društveno definirana kategorija ljudi koji se međusobno identificiraju From Wikipedia, the free encyclopedia
Etnička grupa (ili: etnija/narod; grč. ethnos – narod) je društveno-definirana kategorija ljudi koji se međusobno identificiraju na temelju zajedničkih predaka, te društvenih, kulturalnih ili nacionalnih sličnosti.[1][2] Pripadnost etničkoj grupi ima tendenciju da se definira zajedničkom kulturnom baštinom, precima, mitovima o porijeklu, historijom, domovinom, jezikom (dijalektom), ili čak ideologijom, a manifestira se u sistemima obilježavajućih simbola, kao što su religija, mitologija i rituali, kuhinja, stil oblačenja, fizički izgled itd. Naziv za pripadnost etničkoj grupi/etniji, tj. samo postojanje etničke grupe je etnicitet/etničnost/narodnost, dok se pripadnik etničke grupe zove etnik (pripadnici jedne etničke grupe/etnije se zovu etnici i svi oni čine jedan narod, tj. etničku grupu).
Najveće etničke grupe u modernim vremenima obuhvataju stotine miliona pojedinaca (Kinezi (Han) su najveća), dok su one najmanje ograničene na nekoliko desetaka pojedinaca (brojno domorodačko stanovništvo u svijetu). Veće etničke grupe mogu se podijeliti u manje podgrupe različito poznate kao plemena ili klanovi, koji s vremenom mogu postati zasebne etničke grupe zbog endogamije i/ili fizičke izolacije iz matične grupe. S druge strane, bivše odvojene etničke grupe se mogu spojiti i formirati pan-etnije, a na kraju se i stopiti u jednu etničku grupu. Bilo kroz podjelu ili spajanje, formiranje zasebnog etničkog identiteta naziva se etnogeneza.
Zavisno o tome koji izvor grupnog identiteta je naglašen da definira članstvo, sljedeće vrste etničkih grupa se mogu identificirati:
U mnogim slučajevima, kao što je onaj s Židovima, više od jednog aspekta određuje članstvo.
Etničke grupe proizašle iz iste historijske populacije-osnivača često nastavljaju govoriti srodnim jezicima i dijeliti slične genetske osobine. Putem jezičke promjene, akulturacije, raznih adopcija (usvajanja) (npr. običaja) i vjerskih prevođenja, moguće je da neki pojedinci ili grupe napuste jednu etničku grupu i pridruže se drugoj (osim onih etničkih grupa kojima je naglasak na rasnoj čistoći ključni kriterij za članstvo).
Termin etnicitet se često (nepravilno) koristi kao sinonim za dvosmislene pojmove kao što su nacija ili ljudi.
Termin etnički proizlazi iz grčke riječi ἔθνος, tj. ethnos (ili tačnije iz pridjeva ἐθνικός, tj. ethnikos,[3] što je u latinskom jeziku preuzeto kao ethnicus). Posuđeni engleski naziv za ovaj koncept je folk (ili, u prijevodu na bosanski: narod), dok je u tzv. kasnom blisko-engleskom periodu taj naziv korišten zajedno s latinizmom people (danas sinonim za folk).
