Obrazovanje

Izraz škola je grčka riječ. Bukvalno bi značila dokolica, rekreacija. U starim društvima školovanje je bilo dostupno samo malom broju ljudi, onima koji su imali novca ili vremena. Vjerski velikodostojnici, često su bile jedine pismene grupe ljudi, koji su znanje koristili za čitanje i tumačenje religijskih tekstova. Za većinu, odrastanje je značilo učenje naprimjerima starijih. Bilo je uobičajeno da djeca veoma rano počnu pomagati u domaćim poslovima, u radu na poljima i u zanatskom radu. Čitanje nije bilo potrebno a ni korisno. Još jedan razlog ne čitanja je bio to što su se svi tekstovi umnožavali ručno, što je bilo dugotrajno i teško.

Štampanje kao pronalazak ušlo je u Evropu iz Kine. Pronalaskom štamparske mašine 1454. godine olakšano je umnožavanje tekstova. To je dovelo do višeg nivoa pismenosti.

Obrazovanje u svojoj modernoj formi, što podrazumijeva nastavu u posebno izgrađenim zgradama, počeo je da se razvija postepeno. I pored toga do prije 150 godina djecu imučnih podučavali su privatni učitelji. većina stanovništva nije imala nikakvog obrazovanja do prvih decenija 19. vijeka kada se u Evropi i SAD-u počeo da uvodi sistem osnovnih škola. Proces industrijalizacije i širenje gradova izazvali su potrebu za specijalnim obrazovanjem. Ljudi danas rade u mnogim profesijama i koriste razna stručna znanja, tako da više nije moguće prenošenje znanja sa roditelja na djecu. Sve više dolazi do izražaja apstraktno učenje pojedinih disciplina, a ne kao ranije praktično prenošenje nekih specifičnih vještina.

U modernom društvu ljudi treba da savladaju osnovne vještine kao što su: čitanje, pisanje, računanje i steknu opće znanje o svom fizičkom, društvenom i ekonomskom okruženju. U isto vrijeme je važno da znaju kako da uče da bi bili u stanju ovladati novim, i tehnički veoma složenim, oblicima informacija. Moderni obrazovni sistem počeo se oblikovati na zapadu početkom 19. vijeka. Iako je Britanija, za razliku od drugih zemalja, oklijevala da prihvati jedan integrisani sistem na nacionalnom nivou (obavezno školovanje je uvedeno 1870. godine). Kod njih je razvijen i sistem privatnih škola u kome se nastava plaća, naročito na nivoima višim od osnovnog. S tim u vezi i danas se vodi oštra debata o sistemu školstva gdje postoji i školstvo pod okriljem vjerskih zajednica. Školstvo u SAD-u polazi od prakse disciplinovanja djece, u čemu je u 17.st. veliku ulogu igralo uvjerenje da djeca moraju slušati roditelje bez pogovora, što je kao načelo bilo uvedeno i u propise prvih američkih kolonija. Prema jednoj odredbi iz 1642. godine prijetilo se oštrim kaznama roditeljima i odgajateljima ako zanemare obučavanje i rad svoje djece. Pošto ovo nije bilo djelotvorno puritanske vlasti su 1647. godine naredile da same organizuju školovanje. Trebalo je preko 200 godina da se obrazovanje uvede kao sveobuhvatni sistem za brojno pluralno stanovništvo SAD-a. Poseban je problem raznorodnost doseljenika koje je trebalo kroz obrazovanje jezički unificirati, a donekle i kulturno anglicizirati. U školama su ispoljavani i američki ideali jednakih mogućnosti za svakog, što je dovelo do razvoja školstva i do masovnog širenja obrazovanja znatno ranije nego u drugim zemljama. Zajedno sa tim idealom o jednakosti i druge američke vrijednosti i shvatanja nastavile su do danas da se više ili manje eksplicitno predaju u školama.

Društvena uslovljenost obrazovanja

Obrazovanje ima značajnu funkciju u svakom društvu. Zbog važnosti obrazovanja svaka vlast želi odrediti njegovu koncepciju i sadržinu, kako bi preko najsnažnijeg instrumenta društvene percepcije i oblika socijalizacije pojedinci prihvatili vrijednosti i norme sistema. Zato države preuzimaju brigu o finansiranju obrazovanja. Pored toga u sadržajnom smislu pokušavaju kroz obrazovanje utvrditi društvene norme i vrijednosti i izgraditi osječanje pripadnosti svojoj zajednici, društvenoj grupi ili religiji.

