razred sisara From Wikipedia, the free encyclopedia
Cetacea (starogrčki: κῆτος , "ogromna riba", "morsko čudovište")[1] je red sisara u koji spadaju kitovi, delfini i pliskavice i broji više od 80 vrsta. Ključne karakteristike su njihov potpuno vodeni način života, aerodinamičan oblik tijela, često velika veličina i isključivo mesožderska prehrana. Pokreću se kroz vodu snažnim pokretima gore-dolje repom koji završava metiljem nalik veslu, koristeći svoje prednje udove u obliku peraja za manevrirsanje.[2]
Dok većina kitova živi u morskim sredinama, mali broj živi isključivo u slatkoj vodi. Imajući kosmopolitsku distribuciju, mogu se naći u nekim rijekama i svim Zemljinim okeanima, a mnoge vrste naseljavaju široka područja gdje migriraju s promjenom godišnjih doba.
Kitovi su poznati po svojoj visokoj inteligenciji, složenom društvenom ponašanju i ogromnoj veličini nekih članova grupe. Na primjer, plavi kit dostiže maksimalnu potvrđenu dužinu od 29,9 m i težinu od 173 t, što ga čini najvećom životinjom za koju se zna da je ikada postojala.[3][4][5]
Postoji otprilike 89[6] živih vrsta podijeljenih u dva parvordera: Odontoceti ili zubati kitovi (koji sadrže morske pliskavice, delfine, druge grabežljive kitove poput beluge i kitova spermatozoida, i slabo istražene kljunaste kitove) i Mysticeti ili kitove bale (što uključuje vrste kao što su plavi kit, grbavi kit i grlasti kit). Uprkos njihovim visoko modificiranim tijelima i mesožderskom načinu života, genetski i fosilni dokazi stavljaju kitove u među kopitarima, koji su najbliži nilskim konjima unutar klade Whippomorpha.
Kitovi su intenzivno lovljeni zbog njihovog mesa, loja i ulja. Iako se Međunarodna komisija za kitolov složila da obustavi komercijalni kitolov, lov na kitove i dalje traje, bilo u okviru kvota IWC-a za pomoć u preživljavanju domorodaca Arktika ili u ime naučnog istraživanja, iako je sada dostupan širok spektar nesmrtonosnih metoda za proučavanje morskih sisara u divljini.[7] Kitovi se također suočavaju s ozbiljnim opasnostima po životnu sredinu od zagađenja podvodnom bukom, zaplitanja u napuštene užad i mreže, sudara s brodovima, nakupljanja plastike i teških metala, do ubrzanja klimatskih promjena,[8][9] ali koliko su pogođeni uveliko varira od vrste do vrste, od minimalno u slučaju južnog dobrog kita do baiji (ili kineskog riječnog delfina) koji se smatra funkcionalno izumrlim zbog ljudske aktivnosti.[10]
Kitovi, kao viši sisari, su neuobičajeno dugovječni. Neke vrste, kao npr. grenlandski kit, mogu doživjeti i više od 200 godina. Do sada najstariji poznati primjerak, mužjak, je uginuo u dobi od 211 godina.[11][12]
Kitovi su, pored morskih krava, jedini sisari potpuno prilagođeni životu u vodi. Oni čitav svoj život provode u vodi, a na kopnu ne mogu preživjeti. Na kopnu bi ih ugušila vlastita težina, osušili bi se ili bi zbog jako dobre toplotne izolacije uginuli od toplotnog udara. Čitava građa tijela kao i sve tjelesne funkcije su primjerene životu u vodi. A uprkos tome, imaju sve najvažnije osobine zajedničke svim sisarima:
Najveće životinje koje su ikada živjele na zemlji su iz reda kitova. Plavi kit (Balaenoptera musculus) je sa svojih 33 metra i 190 tona najveća vrsta na Zemlji živih životinja, ali i veća od svih svojih fosilnih predaka, dok je ulješura (Physeter catodon) najveći mesožder koji je ikada živio na Zemlji.[13][14][15]
.jpg)
Kontura kitovog tijela jako je slična onoj velikih riba, što govori o njihovoj prilagođenosti uslovima u životnom okolišu. Tijelo im je izrazito "aerodinamično", a prednji udovi su poprimili izgled peraja. Na leđima imaju leđnu peraju koja je kod različitih vrsta različitog izgleda, a neke vrste je uopće nemaju. U suštini, leđna peraja uopće i ne zaslužuje taj naziv, jer kod onih koji je i imaju to je ustvari samo nakupljeno masno tkivo. I leđno i prednje peraje kitu služe isključivo za stabilizaciju i upravljanje u vodi. Rep završava velikom repnom perajom u kojoj nema dijelova kostiju nego je hrskavičasta. Repna peraja je postavljena vodoravno u odnosu na tijelo, i to je lako prepoznatljiva razlika u odnosu na ribe čiji rep je uvijek okomit. Kitovi plivaju vertikalnim udarcima repnom perajom.
