Teheran

	Teheran
	تهران
	Grad
Država	Iran
Nadmorska visina	1.200 do 1.980 m
Koordinate	35°42′00″N 51°25′00″E
Površina	730 km2
Stanovništvo	8,244,535 (2012)
Gradonačelnik	Mohammad Bagher Ghalibaf
Vremenska zona	UTC+03:30
Poštanski broj	11xxx-xxxxx,; 31xxx-xxxxx,; 33xxx-xxxxx;
Pozivni broj	+98 21
	Veb-sajt: en.tehran.ir

Teheran (perzijski: تهران) je glavni i najveći grad Irana, sjedište Teheranske pokrajine i jedan od najvećih gradova svijeta. Grad je najvažnije političko, privredno, obrazovno, prometno i kulturno središte Irana. U njegovoj okolini nalazi se 50% iranskih industrijskih postrojenja, a odlikuje se i kvalitetnom gradskom odnosno razvijenom izvangradskom prometnom mrežom.

35°42′00″N 51°25′00″E

Kratke činjenice Država, Nadmorska visina ...

Zatvori

Teheran je multikulturalan grad u kojem osim većinskih Perzijanaca žive i na stotine hiljada pripadnika etničkih manjina poput Azara, Kurda, Mazanderana, Paštuna, Beludža, Turkmena, Armenaca, Asiraca, Arapa i Jevreja.

Središte Teherana i veći dio grada smješteni su u nizijama koje se od planine Alborz stepenasto spuštaju prema jugu pod nagibom od približno 13%^[1], dok su ostali dijelovi grada smješteni pod obroncima planina na sjeveru i jugoistoku. Prosječna nadmorska visina u gradu je oko 1200 m, ali može značajno varirati u zavisnosti od dijelova grada po različitoj geografskoj širini. Stariji dijelovi grada poput Teheranske citadele u središtu i starovjekovnog Raja na jugu grada nalaze se na oko 1100 m nadmorske visine, dok se noviji dijelovi na sjeveru poput Trga Tadžiriš i uspinjače u Darbandu nalaze na 1612 odnosno 1805 m. Najveći ekstremi su Aerodrom Imam Homeini na krajnjem jugu koja se nalazi na 1007 m, odnosno skijalište na vrhu Točala sa 3933 m nadmorske visine što čini ukupnu visinsku razliku od gotovo 3000 metara.

Osnivanje grada u početku je bio ograničeno na dvije zone koje imaju ravničarska obilježja: gornja se sastoji od propusnog šljunka, a donja odnosno južna od vodonepropusnih aluvijalnih naslaga. Ove dvije vrsta tla rezultat su prijelaza pustinje Dašt-e Kavir i njenih podzemnih ploča prema planini Alborz što se očituje u njihovom izbijanju na površinu u sjevernim dijelovima grada.

Grad u užem smislu nije bogat vodenim resursima i osim manjih potoka koji se slijevaju s Alborza ne postoje veće vodene mase poput rijeka ili jezera, a grad ne obiluje ni podzemnim vodama. Međutim, u neposrednoj blizini grada nalaze se tri značajne rijeke: Karadž (40 km zapadno), Džadž-Rud (30 km istočno) i Haraz (40 km istočno). Oko 50 km istočno od grada nalazi se i najviši iranski planinski vrh Damavand (5621 m) na kojem se snijeg zadržava do jula, a ostali vrhovi uključuju Palangardan (4375 m), Čapakrov (4318 m) i Naz (4108 m).

Iskopine svjedoče o postojanju naseobina u Teheranu starih 8000 godina. Teheran je bio dobro poznat kao selo u 9. vijeku, ali je poznatiji bio grad Raja koji je u blizini cvjetao u predmongolskoj eri. U 13. vijeku, nakon što su Mongoli uništili Raj, mnogi njegovi stanovnici su pobjegli u Teheran. U nekim izvorima iz Mongolske ere, grad se pominje kao „Rajev Teheran“. Grad se kasnije pominje u djelu Nezhat ol-Gholoob Hamdolaha Mostovija, napisanom 1340. godine kao čuveno selo.

Niko tačno ne zna kako je grad dobio ime, ali se prihvata objašnjenje da Teheran znači „toplo mjesto“, kao suprotnost „svježem mjestu“, zvanom Šemiran - hladnijoj oblasti u sjevernom Teheranu.

Teheran je postao sjedište safavidskih vladara u 17. vijeku. Tahmasp I je izgradio bazar i zidine oko grada, ali je grad postao nešto manje omiljen kada se Abas I razbolio dok je prolazio kroz grad kretavši u rat sa Uzbecima.

