grada prema Zagreb (Komunalna zona), uz gradsku zaobilaznicu (zona Tanina-Gorički), te na južnom rubu grada (Južna industrijska zona na prostoru Željezare, Novog Pračna i Crnca). Grad ima u planu osnovati zonu Barutana te zonu u Stupnu.
Ipak, unatoč naizgled visokoj industrijalizaciji i velikim mogućnostima, nezaposlenost je u gradu visoka, pa prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje od rujna 2007. u gradu ima 4.882 nezaposlenih.
Krajem 20. i početkom 21. stoljeća u Sisku se sve više razvija i turizam, osobito zahvaljujući zaštićenom močvarnom području Lonjskog polja, raritetnoj ruralnoj drvenoj arhitekturi, sisačkom Starom gradu, te privlačnom središtu grada uz obalu Kupe i arheološkom parku »Siscia.« Ovamo valja pribrojiti i lovni turizam u okolnim šumama. Ipak, turistička je djelatnost još uvijek nedovoljno razvijena i ne koristi sve mogućnosti koje joj se pružaju. Osobito je zamjetan nedostatak smještajnih kapaciteta. Početkom 21. stoljeća turizam se sve više i više razvija, to pogoduje ugodnoj klimi tijekom cijele godine, šarolikoj znamenitosti i ljubaznošću građana.
U godinama pojačanog industrijskog razvoja, od kraja Prvog svjetskog rata, pa do 1931. broj stanovnika grada više je nego udvostručen, pa je porastao s 4000 na 11 000 stanovnika.
Najviše stanovnika grad je imao prema popisu iz 1991. godine: 61 413. Tijekom Domovinskog rata grad Sisak i okolica prihvaćao je otprilike 15 000 do 20 000 izbjeglica te je tih godina bio najveći broj stanovnika, no zbog ratnih stradavanja nije bio moguće napraviti točan popis u to vrijeme.
Područje grada Siska prema popisu stanovništva iz 2001.,[17] ima 52.998 stanovnika, od čega na užem području grada živi 37.417. Prosječna je starost stanovništva bila 40,4 godine, indeks starenja 104,5, a koeficijent starosti 22,7.
| broj stanovnika | 15738 | 18669 | 20433 | 22829 | 24277 | 26014 | 26234 | 28799 | 28893 | 34776 | 43382 | 55095 | 59812 | 61413 | 52236 | 47768 | 40121 |
| 1857. | 1869. | 1880. | 1890. | 1900. | 1910. | 1921. | 1931. | 1948. | 1953. | 1961. | 1971. | 1981. | 1991. | 2001. | 2011. | 2021. |
| broj stanovnika | 2630 | 4645 | 5977 | 6614 | 7538 | 8530 | 9301 | 11860 | 13293 | 19238 | 26647 | 38458 | 43494 | 45792 | 36785 | 33322 | 27859 |
| 1857. | 1869. | 1880. | 1890. | 1900. | 1910. | 1921. | 1931. | 1948. | 1953. | 1961. | 1971. | 1981. | 1991. | 2001. | 2011. | 2021. |
Nacionalni sastav stanovništva:
S obzirom na materinski jezik 50 696 (97,05%) stanovnika izjasnilo se da im je materinski jezik hrvatski.
Vjerski sastav stanovništva:
Popis stanovništva 2021. godine objavljen na dan na dan 31. kolovoza 2021. grad Sisak je izgubio 15,75 % naspram popisa stanovnistva 2011. godine. Grad Sisak je imao 47 699 2011. godine, a prema posljednjim objavama broja stanovnistva ima 40 185 stanovnika.
Dok se u razdoblju prije 19. stoljeća ne može govoriti o nekoj značajnijoj kulturnoj djelatnosti, od prve polovine 19. stoljeća, potaknuti i trgovačkim, a onda i industrijskim napretkom, razvijaju se najprije kultura, pa onda i šport.
U Sisku je 2. listopada 1839. godine u zgradi Velikoga Kaptola (danas sjedište ordinarijata Sisačke biskupije) prikazana prva kazališna predstava na hrvatskom jeziku i štokavskom narječju. Bila je to drama Juran i Sofija ili Turci pod Siskom Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Do tog vremena predstave su izvođene na njemačkom ili mađarskom jeziku.
Danas u Sisku djeluje veći broj kulturnih ustanova:
Od 1990. u Sisku je obnovljan rad Matice hrvatske čije je djelovanje zabranjeno 1971. godine.
Uz ove i druge ustanove, u Sisku djeluje i niz umjetnika iz raznih područja. Tu je poznati akademski slikar Slavko Striegl, a u pripremi je otvaranje stalnog postava njegove galerije.
Od 1995. djeluje i sastav The Bambi Molesters koji svira garage i surf glazbu, a postigao je zapaženi uspjeh u svijetu.
U Sisku se od 1999. održava i Međunarodni festival dječjih kazališta Maslačak.
Od 2007. u Sisku se održava orguljaški festival Ars organi sisciae.
Radio postaje Radio Quirinus[19] i Radio Sisak[20] već desetljećima emitiraju u Sisku.
