Liburni

Liburni (grčki: Λıβουρνοί, Liburnoí, latinski: Liburni) bili su narod koji je nastavao teritorij od Krke (Titius) u Dalmaciji do Raše (Arsia) u Istri te susjedne otoke. Zapadno od njih bili su Histri u Istri, a u Dalmaciji južno od Krke Delmati, dok su u unutrašnjosti njihovi susjedi bili Japodi. Novija istraživanja odbacuju njihovu pripadnost ilirskom etničkom kompleksu.^[1]

Zemljovid Liburnije prema Pliniju Starijem

Liburnska fibula, brončani ukrasni predmet, snimljena u Arheološkom muzeju u Zadru

Rimski ratni brodovi bireme, nastali modifikacijom liburne (Liburnae), na Dunavu tijekom Trajanovog pohoda na Daciju.

Povijest

Provala Kelta na Balkanski poluotok koja se dogodila oko prve četvrtine 4. stoljeća pr. Kr., uzrokovala je mnoga pomicanja među tamošnjim narodima, pa i među Liburnima. Rimljani su s Liburnima te ostalim Ilirima, dolazili već rano u sukobe, i to osobito zbog gusarenja. Oni su svladali Histre i Liburne već 129. pr. Kr., tako da je 119. pr. Kr. rimska vojska nesmetano prolazila kroz njihova područja i morem i kopnom, ratujući protiv drugih ilirskih naroda. Kada je Ilirik 59. pr. Kr. ušao u prokonzularno područje Julija Cezara, Liburni su za ustanka Japoda i Delmata protiv rimske vlasti (52. pr. Kr.) ostali vjerni Rimljanima i namaknuli im pomoćne čete protiv ilirskih pobunjenika. Pošto je pobjednički završio građanski rat i ugušio republikanski pokret, Cezarov nasljednik Oktavijan je 35. pr. Kr. poveo akciju kako bi konačno pokorio buntovne Ilire, pa je u toj akciji razoružao i Liburne, zaplijenivši im njihove ratne brodove. Kada su Rimljani 9. pr. Kr. ugušili novi ilirski ustanak, ilirski su narodi bili pacificirani i tada je započelo njihovo romaniziranje koje je zahvatilo i Liburne. Rimljani su do tada jedinstvenu provinciju Ilirik podijelili u dvije: Panoniju i Dalmaciju, a u potonju je ušla i Liburnija, koja je zadržala svoje povijesne granice od Raše do Krke. Za Dioklecijanovih i Konstantinovih reformi od kraja 3. do prve polovice 4. stoljeća, jedan od triju administrativnih i sudbenih kotara na koje je bila podijeljena Dalmacija zvao se liburnijskim (conventus Liburnicus), a sjedište mu je bilo u Skradinu (Scardona). I u doba gotske vladavine u Dalmaciji (491. – 535.) još se spominje povijesno ime Liburnija. Poovicom 7. stoljeća navodi anonimni kozmograf iz Ravenne više mjesta u „hrvatskoj” Liburniji – Nin (Aenona), Karin (Corinium), Starigrad pod Velebitom (Argyruntum), Bag (Vegium), Stinica (Ortopula), Sveti Juraj (Lopsica), Senj (Senia), Crikvenica (Ad Turres), Lovran (Lauriana), Labin (Albona) i dr. – Po Liburnima je u antičko doba bio prozvan ratni brod na vesla (liburna). Materijalna kultura Liburna dobro je poznata iz istraženih naselja i nekropola u Ninu, Zadru, Vrsima i dr.^[1]

Likovne umjetnosti

Vrsnoćom umjetničkoga stvaralaštva i tehnološkim postupcima Liburni su bili na razini ostalih nositelja kulture starijega željeznoga doba. Osim lijevanja i kovanja (nakit, oruđe, oružje), poznavali su graviranje i tehniku iskucavanja; lončarsko im je kolo bilo nepoznato. Dekorativni i figuralni elementi nose dijelom pečat osebujnosti, a dijelom se vežu s elementima kultura susjednih zemalja. Geometrijski motivi na poznatim pektoralima iz Zatona kraj Nina (meandri, vučji zubi, rombovi, cik-cak crte i sl.) imaju izvor u ranijoj autohtonoj geometrijskoj umjetnosti i geometrijskome stilu u Grčkoj, dok spiralne antene na brončanome maču iz Nina povezuju Liburniju sa širokim krugom Podunavlja i suprotne italske obale. Rijetki figuralni motivi imaju pretežito dekorativan značaj (stilizirani ljudski i životinjski likovi iz Nina, Kolana na Pagu, Zatona kraj Nina). Među nakitom se ističu masivne ogrlice izrađene od keramičkih članaka sa srcolikim privjescima, koje nastavljaju tradiciju jantarnih ogrlica istoga tipa.^[1]

U mlađe željezno doba pod latenskim su se utjecajem pojavile brončane i srebrne aplikacije na broševima (iz Nina, Baške na Krku). Već u 6. stoljeću pr. Kr. Liburni uvoze strane umjetničke predmete (askos iz Nina, jedinstven primjerak u nas), a potom i grčke vaze apulskoga tipa s crvenim figurama, a u helenističkom razdoblju i vaze tipa Gnathia. Fortifikacije megalitičkoga tipa (opus quadratum) javljaju se sa znatnim zakašnjenjem, potkraj 2. ili u prvim desetljećima 1. stoljeća pr. Kr., pod izravnim helenističkim utjecajem, i to u onim središtima koja su za Julija Cezara postala municipiji (Varvaria – Bribir, Asseria – Podgrađe).^[1]

Unatoč tomu što je proces romanizacije, osobito priobalnoga područja, znatno uznapredovao već u 1. stoljeću, Liburni ipak razvijaju neke izvorne elemente. Takav je poznati tip nadgrobnoga spomenika liburnski cippus. To je regionalni nadgrobni spomenik cilindrična tijela s koničnim završetkom, koji arhitektonskom koncepcijom ponavlja tip autohtone nastambe toga područja, a ukrasne elemente preuzima iz klasične umjetnosti. Liburnskim likovna ostvarenjem može se smatrati i poznati mramorni kip Venere iz Nina (koja se ondje štovala s epihorskim atributom Anzotica), prikazana sa svojim muškim paredrom Prijapom, te prikaz Silvana na maloj ari, također iz Nina. Domaćega su podrijetla i nadgrobne stele klesane u obliku edikule, sa zabatom, natpisnim poljem, portretima pokojnika i uobičajenim nadgrobnim ukrasom, što je na nekima od njih epigrafski potvrđeno. Poglavito su zanimljivi umjetnički predmeti izrađivani u zabačenijim mjestima, na kojima su bili primijenjeni samo neki formalni elementi rimske umjetnosti, a osnova je likovnoga oblikovanja bila i dalje tradicija iz predrimskoga doba. To vrijedi poglavito za gradine koje nastavljaju život i u rimsko doba, pa se u njima istodobno pojavljuju predmeti uvezeni iz razvijenijih područja i predmeti domaće izvedbe.^[1]

Izvori

1. Liburni, Hrvatska enciklopedija, pristupljeno 28. studenog 2020.

Vidi još

• Liburnija
• Liburna
• Anzotica

Vanjske poveznice

• Liburni, Hrvatska enciklopedija
• Liburni, Proleksis enciklopedija
• Liburni, Istarska enciklopedija