Stjepan II Kotromanić (prije 1295 – umro u septembru 1353) bio je jedan od najznačajnijih banova u bosanskoj historiji. Njegovi roditelji su bili bosanski ban Stjepan I Kotromanić i srpska princeza Jelisaveta Nemanjić.
| Stjepan II | |
|---|---|
 Smrt Stjepana II Kotromanića, detalj škrinje u crkvi Sv.Šimuna, Zadar | |
| Ban Bosne | |
| Vladavina | 1322–1353. |
| Prethodnik | Mladen II Šubić |
| Nasljednik | Tvrtko I Kotromanić |
| Supružnik | ortenburška grofica bugarska carevna Elizabeta Pjast |
| Djeca | Elizabeta, kraljica Ugarske i Poljske Katarina, grofica Celja |
| Dinastija | Kotromanić |
| Otac | Stjepan I Kotromanić |
| Majka | Jelisaveta Nemanjić |
| Rođenje | prije 1295. |
| Smrt | septembar 1353. Bobovac |
| Mjesto sahrane | Mile |
Za njegove vladavine Bosna je doživjela, do tada, najveću teritorijalnu ekspanziju. Pametnom vladavinom i dobrim diplomatskim vezama uspostavio sve uslove da Tvrtko I Kotromanić napravi od Bosne najjaču samostalnu južnoslavensku državu u historiji. Stjepan II Kotromanić je bio pokopan u franjevačkom samostanu u Milama, kod Visokog, 1353. godine.[1]
Porodica
Stjepan II se rodio u porodici bana Stjepana I i srpske kraljevne Jelisavete Nemanjić, kćerke kralja Dragutina. Moguće je da je ban Stjepan I Kotromanić bio oženjen ženom prije princeze Elizabete. Ban Stjepan I je rođen oko 1232, a oženio se princezom u jesen 1284. godine; Ban je imao 52 godine prilikom ženidbe. Iz ovog braka, pored Stjepana, rođeno su djeca:
- Miroslav
- Ninoslav, rođen u Jajcu 1288. i preminuo prije 1310.
- Katarina, rođena oko 1294. i preminula u Bribiru 1355, bila je supruga humskog župana Nikole (njeni sinovi: Vladislav i Bogiša)
- Vladislav, rođen 1295. i preminuo 1354. godine.
- Marija, najmlađe dijete rođeno iz ovog braka, rođena oko 1308. i bila je udata za izvjesnog Ludovika.
Za vrijeme vladavine bana Stjepana I hrvatski knezovi Šubići (Bribirci) su pretendovali i da bosanske zemlje potčine svojoj vlasti. Iako su Šubići u svojim titulama nekad dodavali naziv "dominus tocius Bosne" u stvarnosti to nisu uspjeli ostvariti. Čak se ne usuđuju stupiti na teritoriju jedinog svog saveznika u Bosni kneza Hrvatina, kneza Donjim Krajima Bosne. U Bosni su vođene borbe za vlast u kojima su Šubići imali i nekog uspjeha, ali nema dokaza da je Mladin I uspio potisnuti Stjepana I s banstva. U prilog tome govori i činjenica da je Mladin I ubijen 1304. u Bosni.[2]
Početak vladavine
Kao najstariji sin bana Stjepana koji se već tada nalazio u godinama da može samostalno da preuzme vlast, on je u Bosni smatran za zakonitog nasljednika među plemstvom, ali uslijed borbi koje su vođene protiv Šubića širom Bosne nije bio u stanju da preuzme vlast. Iscrpljujući rat u Bosni i sve veće zaoštravanje stanja na ostalim stranama primorale su Mladena II da promijeni politiku svog svog oca Pavla I i da potpunu kontrolu nad Bosnom proba da ostvari preko podrške banu Stjepanu, umjesto oružjem pošto se ta metoda i pored svih uspjeha na bojnom polju pokazala kao privremeno i nefunkcionalno rješenje. O vladavini Mladena II u Bosni i situaciji na bosanskom banskom dvoru govori molba Mladena II papi Ivanu XXII 1318. Molba se tiče "plemenitog muža Stjepana sina bosanskog bana Stjepana", iako je Mladen 2 mjeseca prije tog pisma nazivao sam sebe bosanskim banom. Mladen piše papi Ivanu XXII o Stjepanu sve najbolje, spominje mladog banovog sina