From Wikipedia, the free encyclopedia
Bunjevci jedna su od najbrojnijih grana hrvatskog naroda čija je kolijevka zapadna Hercegovina i kontinentalna Dalmacija, odakle su se u kasnijim vremenima naselili na području Velebita, dijelovima Like i Gorskog kotara (Lič) i kasnije po Vojvodini, odnosno po Podunavlju i Potisju. Život ranih Bunjevaca u područjima Zagore, Ravnih Kotara, na područjima Dinare, Promine i Svilaje, nije bio lahak. Živjeli su od stočarstva, po kamenim kućicama poznatim kao bunje (jedn. bunja). Ove nastambe od suhozida sačuvale su se sve do danas i najvjerovatnije su dale Bunjevcima njihovo ime.
 | Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena. |
 | Ovom članku potrebna je jezička standardizacija, preuređivanje ili reorganizacija. |
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
Područje koje su nastanjivali u 16. vijeku (tada nazivano Hercegovački sandžak) bio je pod masovnom islamizacijom koju su širili Turci i vjerovatno su bili glavni uzrok što se bunjevački narod (nazivali su se Krmpoćanima) krenuo prema sjeveru i naselio u zaleđe Senja. 1605. godine prvi Bunjevci dolaze u utvrđeni grad Senj. Iste godine dobili su i dozvolu grofova Nikole i Jurja Zrinskog da se mogu naseliti u Liču kod Fužina. Bila je to prva seoba Bunjevaca u Lič u kojoj je učestvovalo 49 porodica. Bunjevačka plemena na Velebitu kasnije su osnovala više naselja od kojih su najpoznatija Krivi Put, Krmpote i Alan u senjskom i novljanskom zaleđu. Tamo su Bunjevci Krmpoćani nastavili živjeti starim načinom života. Stada ovaca ovih ljudi često su zalazila na polja Senjanima što je dovodilo do sukoba i čestog sporenja na sudu. Bunjevačke kuće su malene, bave se proizvodnjom vrhnja i sira škripavca, a od divljih šumskih plodova (kupina) izrađuju sok poznat kao trambuva. Svoja malehna polja opasavali su kamenim zidovima kako bi ih zaštitili od erozije. Porodice su velike s mnogo djece.
Prvi put Bunjevci (49 porodica) dolaze u Lič, u blizini Fužina, 1605.-1606. godine, pristankom koji su im teškog srca, po Juliju Čikulinu[nedostaje referenca], dali grofovi Zrinski. Grofovi su ih nastojali dovesti u red svojih kmetova, ali to nije odgovaralo ovim Krmpoćanima koji su na području pod osmanlijskom vlašću pripadali martolozima, pa su kao vojnici uživali posebne povlastice. U Liču su sebi sagradili crkvu na čijem mjestu danas stoji veliki križ u spomen na nju. Sve ove grupe Bunjevaca koje su se našle u Liču počeli su isticati svoje hrvatsko ime.[nedostaje referenca] Između 1608. i 1614. godine Bunjevci iz Liča, vjerovatno zbog visokih nameta, počinju se seliti prema moru i ostrvima. Dio Bunjevaca do 1609., naročito Butorci, predvođeni Pericom Butorčićem, napuštaju Lič, oni osnivaju nova naselja između Ledenica, Liča i Kapele. Većina Butoraca naselila se u području Krmpota gdje mnogi i danas žive.
Plodnim bunjevačkim porodicama područja u senjskom zaleđu uskoro su postala pretijesna. Već na početku 1627. godine dolazi do novih pokreta Bunjevaca-Krmpoćana koji su se uputili prema Liču. Neveliko Ličko polje, veoma plodno i poznato po uzgoju krompira, brzo im je postalo pretijesno, pa su se Krmpoćani uskoro opet počeli seliti prema moru. Radoševići i Starčevići, danas najbrojniji stanovnici Liča još se uvijek tamo nalaze.
