Kraljevina Jugoslavija
bivša država From Wikipedia, the free encyclopedia
bivša država From Wikipedia, the free encyclopedia
Kraljevina Jugoslavija, je bila država koja je obuhvatala dijelove područja današnje Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, Srbije i Crne Gore. Nastala je 1. decembra 1918. pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a zvanično je prestala postojati uspostavom Demokratske federativne Jugoslavije 1945. Odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, održanog u Jajcu 29. novembra 1943. Kraljevina Jugoslavija raspala se početkom Drugog svjetskog rata, napadom Trećeg Rajha i sila Trojnog pakta 6. aprila 1941, te završetkom Aprilskog rata, potpisivanjem kapitulacije 17. aprila u Sarajevu.
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
 | Ovom članku je neophodan prijevod sa hrvatskog na bosanski jezik. |
| Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918–1929) Kraljevina Jugoslavija (1929–1941) Краљевина Срба, Хрвата и Словенаца Краљевина Југославија |
|||||||||||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| 1918 - 1941 | |||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||
|
|||||||||||||||||||
| Uzrečica: Jedan narod, jedan kralj, jedna država | |||||||||||||||||||
| Himna: Himna Kraljevine Jugoslavije |
|||||||||||||||||||
 |
|||||||||||||||||||
| Glavni i najveći grad | Beograd | ||||||||||||||||||
| Službeni jezik | srpsko-hrvatsko-slovenski | ||||||||||||||||||
| Etničke grupe | Srbi, Hrvati, Slovenci i dr. | ||||||||||||||||||
| Državno uređenje | Ustavna monarhija | ||||||||||||||||||
| Kralj | |||||||||||||||||||
• 1929 - 1934 |
Aleksandar I. Karađorđević | ||||||||||||||||||
• 1934 - 1941 |
Petar II. Karađorđević | ||||||||||||||||||
| Zakonodavstvo | |||||||||||||||||||
| Nezavisnost | 1. decembar 1918. | ||||||||||||||||||
• Priznato |
6. januar 1929. | ||||||||||||||||||
| Površina | |||||||||||||||||||
• Ukupno |
247.542 km2 | ||||||||||||||||||
| Stanovništvo | |||||||||||||||||||
• Ukupno (1931) |
13.934.038 | ||||||||||||||||||
| Valuta | jugoslavenski dinar (jugoslavenska kruna - korištena istovremeno sa dinarom do 1922. godine ) |
||||||||||||||||||
| Vremenska zona | UTC +1 | ||||||||||||||||||
Kraljevina Jugoslavija je nekoliko puta kroz svoju historiju mijenjala naziv:
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca naziv je za monarhiju koja je obuhvatala područja dijelova današnje Slovenije i Hrvatske, te Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju. Nastala je 1. decembra 1918.[4] a prestala postojati promjenom imena u Kraljevina Jugoslavija, 6. januara 1929.
Iako su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribićevićem, prije upućivanja u Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument Naputak kojim se uslovljava ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom okupljanjem ustavne skupštine koja će dvotrećinskom većinom odlučiti buduće uređenje države, dolaskom u Beograd, pod dojmom nasilnog pristupa Crne Gore Srbiji, te samovoljni izlazak Bačke, Banata i Baranje i Srema, koji je bio pod srpskom vojnom kontrolom do izglasavanja ujedinjenja iz sastava Države SHS i priključenje Srbiji, bojeći se italijanske okupacije Dalmacije i Istre te socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana "Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije. Delegacija, koju je predvodio Pribičević, predstavila je regentu Aleksandru, koji je zastupao tada bolesnoga oca Petra I, "Adresu". Dokument je pročitao potpredsjednik Narodnog vijeća, dr. Ante Pavelić, a regent ju je ratifikovao 1. decembra 1918, proglasivši tako novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Kraljevina Crna Gora se priključila Kraljevini Srbiji odlukama tzv. Podgoričke skupštine održanoj od 24-29. novembra 1918.
Novonastala država bila je bez Ustava, a sva vlast je bila koncentrisana u rukama regenta Aleksandra (apsolutizam) i beogradskoga dvora (centralizam). U Crnoj Gori je 7. januara 1919 izbila tzv. Božićna pobuna, žestoka oružana pobuna, koja je kao jedan od ciljeva imala i obnovu Kraljevine Crne Gore.