Kitovi uopće nemaju zadnje udove, kao ni druge tjelesne izrasline koje bi mogle narušavati aerodinamičnost tijela, kao što su uši ili dlaka. Muški spolni organi kao i mliječne žlijezde uronjeni su u nabore kože.
Svi kitovi imaju izdužene glave, što posebno kod kitova usana poprima ekstremne razmjere zbog njihovih izduženih čeljusti. Otvori za disanje su postali svojevrsne "mlaznice". Kitovi zubani imaju samo jednu takvu mlaznicu, a kitovi usani dvije. One su smještene na gornjem dijelu glave tako da kit ne treba izroniti da bi disao. Dovoljno je da iz vode izroni gornji dio glave s disajnim otvorom. Kod izdisanja vlaga sadržana u izdahnutom zraku se kondenzira i stvara tzv. "mlaz".
Tijelo im je obloženo debelim slojem sala. Salo im služi kao toplotni izolator i daje im glatku tjelesnu površinu. Naročita građa kože i način kako je povezana sa salom omogućuje sitnim nabiranjem smanjenje otpora vode kod brzog plivanja. Naročito brzi plivači, recimo delfini, imaju znatno bolje aerodinamične osobine od mehaničkog tijela potpuno jednakog oblika upravo zahvaljujući takvoj funkciji kože, što je eksperimentalno dokazano.
Kitov kostur uglavnom nema kompaktnih kostiju, jer ga voda stabilizira. Zbog toga su uobičajene kompaktne kosti kopnenih sisara kod kitova zamijenje lakšim i elastičnijim. Osim toga, na mnogim mjestima su koštani elementi zamijenjeni hrskavicom a ponegdje čak masnim tkivom što dodatno poboljšava hidrostatične osobine kitovog tijela. Kod kitova se samo u uhu i na ustima nalazi jedna vrsta kostiju izuzetne gustoće tako da podsjeća na porculan. Ta kost ima naročita akustična svojstva i provodi zvuk bolje od svih drugih kostiju.
Broj kičmenih pršljenova zavisi od vrste i ima ih od 40 pa do 93. Kao kod svih sisavaca i kit u vratnom dijelu kičme ima sedam pršljenova ali su oni, osim kod rijetkih vrsta, srasli. Time je na štetu pokretljivosti dobiveno na stabilnosti glave kod plivanja. Na području rebara ima od devet do sedamnaest pršljenova, a sama rebra povezana su hrskavičastom zamjenom prsne kosti. Zadnja dva ili tri para rebara uopće nisu pričvršćeni uz kičmu nego slobodno leže uz vanjski rub tijela.
Prednji udovi kitova oblikom podsjećaju na vesla. Građeni su od skraćene podlaktice i izduženih kostiju prstiju radi stabilizacije i pomoći pri kretanju, a međusobno su povezani hrskavicom. Jedini pokretni zglob je rameni dok su svi drugi nepokretni. Kako kretanje kitova kopnom više nije potrebno, a kod velikih kitova zbog težine ne bi ni bilo moguće, zadnji udovi su potpuno zakržljali i postoje još samo kao kosturni rudiment.
Većina kitova su izraženo druželjubive životinje s visoko razvijenim društvenim međuodnosima. Samo nekoliko vrsta žive u parovima ili kao samci.
Grupe kitova, koje se često zovu "škole", sastoje se najčešće od 10 do 50 životinja. U određenim okolnostima (u slučaju masovne pojave hrane ili u razdoblju parenja) u grupe može biti i daleko više od 1.000 članova. Pri tome je moguće i druženje s drugim vrstama kitova.
Pojedine "škole" imaju čvrsto utvrđenu hijerarhiju, pri čemu se mjesto u hijerarhiji utvrđuje ugrizima, guranjem ili sudaranjem. Ponašanje u grupi postaje agresivno samo u krajnje stresnim situacijama kao što su nedostatak hrane ili ako se nađu u zarobljeništvu. U normalnim okolnostima kontakti se uspostavljaju vrlo miroljubivo i ljubazno. Veliku ulogu pri tome igra kontaktno plivanje, međusobno glađenje perajama i dodirivanje nosova odnosno vrhova usta. Isto tako, poznata su i razigrana ponašanja, iskakanje iz vode, izvođenje salta i udaranje perajama po površini vode. Takvom su ponašanju sklone i odrasle životinje.
