Četnici
Srpski fašistički, ultranacionalistički i teroristički pokret / From Wikipedia, the free encyclopedia
Četnici (slovenski: Četniki), formalno Četnički odredi Jugoslavenske vojske, često korišćen termin za pripadnike Jugoslavenske vojske u otadžbini (JVuO) ili Ravnogorski četnički pokret, bio je jugoslavenski rojalistički i srpski nacionalistički pokret i gerilska jedinica[1][2][3] u Jugoslaviji okupiranoj od Sila Osovine. Iako ovo nije bio homogen pokret,[4] vodio ga je Draža Mihailović. Iako je imao dugotrajni cilj biti protiv Sila Osovine te se uključivao u aktivnosti otpora u ograničenim periodima,[5] također se uključivao u taktičku i selektivnu saradnju sa okupatorskim silama skoro čitav rat.[6] Četnički pokret[7] usvojio je politiku kolaboracije[8] sa Silama Osovine, pa su se uključili u kooperaciju uspostavljajući modus vivendi ili operirajući kao "legalizirana" pomoćna snaga pod kontrolom Sila Osovine.[9] Kroz jedan period i u različitim dijelovima države, pokret je postepeno[10] uvučen u kolaboracijske sporazume: prvi sa marionetskom Vladom narodnog spasa u okupiranoj teritoriji Srbije,[11] a onda s Italijanima u okupiranoj Dalmaciji i Crnoj Gori, sa nekim snagama Ustaša u sjevernoj Bosni i, nakon kapitulacije Italije u septembru 1943. godine, sa Nijemcima direktno.[12]
Četnici su bili aktivni u ustanku u okupiranoj teritoriji Srbije od jula do decembra 1941. Kao rezultat Bitke u Loznici krajem augusta, Mihailovićevi četnici bili su među prvima koji su oslobodili jedan evropski grad od Sila Osovine.[13][14] Zbog početnog uspjeha ustanka, njemački okupatori donijeli su Hitlerovu formulu za suzbijanje otpora protiv Njemačke u istočnoj Evropi, omjer od 100 ubijenih talaca za svakog ubijenog njemačkog vojnika i 50 ubijenih talaca za svakog ranjenog njemačkog vojnika. U oktobru 1941, njemački vojnici i srbijanski kolaboratori izvršili su dva masakra nad civilima Kraljeva i Kragujevca, sa ukupnim brojem žrtava od preko 4.500 civila, od kojih većina Srba. Ovo je uvjerilo Mihailovića da ubijanje njemačkih trupa samo vodi daljem nepotrebnom ubijanju desetina hiljada Srba. Kao rezultat, on je odlučio smanjiti četničke gerilske napade i čekati slijetanje Saveznika na Balkan.[15] Dok je četnička kolaboracija dostigla "opsežne i sistematske" proporcije,[16] Četnici su svoju politiku kolaboracije smatrali[8] "korištenjem neprijatelja".[12] Politolog Sabrina Ramet zapaža, "I politički program četništva i opseg njihove saradnje dovoljno su, čak i opsežno, dokumentirani; stoga je više nego pomalo razočaravajuće što se još uvijek mogu naći ljudi koji vjeruju da su četnici činili išta drugo osim što su pokušavali ostvariti viziju etnički homogene Velike Srbije, koju su namjeravali kratkoročno unaprijediti politikom saradnje sa snagama Osovine".[8]
Dok su četnici bili partneri u obrascu terora i antiterora koji se razvio u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata. Koristili su terorističku taktiku protiv Hrvata u mjestima gdje su Srbi i Hrvati bili miješano stanovništvo, protiv Bošnjaka u Bosni, Hercegovini i Sandžaku, kao i protiv prokomunističkih jugoslavenskih partizana i njihovih pristaša u svim poljima. Ova taktika je uključivala ubistva civila, paljenje naselja, atentate, uništenje imovine i pogoršavanje međuetničkih tenzija između Hrvata i Srba.[17] Taktika terora protiv Hrvata bila je, u najmanju ruku, reakcija na teror koji su počinili Ustaše,[18] iako su se najveći četnički masakri činili u istočnoj Bosni gdje prethodno nije bilo značajnih ustaških operacija.[19] Područja u kojima su Hrvati i Bošnjaci živjeli, a koja su bila namijenjena da budu dio Velike Srbije, trebala su se očistiti od ne-Srba bez obzira, prema Mihailovićevoj direktivi 20. decembra 1941.[18] Teror protiv komunističkih partizana i njihovih pristaša bio je ideološki motiviran.[20] Nekoliko historičara smatra da četničke akcije tokom ovog perioda predstavljaju genocid.[21][22][23]