Nakon druge seobe Bunjevaca u Lič mnogi su se vratili u krajeve između Ledenica i Senja. Došavši s mnogo stoke i tražeči pašnjake počeli su upadati na pasišta i polja Ledeničanima i Senjanima. Uzurpiraju i pašnjake, a i na nekim sjenokošama počinju obrađivati tlo. Nemogavši im statio na kraj Ledeničani i Senjani počinju voditi sudske sporove protiv ovih Bunjevaca. Zapisi o sudskim sporovima protiv Bunjevaca Krmpoćana javljaju se sve do 1681. godine. Krmpoćani do 1636. osvojili su sva zemljišta od Ledenica do Senja. Treća seoba započinje 1654. Bunjevci su naselili Senjsku Dragu, Melnice, Vratnik te na područje Krasnog. Svega skupa na tlo Like, Gorskog kotara i Primorja naselilo se preko 6.500 Bunjevaca. Pred Osmanlijama je u to vrijeme od Senja do Karlobaga izbjeglo preko 12.000 Hrvata-čakavaca, ovi su nastanili područje Gradišća. Vidi Gradišćanski Hrvati.
Bunjevci u Bačku i Mađarsku sele u prvoj polovini 17. vijeka (negdje 1620. godine) pod vodstvom franjevaca Andrije Dubočca (sa 2.700 ljudi), Mihovila iz Velike sa 2.300 ljudi, Ivana Seočanina (1.500 ljudi), zatim Ilije Dubočca, Josipa Rančanina i Šimuna iz Modriča sa 6.500 ljudi koji su poveli i svoju stoku, zatim Grge Zgonščanina iz područja Mostara sa 4.500 ljudi i Jure Turbića sa 5.300 ljudi. Gotovo 23.000 Bunjevaca naselilo je Podunavlje i Potisje. Naselili su gradove i mjesta u krajevima od Deronja preko Sombora i dalje do Pešte i Ostrogona. U starim rukopisima nazvali su ove ljude Dalmatincima navodeći da s njima pod vodstvom franjevaca došli i Bunjevci iz Hercegovine. Bunjevci u Bačkoj, usprkos teškoj političkoj situaciji, sačuvali su također svoj jezik, kulturu, pjesme i pisanu riječ.
Bunjevci su izvorno pastirski narod koji živi od uzgoja stoke, goveda, ovaca i koza, bili su svakako vrsni stočari. Poljoprivreda im je bila dosta oskudna, povrće nisu nikada uzgajali, a na stolu se najčešće našla palenta i mlijeko, zatim sir, maslo, jaja, meso se iz štednje jelo rjeđe. Siromašni bunjevački narod ipak je bio veoma gostoljubiv, a to su ostali i danas. Pred gosta, bio poznat ili stran, stavlja se sve što se ima. Žene su se prije bavile predenjem, pletenjem i tkanjem od vunene pređe. Kuće su imale jednu ili dvije prostorije, često u zavjetrini od metar i više debelog kamenog zida, goveda su često bila pod istim krovom s ljudima. Namještaj je bio oskudan a jelo se iz iste posude, obično zemljane, drvenim kašikama.
Glavna naselja Bunjevaca su sljedeća:
Cesarica, Klenovica, Krasno Polje, Krmpote, Krivi Put, Lič, Lukovo Šugarje, Senjska Draga, Stinica, Seline, Zagon. Osim u ovim naseljima Bunjevaca ima dosta po drugim gradovima i naseljima. Značajna takva naselja su: Bakar, Bjelovar, Brinje, Buje, Buzet, Crikvenica, Čakovec, Čazma, Daruvar, Delnice, Donji Miholjac, Drniš, Duga Resa, Đakovo, Glina, Gospić, Ilok, Imotski, Jastrebarsko, Karlovac, Krapina, Kutina, Kutjevo, Metković, Novi Vinodolski, Ogulin, Oštarije, Otočac, Pakrac, Pleternica, Poreč, Pula, Ražanac, Rijeka, Rovinj, Samobor, Sibinj, Sinj, Sisak, Starigrad-Paklenica, Subotica, Sombor, Šibenik, Trilj, Trogir, Udbina, Valpovo, Varaždin, Virovitica, Zadar, Zagreb, Žuta Lokva.
Narječje Bunjevaca je štokavsko, ikavskog govora; u Hrvatskoj se sačuvalo u dijelovima Dalmacije, odakle su ga sa sobom donijeli na područje od Senja do Krmpota (naselja Krivi Put, Alan i Krmpote). Daljnjom seobom Bunjevci ovaj govor šire i u Liku gdje još govore. I u seobi u Bačku isti je slučaj i čuvaju svoje dragocjeno i ('pisma', itd.).