Za sporazumijevanje kitovi ispuštaju glasove slične pjevanju koji se šire stotinama kilometara daleko. Novija istraživanja su pokazala, da svaka grupa kitova razvija svoju tipičnu "pjesmu". Ponekad se neki kit može prepoznati po svojoj specifičnoj nezamjenjivoj pjesmi. Kako grupe ili pojedini kit iz sezone u sezonu mijenja samo jedan manji dio svoje pjesme, neki stručnjaci smatraju da je moguće po sličnosti pjesme raspoznati međusobnu krvnu povezanost pojedinih grupa kitova.
I love u grupi, a često se pri tome udružuju i s drugim vrstama. Tako mnoge vrste delfina idu u lovačke pohode na velika jata ribe zajedno s velikim tunama. Čitave "škole" orki (Orcinus orca) zajedno love druge, čak i veće kitove. Grbavi kitovi zaokruže jato manjih riba pa ispuštanjem mjehurića naprave "zavjesu" oko njih što izbezumljenu lovinu navede da se zbije u svojevrsnu kuglu na koju se oni onda sruče otvorenih usta i tako ih love.
Kod većine vrsta kitova je utvrđeno da im je vrijeme razmnožavanja povezano sa godišnjim dobima, a sazrijevanje jajašaca se vremenski podudara s razdobljem intenzivne aktivnosti testisa mužjaka. To razdoblje se kod velikog broja vrsta podudara s njihovim sezonskim selidbama. Većina kitova zubana ne zasniva za vrijeme parenja trajne veze, a kod velikog broja vrsta ženke se u jednoj sezoni pare s više mužjaka. Za razliku od njih, kitovi usani su uglavnom monogamni tokom jedne sezone parenja, ali niti oni ne zasnivaju trajne veze.
Ženke nose mladunce od devet do šesnaest mjeseci, a dužina skotnosti ne ovisi o veličini vrste. Pliskavice koje su velike do 2,5 metara nose jednako dugo kao i plavi kitovi, najveće životinje na svijetu, oko jedanaest mjeseci. Kitovi u pravilu donose na svijet jedno mladunče, a ako se rode blizanci, jedan mladunac uglavnom ugine, jer majka nema dovoljno mlijeka da podigne oba mladunca. Porođaj uglavnom počinje s izlaskom repa. Na taj se način opasnost od utapanja novorođenčeta svodi na minimum. Nakon rođenja se mladunče brzo gura na površinu radi prvog udisaja zraka. Snimljene su scene prave pomoći "babica", drugih ženki koje se okupe oko ženke koja rađa i koje uzrujano plivaju oko rodilje i one gurkanjem dovode mladunca do prvog udisaja na površinu. Taj proces je dokumentovan kod nekih vrsta delfina, pa se vjeruje da je slično i kod drugih vrsta kitova. Dojenje se razlikuje od dojenja sisavaca. Majka doslovno štrca mlijeko u usta mladunca jer kitovi nemaju usnice pa nisu u stanju sisati.
Razdoblje dojenja je uglavnom dugo, i kod velikog broja vrsta je duže od godine dana, pa je povezanost majke s potomkom izrazito velika. Kod svih vrsta kitova o podizanju mladunaca brine se samo majka. Spolnu zrelost kitovi u pravilu dosežu relativno kasno, tek u dobi od sedam do deset godina. Takva strategija razmnožavanja rezultira s malo potomaka, ali se nadoknađuje velikim postotkom preživljavanja mladunaca.
Osim rijetkih izuzetaka, kitove uglavnom ugrožavaju ljudi. Prirodni neprijatelji kitova su samo neke vrste velikih morskih pasa kao i drugi kitovi, npr. orke koje love male kitove, ali i mladunce velikih kitova. Ugroženost od strane ljudi se može podijeliti na dva dijela: jedan je direktni - lovom na njih, a drugi je indirektan i sastoji se od ribolova i zagađenja okoliša.
U srednjem vijeku su razlog za lov na kitove bile velike količine mesa, trana koji se koristio za gorivo kao i čeljusne kosti koje su služile za gradnju kuća. Krajem srednjeg vijeka su isplovljavale čitave flote u lov na velike kitove, uglavnom glatke i grenlandske kitove.