po dobrom, te kako Stjepan želi iskorijeniti herezu u "njegovoj bosanskoj domovini". Da bi tu namjeru mogao bolje izvršiti odlučio je oženiti kćerku grofa Mainharda Ortenburškog koji će mu pomoći u tom poslu. Ali, ta plemenita djevojka u četvrtom je stepenu srodstva sa Stjepanom i zato Mladin moli papu da im da odrješenje. Papa je dozvolio sklapanje braka 1319. godine. Brak nikada nije sklopljen, što ukazuje da je Stjepan igrao igru i s Mladenom i s papom. Mladi Stjepan je želio ojačati svoj položaj i kod pape pod izgovorom "borbe protiv hereze" i iskoristio dobre veze Šubića sa papinskim dvorom.[2]
Da je Mladenova vlast u Bosni samo nominalna ukazuje i promjena odnosa Hrvatinova sina Vukoslava prema Šubićima. Poslije smrti kneza Hrvatina, njegov sin Vukoslav prelazi na stranu Stjepana II. Vukoslav predaje Stjepanu župu Banicu sa dva važna grada, Ključem i Kotorom što je ban Stjepan nagradio poznatom darovnicom Vukoslavu iz 1322. Nema dokaza o vazalnom odnosu prema Mladenu i sve ukazuje da je stvarni vladar u Bosni Stjepan II, te da je vlast Šubića nad Bosnom samo formalna.
Sukobi sa Mladenom II
,_naselje_u_zaleđu_Trogira.jpg)
Iako je Mladen nominalno koristio naziv ban Bosne, njegova vlast nad Bosnom nije bila stvarna, niti je imao pravnu podlogu za taj naslov. U Bosni su suvereno vladali Kotromanići. Mladi ban Stjepan II je već tada pokazao političku i diplomatsku mudrost u odnosu i prema Mladenu, ali i papi i ugarskom kralju, te je čekao svoju priliku da se konačno riješi Mladena.
1322. unutar Hrvatske se počelo javljati nezadovoljstvo i otvorena pobuna vlastele protiv bana Mladena. Najprije su građani Trogira i Šibenika sklopili savez protiv Mladena i odlučili da gradove predaju Veneciji. Ovo je razbjesnilo Mladena, pa je poveo vojsku protiv njih i opustošio šibensko i trogirsko polje, i počinio im veliku štetu. Zbog nezadovoljstva Mladena napuštaju i drugi hrvatski velikaši, a na strani pobunjenika su i Mladenova braća Grgur i Pavle, te Ivan Babonić, ban Slavonije. Oružani sukob je planuo tokom proljeća 1322. godine i u odlučujućoj bici kod Blizne, nedaleko od Skadrina u kome je stolovao Mladen II, vlastela je odnijela jasnu pobjedu i Mladen se povukao u utvrđeni Klis. Na strani Mladenovih neprijatelja učestvuje i vojska bosanskih banova, čime se bosanski ban miješa u tadašnje političke prilike u Hrvatskoj.[2]
Završnu riječ u cijeloj priči imao je kralj Karlo Robert koji je došao u Knin i pozvao Mladena II da izađe pred njega. Kada se pojavio u Kninu bio je zarobljen i sproveden u tamnicu na sjeveru kraljevine Ugarske, po Karlovom naređenju koji je potom za novog bana postavio Ivana Babonića, dotadašnjeg bana Slavonije.
Čak i prije svog pada Mladen je prestao koristiti naslov gospodara Huma, dok se taj naslov pojavljuje u Stjepanovoj tituli. Prema prvoj sačuvanoj Stjepanovoj ispravi iz 1322. on nosi ove vladarske naslove: "Az sveti Grgur, a zovom ban Stepan, sin gospodina bana Stepana, po milosti božiei gospodin vsem zemlam bosinskim, i Soli, i Usore, i Dolnim kraem i Hlmske zemle gospodin i brat moi knez Vladislav"![2]
Stjepan je ban i gospodar bosanskih zemalja, i Soli i Usore, i Donjim Krajima i gospodar Humske zemlje, a njegov brat Vladislav je knez. Padom Mladena 1322. nestaje i taj nominalni naslov bana Bosne kod Šubića, a Stjepan ostaje suvereni bosanski vladar kao ban Bosne, te tom naslovu dodaje još i Hum.
