sporazum iz 1995. kojim je završio rat u Bosni i Hercegovini From Wikipedia, the free encyclopedia
Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznat i kao Dejtonski mirovni sporazum ili Dejtonski sporazum, kolokvijalno poznat kao Dejton (Dayton), mirovni je sporazum postignut u vazduhoplovnoj bazi Wright-Patterson blizu Daytona (Ohio), Sjedinjene Američke Države, a finaliziran 21. novembra 1995. i formalno potpisan u Parizu, 14. decembra 1995.[4] Ovim sporazumima okončan je rat u Bosni i Hercegovini, koji je trajao tri i po godine, koji je bio dio mnogo većih jugoslavenskih ratova.
| Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini | |
|---|---|
 Sjede sa lijeva na desno: Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman parafiraju Dejtonski mirovni sporazum u vojnoj zračnoj luci Right-Paterson 21. novembra 1995. | |
| Vrsta | Mirovni sporazum |
| Kontekst(i) | Rat u Bosni i Hercegovini |
| Izrađen | 10. august 1995. |
| Potpisan | 14. decembar 1995.[1] |
| Lokacija | Vazduhoplovna baza Wright-Patterson, Dayton, Ohio, Sjedinjene Američke Države Pariz, Francuska |
| Strane |  Savezna Republika Jugoslavija Republika Bosna i Hercegovina HrvatskaSvjedočili:  Sjedinjene Američke Države Francuska Ujedinjeno Kraljevstvo Njemačka Rusija Evropska unija[2] |
| Potpisnici | Bill Clinton Alija Izetbegović Franjo Tuđman Slobodan Milošević Jacques Chirac John Major Helmut Kohl Viktor Černomirdin Felipe González |
| Jezici | [3] |
Zaraćene strane pristale su na mir i jedinstvenu suverenu državu poznatu kao Bosna i Hercegovina koja se sastoji od dva dijela (entiteta), Republike Srpske nastanjene većinom Srbima i Federacije Bosne i Hercegovine nastanjene uglavnom Hrvatima i Bošnjacima. Sporazum se naročito bavio budućim upravnim i ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine.
Sporazum je kritikovan zbog stvaranja neefikasnih i nezgrapnih političkih struktura i učvršćivanja etničkog čišćenja iz prethodnog rata.[5][6]
Iako su osnovni elementi Dejtonskog sporazuma predloženi u međunarodnim pregovorima još 1992,[7] ovi su pregovori započeti nakon neuspješnih prethodnih mirovnih napora i dogovora, hrvatske vojne operacije Oluja u augustu 1995. i njezinih posljedica, vojne ofanzive na Republiku Srpsku, koja se sprovodila paralelno sa NATO operacijom "Namjerna sila". Tokom septembra i oktobra 1995, svjetske sile (posebno Sjedinjene Američke Države i Rusija), okupljene u Kontakt grupi, vršile su pritisak na lidere triju strana da prisustvuju pregovorima o nagodbi; Dejton (Ohio), na kraju je izabran za mjesto održavanja.[8]
Pregovori su započeli nacrtom ključnih tačaka koje su SAD predstavile u timu koji je predvodio savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake u posjeti Londonu, Bonnu, Parizu i drugim evropskim stanicama od 10. do 14. augusta 1995. Među njima je i Soči, da se konsultuje sa ruskim ministrom vanjskih poslova Andrejem Kozirjevom. Lakeov tim predan je odvojenoj američkoj međuagencijskoj grupi, koju je predvodio pomoćnik državnog sekretara Richard Holbrooke, koji je nastavio da pregovara sa liderima u njihovim prijestonicama.[9] Posada Holbrookea izvela je pet rundi intenzivne šatl diplomatije od augusta do oktobra,[10] uključujući kratke konferencije u Ženevi i Njujorku koje su rezultirale usvajanjem principa za nagodbu od strane strana 8. odnosno 26. septembra.[11]
Dejtonska konferencija održana je od 1. do 21. novembra 1995. Glavni učesnici iz regiona bili su predsjednik Republike Srbije (federalna jedinica Savezne Republike Jugoslavije) Slobodan Milošević (kojeg je Republika Srpska ranije ovlastila da zastupa njihove interese), predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović sa ministrom vanjskih poslova Muhamedom Šaćirbegom.[12]
Mirovnu konferenciju vodili su američki državni sekretar Warren Christopher, te pregovarač Richard Holbrooke sa dva kopredsjedavajućeg u vidu specijalnog predstavnika EU Carla Bildta i prvog zamjenika ministra vanjskih poslova Rusije Igora Ivanova. Ključni učesnik američke delegacije bio je general Wesley Clark. Šef britanskog tima bila je Pauline Neville-Jones, politički direktor Ministarstva vanjskih poslova i Commonwealtha. Vojni predstavnik Ujedinjenog Kraljevstva bio je pukovnik Arundell David Leakey. Paul Williams, preko Grupe za javno međunarodno pravo i politiku (PILPG), služio je kao pravni savjetnik delegaciji Vlade Republike BiH tokom pregovora.