Tokom 18. i 19. vijeka lovljeni su prvenstveno kitovi usani. Usi su u to vrijeme korištene za proizvodnju modnih proizvoda, kao steznici i za pridržavanje širokih ženskih suknji, "krinolina", koje su u to vrijeme bile u modi.
Većina vrsta lovljenih kitova je ozbiljno ugrožena. Neke vrste velikih kitova su obilno lovljene sve do kasnog 20. vijeka, čime je populacija tih vrsta dovedena do ruba istrijebljenja. Njihov broj je i danas sveden na nekoliko desetina jer je njihov prirodni prirast vrlo polagan. U tom su vremenu potpuno istrijebljeni atlantski sivi kit, koreanski sivi kit i biskajski kit.
Ubijanje kitova za komercijalne svrhe je od 1985. u cijelom svijetu zabranjeno do 2005. godine, ali ih se i danas lovi s različitim obrazloženjima.
Iako uopće nisu za kitolov zanimljivi, neke vrste malih kitova, kao, recimo, delfini koji spadaju u porodicu kitova zubana, su ozbiljno ugroženi. Oni su često usputne žrtve tunolova jer se zadržavaju u blizini jata tuna. Tunolovci to dobro znaju, i po ispusnim mlazovima delfina određuju položaj jata tuna. Ribari spuštaju mreže oko grupe dupina u očekivanju da će tako uloviti tune. Kad se mreže skupljaju, delfini se u njih ulove i utapaju se. Pri tome se događa još jedan, do danas nerazumljiv fenomen. Delfini, koji u igri skaču iz vode kao pravi akrobati, kad se nađu uz rub mreže ne mogu ju "preskočiti" i iz nje izaći u otvoreno more. Niko još nema odgovor na pitanje zašto je to tako, i mnogi delfini plaćaju životom tu činjenicu. U novije vrijeme im se pokušava pomoći na način da u zatvoren krug mreže uđu ljudi i spuštaju rub mreže ispod ruba vode kako bi omogućili dupinima da iz nje isplivaju, ali to nije ni približno dovoljno.
Cetacea obuhvataju oko 90 vrsta, sve morske, osim četiri vrste slatkovodnih delfina. Mogu se podijeliti u dvije grupe: Mysticeti (kitovi usani) i Odontoceti (kitovi zubani, koji uključuju delfine, pliskavice, i sperma kitove). Pedstavnici najmanje vrste (jedna vrsta delfina su manji od ljudi, a plavetni kit je najveća životinja ikad za koje se zna da su živjele. Tradicionalno grupa Cetacea je prepoznat kao jedinstven red sisara. Međutim, molekulska istraživanja i nedavna otkrića pokazuju da su fosilni kitovi su unutar drugog reda sisara, Artiodactyla, bliskih srodnjika porodice nilskih konja (Hippopotamidae). Barem jedan autor smatra da Cetacea treba posmatrati kao infrared u podredu Hyppomorpha unutar Artiodactyla.
Šablon:Cetartiodactyla Cladogram
Za sisare je karakteristična toplokrvnost, disanje zraka preko pluća, sisanje mladih i dlakavost, iako je u slučaju kitova, od toga ostalo vrlo malo.
Drugi način razlikovanja je kitova od iz riba je oblik i orijentacija repa. Riblji repovi su vertikalni i, prilikom plivanja, kreću od jedne do druge strane (lijevo – desno). A kitov rep je horizontalan i kreće se gore - dolje, jer kitovi pršljenovi funkcionitaju na isti način kao i u ljudskoj kičmi.
Evolucija kitova (kitovi, delfini i pliskavice) ima jedan od najkompletnijih fosila, što praćenje odnosa između porodica čini lakšim. Oni su morski sisari, srodnici porodice Raoellidae, grupe kopnenih sisara koje odlikuje vršno kopito, tanki udovi i uho sa značajnim sličnostima sa ranim kitovima. Jednog od tih, posebno Indohyus, koji je izgledom nalikovao na malog jelena, karakteriše duga njuška i osteoskleroza, koja ukazuje na to da "Indohyus" bio vodena životinja. U Kopneno porijeklo kitova prve ukazuje njihova potrebu da se udišu vazduh sa površine, te kosti njihovih peraja, koje liče udove kopnenih zemljišta sisara, a zakržljale ostatke zadnjih nogu naslijedili su od svojih četveronožnih predaka. Gubitak vanjskog dijela zadnjih udova je posebno dobro dokumentiran istraživanjem evoluciju porodica Pakicetidae, Ambulocetidae, Remingtonocetidae, Protocetidae i Basilosauridae.