Početkom 18. vijeka, Karim Kan Zand je naredio da se izgradi palata, harem i vladina kancelarija u Teheranu, moguće zato što je htio da ovaj grad proglasi za svoju prijestonicu, ali je kasnije premjestio svoju vladu u Širaz. Teheran je konačno postao glavni grad Persijskog carstva 1795. godine, kada je kadžarski kralj Agha Mohamad Kan krunisan u ovom gradu. Od tada do danas je Teheran prijestonica. Tokom Drugog svetskog rata, britanske i sovjetske trupe su ušle u grad. U Teheranu je održana čuvena Teheranska konferencija 1943. godine, kojoj su prisustvovali predsednik Amerike, Franklin Delano Roosevelt, britanski premijer, Winston Churchill, i sovjetski premijer Josif Staljin.

Teheran početkom 20. vijeka
Rajska citadela iz oko 1200. godine
Harun al-Rašid
Teheran sredinom 18. vijeka na prijelazu iz safavidskog u kadžarski period

8. septembra 1978. godine, demonstracije protiv šaha Reze Pahlavija su prerasle u nerede. Po izvorima, vojska je otvorila vatru na demonstrante. Uvedeno je vanredno stanje u osvit revolucije koja je uslijedila u periodu 1978.—1980. godine. Tokom nje je zauzeta američka ambasada i diplomate su pretvorene u taoce koji se pušteni nakon 444 dana, poslije uspješnih pregovora i neuspješne akcije spašavanja.

Tokom Iransko-iračkog rata 1980.—1988. godine, Teheran je bio meta učestalih napada Skad raketama, kao i vazdušnim napadima na stambene i industrijske ciljeve unutar grada, što je uzrokovalo smrt na hiljade civila.

Klima u Teheranu je stepska i kontinentalna. Na klimu grada najviše utječe njegov geografski položaj odnosno zaštićenost planinom Alborza na sjeveru i izloženost pustinji Dašt-e Kavir na jugoistoku.

Klima u gradu se može opisati blagom u proljeće i na jesen, vrućom i suhom na ljeto, te hladnom tokom zime. S obzirom na nejednak razmještaj teheranskih gradskih naselja na području koje se proteže desecima kilometara i na razlike u nadmorskim visinama do 900 m, klima i temperature mogu se bitno razlikovati pa sjeverne planinske četvrti mogu biti znatno hladnije od onih na južnim nizinama.

Ljeta su vruća i s izrazito malo padavina, ali relativna vlažnost je općenito niska pa su noći hladne. Većina padavina nastupa tokom kasne jeseni i početka proljeća, ali njihova ukupna količina je mala i iznosi svega 232,8 mm godišnje. Najtopliji mjesec u godini je juli čija je prosječna temperatura 30,2 °C, dok je najhladniji mjesec januar s prosječnom temperaturom od 3,7 °C. Prosječna godišnja temperatura je 17,3 °C. Zimi se snijeg zna zadržati i do dva mjeseca.

Prije nego što je Teheran postao glavnim gradom krajem 18. vijeka njegova privreda uglavnom je bila orijentirana na ratarstvu, dok su nekadašnji glavni gradovi poput Isfahana, Širaza, Mašhada i Tabriza uživali povlašten ekonomski status zbog ubiranja poreza širom Irana. Otkriće velikih nalazišta nafte početkom 20. vijeka drastično je promijenilo privredne temelje u državi, a sam Teheran postao je žarištem opće industrijalizacije koja je uvjetovala pretvaranjem voćnjaka i parkova u velike industrijske i stambene zone. Ipak, središnji bazar kao glavna gradska tržnica nastavio je dominirati trgovinom robe široke potrošnje još dugi niz desetljeća.

Teheran je danas daleko najznačajnije privredno središte Irana koje dominira u većini sfera (industrija, finansije, uslužne djelatnosti, zdravstvo, informatička tehnologija, energetika, itd.) izuzevši poljoprivredu koja je ograničena na ruralne krajeve, te turizam.