Holbrooke je govorio o "ogromnoj teškoći uključivanja bosanskohercegovačke vlade u ozbiljne pregovore".[13]
Sigurno mjesto odabrano je kako bi se sve strane uklonile iz njihove zone komforta, bez koje bi imale malo poticaja za pregovore; smanjiti njihovu sposobnost pregovaranja putem medija; i da sigurno smjesti preko 800 osoblja i pratilaca. Obuzdavanje sposobnosti učesnika da pregovaraju putem medija bilo je posebno važno pitanje. Holbrooke je želio spriječiti rano curenje informacija u štampu.
Nakon što je parafiran u Daytonu, 21. novembra 1995.[14], potpuni i formalni sporazum potpisan je u Parizu 14. decembra 1995.[15] a svjedočili su španski premijer Felipe González (kao EU predstavnik), francuski predsjednik Jacques Chirac, američki predsjednik Bill Clinton, britanski premijer John Major, njemački kancelar Helmut Kol i ruski premijer Viktor Černomirdin.
Glavna svrha sporazuma je promoviranje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i podržavanje regionalne ravnoteže u i oko bivše Jugoslavije (Član V, Aneks 1-B).[16]
Dogovorene su sadašnje političke podjele Bosne i Hercegovine i njena struktura vlasti (Aneks 4). Ključna komponenta ovoga bila je razgraničenje međuentitetske linije na koju su se odnosili mnogi zadaci navedeni u Aneksima.[17]
Bosna i Hercegovina se sastoji od entiteta Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske. Bosna i Hercegovina je cjelovita država, za razliku od konfederacije; nijedan entitet ili entiteti se nikada ne bi mogli odvojiti od Bosne i Hercegovine osim u skladu sa zakonom. Iako visoko decentralizovan u svojim entitetima, i dalje bi zadržao centralnu vladu, sa rotirajućim državnim predsjedništvom, centralnom bankom i ustavnim sudom.[18][19]
Sporazum je naložio širokom spektru međunarodnih organizacija da prate, nadgledaju i implementiraju komponente sporazuma. IFOR (Snage za implementaciju) pod vodstvom NATO-a bio je odgovoran za implementaciju vojnih aspekata sporazuma i raspoređen je 20. decembra 1995, preuzimajući snage UNPROFOR-a. Ured visokog predstavnika je bio zadužen za civilnu provedbu. Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju bila je zadužena za organizaciju prvih poslijeratnih općih izbora 1996.[20]
Hrvatska stranka prava 1861 i Bosanskohercegovačka stranka prava 1861 su 13. oktobra 1997. zatražile od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine da poništi nekoliko odluka i potvrdi jednu odluku Vrhovnog suda Republike Bosne i Hercegovine i, što je još važnije, za ocjenu ustavnosti Dejtonskog sporazuma od kada je navodi se da je sporazum prekršio Ustav Bosne i Hercegovine na način da je narušio integritet države i mogao uzrokovati raspad Bosne i Hercegovine. Sud je došao do zaključka da nije nadležan za rješavanje spora u vezi sa navedenim odlukama, budući da podnosioci predstavke nisu bili subjekti koji su navedeni u članu VI/3 (a) Ustava o onima koji mogu upućivati sporove Sudu. Sud je odbio i drugi zahtjev:
U vezi sa zahtjevom za ocjenjivanje ustavnosti Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini Ustavni sud ističe daje Ustav Bosne i Hercegovine donesen kao Aneks IV Općem okvirnom sporazumu za mir u Bosni i Hercegovini. Iz tog proizlazi da ne može postojati sukob i mogućnost spora između tog Sporazuma i Ustava Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud, također, nije nadležan da ocjenjuje ustavnost Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini u odnosu na Ustav Republike Bosne i Hercegovine jer je ovaj Sud ustanovljen prema Ustavu Bosne i Hercegovine sa isključivim zadatkom da podržava ovaj ustav.[21]
Bio je to jedan od ranih predmeta u kojima se Sud morao pozabaviti pitanjem pravne prirode Ustava. Primjedbom na način obiter dictum u vezi s Aneksom IV (Ustav) i ostatkom mirovnog sporazuma, Sud je zapravo „ustanovio osnov za pravno jedinstvo “[22] cjelokupnog mirovnog sporazuma, što je dalje impliciralo da su svi aneksi u hijerarhijskoj jednakosti. U kasnijim odlukama Sud je to potvrdio korištenjem drugih aneksa mirovnog sporazuma kao direktne osnove za analizu, ne samo u kontekstu sistematskog tumačenja Aneksa IV. Međutim, budući da je Sud odbio izneseni zahtjev apelanta, nije ulazio u detalje u vezi sa spornim pitanjima zakonitosti procesa u kojem je novi Ustav (Aneks IV) stupio na snagu i zamijenio dosadašnji Ustav Republike Bosne i Hercegovine. Sud je koristio isto obrazloženje da odbaci sličan zahtjev u kasnijem predmetu.[23]
Prije sporazuma, Srbi živjeli su na oko 46% Bosne i Hercegovine (23.687 km2), Bošnjaci 28% (14.505 km2) i Hrvati 25% (12.937 km2).