Samostalna vladavina
Poslije sloma Mladena II, Stjepan je nastavio da učvršćuje svoju vlast u Bosni u čemu mu je kao neka vrsta savladara pomagao mlađi brat knez Vladislav. Istovremeno se situacija u banovini Hrvatskoj nije smirivala, pošto su vlast preuzeli Nelipčići koje je 1323. godine probao da suzbije novi titularni ban Hrvatske Nikola Omodejev, ali bez uspjeha. Naredne godine se stvara široka koalicija Šubića i Frankopana, kojoj su se pridružili Zadar i ban Stjepan, ali njihove trupe tokom ljeta 1324. godine bivaju potučene kod slapova Krke. Iste godine Stjepan, uz saglasnost Karla Roberta, preuzima kontrolu nad zapadnim oblastima Vladislava Nemanjića. Neki ovo povezuju sa nekom vrstom miraza koji je Stjepan dobio uz svoju treću suprugu sa kojom se oženio po Karlovom prijedlogu, ali je izvjesnije da mu je kralj to prepustio iz drugih razloga, pošto se Stjepanov treći brak realizovao tek 1335. Naredne godine, novi titularni ban Hrvatske Mikac Mihaljević kreće na Nelipčiće uz Stjepanovu podršku, ali i pored toga što je postigao izvjestan uspjeh, Mikac se 1326. povlači neobavljena posla. Za to vrijeme Stjepan preuzima kontrolu nad tzv. Donjim Krajima (prostor između Sane i Vrbasa), Glamočem, Livnom, Duvnom, Imotskim i ušćem Cetine, dok je Robert preuzeo utvrđeni Omiš. U međuvremenu je izgladio nesuglasice koje je imao sa Dubrovačkom republikom, da bi iste godine u savezu sa njima slomio vlast Branivojevića, koji su se otcijepili od kraljevine Srbije tokom borbi oko vlasti, poslije smrti srpskog kralja Milutina, u Zahumlju i Krajini (Neretvanska oblast), koje je pripojio svojoj državi, tako da je od te godine držao pod kontrolom cjelokupno jadransko primorje od Cetine do Dubrovnika. Petar Toljenović je pokušao da mu se suprotstavi u Zahumlju, ali u toj borbi je poražen i zarobljen, poslije čega je, prema pisanju Mavra Orbinija, po Stjepanovom naređenju vezan za konja i tako survan u klisuru. Procijenivši da je Stefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, on nastavlja da šalje svoje čete u Travuniju i Polimlje, ali ih mladi Dušan potiskuje 1329. i tom prilikom je i sam Stjepan II jedva izvukao živu glavu, pošto mu je u borbi ubijen konj, ali mu je svog konja ustupio Vuk Vukoslavić (kome je 1322. poklonio neke posjede), tako da se Stjepan spasao bjegstvom, dok je sam Vuk poginuo. Najvjerovatnije je u vezi sa ovim napadima i Stjepanova druga ženidba sa nepoznatom kćerkom jednog od bugarskih careva (u to doba su u Bugarskom carstvu bile borbe, tako da se ne može sa sigurnošću reći čija je zapravo kćerka bila), pošto je na taj način najvjerovatnije želio da uz podršku saveza Bugarske i Bizanta proširi svoje posede u Primorju. Međutim, taj savez je propao na Velbuždu 1330., a sa njim i Stjepanove nade da se u tom trenutku dokopa Travunije.