U ranom modernom engleskom i do sredine 19. vijeka, etnički se koristi u smislu "paganskog" (odnoseći se na različite "nacije" koje još nisu sudjelovale u kršćanskoj oikumeni), dok je naziv ta ethne ("nacije") korišten kao LXX prijevod hebrejskog goyima "nacija, ne-Hebreji i ne-Židovi".[4] Grčki termin u ranoj antici (Homerova Grčka) može se odnositi na bilo koju veću grupu, domaćina muškaraca, grupu drugova, kao i roj ili stado životinja. U Klasničnoj (Antičkoj) Grčkoj, termin je dobio značenje usporedivo s konceptom sada zvanim "etnička grupa", najčešće preveden kao nacija, ljudi; samo u Helenističkoj Grčkoj izraz je imao tendenciju da postane dodatno sužen da bi se naročito odnosio na "strane" ili "barbarske" nacije (odakle je kasnije dobio značenje "paganski").[5]
U 19. vijeku, pojam je počeo da se koristi u smislu "karakterističnih rasa, ljudi ili nacija", u povratku izvornom grčkom značenju. Smisao "različitih kulturalnih grupa", te na američkom engleskom "rasnih, kulturalnih ili grupa nacionalnih manjina", javlja se od 1930-ih do 1940-ih,[6] kao zamjena pojma rasa koji je ranije imao taj smisao, ali sada postaje biti arhaističan zbog sličnosti s ideološkim rasizmom. Skraćeni oblik etnicitet je bio korišten za "paganstvo" u 18. vijeku, ali sada počinje izražavati značenje jednog "etničkog karaktera" (prvi put zabilježeno 1953. godine). Pojam etnička grupa je prvi put zabilježen 1935. g. i ušao je u Oxfordski rječnik engleskoga jezika 1972. godine.[7] Pojam nacionalnost, zavisno o kontekstu, može biti korišten kao sinonim za etnicitet, odnosno kao sinonim za državljanstvo (u suverenoj državi). Proces koji rezultira nastankom jedne etničke grupe/etnije se zove etnogeneza, termin u upotrebi u etnološkoj literaturi od, otprilike, 1950. godine.
Etnografija počinje u klasičnoj antici; nakon ranih autora poput Anaximandera i Hecataeusa iz Mileta, Herodot u ca. 480. godini p. n. e. utemeljuje i historiografiju i etnografiju drevnog svijeta. Grci u ovom trenutku ne opisuju strane nacije, već razvijaju koncept vlastite "etničnosti", koji su grupirali pod nazivom Heleni. Herodot je stavio poseban akcenat na ono što je definiralo grčki helenistički etnički identitet u njegovo vrijeme, ističući:
Da li se nacionalnost može kvalificirati kao kulturalno univerzalna, u određenoj mjeri zavisi o korištenju tačne definicije. Prema konferenciji Challenges of Measuring an Ethnic World: Science, politics, and reality (u prijevodu: Izazovi određivanja etničkog svijeta: Nauka, politika i stvarnost),[13] "etničnost je temeljni faktor u ljudskom životu: to je pojava svojstvena ljudskom iskustvu".[14] Mnogi sociolozi, poput antropologa Fredrika Bartha i Erica Wolfa, ne smatraju etnički identitet univerzalnim. Oni smatraju etnicitet proizvodom među-grupne interakcije specifičnih vrsta, a ne kao bitnu kvalitetu svojstvenu ljudskim grupama.[15]
Prema Thomasu Hyllandu Eriksenu, proučavanjem etničnosti su dominirala dva različita stava, tj. dvije dileme, sve donedavno.
Prema Thomasu Hyllandu Eriksenu, ove rasprave su izmijenjene, pogotovo u antropologiji, od strane naučnika koji pokušavaju da odgovore na pitanja politiziranih oblika samozastupanja prema pripadnicima različitih etničkih grupa i nacija. To je u kontekstu rasprave o multikulturalnosti u zemljama poput SAD-a i Canade, koje imaju veliki broj useljenika iz mnogih različitih kultura, te i u kontekstu post-kolonijalizama na Karibima i u Južnoj Aziji.[24]
Weber je kao prvu stvar tvrdio da su etničke grupe künstlich (u prijevodu na bosanski: umjetne, tj. društveno konstruirane) jer su bile bazirane na subjektivnom uvjerenju u zajednički Gemeinschaft (u prijevodu na bosanski: zajednicu). Drugo, to uvjerenje u zajednički Gemeinschaft nije stvorilo grupu; grupa je stvorila uvjerenje. Treće, formiranje grupa je rezultiralo iz želje da se monopolizira moć i status. To je u suprotnosti s prevladavajućim prirodoslovnim uvjerenjima o vremenu, koje je održavalo da socio-kulturalne razlike i razlike u ponašanju između naroda proizađu iz nasljednih osobina i tendencija izvedenih iz istog porijekla, tada pod nazivom "rasa".[25]