Srbi su imali velike dijelove planinskih teritorija (4% od Hrvata u BiH i nešto manje od Bošnjaka), ali su predali Sarajevo i neke vitalne položaje u istočnoj Bosni. Njihov procenat je porastao na 49% (48% bez Brčko distrikta, 24.526 km2).
Bošnjaci su dobili veći dio Sarajeva i neke važne položaje u Podrinju, dok su izgubili samo nekoliko lokacija na planini Ozren i u zapadnoj Bosni. Njihov je postotak porastao na 30%, a uveliko su poboljšali kvalitet zemljišta. Veliki dijelovi predratne zemlje nastanjenih Bošnjacima i bosanskohercegovačkim Hrvatima ostali su pod kontrolom Srba.[24]
Hrvati su većinu (4% teritorija BiH) vratili Srbima (9% današnje RS), a nakon toga su se povukli iz Unsko-sanskog kantona i Donjeg Vakufa (u Srednjoj Bosni). Malo proširenje Posavine (Odžak i dijelovi Domaljevca) nije promijenilo činjenicu da su nakon Dejtona Hrvati imali samo 21% Bosne i Hercegovine (10.640 km2), u poređenju sa više od 25% prije Dejtona. Jedna od najvažnijih teritorija Hrvata (Posavina sa Bosanskim Brodom, Bosanskim Šamcem i Derventom) izostavljena je van kontrole Hrvata.[25]
Neposredna svrha sporazuma je bila zamrzavanje vojne konfrontacije i sprečavanje njenog nastavka. Stoga je definirana kao "nužna konstrukcija".[27]
Dejtonski sporazum je imao za cilj da omogući Bosni i Hercegovini da prijeđe iz rane postkonfliktne faze kroz rekonstrukciju i konsolidaciju, usvajajući konsocijacijski pristup podjele vlasti.[28][29] Naučnici kao što je kanadski profesor Charles-Philippe David nazivaju Dejton "najimpresivnijim primjerom rješavanja sukoba".[30][31] Američki naučnik Howard M. Hensel navodi da "Dejton predstavlja primjer pregovora o rješavanju sukoba koji su bili uspješni. [32] Međutim, Patrice C. McMahon i Jon Western pišu da "koliko god Dejton bio uspješan u okončanju nasilja, on je također sijao sjeme nestabilnosti stvaranjem decentraliziranog političkog sistema koji je potkopavao autoritet države."[33]
Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch ustvrdio je 2006. da je Dejtonski okvir omogućio međunarodnoj zajednici da prijeđe "od izgradnje države preko institucija i izgradnje kapaciteta do izgradnje identiteta", stavljajući Bosnu i Hercegovinu "na put prema Briselu".[34]
Dejtonski sporazum je bio predmet kritika od svog početka:
Prema rezultatima istraživanja iz studije iz 2020, "u svakoj od tri glavne etničke grupe u BiH više ljudi bi glasalo za Dejton nego protiv."[40]
Dejtonski sporazum danas je po mnogima prevaziđen i kritiziraju ga uglavnom sve tri strane, mada se službena politika iz Banja Luke protivi njegovoj promjeni, videći u njima rušenje Republike Srpske, koja je kao pojam sporazumom i formalno potvrđena. U svakodnevnom praktičnom životu savremene Bosne 21. vijeka vidljivo je da Dejtonski sporazum spriječava svaki imalo smjeliji i življi napredak zemlje u pravcu reintegracije i rekonstrukcije građanskog društva, kakvo je Bosna i Hercegovina znala do 1992, a Dejton se djelimično pokazuje i kao smetnja na putu Bosne i Hercegovine ka euroatlantskim integracijama, koji predviđa efikasniji, jednostavniji i transparentniji upravni aparat, kojeg Bosna i Hercegovina, sastavljena od dva entiteta i jednog distrikta, odnosno deset kantona na daljnjem nivou vlasti, nikako nema. Nekoliko internacionalnih konferencija zadnjih godina pokazalo je neodrživost promjene Dejtona, koja se kao težak, mučan, ali i efikasan proces već dešava na djelu u zemlji, čime će Bosna i Hercegovina jednog dana preći iz tzv. Dejtonske u tzv. Briselsku fazu, fazu aktivnih euroatlantskih integracija.
Presjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić je 13. februara 2008. izjavio da je originalni Dejtonski sporazum izgubljen iz arhive Predsjedništva. Visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Miroslav Lajčák izjavio je: "Ne znam da li je vijest tužna ili smiješna".[41] Dana 16. novembra 2009. Ministarstvo vanjskih poslova Francuske dostavilo je francuskoj ambasadi u Sarajevu ovjerenu kopiju sporazuma. Kopija je kasnije proslijeđena Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.[42] Ukradeni original pronađen je 2017. u privatnom domu na Palama, što je rezultiralo hapšenjem osobe koja je pokušavala da ga proda.[43]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