Kroz obrazovni sistem također se razvijaju i osjećanja za vlastitu kulturu, poštivanje principa i solidarnost. Preko školovanja se oblikuje svijest i gledište pojedinca, kada su u pitanju procesi u društvu i sistem vlasti. Svi obrazovni sistemi su zasnovani na historiji znanja i historiji društva. Institucionalizacija obrazovanja pored toga što se zasniva na usvajanju niza pravila i društvenih vrijednosti, ogleda se i kroz znanje i sposobnosti kojima pojedinac ovladava u procesu osposobljavanja. Putem sistema obrazovanja snažno se mijenja struktura društva, porodice i profesija. Po Talkotu Parsonsu^{[nedostaje referenca]} škola je most između porodice i društva kao cjeline. Škola priprema dijete za njegovu ulogu. Obrazovanje je u stvari izraz društvenog sistema. Ono danas znači jednakost šansi koje otvara mogućnost mijenjanja položaja koje pojedinci stiču rođenjem ili nasljedstvom. Ono je osnova emancipacije čovjeka, veoma funkcionalan instrument preko koga se ostvaruje identitet pojedinca. Veoma je važno za društveni ugled, autoritet i moć. Stečena znanja i obrazovne vještine su veoma su veoma primjenljivi i upotrebljivi u privrednom i praktičnom životu. Iako se znanje individualno stiće ono je postalo bogatstvo svih pripadnika zajednice. To je skoro jedina individualna osobenost koja u praksi postaje zajednička vrijednost i korist cijele zajednice.

Sociološke teorije o obrazovanju

Sve teorije o obrazovanju slažu se oko njegove izuzetne važnosti, ali daju različita objašnjenja i prijedloge:

Funkcionalna teorija

Prema ovim predstavnicima socijalizacijska funkcija obrazovanja je najvažnija. Naprimjer, Emil Dirkem smatra^{[nedostaje referenca]} da je "škola most između pojedinca i društva". Prema njemu, moderna društva su heterogena, sa razvijenom podjelom rada i mnoštvom uloga, koje vrše vrlo različiti pojedinci. U toj različitosti koju nije moguće spriječiti potrebno je unijeti neku količinu homogenosti, ujednačenosti, kako bi se osigurala integracija društva.

Škola je glavno sredstvo za postizanje ujednačenosti. Talkot Parsons je također smatrao^{[nedostaje referenca]} da je "škola žarište socijalizacije u modernim društvima". Škola uči djecu o tome kako se društvo ne sastoji od roditelja, rođaka, prijatelja, nego su u razredu uvjeti i mogućnosti jednaki za sve. Škola uči djecu da prihvate razliku između partikularističkih i univerzalističkih normi vrednovanja, a to je važno za uključivanje u svijet odraslih.

• Partikularne norme znače vrednovanje pojedinca po onome što je a ne ko je. Roditelji vrednuju dijete kao svoje, kao izuzetno, kao posebno, a ne kao ostalu djecu. Ovi standardi povezani su sa pripisanim položajem.
• Univerzalističke norme znače da je pojedinac samo jedan od mnogih (jednakih) te da je njegov položaj uslovljen poređenjem sa drugima, a ne zagarantovan unaprijed. To znači da su njegova dostignuća vrednovana sa stajališta općih mjerila, prihvaćenih u društvu, a ne sa stajališta posebnih mjerila (biti nečijim djetetom ili pripadati rasi, vjeri, naciji i slično).

Upravo djete uči tu razliku što je veoma važno za pripremu u budućem životu. Sa stajališta socijalizacije, obrazovanje ne znači samo prenošenje vrijednosti i normi društva, nego je prema Parsonsu "škola društvo u malom- tu se uče najvažnija pravila života".