Još jedan utjecajni teoretičar nacionalnosti je bio Fredrik Barth, čiji je Ethnic Groups and Boundaries (u prijevodu na bosanski: Etničke grupe i okviri) iz 1969. g. opisan kao instrument u širenju upotrebe termina u društvenim naukama 1980-ih i 1990-ih godina.[26] Barth je otišao korak dalje od Webera naglašavajući konstruktivnu prirodu etniciteta. Za Bartha, etnicitet je neprestano prihvatan i osporavan i od strane vanjskih pripisivanja i unutarnje samoidentifikacije. Barthov pogled je da etničke grupe nisu povremene kulturne izolacije, ili logički prioris (prethodno uslovljavana stvar) kojemu ljudi prirodno pripadaju. Htio je da razlikuje antropološke pojmove kultura kao ograničene entitete i etnicitet kao iskonske veze, promijenivši ih s naglaskom na sukobu između skupina. Ethnic Groups and Boundaries, dakle, se usredotočio na međusobnu povezanost etničkih identiteta. Barth piše: "(...) ...kategoričke etničke razlike ne zavise o nedostatku mobilnosti, kontakta i informacija, nego povlače za sobom društvene procese isključivanja i inkorporacije pri čemu se održavaju zasebne kategorije unatoč promjeni sudjelovanja i članstva u toku historije individualnog života."
Godine 1978., antropolog Ronald Cohen tvrdi da identifikacija "etničke grupe" u korištenju društvenih naučnika često ogleda netačne etikete više od autohtonih stvarnosti:
"(...) ...imenovane etničke identitete prihvatamo, često bez razmišljanja, kao što su i osnovna predanja u literaturi često samovoljno, ili još gore netačno, nametnuta."[26]
Na taj način, on je ukazao na činjenicu da se utvrđivanje etničke grupe izvana, npr. od strane antropologa, ne mora podudarati sa samoidentificiranjem pripadnika te grupe. Također je opisao kako je u prvim desetljećima korištenja, pojam etnički već često bio korišten kao zamjena za stare pojmove kao što su "kulturalni" ili "plemenski" kada se govori o manjim skupinama sa zajedničkim kulturalnim sistemima i zajedničkom baštinom, ali da je taj pojam etnički imao dodanu vrijednost koja je mogla opisati sličnosti između sistema grupnog identiteta i u plemenima i u modernom društvu. Cohen je također sugerirao da se tvrdnje koje se odnose na "etnički" identitet (kao što su ranije tvrdnje koji se tiču "plemenskog" identiteta) često kolonijalističke prakse i učinci odnosa koloniziranih naroda i nacionalnih država.[26]
Sociolozi su time usredotočeni na to kako, kada, i zašto različita obilježja etničkog identiteta postaju važna. Također, antropolog Joan Vincent je primijetio da etničke granice često imaju živi karakter.[27] Ronald Cohen zaključio je da je etnicitet "niz gniježđenja uključivosti i isključivosti".[26] On se slaže s Joan Vincentovim opažanjima da se (Cohenova parafraza) "etnička pripadnost... (...) ...može suziti ili proširiti u graničnom smislu u odnosu na specifične potrebe političke mobilizacije".[26] To je možda razlog zašto je porijeklo ponekad marker (oznaka) etniciteta, a ponekad ne: koja je dijakritička oznaka etniciteta važna zavisi o tome koliko ljudi pridaju važnost etničkim granicama, a da li su ih povećali ili smanjili, zavisi, uglavnom, o političkoj situaciji.
Različiti pristupi razumijevanju etniciteta su korišteni od strane različitih sociologa pri pokušaju da se shvati priroda etniciteta kao faktor u ljudskom životu i društvu. Primjeri takvih pristupa su: primordijalizam (iskonstvo), esencijalizam, perenijalizam, konstruktivizam (strukturalizam), modernizam i instrumentalizam.