Stjepan nije zaustavio samo na posjedima kraljevine Srbije, već je 1331. otpočeo da s pokušajima da ovlada Bračom i Korčulom koji su se nalazili u sastavu Mletačke republike, ali se ti planovi nisu ostvarili. Nakon što je 22. januara 1333. kralj Dušan prodao Dubrovačkoj republici Ston, Pelješac i priobalje do Dubrovnika, i sam Stjepan je 15. marta iste godine pod Srebrenikom izdao povelju kojom im prodaje istu tu oblast, čime su se Dubrovčani obezbijedili od eventualnih sukoba i pretenzija između banovine Bosne i kraljevine Srbije. Godine 1335. Stjepan se ženi po treći put i to po prijedlogu kralja Karla Roberta, koji mu je za ženu izabrao dalju rođaku svoje supruge Elizabete, kćerku kujavskog kneza Kazimira III, Elizabetu. Širenje Bosne, nije odgovaralo knezu Nelipcu koji je vladao prostorom banovine Hrvatske, tako da je on iskoristio papine želje da se iskorijene heretici u Bosni i uz njegov blagoslov otpočeo 1337. pripreme za krstaški pohod na Bosnu, nadajući se da će uspjeti da je pokori i proširi svoju vlast. Međutim, Stjepan II nije sjedio skrštenih ruku i uz pomoć Šubića koji su se rodbinski povezali sa Kotromanićima, pokrenuo je sukobe u samoj banovini Hrvatskoj. Nelipac je i ovog puta uspio da savlada Šubiće, ali su svi njegovi planovi u vezi Bosne morali da budu odloženi, pogotovo što se sve češće pominjala pojava Karla Roberta u Dalmaciji i konačno okončavanje sukoba u tom dijelu njegove države. Tokom svoje posjete kraljevini Ugarskoj, franjevački general Gerard 1339. po nalogu Karla Roberta odlazi u banovinu Bosnu, ne bi li utvrdio pravo stanje stvari na terenu. Stjepan II ga sačekuje još na granici, lijepo ga prima i uspjeva da ga ubijedi da se hereza u Bosni ne može istjerati oružjem zbog blizine pravoslavne kraljevine Srbije, već da je za to neophodan trajan boravak i djelovanje katoličkog svećenstva. Gerard usvaja njegove procjene i o tome početkom 1340. izvještava papu koji se također saglašava sa procjenom, tako da od 1340. do 1343. na prostoru banovine Bosne franjevci podižu veći broj svojih samostana i udaraju temelje svom prisustvu u tom dijelu Balkanskog poluostrva.
Poslije smrti Karla Roberta 1342. godine vlast preuzima maloljetni Ludovik I, kralj Ugarske u čije ime vlada njegova majka Elizabeta Pjast. Ovu promjenu Stjepan odlučuje da iskoristi i da se potpuno odvoji od Ugarske, tako da se već od 1343. u Veneciji nalaze njegovi predstavnici koji se dogovaraju o zajedničkoj akciji, pošto su Mlečani u stalnom sukobu sa Ugarima oko dalmatinskih gradova. Neka vrsta dogovora je stvorena, ali čvrst savez nije formiran, pošto to u tom trenutku nije u potpunosti odgovaralo Mletačkoj republici koja je bila zauzeta sukobom sa knezom Nelipcem. Naredne godine Nelipac umire, a vlast nad njegovim posjedima preuzima njegova udovica Vladislava u ime njihovog sina Ivana. Ludovik I je želio da iskoristi trenutak i odmah je poslao bana Nikolu Banića da ih primora na prihvatanje kraljeve volje, a da je dobro procijenio situaciju najbolje govori činjenica da je bio dovoljan samo dolazak Nikole sa vojnicima pod utvrđeni Knin da bi ona popustila. Nakon Nikolinog povlačenja, ona poslije obećanja podrške od strane Mlečana i drugih hrvatskih velikaša odbija da ispuni kraljeve zahtjeve i sukob se nastavlja. Ludovik I nije dva puta napravio istu grešku i sam je pokrenuo svoju vojsku ka jugu, a kao njegova prethodnica pod Knin su pristigli banovi Nikola i Stjepan II sa oko 10.000 vojnika. Ovoga puta načinjen je dogovor da Nelipčići odmah predaju Unac, Počitelj, Srb i Stolec, a da Knin i Brač zadrže pod kontrolom dok im se ne predaju Cetina i Klis, a jedan od potpisnika i garanata ovog sporazuma bio je i Stjepan II sa dvanaest svojih vitezova. Kralj je stigao sredinom 1345. sa oko 30.000 vojnika, potvrdio ugovor, sproveo ga u djelo i krajem godine se povukao nazad, iako se očekivalo da se akcija neće zaustaviti na Nelipčićima, već da će i Mlečani biti protjerani iz Dalmacije, ali se to nije