Kralj je sam sastavljao vlade, a represije režima protiv političkih neistomišljenika bile su česte i okrutne (čak je i Svetozar Pribićević, kao Ministar unutrašnjih poslova, djelovao protiv političara s kojima je nekad radio u Narodnom vijeću SHS). Narodna skupština nije se sastajala, a službeni Beograd je sve dekrete i zakone donosio preko obznana, odnosno kraljevih samodonesenih odluka. Jasno da je takva politika izazivala burne reakcije i stvarala sve veću opoziciju protiv režima. Prva reakcija došla je već 2. decembra 1918, dakle samo dan nakon ujedinjenja, u obliku Proglasa HSP-a u kojem se protivi načinu ujedinjenja pozivajući se na ranije Majsku i Krfsku deklaraciju, dogovore Narodnoga vijeća SHS, ali i činjenicu da Hrvatski sabor nikada nije ratifikovao "Adresu". Sljedeći veliki izljev nezadovoljstva dogodio se 5. decembra 1918. Na trgu u Zagrebu su se, tokom prijepodneva, okupile pristalice Kraljevstva na skupu u čast novoj državi na kojem su se, između ostalog, mogle čuti i brojne antihrvatske parole. Hrvatski narod, nezadovoljan policijskom tolerancijom takvog ponašanja, poslijepodne održao je sličan skup na kojem je kritizirao Kraljevstvo. Međutim, reakcija policije bila je drugačija. Naime, za razliku od prijepodneva, policija je napala okupljene građane, ranila, uhapsila i odnijela nekoliko života, čime je, prvi put, demonstrirana sila beogradskog dvora nad političkim protivnicima. Taj događaj poznat je kao Decembarske žrtve. Srpska hegemonija ogledala se i u privrednom smislu. Iako su krune bile približno jednakog omjera sa dinarom (1:1), a cijeli zapadni dio zemlje koristio je krune, službeni Beograd ubrzo je izdao zakon kojim je omjer razmjene bio 4:1 u korist dinara.
Godine 1919, italijanski iredentistički pjesnik i rani ideolog fašizma, Gabriele d'Annunzio okuplja ardite, vojne veterane iz Prvog svjetskog rata, i u čamcima vesla do Rijeke, koju 12. septembra 1919. okupira i uspostavlja italijansku upravu. Bila je to prva otvorena fašistička invazija na neku zemlju u međuratnom periodu, a rezultirala je velikim negodovanjem vlasti Kraljevstva SHS. Apeli međunarodnoj zajednici rezultirali su sklapanjem Rapallskog ugovora 1920. kojim je Kraljevstvo dobilo upravo nad okolinom grada, a Rijeka je postala slobodna država. "Jadransko pitanje" koje je tada nastalo bit će razrješeno tek 1924. sklapanjem Rimskog ugovora 1924, kojim je Rijeka pripala Italiji, a okolina grada Kraljevini SHS.
Prva veća politička kriza nove države nastaje kao posljedica ne imanja ustava. Naime, u tri godine postojanja, situacija se nije načelno promijenila - Ustava koji bi potvrdio državno uređenje nije bilo, a kralj je i dalje provodio samovladu obilježenu znatnim represijama protiv političke opozicije. Uz HRSS i HSP (koje su se 1921. ujedinile u Hrvatski blok), kao nova, značajna opozicija hegemoniji beogradskog dvora, javlja se i novoosnovana Komunistička partija Jugoslavije. Osnovana u Vukovaru 1919, stranka je bila jedna od rijetkih svejugoslavenskih stranaka (dakle, uključivala je članove iz cijele zemlje), a njen program bazirao se na kombinaciji boljševizma, lenjinizma i uspostavi sovjetske republike po uzoru na Rusku SFSR. Kao stranka koja je postajala izuzetno popularna, počela je predstavljati veliku prijetnju režimu (u jednom trenutku bila je treća stranka po jačini, iza DS-a i radikala), tako da je ubrzo, već 1920, pala pod Obznanu. Naime, ministar unutrašnjih poslova, Milorad Drašković, donio je Obznanu (koja će kasnije postati rigorozni Zakon o zaštiti države) kako bi osigurao državu od onih koji je žele srušiti - de jure, ona je omogućavala brojna prava i slobode i bila je usmjerena isključivo protiv onih koji ruše državu (odnosno, komunista), ali je de facto bila primjenjivana na sve one koji su javno izražavali svoje nezadovoljstvo režimom. Iako su od tog trenutka djelovali tajno (što im je pomoglo prilikom NOB-a), komunisti su i dalje bili aktivni, a jedan od prvih odjeka bilo je ubistvo ministra Draškovića u Delnicama 1921, kojeg je izvršio komunistički omladinac Alija Alijagić. Komunisti tako djeluju u ilegali, a HRSS i ostale opozicijske stranke bore se za svoja prava u Narodnoj skupštini.