Naseljavanjem Bunjevaca na područje Velebita te u zaleđu Senja, ovo područje postaje poznato kao krmpotsko. U području kod današnjeg Krivog Puta, iznad Senja, izgubili su se konji senjskih venturina (izbjeglice pred venecijanskom vlasti). Prema predaji, u potrazi za njima, jedan ih je Bunjevac uputio da su otišli onim krivim putićem. Kraj inače dotada poznat kao svetojakovski i kasnije krmpotski, dobio je od tog vremena naziv Krivi Put.
26. jula 1945. godine subotički dnevnik "Hrvatska riječ" je napisala poduži članak naslovljen "Mi smatramo da su Bunjevci po narodnosti Hrvati", u kojem su obrazložili o nacionalnom porijeklu Bunjevaca. Od bitnijih djelova, ističe se da: "Takozvano "nacionalno pitanje" Bunjevaca postoji... Ono postoji još samo kao zabluda, ostatak u mišljenju, navika, a negdje kao zlonamjerna tendencija da stvori jedno pitanje više i u tome prave teškoće. Starije ljude, koji još žive u tradicijama, mi razumijemo. I nama je ime "Bunjevac" drago, ali kao oznaka porijekla, a ne kao nacije, jer po naciji mi smo Hrvati. Mi smo samo protiv onih koji ovakav naš stav zlonamjerno tumače kao zabranjivanje imena "Bunjevac", kaže se u pisanju tadašnjih novina.
Projekt stvaranja umjetnog bunjevačkog naroda, na štetu Hrvata je bio dijelom projekta, kojim se išlo zatrti trag postojanja Hrvata uopće. Promoviranje bunjevačke nacije, sve u cilju smanjenja broja Hrvata i stvaranja umjetne nacije Bunjevaca, sve u cilju pripisivanje iste Srbima (Srbi katoličke vjere) je bilo izraženo za zadnjih desetljeća Jugoslavije, a u pojedinim srpskim političkim i jezikoslovačkim ekspanzionističkim krugovima još i prije.
Problematičnost te politike je dovela i do Otvorenog pisma od 18. februara 2005. godine [1] i Otvorenog pisma 25. jula (objavljenog 26. jula 2007. godine) u vezi uvođenja izmišljenog bunjevačkog govora u škole u Vojvodini, naslovljenog na predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića, predsjednika Vlade Hrvatske Ivu Sanadera, predsjednika Hrvatskog Sabora Vladimira Šeksa, predsjednika HAZU Milana Moguša i predsjednika Matice hrvatske Igora Zidića.[2]. U pismu je istaknuto da se pripadnost Bunjevaca, koji osim u Srbiji, žive u Hrvatskoj, BiH te Mađarskoj, cjelini hrvatskog naroda danas osporava jedino u Srbiji, a sve radi podjele ovdašnjeg hrvatskog nacionalnog bića u cilju njegove lakše asimilacije. Posljednji primjer — najavljeno uvođenje „bunjevačkog govora“ u škole i priprema „bunjevačke“ gramatike i pravopisa pruža najjasnije dokaze o krajnjim ciljevima takve politike.
Pismo su potpisali uglednici Hrvata iz AP Vojvodine: Branko Horvat, predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća u Srbiji, Tavankut, Petar Kuntić, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini, dopredsjednik općine Subotica, zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srbije, Subotica, Petko Vojnić Purčar, književnik, dobitnik nagrade NIN-a za roman godine, Novi Sad, Vojislav Sekelj, književnik, urednik Glasa ravnice, Subotica, Ljiljana Dulić, glavna i odgovorna urednica programa na hrvatskom jeziku Radio Subotice, Subotica, Andrija Anišić, župnik župe sv. Roka u Subotici, urednik katoličkog mjesečnika Zvonik 1994.-2007., direktor izdavačkog odjela Katoličkog instituta za kulturu, historiju i duhovnost "Ivan Antunović" iz Subotice, Subotica, mr. Mirko Štefković, glavni urednik katoličkog mjesečnika Zvonik, Subotica i drugi.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