Odgovor na pitanje kako je kopnena životinja postala okeanska, bio je misterija sve do otkrića počevši u kasnim 1970-im godina u Pakistanu, gdje je otkriveno nekoliko faza u tranziciji kitova od kopna do mora.
Ova slika ne opisuje pravi filogenetskih slijed evolucije određene vrste, nego je ilustrativan prikaz evolucije kitova od kopnenih četveronožnih sisara, vjerojatnih predaka, kroz različite faze adaptacije do modernih kitova i potpunog razvoja hidrodinamičnog oblika tijela. Repna peraja su degenerirane zadnje noge. Iako su Pakicetidae još pridržavale težinu zadnjim udovima, smatraju se prvim kitovovima, a nisu uključeni u Artiodactylia. To je dovelo do pojave porodice Ambulocetidae, čiji je jak rep omogućio je život sa više plivanja. Remingtonocetidae su ostale u stanju da podrže vlastite težine, ali i razvile jaku bazu za stopala prilagođena za plivanje. Protoceidae su bili su prvi kitovi koji se mogu naći u cijelom svijetu, a ne samo u Pakistanu i Indiji ukazuje na naprednije kretanje u vodi. Iz te faze poznata su dva glavna roda: Artiocetus i Georgiacetus. Kod prvog su smanjeni zadnji udovi, ali je i dalje bio u stanju da nosi težinu, dok je Georgiacetus imao karlicu potpuno isključen iz kičme, što znači da ne može podržati svoju vlastitu težinu pa je na taj način provodio sve vrijeme u vodi. Basilosauridae su bili prvi u potpunosti vodeni kitovi. Bila su dva osnovna tipa, Basilosaurus i Dorudontidae. Oba karakteriziraju maleni zadnji udovi, repno peraje i izdužena kičma. To je pružilo osnovu za razvoj modernih kitova Mysticeti i Odontoceti, odnosno razdvajanje skupina kitova usānâ i kitova zubana, koje se dogodio za vrijeme oligocena (Janjucetus i Squalodon predstavljaju njihove rane oblike).
Fosilni nalazi ukazuju da su, prije nego što se razvila kitova kost, kitovi pločani također imali zube, pa je definiranje zuba samo u skupini zubana problematično. Umjesto toga, paleontolozi su identificirali druge osobine koje ujedinjuje fosilne i moderne odontocete koje se ne dijele od msticeta. Također je pretpostavljeno da su asimetrične lobanja kitova zubana evoluiral kao adaptacije na eholokaciju. Novija otkrića, međutim, ukazuju da je zajednički predak sadašnjih kitova zapravo imao iskrivljenu lobanju. Sada je poznato da je kranijska asimetrija je kod drevnih kitova evoluirala kao dio skupa osobina povezanih sa smjerom otvaranja, uključujući istanjenje donje čeljusti, razvoj masnih jastučića mandibule i izolaciju ušne regije. To vjerojatno znači da, dok se asimetrija lobanje zubana tokom vremena povećavala, kod kitova pločana, lobanja je evoluirala od asimetričnosti ka simetričnosti.
| Obilježje | Zubani | Usani |
| Ishrana | Eholokacijom, brzi | Filtracija, nisu brzi |
| Veličina | Manji (uz dva izuzetka) | Veći (osim pravog pigmejskog kita) |
| Otvor za vazduh | Jedan | Dva |
| Denticija | Zubi | Usi, ploče (kitova kost) |
| Lobanja | Dorzalno asimetrička | Simetrična |
| Čeono masno tijelo | Ovalno, u prednjem dijelu lica | Zakržljalo ili ga nemaju |
| Spolni dimorfizam | Neke vrste imaju veće mužjake | Ženke uvijek veće |
| Cjelovitost kosti donje vilice | Da | Ne |
| Donja vilica | Kosti sprijeda spojene | Vilične kosti nisu spojene |
| Projekcija maksilâ | Spolja proširen nadočnim grebenima | Pod orbitom, s koščatim ispupčenjem prednjeg ruba u očnu orbitu |
| Mirisni živac i žlijezda | Odsutni | Zakržljali |
| Periotske kosti | Van lobanja, spojene sa bubnom opnom | Spojene sa lobanjom |
Red Cetacea se klasično dijeli na dva podreda:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