Godine 1921. saziva se posebna Narodna skupština sa ciljem donošenja novog ustava. Iako je već ranije određeno kako će se ustav i državno uređenje donijeti dvotrećinskom većinom, prilikom izglasavanja ustava došlo je do znatnih problema. Naime, tokom Ustavne skupštine, hrvatski predstavnici odbijaju pozdraviti srpskog regenta Aleksandra kao vladara nove države smatrajući da bi tako priznali Petra za svog kralja. Insistiranje srpskih zastupnika na pozdravu rezultira hrvatskim napuštanjem Ustavotvorne skupštine. Kako je HRSS-u pristup zabranjem pod opravdanjem da u nazivu prejudiciraju državno uređenje te kao takvi ne mogu pristupiti skupštini, srpski zastupnici donose novi centralistički ustav po principu 50% plus jedan glas pošto je bilo nemoguće okupiti dvotrećinsku većinu. Ustav je izglasan uz malen broj glasova protiv, a službeno je donesen 28. juna 1921, na Vidovdan, zbog čega se i naziva Vidovdanski ustav. Tom odlukom koja je protivna "Naputku" Narodnog vijeća Države SHS posijano je sjeme svih budućih problema. U augustu iste godine umire kralj Petar I. Karađorđević, a nasljeđuje ga, sada i službeno kralj (iako je i kao regent, de facto vodio državu od njenog osnivanja), Aleksandar I. Karađorđević. Ime države promijenjeno je u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a podijeljena je na 33 oblasti. Međutim, problemi nisu riješeni. Naime, Vidovdanski ustav bio je izuzetno centralistički nastrojen, a svu vlast davao je kralju i nasljednoj dinastiji Karađorđevića. Iako je institucija Predsjednika vlade postojala, njegove ovlasti su, u odnosu na kraljeve, bile neznatne. Naime, zanimljiv je podatak kako je u periodu od 1921. do 1929. došlo do 23 promjene vlade, a od svih tih, samo su 2 zahtjeva došla od Narodne skupštine, a ostalu 21 promjenu inicirao je sam kralj (naravno, neki premijeru su ostali i nakon promjena vlade). Izbori u novoj kraljevini održavali su se svake 2 godine (1923, 1925. i 1927.), a glavna konkurencija dominantnoj Narodnoj radikalnoj stranci (koja je po broju zastupnika prestigla i DS), bio je Radićev HRSS. Radić se 1923. godine ujedinio sa Slovenskom ljudskom strankom Antona Korošeca i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom Mehmeda Spahe kako bi sklopio parlamentarnu koaliciju koja bi mogla parirati Pašićevim radikalima. Kako bi razbio koaliciju, a istovremeno dobio povjerenje Narodne skupštine, Pašić šalje delegata na pregovore s trojicom stranačkih čelnika. Kada im je ovaj obećao privilegije za njih i njihove stranačke kolege (što su čak dobili i napismeno), Radić, Korošec i Spaho daju povjerenje Pašiću, ali se pozivaju na obećanja zajamčena dokumentom. Međutim, Nikola Pašić nije ispunio obećanja. Stjepan Radić tada odlazi u Evropu gdje apelira kod stranih vlasti za pomoć, a 1924. godine uključuje HSS u Seljačku internacionalu. Po njegovom povratku, biva zatvoren, a stranka zabranjena zbog afilijacije sa komunistima (naime, nisu svi članovi HSS-a odobravali Radićev potez). Politika ometanja koju je provodio HSS morala je pasti, tako da je 27. marta 1925. godine, pred samim kraljem, Pavle Radić pročitao proglas kojim HSS priznaje ustav i državno uređenje, a ujedno i odustaje od republikanskog uređenja. HSS od tada zastupa politiku federalizma. Ubrzo nakon, Radić biva