Ludovik I, kralj Ugarske

Ludovik I (5. mart 1326, Višegradu, Kraljevina Ugarska – 10. septembar 1382. Nagyszombat, Kraljevina Ugarska) bio je ugarski kralj od 1342 do 1382. Sin je Karla I i njegov nasljednik, nazvan Veliki.

Ludovik I
Vladavina	1342 -10. septembar 1382
Prethodnik	Karlo I Robert, kralj Ugarske Kazimir III, kralj Poljske
Nasljednik	Marija, kraljica Ugarske Jadviga, kraljica Poljske
Krunidba	21. juli 1342
Supružnik	Margareta Luksemburška Elizabeta Kotromanić
Djeca	Marija, kraljica Ugarske Jadviga, kraljica Poljske
Dinastija	Anžuj
Otac	Karlo I Robert, kralj Ugarske
Majka	Elizabeta Poljska
Rođenje	5. mart 1326 Višegrad, Kraljevina Ugarska
Smrt	10. septembar 1382 Nagyszombat, Kraljevina Ugarska

On je najprije htio obnoviti kraljevsku vlast u Hrvatskoj, te protjerati Veneciju s hrvatske obale. U tome mu je išla na ruku iznenadna smrt moćnog kneza Nelipića (1344), povremenog mletačkog saveznika. Kad je Ludovik htio realizirati svoju osnovu u Hrvatskoj i Dalmaciji, Mlečani su pravovremeno protiv njega organizirali otpor hrvatskih feudalaca. U tom sukobu (1344) posebno se odupro grad Knin, "ključ čitave Dalmacije", koji je Nelipićeva žena Vladislava junački odbranila. Kad je sâm Ludovik 1345. krenuo prema Kninu, Vladislava mu je kod Bihaća predala Knin i još neke gradove, a kralj je njenom sinu Ivanu potvrdio sva pradjedovska imanja. Tako je Ludovik skršio moć Nelipčića i sebi otvorio put prema mletačkom Zadru.

Borba za Zadar između 1345. i 1346. godine završila je Ludovikovim porazom pred Zadrom 1346. i osmogodišnjim primirjem s Venecijom 1348. Primirje s Venecijom, koje mu je bilo potrebno radi intervencija u Napulju, gdje je bio ubijen njegov brat Andrija, suprug napuljske kraljice Ivane I, i gdje je trebao osigurati kraljevsku baštinu, nije ga omelo da 1352. sklopi savez s Genovom "na propast grada i dužda Venecije". Zatim se upliće u prilike u Bosni, Srbiji i Poljskoj, a istovremeno zavarava Mlečane da će im ustupiti Dalmaciju za 100.000 dukata. Tada se zapravo ozbiljno spremao na definitivan obračun s Venecijom. Povezavši se s bosanskim banom Stjepanom II Kotromanićem, čiju je kćer Elizabetu oženio, osigurao je kao miraz Hum, Krajinu i Završje (1357. godine), čime je sebi osigurao zaleđe prije novog rata s Venecijom (1356–1358). Rat je najviše vodio u sjevernoj Italiji, a hrvatsko-dalmatinskom banu Ivanu Ćusu povjerio je vojne akcije na hrvatskom području. Ludoviku i Ćusu podvrgavaju se redom Split, Trogir i Šibenik; u decembru 1357. ban zauzima i Zadar, koji dobija od kralja potvrdu starih privilegija (10. februara 1358), a zatim se predaju Brač, Hvar i Knin.

Kad je Ludovikova vojska potukla mletačku kod Nervese na Piavi (15. januara 1358), Venecija je zatražila mir, koji je sklopljen 18. februara 1358. u Zadru. Tu su se mletački poslanici pred Ludovikom i crkvenim i svjetovnim dostojanstvenicima odrekli "cijele Dalmacije i to od polovine Kvarnera do granica Draca", sa svim gradovima, zemljama, tvrđavama, ostrvima, lukama i pravima, a njihovi duždevi naslova "Dalmatiae atque Croatiae dux". Sve su to imali izručiti u roku od 22 dana od dana potpisivanja mira, a kralj se obavezao vratiti im sve zauzete krajeve na njihovoj teritoriji oko Trevisa i u Istri. Na osnovi sklopljenog ugovora s Ludovikom u Višegradu (27. maja 1358), i Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast ugarskih kraljeva, uz godišnji danak od 500 dukata, ali je zadržao svoju samostalnost. Otada ga Ludovik naziva "naš dubrovački grad" (1359), a i bosanski ban Tvrtko neko vrijeme vlada "milošću božijom i kralja Ludovika" (1366).

Godine 1378. sukobile su se Venecija i Genova. Rat u koji se Ludovik upleo kao saveznik Genove završio je na moru pobjedom mletačke ratne mornarice kod Chioggie (1380), i Genovežani su bili prisiljeni napustiti Jadran. Medutim, kako je Ludovik čvrsto stajao na mletačkom području kod Trevisa, to je mirom u Torinu (8. septembra 1381) Venecija priznala sve tačke Zadarskog mira, obavezavši se na plaćanje tributa od sedam hiljada dukata. Ludovik I je, postavši još i poljski kralj, vladao prostorom od Baltika do Jadranskog mora. On je uspio u Ugarskoj suzbiti moć visokog plemstva, podupirao je niže plemstvo, štitio građane i seljake od samovolje feudalaca. Na mađarskom prijestolju ga je naslijedila kćer Marija, a na poljskom mlađa kćer Jadviga.