Etnicitet je važan koncept po kojemu se ljudi mogu identificirati kao veće grupe. Mnogi sociolozi, kao što su antropolozi Fredrik Barth i Eric Wolf, ne smatraju da je etnički identitet univerzalan. Oni smatraju da je etnicitet proizvod specifičnih vrsta interakcije između grupa, ali ne i bitna kvaliteta neophodna grupama ljudi.[15] Procesi koji dovode do pojava takve identifikacije se nazivaju etnogeneze. Pripadnici etničke grupe, u cjelini, razmatraju kulturni kontinuitet s vremenom, iako su historičari i kulturni antropolozi dokumentirali da su mnoge vrijednosti, prakse i norme koje podrazumijevaju kontinuitet s prošlosti, relativno nedavni izum.[34]
Etničke grupe se razlikuju od ostalih društvenih grupa, kao što su subkulture, interesne grupe ili društvene klase, jer se pojavljuju i mijenjaju tokom historijskih perioda (vijekova) u procesu poznatom kao etnogeneza – period od nekoliko generacija endogamije koji rezultira zajedničkim precima (koji se ponekad razmatraju u smislu mitoloških priča o figurama osnivačima); etnički identitet je pojačan u odnosu na "granične okvire" – karakteristike za koje se smatra da su jedinstvene u grupi koja se izdvajaja od drugih grupa.[35][36][37][38][39]
U nekim slučajevima, posebno onima koji su u vezi s transnacionalnim migracijama, ili kolonijalnom ekspanzijom, etnicitet je vezan s nacionalnosti. Antropolozi i historičari, u periodu nakon modernističkog razumijevanja etniciteta, kao što razmatra Ernest Gellner,[40] and Benedict Anderson[41] vide nacije i nacionalizam u istom košu sa usponom sistema moderne države u 17. vijeku. Oni su kulminirali u usponu "nacionalne države", u kojoj su paušalne granice nacije poklopljene (ili idealno poklopljene) sa državnim granicama. Tako je na Zapadu pojam nacionalnosti, ili rase i nacije, razvijen u kontekstu evropskih kolonijalnih ekspanzija, kada su merkantilizam i kapitalizam promovirali globalna kretanja stanovništva u isto vrijeme kada su granice suverenih država počele bivati sve više i više jasno i striktno definirane. U 19. vijeku, moderne države uglavnom traže legitimnost kroz svoje tvrdnje da predstavljaju "nacije". Nacionalne države, međutim, uvijek uključuju populacije koje su isključivane iz nacionalnog života iz jednog ili drugog razloga. Članovi isključene grupe, samim tim, ili će tražiti uključivanje na temelju jednakosti, ili će tražiti autonomiju, ponekad čak i do te mjere da nastane potpuno političko razdvajanje u vlastitoj nacionalnoj državi.[42] U takvim uslovima kada su se ljudi preselili iz jedne države u drugu,[43] ili kada je jedna država osvojila ili kolonizirala ljude izvan svojih nacionalnih granica, etničke grupe su formirane od strane ljudi koji su se identificirali kao pripadnici jedne nacije, ali su živjeli u drugoj državi.
Multietničke države mogu biti rezultat dvaju suprotnih događaja, bilo da je to nedavno stvaranje državne granice u suprotnosti s tradicionalnim plemenskim područjima, ili nedavne imigracije etničkih manjina u bivšu državu nacije. Primjeri za prvi slučaj se mogu naći širom Afrike, gdje su se državama koje su nastale za vrijeme dekolonizacije davale (određivale) proizvoljne (arbitrarne) kolonijalne granice, ali i u evropskim zemljama kao što je Belgija ili Velika Britanija. Primjeri za drugi slučaj su zemlje poput Njemačke ili Nizozemske, koje su bile etnički homogene kada su ostvarile državnosti, ali su pretrpjele značajne imigracije u drugoj polovini 20. vijeka. Države kao što su Velika Britanija, Francuska i Švicarska čine različite etničke grupe iz svojih formacija i one su isto tako doživjele značajne imigracije, što je rezultiralo onim što je nazvao multikulturalno društvo, posebno u većim gradovima.
Države tzv. Novog svijeta (Amerika, a često i Australazija) su multietničke od samog početka, jer su nastale kao kolonije nametnute postojećim autohtonim populacijama.