pušten iz zatvora, a HSS ulazi u koaliciju sa radikalima (tzv. "R-R vlada - Radić-radikali vlada") u kojoj Radić vrši funkciju ministra prosvjete, a manji broj članova HSS-a ulazi u vladu kao ministri bez portfelja. Koalicija dvaju politički polariziranih stranaka nije dugo opstala i Radić ubrzo napušta vladu i vraća se u opoziciju. Tada se Radić, što je bilo veliko iznenađenje za Državu, približava bivšem političkom oponentu Svetozaru Pribićeviću. Naime, Pribičević je već ranije istupio iz DS-a i osnovao SDS, a shvatio je kako se prisilni unitarizam ne smije provoditi te kako je federalno uređenje jedina moguća solucija za krizu u zemlji. Dvojica stranačkih čelnika 10. novembra 1927. osnivaju Seljačko-demokratsku koaliciju, savez HSS-a i SDS-a, kojoj su na čelu bili upravo Radić i Pribićević. Nova koalicija predstavljala je ozbiljne probleme Vladi u Beogradu, posebno jer više nisu mogli ostvarivati potrebnu većinu.
Međutim, radikali su našli rješenje i za tu političku krizu. Radićevi kritički istupi u Narodnoj skupštini rezultirali brojnim prijetnjama, od kojih je značakna bila ona srpskog zastupnika Čede Radovića, osobe bliske ministru financija. Usprkos prijetnjama i upozorenjima, Radić je 20. juna 1928. odlučio otići na Narodnu skupštinu. Puniša Račić, radikalni zastupnik i član organizacije Bela ruka, unio je svoj revolver u Narodnu skupštinu (što je bilo protivzakonito) i čekao priliku. Kada je HSS-ov zastupnik Ivan Pernar oštro kritizirao Račića, dok je ovaj bio za govornicom, Račić je izvadio revolver i počeo pucati po HSS-ovcima. Đuro Basariček i Pavle Radić poginuli su na mjestu, dok se Ivan Granđa, Ivan Pernar i, glavna meta, Stjepan Radić izvlače s ozljedama. Radić, kojem je metak završio u trbuhu, biva operiran u Beogradu, nakon čega se vraća u Zagreb. Puniša Račić je zatvoren, ali je u zatvoru dobio kraljevski tretman, čime je još jednom demonstrirana okrutnost beogradskog režima. Sprovodi Basaričeku i Pavlu Radiću bili su i jasna prilika za izražavanje nezadovoljstva hrvatskog naroda. Iako je preživio atentat, Stjepan Radić, glavna opozicijska ličnost ovog perioda, preminuo je 8. augusta 1928. u Zagrebu od posljedica ranjavanja. Demonstracije na njegovom sprovodu bile su znatno veće nego na onom Basaričeka i Pavla Radića. SDK tada službeno odbija učestvovati u radu Narodne skupštine, a politička kriza u zemlji se pogoršava.
Atentat u Narodnoj skupštini 1928. donio je još veće probleme u Kraljevini SHS, a kriza se toliko produbila da je morao reagirati morao sam kralj. Dana 6. januara 1929, preko Radio Beograda objavio je ukidanje Narodne skupštine i svih stranaka, uveo je diktaturu, koju će historija pamtiti kao Šestojanuarska diktatura, a sve je to opravdao krizom koju parlamentarci nisu uspjeli riješiti - između Kralja i naroda od tog trenutka posrednika nije smjelo biti. Nekoliko mjeseci potom, kralj Aleksandar donosi novi Zakon o nazivu i podjeli države kojim će ime države promijeniti u Kraljevina Jugoslavija, provodeći, tako, geslo "Jedan narod, jedan kralj, jedna država", a istu će podijeliti na 9 banovina i grad Beograd. Ukinute su bilo kakve nacionalne posebnosti, a stvorena je, što i jest bilo jedno od izvornih ideja Karađorđevića, jugoslavenska nacija sa jugoslavenskim jezikom kao službenim.