Početci knjižnične djelatnosti datiraju u 1877. godinu osnivanjem prve Narodne čitaonice u Sisku iznajmljivanjem prostorije „Kavane Topljakove“ u Lađarskoj ulici i pretplatom se na sve hrvatske, neke srpske, češke, slovenske, njemačke, talijanske i francuske časopise.
Planirala se izgradnja Društvenog doma s Pučkom čitaonicom, što je i ostvareno 1. siječnja 1933. godine s posebno uređenom čitaonicom i knjižnicom.[21]
Godine 1942. osnovano je kulturno Društvo "Muzej i knjižnica grada Siska".[22]
Nakon Drugog svjetskog rata knjižnica se ponovno otvara 10. lipnja 1945. s fondom od 2436 svezaka i otvorena je dva puta tjedno za članstvo[21] (svake srijede od 17 do 19 sati).[22]
Knjižnična djelatnost u Sisku službeno započinje 22. travnja 1951. godine pod nazivom Gradska narodna knjižnica i čitaonica. Od 1960. do 1969. knjižnica uvodi UDK sustav stručenja knjiga te je proglašena matičnom knjižnicom za područje Općine Sisak. Dana 21. rujna 1977. godine Odjel za Odrasle s 54 -00 knjiga preseljen je, dok Dječji odjel ostaje djelovati u starim prostorima. Dana 1. srpnja 1991. knjižnica se integrira s Knjižnicom Željezara.
Danas Narodna knjižnica i čitaonica Vlado Gotovac Sisak djeluje u tri odjela: Odjel za odrasle, Dječji odjel i Ogranak Caprag. Djelatnost knjižnice se uz osnovnu knjižničarsku, informacijsku, matičnu, edukacijsku promiče kroz predavanja, izložbe, radio emisije, članke u novinama, izdaje knjige, biltene i popise prinova.[23]
Grad Sisak je tradicionalno vezan uz sportske aktivnosti, a za naglasiti je povijesni značaj nekih športskih grana koje su u Sisku prvi puta organizirane, ne samo na području Republike Hrvatske nego i ovom dijelu Europe. Među takvim športovima treba istaknuti konjički sport na području Galdova, koje je danas dio gradske jezgre.
Ime grada Siska vezano je i uz prvu hokejašku utakmicu, gombalački sport (hrvanje), kao i najstariji nogometni klub na području Republike Hrvatske, koji i danas vrlo uspješno djeluje.
Hrvatski nogometni klub "Segesta" osnovan je daleke 1906. godine i u dugogodišnjem djelovanju ovaj sportski kolektiv prošao je sva ligaška natjecanja. Od 1992. do 1997. godine član je 1. hrvatske nogometne lige, a od 1997. nastupa u 2. i 3. HNL. Uz HNK Segestu u gradu postoji ŠNK Frankopan i NK Metalac. Romi su organizirani u RNK Roma Sisak.
Uz nogomet, koji se igra na ovom području gotovo stoljeće, te šah koji u 1998. godini bilježi 90 godina organiziranog djelovanja, Sisak je poznat i po kuglačkom, ronilačkom, košarkaškom, kao i borilačkim sportovima, čiji se predstavnici natječu u 1. odnosno 2. ligama i postižu zapažene sportske rezultate. Uz njih zapažen je Hokejski klub INA Sisak i HK Siscia kao hokejaški prvaci države. Također u gradu djeluju i Ragbi klub Sisak, Baseball klub Sisak storks, hrvački klub "Sisak", vaterpolski klub "Siscia", i Košarkaški klub Sisak.
Sportsko društvo "Metalac" osnovano je 27. ožujka 1982. godine, u čijem su sastavu djelovale odbojkaška, rukometna, kuglačka, stolnoteniska, nogometna i sportsko ribolovna sekcija, koje su zajedno nosile naziv "Metalac" Sisak, te streljačko društvo "Željezara". SD "Metalac" je trenutno ugašen, a funkcioniraju dijelovi sportskog društva kao samostalne udruge građana, i to sportsko ribolovno društvo.
Godine 2003. osnovan je i Siscia koji je već u prvoj godini rada, nakon osvajanja naslova prvaka 3. HRL, ušao u 2. hrvatsku rukometnu ligu – Zapad. Već 2007. godine klub osvaja prvo mjesto, te kroz kvalifikacije stječe pravo na ulazak u Prvu hrvatsku rukometnu ligu. RK "Siscia" tri godine za redom, proglašen je najuspješnijom momčadi Grada Siska.
Ukupan sportski život odvija se na sportskim objektima koji su u sastavu Sportsko-rekreacijskog centra "Sisak", gradskom nogometnom stadionu, zatvorenom olimpijskom bazenu s dvoranskim prostorima, otvorenom klizalištu, četverostaznoj automatskoj kuglani, te objektima koji su izvan športske ustanove, nogometnom stadionu "Metalac", športskoj dvorani "Brezovica", kao i otvorenim i zatvorenim športskim terenima poduzeća za sportsku djelatnost "Silax" d.d. i športskim dvoranama.
Malonogometni turnir Vladimir Šikić održava se od 1980.[24]
Osnovne škole:
Srednje škole:
Visokoškolska naobrazba:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