Razlika između rase i etniciteta se smatra vrlo problematičnom. Za porijeklo se često pretpostavlja da je kulturalni identitet grupe, često zasnovan na jeziku i tradiciji, dok je rasa biološka klasifikacija, određena na osnovu DNK i strukture kostiju. Rasa je više kontroverzan pojam od etniciteta, zbog svoje česte političke upotrebe. Pretpostavlja se da su, na osnovu odnosa moći, kreirani rasni etniciteti i etničke rase. Ramán Grosfoguel (Univerzitet Californije, Berkeley) napominje da je rasni/etnički identitet jedan koncept i da se koncepti rase i etniciteta ne mogu koristiti kao zasebne i samostalne kategorije.[44]
Prije Webera, rasa i etnicitet su često viđeni kao dva aspekta iste stvari. Oko 1900. godine, a prije esencijalističkog primordijalizma, razumijevanje etniciteta je bilo dominantno, kulturalne razlike među ljudima su viđene kao rezultat naslijeđenih osobina i tendencija.[45] To je bilo vrijeme kada je tzv. "nauka", kao što je frenologija, tvrdila da je u stanju da dovede u vezu kulturalne osobine i osobine ponašanja različitih populacija sa njihovim vanjskim fizičkim karakteristikama, kao što su oblik lobanje. S uvođenjem Weberovog razmišljanja o etnicitetu kao društvenom konstruktu (strukturi), rasa i etnicitet su postali podijeljeni jedno od drugog. Društveno vjerovanje u biološki dobro-definirane rase se zadržalo i dalje.
1950. godine, UNESCO-ova izjava na temu "Rasno pitanje", koja je potpisana od strane nekih međunarodno-poznatih naučnika tog vremena (uključujući Ashleya Montagua, Claudea Lévi-Straussa, Gunnara Myrdala, Juliana Huxleya itd.), sugerira sljedeće: "Nacionalne, religijske, geografske, jezičke i kulturalne grupe se nužno ne podudaraju s rasnim grupama: i kulturalne osobine takvih grupa ne pokazuju genetske veze s rasnim osobinama. Zbog ozbiljnih grešaka ove vrste koje su obično počinjene kada se koristi termin "rasa" u popularnom žargonu, bilo bi bolje da kada se govori o ljudskoj rasi da se odustane od korištenja termina "rasa" zajedno i da se koristi pojam "etnička grupa".[46]
1982. godine antropolog David Craig Griffith je sumirao četrdeset godina etnografskih istraživanja, tvrdeći da su rasne i etničke kategorije simbolični markeri (oznake) za različite načine na koje ljudi iz različitih dijelova svijeta bivaju uključeni u globalnu ekonomiju:
Prema Wolfu, rase su izgrađene i uključene u društvo u periodu evropskih merkantilnih ekspanzija (širenja) i u etničke grupe u periodu kapitalističke ekspanzije.[48]
Pišući o korištenju termina "etnički" u uobičajenom jeziku Velike Britanije i SAD-a, 1977. godine Wallman naglašava sljedeće:
U SAD-u, OMB definira koncept rase kao što je prikazano na Popisu u SAD-u i to kao "ne-naučni ili ne-antropološki" i uzima u obzir "socijalne i kulturne karakteristike kao i pretke", koristeći "odgovarajuće naučne metodologije" koji nisu "prvenstveno biološke ili genetske u odnosu jedne na drugu".[50]
Ponekad su etničke grupe predmet stavova predrasude i akcije od strane države ili njenih dijelova. U 20. vijeku, ljudi su počeli da tvrde da sukobi među etničkim grupama ili između članova jedne etničke grupe i države, mogu i trebaju biti riješeni na jedan od dva načina. Neki, poput Jürgena Habermasa i Brucea Barryja, tvrde da legitimitet moderne države mora biti zasnovan na pojmu političkih prava autonomnih pojedinačnih subjekata. Prema ovom mišljenju, država ne treba da prizna etničke, nacionalne ili rasne identitete, već umjesto toga treba da sprovodi uvođenje političke i pravne jednakosti svih pojedinaca. Ostali, kao što je Charles Taylor i Will Kymlicka, tvrde da je pojam autonomnog pojedinca sam po sebi kulturalna tvorevina. Prema ovom gledištu, država mora prepoznati etnički identitet i razviti procese kroz koje posebne potrebe etničke grupe mogu biti smještene unutar granica nacionalne države.