Iako je dobar dio političara, posebno hrvatskih (njih je predvodio dr. Vladko Maček, nasljednik Stjepana Radića na čelu SDK), pozdravio uvođenje diktature, smatrajući ju boljim rješenjem od Vidovdanskog ustava i novom prilikom za ujednačavanje odnosa, proglašenje iste dovelo je, zapravo, do eskalacije nasilja protiv unutrašnjih neistomišljenika, što je samo povećalo spiralu stvorenu još 1918. godine. U državnom pokušaju razbijanja albanskih, hrvatskih, makedonskih i slovenskih pokreta hrvatske žrtve će postati najpoznatije. Među istaknutim žrtvama ističu se Josip Predavec, HSS-ov zastupnik ubijen nedugo nakon izlaska iz zatvora, Đuro Đaković, jedan od visokopozicioniranih dužnosnika još uvijek ilegalne KPJ i albanolog i pisac, pravaš Milan Šufflay, koji je ubijen usred Zagreba. Šufflayjevo ubistvo posebno je odjeknulo u svijetu, posebno zbog naknadnog zataškavanja od strane vlasti na ponašanje beogradske vlasti pismom su reagovali, između ostalih, i Albert Einstein i Heinrich Mann.[5][6][7] Atentat je pokušan i na pravaša Milu Budaka, dok je Vladko Maček izbjegao smrt, ali je dobar dio vremena proveo u zatvoru. Godine 1932, Ustaše, koje je još od 1928. vodio Ante Pavelić kao tajni, revolucionarni ogranak HSP-a kojemu je cilj stvaranje samostalne Hrvatske, podižu ustanak u ličkom selu Brušane. Ustanak je bio izveden poprilično traljavo, tako da je ugušen bez većih problema, ali bio je ovo prvi javni istup UHRO-a, koji je tada već imao jasno definirane političke ciljeve. Iako je Ante Pavelić već 1928. in absentia osuđen na smrt od strane Suda za zaštitu države, djelovanje ustaša u inozemstvu bilo je poprilično plodonosno (kasnije će se to, doduše, pokazati kao problem, jer će te iste ustaše, na temeljima fašizma i nacizma, voditi genocidnu i diktatorsku NDH). Osim individualnih atentata, događali su se i neki kolektivni pokolji kao što su Sibinjske, Senjske.
Godine 1932, Kraljevina Jugoslavija dolazi na rub rata sa Italijom nakon Trogirskog incidenta od 1. decembra 1932. (tom su prigodom pripadnici Sokola Kraljevine Jugoslavije u Trogiru uništili ili teško oštetili čak osam starih mletačkih lavova) i još nekoliko incidenata.[8].
Iako je situacija u zemlji bila daleko od idealne, krajem 1931. dolazi do blagog smirivanja, tako da kralj Aleksandar, 3. septembra 1931. donosi Oktroirani ustav kojim je ponovo vraćen parlamentarizam, a iste su godine raspisani izbori. Prorežimske stranke ujedinjene su u jedinstvenu Jugoslavensku nacionalni steranku (JNS) koji je vodio general Petar Živković, predsjednik vlade u vrijeme diktature i zapovjednik Kraljevske garde. Iako su izbori raspisani, oni su bili javni i za pristupanje izborima bio je potreban dovoljan broj potpisa iz određenih kotara, zbog čega su mnoge stranke, uključujući i SDK, bojkotirale ove izbore, što je, jasno, rezultiralo pobjedom JNS-a. Kada je postalo izvjesno da ni kraljevska diktatura ne dovodi do poboljšanja, opozicioni političari iz Hrvatske (HSS, HSP, HFSS), koje predvode Vladko Maček (HSS), Mile Budak (HSP) i Ante Trumbić (HFSS), okupljaju se u Zagrebu i donose zajednički protestni dokument znan kao Zagrebačke punktacije (1932). Pozivajući se, ponovo, na Krfsku i Ženevsku deklaraciju, zahtijevaju federalno uređenje i daljnje dogovore. Zagrebačke su punktacije potakle i niz drugih dokumenata, tako da u kratkom roku izlaze i Novosadske i Sarajevske i Ljubljanske punktacije. Kako je službeni Beograd punktacije proglasio protudržavnima, one su postale nevažeće, a zanimljivo je kako je od svih potpisnika, samo Maček završio, iako nakratko, u zatvoru.