dogodilo. Pojava Ludovika na Jadranu dovela je do toga da Zadar, koji su 1202. krstaši IV krstaškog pohoda zauzeli za Mlečane, prizna vrhovnu vlast kralja Ugarske. Mletačka republika je odmah odreagovala i sa vojskom je opsjela grad, ali ni Ludovik I nije sjedio skrštenih ruku, već je naredio banovima Nikoli i Stjepanu da sa svojih 10.000 vojnika probiju opsadu. Kada su njih dvojica pristigla, oko opsjednutog grada već se nalazilo veliko drveno mletačko utvrđenje sa 28 kula. Umjesto borbe, banovi su otpočeli pregovore i poslije nekakvog dogovora su se povukli, što su Zadrani smatrali Stjepanovom izdajom, iako se on Ludoviku I opravdao da su Mlečani bili suviše jaki da bi njih dvojica sami mogli da probiju opsadu. Ludovik je poslije ovoga otpočeo sa pripremama da sam razbije opsadu Zadra. Uporedo sa pripremama, otpočeli su i pregovori, u kojima su posredovali Stjepan i Stefan Dušan, no su oni na kraju propali, ali je za svoje učešće u njima Stjepan od Mlečana dobio 1000 dukata. Kralj je u proljeće 1346. stigao pod opsjednuti Zadar i otpočeo sa probijanjem opsade. Tokom tih borbi Mlečani su vodili pregovore sa jednim djelom vojskovođa kralja Mađarske, ali su svi oni pali u vodu 1. jula kada je izvršen veliki napad na Mlečane koji se završio potpunim porazom, poslije čega su se Ludovikove snage povukle iz dalje borbe, a sam Zadar se krajem iste godine predao Mlečanima. Teško je procijeniti stepen Stjepanovog učešća i odgovornosti u dešavanjima oko opsade Zadra, ali treba imati u vidu da su ga Zadrani optuživali za izdaju.
Sukobi sa Srbijom
Velika osvajanja Dušanu Silnom nisu dozvoljavala da dopusti da Bosna već dva desetljeća drži Hum, tako da je stalno insistirao kod bana Stjepana da mu taj prostor vrati. Ban Bosne, sa druge strane, je odbijao bilo kakve razgovore, računajući na Dušanovu zauzetost na jugu, tako da je prvo otpočeo sa građenjem utvrde na ušću Neretve, zanemarujući Dušanove pritužbe, da bi potom 1349. godine njegove pljačkaške čete opustošile Konavle i Travuniju sa Trebinjem i Gackom, stigavši do Boke. Dušan 1350. godine priprema svoju vojsku na banovinu Bosnu. Stjepanu je već u početku bilo jasno da se on i njegove snage ne mogu nositi u otvorenoj borbi sa Dušanovim snagama koje su osvojile ogromne djelove Bizanta, tako da se on odlučio za jednu drugu vrstu taktike. Njegov plan je bio da se povlači pred Dušanom i da ga na teškom i nepristupačnom terenu izmori stalnim napadima i slomi iznenadnim protuudarom. Međutim, Dušan je bio vojskovođa, ali i političar, tako da je sa napredovanjem kroz Bosnu na svoju stranu privlačio i lokalnu vlastelu, pa je Stjepan uskoro ostao bez podrške i trupa, a njegova prijestolnica, Bobovac, našla se pod pasivnom opsadom, pošto Dušan nije uspio da ga zauzme na juriš. Dušan je dio vojske ostavio da blokira grad, dio je poslao ka Cetini i Krki, a sam se sa preostalim dijelom trupa uputio u Hum, nadajući se da će Stjepan II ponuditi pregovore. Međutim u trenutku dok su njegove trupe upravljale većim dijelom banovine Bosne, bizantijske snage su napale južne granice Srpskog carstva, tako da je on odmah povukao svoje snage i krenuo ka jugu, tako da je Stjepan i pored očigledno bezizlaznih okolnosti i praktično izgubljenog rata uspio da sačuva svoju državu. Car Dušan je poslije ovoga pokušao da ženidbom svog sina Uroša sa Stjepanovom kćerkom Elizabetom, kasnijom suprugom Ludovika , povrati Hum kao njen miraz, ali je ban odbio ovu ponudu.
Posljednje godine vladavine
Posljednje godine svoje vladavine Stjepan II proveo je u miru, izuzev manjih raspravi sa Dubrovačkom i Mletačkom republikom oko opljačkanih karavana po Bosni. Međutim, već tada je bio teško bolestan i umro je 28. septembra iste godine, a vlast je predao svom nećaku Tvrtku, odnosno svom bratu i suvladaru knezu Vladislavu kao regentu. Za grobno mjesto izabrao je crkvu u sklopu franjevačkog samostana u Milama kod Visokog. Godine 1354. godine se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele.