19. vijek vidi razvoj političke ideologije etničkog nacionalizma, kada je koncept rase bio vezan za nacionalizam, prvo od strane njemačkih teoretičara, uključujući Johanna Gottfrieda von Herdera. Slučajevi društava fokusiranih na etničkim vezama, koji su u suprotnosti s historijom ili historijskim kontekstom, rezultiraju opravdanosti nacionalističkih ciljeva. Dva perioda često navode da kao primjeri za ovo mogu poslužiti konsolidacije 19. vijeka i proširenje Njemačkog carstva i Nacističke Njemačke u 20. vijeku. Svaki primjer je promovirao pan-etničke ideje – da su ove vlade samo stjecale zemljišta koja su uvijek bila naseljena od strane etničkih Nijemaca. Historija kasnih došljaka u modelima nacinalnih država, kao što su one nastale na Bliskom Istoku i jugoistočnoj Evropi od raspada Osmanskog carstva i Austro-Ugarskog carstva, kao i one koje proizlaze iz bivšeg SSSR-a, je u znaku među-etničkih konflikata. Takvi konflikti se obično javljaju unutar multietničkih država, kao i u drugim regijama svijeta. Dakle, ovi konflikti su često pogrešno označeni i okarakterizirani kao građanski ratovi kada su u pitanju, zapravo, među-etnički konflikti u multietničkim državama.
Etničke grupe u Africi se broje u stotinama; uglavnom svaka ima svoj jezik (ili dijalekt jezika) i kulturu.
Mnoge etničke grupe i nacije Afrike su kvalificirane, iako su neke grupe samo malo veće od plemenskog društva. One uglavnom potječu iz Sahelianske kraljevine iz srednjeg vijeka; primjer je grupa Akan, koja proizlazi iz Bonoman grupe (11. vijek), a zatim i Kraljevina Ashanti (17. vijek).[51]
Postoji obilje etničkih grupa u cijeloj Aziji, najviše zbog prilagođavanja na klimatske zone Azije, u koje se ubrajaju arktička, subarktička, umjerena, suptropska i tropska. Etničke grupe su se prilagodile planinama, pustinjama, travnatim predjelima i šumama. Na obalama Azije, etničke grupe su usvojile različite metode berbe i transporta. Neke su grupe prvenstveno lovci-sakupljači, neke prakticiraju transljudstvo (nomadski način života), druge su iz agrarnog/ruralnog milenija, dok ostale naseljavaju industrijske/urbane zone. Neke grupe/zemlje Azije su potpuno urbane (Hong Kong i Singapur). Kolonizacija Azije je uveliko završena u 20. vijeku, sa domaćim pogonima za samostalnost i samoodređenje širom Kontinenta.
Evropa ima veliki broj etničkih grupa; Pan i Pfeil (2004. godina) broje 87 različitih "naroda Evrope", od kojih 33 čine većinu stanovništva u najmanje jednoj suverenoj državi, dok preostalih 54 predstavljaju etničke manjine u okviru svake države u kojoj borave (iako i oni mogu formirati lokalne regionalne većine u sub-nacionalnim entitetima). Ukupan broj populacije nacionalnih manjina u Evropi procjenjuje se na 105 miliona ljudi, odnosno 14% od 770 miliona Evropljana.[53]
Određen broj evropskih zemalja, uključujući i Francusku,[54] i Švicarsku ne prikupljaju podatke o etničkoj pripadnosti svojih stanovnika.
Rusija ima brojne priznate etničke grupe, pored 80% etničkih Rusa koji su većina. Najveća grupa su Tatari, 3,8%. Mnoge od manjih grupa nalaze se u azijskom dijelu Rusije.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