Ipak, problemi su se i dalje gomilali. Iako je raniji pokušaj u Zagrebu propao, planovi za ubistvo kralja Aleksandra nisu prestali i kralj je bio upozoren kako će izvan Jugoslavije biti u velikoj opasnosti. Usprkos svemu, kralj je na brodu "Dubrovnik" otputovao u Marseilles na dogovoreni sastanak s francuskim Ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom kako bi dogovorio bolju suradnju dvije zemlje. Ipak, tokom vožnje ulicama, Vlado Černozemski, pripadnik VMRO-a, ispalio je nekoliko metaka u kralja iz naposredne blizine, a tokom pucnjave je poginuo i ministar Barthou. Marsejski atentat od 9. oktobra 1934. okončao je Aleksandrovu vladavinu, a velik teret osvete pao je na ustaše. Naime, ubrzo je otkrivena upletenost ustaša u planirani atentat, tako da su brojni ustaški kampovi po svijetu pozatvarani, a čelnici uhićeni (Pavelić je boravio u zatvoru u Torinu).
Kako je prestolonasljednik Petar II. još uvijek bio maloljetan, vlast je, kao regent, preuzeo Pavle Karađorđević, sin Arsena Karađorđevića. Princ Pavle postat će regent i uspostavit će tročlano Namjesništvo kojeg će, uz Ivu Perovića, bana Savske banovine, i Radenka Stankovića, profesora medicine iz Beograda, i voditi. Namjesništvo će, postepeno, dovesti do popuštanja diktature, ali tu priliku vide srpske vjerske vođe koji šire ideje i mržnju prema hrvatskom narodu koja rezultira ubijanjem hrvatskih seljaka i paljenjem sela. Dobro prikriveni motivi i lažni izvještaji rezultiraju daljnjim djelovanjem Ustaša i hrvatske mržnje prema Srbima što će kasnije rezultirati zločinima u NDH. Naime, nakon pada Jevtićeve vlade, dolazi, pod pritiskom Francuske i Engleske, do rješavanja tzv. hrvatskog pitanja.
Prva kriza koja je riješena bila je Konkordatska kriza. Naime, pregovori oko stvaranja konkordata između Kraljevine Jugslavije i Vatikana trajali su već neko vrijeme, a dokument je, konačno, potpisan 1935. za vrijeme nadbiskupa Antuna Bauera. Međutim, iako je dokument potpisan, protesti i snažna opozicija pravoslavnih svećenika, koji su tvrdili kako se Hrvatima time daje prevelika autonomija, rezultirali su time da konkordat nikada nije ratificiran. Sljedeći dio hrvatskog pitanja bio je politički status Hrvatske. Naime, nakon smjene Jevtića, za premijera je postavljen Milan Stojadinović, vođa Jugoslavenske radikalne zajednice (JRZ ili popularno "jereza" - sačinjavale su je JNS, JMO i SLS). Stojadinović, doduše, počinje pregovore s Vladkom Mačekom oko statusa Hrvatske, ali za njegova mandata (1935. - 39.), oni neće biti završeni. Godine 1939, knez Pavle smijenjuje Milana Stojadinovića i imenuje Dragišu Cvetkovića za novog predsjednika vlade. Kako su pregovori Stojadinović-Maček bili neuspješni, novi predsjednik vlade započinje nove pregovore koji su 26. augusta 1939. godine razultirali potpisivanjem Sporazuma Cvetković–Maček i osnivanjem Banovine Hrvatske.