Značaj vladavine bana Stjepana
U toku jednog desetljeća, ban Stjepan II je proširio granice bosanske države čime je bilo završeno jedno važno razdoblje njenog razvoja i čime su stvoreni uslovi za njen daljnji razvoj u drugoj polovini XIV vijeka. Stjepan II je u to vrijeme, kako je zabilježeno na kraju jedne njegove povelje, držao svu zemlju "od Save do mora i od Cetine do Drine". Površina banovine je udvostručena, a svoj ugled potvrdio je 1353. udajom kćerke Elizabete za ugarskog kralja Ludovika I Anžuvinca, jednog od najistaknutijih evropskih vladara 14. vijeka. Uspjesi u proširivanju državne teritorije, kao i dug period mira u prvoj polovini 14. vijeka stvorili su uslove za unutrašnje učvršćivanje države. U ovo vrijeme, tačnije 1354. godine se po prvi put spominje i staleško tijelo – stanak "sve zemlje Bosne i Donjih Krajeva i Zagorja" koji predstavlja političko tijelo bosanske vlastele. Bio je prvi bosanski vladar koji je kovao vlastiti novac.
Tekst povelje bana Stjepana II Kotromanića Dubrovčanima
Utvrdi zakon ki je prvo bio medju Bosnom i Dubrovnikom, da zna vsaki clovjek, koji je zakon bil: Ako ima Dubrovcanin koju pravdu na Bosnjaninu - da ga pozove pred gospodina bana ili pred njegova vladaoca - roka da mu ne bude odgovoriti.
Ako Bosnjanin zapsi da nije duzan - da mu na-rece priseci samosestu, koje ljubo postavi banj rod. A kto Dubrovcanin ubije ali posjece u Bosni ili Bosnjanin Dubrovcanina - ta pravda da je pred gospodinom banom, a osud da grede banu na njih. Ako bude svadja Bosnjanina z Dubrovcaninom u Dubrovnici - da sudi knez dubrovacki i sudje a globa opcini. Ako Bosnjanin bude duzan, a pobjegne iz Bosne z dugom - da mu nije vjere ni ruke od gospodina bana! Ako Bosnjanin izme dobitak dubrovacki na vjeru, i knjiga bude u Dubrovnici, ako knez i sudje poslju da je knjiga prava da je vjerovana, da plati Dubrovcaninu i bez prestavstine! Ako rat bude, casa Bog uslisi, medju Bosnom i Dubrovnikom, da gospodin ban da rok Dubrovcaninom sest mjeseci, da podju u Dubrovnik slobodno - na to im je vjera gospodina bana Stjepana! A Dubrovcane da zivu u Humskom zemljom u njih zakonu - u prvom...
Stjepan Kotromanosc 15. Avgusta 1332. godina
Titula bana Stjepana
Po milosti Boga, Stjepana gospodin Bosne, Usore, Soli, Zagorja, Donjih kraja i Humske zemlje[3]
Brak i potomstvo
Ban Stjepan II se ženio tri puta. Za njegov prvi brak s ortenburškom groficom, čije ime nije poznato, bio je potreban otpust od pape zbog bliskog srodstva. S ortenburškom groficom Stjepan je imao dva sina koja su živjela kratko.[4]
Stjepanova druga supruga po redu bila je kćerka nekog bugarskog cara. Nije zabilježeno ni ime carevne-banice, ni ime cara.
Treća Stjepanova supruga bila je Elizabeta Pjast. S njom je imao dva sina koja su živjela kratko, te dvije kćerke:[4]
- Elizabeta Kotromanić (1339-1387), kraljica Ugarske i Poljske, supruga Ludovika I Anžuvinca
- Katarina Kotromanić, grofica celjska, supruga Hermana I Celjskog
Ban Stjepan je imao sina Vuka koji je živio kratko. Moguće je da je kći bana Stjepana princeza Marija Kotromanić. Preko Elizabete Stjepan danas nema potomke, ali preko Katarine ima, i to na prijestoljima svih današnjih evropskih monarhija.
Također pogledajte
Reference
Vanjski linkovi
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