Golestanska palača, je kompleks od 17 različitih zdanja uključujući palače, dvorane, muzeje, galerije i odmorišta. Sam naziv dobila je prema cvijeću (Gol na perzijskom znači cvijeće). Najstarije zdanje u golestanskom kompleksu je tzv. Karim-hanov kutak, odmorište s fontanom koju napaja kanat.
Sadabad kompleks, smješten u sjevernom gradskom naselju Šemiran, veliki je park sa stoljetnim drvećem. U njemu se nalaze ukupno 18 građevina, od kojih su najpoznatije Zelena, Bijela ili Nacionalna (u čijem sastavu se nalazio Nacionalni muzej) i mala privatna palača Reza-šaha.
Iranski nacionalni muzej, po veličini najveći je muzej u cijelom Iranu, a prema količini, očuvanosti i raznolikosti izložaka među najznačajnijima takve vrste u svijetu. Muzej je sagrađen 1937. godine. U Nacionalnom muzeju su sačuvani dragocjeni i zanimljivi primjerci lončarije, keramike, kovanog novca, oruđa, oružja, nakita, kamenih figura i reljefa koji datiraju od samih početaka civilizacije do razvoja Pasargada, Perzepolisa, Ismail Abada, Suša, Reja i Turang Tapeha.
Iranski muzej sagova, nalazi se na sjeverozapadnom dijelu Laleh parka. Muzej je otvoren 1978. godine, a osim po kolekciji tepiha starih i do 500 godina poznat je i po svom vanjskom uređenju. Lukovi na ulaznom dijelu zgrade podsjećaju na konce razboja za pletenje. Unutrašnjost muzeja podijeljena je na dvije dvorane ukupne površine 3400 metara kvadratnih. U prizemlju se nalazi stalna postava, dok su na spratu prigodne tematske izložbe.
Teheranski bazar, najveća je tržnica na svijetu s približnom površinom od oko 1.200.000 metara kvadratnih i dužinom hodnika od oko 10 kilometara. Dvostruko je veći od najvećeg trgovačkog centra u kineskom Dongguanu. Iako u gradu postoji još tipskih lokalnih bazara i mnogo trgovačkih centara, Veliki bazar je još aktivan.
Azadi toranj ili toranj Slobode izgrađen je 1971. godine prema projektu iranskog arhitekta Hoseina Amanata u kombiniranom stilu iranske sasanidske i islamske arhitekture od bijelog mramora iz Isfahanske regije. Visok je 50 metara, a izrađen iz 8000 kamenih blokova koje je osobno odabrao i isporučio Ganbar Rahimi, čovjek poznat kao Sultan iranskog kamena. Izgradnju je proveo i nadzirao Gafar Davarpanah Varnosfaderani, najbolji iranski kamenograditelj. Izgrađen je u povodu 2.500 godišnjice Persijskog carstva, a prvo ime mu je bilo Kraljevski memorijalni toranj, no nakon Iranske revolucije je preimenovan.
Toranj Milad, jedan je od tri najpoznatija u gradu. Druga dva su Togrul u Reju i Azadi. Milad (Narodni toranj) je izgrađen prema projektu iranskog arhitekta Dr. Muhameda Reze Hafezija 2007. godine. Visinom od 435 m šesti je najveći betonski toranj svijeta. Ima višestruku namjenu: antena na vrhu služi za prijenos telekomunikacijskog signala, a u glavi na dvanaestom spratu smješteni su rotirajući restoran, konferencijska dvorana, panoramska osmatračnica za turiste i velika umjetnička galerija pod staklenom kupolom.
Darband, je nekad bilo selo u predjelu ljetnikovaca zvanom Šamiran, a danas je jedan od teheranskih kvartova na njegovom krajnjem sjeveru, u samom podnožju masiva Alborz. Od sedamdesetih godina prošlog vijeka popularnost Darbanda stalno raste i danas je to popularno mjesto za početak planinarenja na planinski vrh Točal, ali i omiljeno mjesto za večernje izlaske u restorane i čajane.^[2]

Nacionalni muzej
Darband

Teheran je sjedištem svih vodećih iranskih sportskih saveza poput fudbalskog, košarkaškog, hokejskog, odbojkaškog, ragbijskog i kriketskog, odnosno institucija uključujući Ministarstvo mladosti i sporta i Nacionalnu olimpijsku i paraolimpijsku akademiju (do 2010. poznata kao „Organizacija za tjelesno obrazovanje”). U gradu se nalazi veliki broj stadiona svih vrsta i nekoliko kompleksa među kojima je najveći „Sportski kompleks Azadi” u kojem su 1974. godine održane VII. Azijske igre. Najpopularniji sportovi u Teheranu su nogomet, futsal, košarka i skijanje.

Persepolis Teheran, je iranski fudbalski klub. Službeno je osnovan u decembru 1963. godine, ali ga se smatra nasljednikom Šahin koji je osnovan 21 godinu ranije.^[3] Nazvan je prema Perzepolisu, starovjekovnoj prijestolnici ahemenidskog Irana. Takmiči se u iranskoj prvoj nogometnoj ligi. Deveterostruki je osvajač državnog prvenstva, peterostruki osvajač kupa, te pobjednik Azijskog kupa (1991.). Domaće utakmice igra na stadionu Azadi, koji ima kapacitet od 90.000 sjedećih mjesta.
Esteglal Teheran, je iranski fudbalski klub iz Teherana. Osnovan je 20. septembra 1945. godine kao Dočarhe Savaran (perz. دوچرخه سواران, dosl. Biciklisti). Kao i Perspolis domaće utakmice igra na stadionu Azadi, a do 1971. godine koristio je Stadion Šahid Širudi. Takmiči se u iranskoj prvoj nogometnoj ligi, sedmerostruki je državni prvak, te šesterostruki osvajač kupa.