Banovina je zapravo bila "država u državi", a obuhvatala je teritoriju bivše Savske i Primorske banovine (uz dijelove današnje BiH). Imala je sudsku, zakonodavnu i upravno autonomiju u odnosu na Beograd, a za (prvog i posljednjeg) bana izabran je HSS-ovac Ivan Šubašić. Taj neviđeni presedan, kojeg je knez Pavle opravdao članom 116. jugoslavenskog ustava, izazvao je burne reakcije širom zemlje. Srpski političari su se pobunili jer su smatrali da takav presedan Hrvatima daje privilegiran položaj i ruši ideje jugoslavenstva koje je država provodila, dok su neki hrvatski političari, predvođeni HSP-om, smatrali kako je ovo samo obmana i kako je jedina moguća solucija potpuna samostalnost Hrvatske. Kako bilo, protesti su ubrzo prestali, a situacija u zemlji ponovo se pogoršala u nadolazećem periodu. Dana 1. septembra 1939, Adolf Hitler započinje napad na Poljsku, čime započinje Drugi svjetski rat u kojeg će se i Kraljevina Jugoslavija ubrzo priključiti.
Kraljevina Jugoslavija svakako je bila važna strateška tačka i za Saveznike i za Sile Osovine tako da su se i jedna i druga frakcija borile oko pridobivanja Jugoslavije za saveznika. Iako su Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska bile tradicionalne jugoslavenske saveznice, za vrijeme premijera Stojadinovića došlo je do približavanja Jugoslavije Trećem Reichu i Kraljevini Italiji. Na kraju, pod primamljivim obećanjima, Kraljevina Jugoslavija pristupa Trojnom paktu 25. marta 1941., manje od godinu dana nakon što je, u septembru 1940, formiran. Međutim, dobar dio jugoslavenskog naroda, kao i međunarodna scena, nisu odobravali ovaj potez taku da su Britanci ubrzo dali podršku državnom udaru koji je izveden u noći s 26. na 27. mart 1941. Namjesništvo je ukinuto, a premijeru Cvetkoviću oduzet je mandat. Maloljetni kralj Petar II. proglašen je za punoljetnu osobu čime preuzima prijestolje, iako nije ni krunjen ni miropomazan, a za predsjednika vlade izabran je general Dušan Simović. Simovićeva je vlada najavljivala razvrgavanje Trojnog pakta, ali do toga čina nikad nije došlo zbog pritiska i otovrene prijetnje Trećeg Rajha. Umjesto toga, Simovićeva vlada nije razvrgnula sporazum, nadajući se da će tako izbjeći njemačku okupaciju i spasiti monarhiju.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila višenacionalna, priznati status naroda imali su samo Srbi, Hrvati i Slovenci s tvrdnjom da su to "tri plemena istog naroda".
Premda je deklarativno Kraljevina SHS bila ustavna monarhija, Vidovdanski ustav od 28. jula 1921. ozakonio je srpski hegemonizam, unitarizam i centralizam. Sistem je obilježio i žandarmerijski teror nad političkim protivnicima, komunistima i pro-ljevičarskim strankama, republikanskim strankama te hrvatskom opozicijom. Opseg tog terora se kretao od verbalnih prijetnja preko organizacija koje su bile produžena režimska ruka (ORJUNA i sl.), fizičkih ugroza sve do ubistava.
...Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sistemu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (...) sistem zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (...) poslovanje s Evropom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Evropu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene... (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193, 194, 198.).[9]
-sr.svg)
Od nastanka 1918. godine pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, država je nekoliko puta mijenjala administrativnu i teritorijalnu podjelu. Od 1918-22. godine bila je privremeno podijeljena na 7 pokrajina kao prvim stepenom podjele, a pokrajine su se dalje dijelile na okruge ili županije, dalje na srezove ili kotare, koji su se sastojali od nekoliko općina. Od 1922. godine donošenjem Vidovdanskog ustava, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila je podijeljena na 33 oblasti, a organi uprave nalazili su se u većem gradu. Promjenom imena u Kraljevinu Jugoslaviju istovremeno se uvode 9 banovina, a Beograd sa okolinom postaje posebna teritorijalna jedinica. Ujedinjenjem Primorske i Savske banovine, s pojedinim dijelovima Vrbaske, Zetske, Dunavske i Drinske banovine, 1939. godine nastaje Banovina Hrvatska.
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