Manifestna funkcija škole

Manifestna funkcija škole se ogleda u sljedećem:

• U prenošenju kulturne tradicije i socijalizaciji
• Škola znači funkcionisanje društvenog sistema kao cjeline. Škola je društvena institucija koja služi selekciji i alokaciji na društvene položaje

U školi bi trebalo poštivati meritokratska pravila, sistem nepristrasnih, objektivnih mjerila vrednovanja sposobnosti, truda i dostignuća pojedinca (eng. merit-zasluga). Ova načela bi trebala vrijediti u čitavom društvu (ko radi složeniji posao trebao bi biti bolje plaćen), ali su posebno važna u školi. To znači da učenici koji se više trude i imaju bolje sposobnosti, trebali bi dobijati bolje ocijene, što će im omogućiti dalje školovanje i bolje plaćen posao, a samim tim i bolji društveni položaj.

Škola bi tako trebala služiti kao društveni mehanizam selekcije- izbor najsposobnijih pojedinaca koji će zauzimati najvažnije položaje u društvu. Istodobno škola je društveni mehanizam alokacije-razmještaj ljudi u određene profesionalne uloge.

Ispunjavanjem ove dvije važne funkcije, škola daje doprinos jačanju socijalne integracije. To je posebno važno u rasno i etnički mješovitim društvima. Naprimjer, u SAD-u se uči šta to znači biti amerikanac različitog rasnog i etničkog porijekla. Mladi tamo usvajaju zajedničko kulturno naslijeđe i pripremaju se da budu odgovorini građani. Naravno, to nije slučaj samo sa amerikancima.

Pored manifestnih funkcija škole postoje i latentne funkcije škole (nenamjerne uloge škole) kao to da:

• Škole služe kao institucije za čuvanje djece, mjesta gdje će djeca biti na sigurnom
• Škola kao "bračno tržište", može se dogoditi da mladi izaberu partnera sličnog društvenog porijekla
• U školama se razvijaju društvene vještine komuniciranja, sklapanja prijateljstva
• Mogu biti i mjesta nastanka različitih omladinskih subkultura
• Formalno obrazovanje drži mlade podalje od tržišta rada, time se smanjuje stopa nezaposlenosti i onemogućuje konkurencija između mladih i odraslih za radna mjesta

Konfliktne teorije o obrazovanju

Ove teorije naglašavaju ulogu škole u reprodukciji i legitimiranju postojećih društvenih odnosa. Školu ne vide kao priliku za izgradnju duhovnih sposobnosti pojedinca i uspon na društvenoj ljestvici već kao društveni mehanizam održavanja sistema društvene stratifikacije. Uglavnom smatraju da je škola najvažniji ideološki aparat države u kapitalizmu.

Država održava postojeće društvene odnose (podjela na kapitaliste i radnike). Putem represivnih aparata (policija, sudstvo, vojska) i ideoloških aparata (religija, porodica i drugo). Škola je najvažniji ideološki aparat države, jer se u školi ne uče samo znanje i vještine potrebne na radnom mjestu nego se prenosi i ideologija. Osnovna svrha ideologije u školi je da uvjeri buduće radnike da je njihov položaj prirodan, nepromijenjiv i opravdan. U školi se budući radnici uće da budu tačni, poslušni, disciplinovani kako ne bi ugrozili postojeći sistem proizvodnje i organizaciju društva u cjelini.

U konfliktnim teorijama možemo izdvojiti kao bitan princip korespondencije (slaganje). Odnosi u školi su sukladni (korespondentni) sa odnosima na radnom mjestu. U školi se djeca pripremaju za uloge na tržištu rada. Autoritarna struktura u školi slična je birokratskoj strukturi u preduzeću i u obje pozitivno se vrijednuje: marljivost, poslušnost, podložnost. Još je jedna sličnost: U školi se ne uči zbog znanja već zbog ocjena, a odrasli ne rade što vole svoj posao nego su motivirani jedino plaćom. Školski skriveni nastavni program ima za cilj suptilno oblikovanje djece prema zahtjevima vladajućih institucija. Učitelji oblikuju osobine koje su u skladu sa standardima srednje klase (savjesnost, odgovornost, pouzdanost, samokontrola, učinkovitost). Od učenika se traži da budu tačni, tihi, čekaju svoj red, prilagode se zahtjevima grupe.

Također pogledajte

• Sociologija