From Wikipedia, the free encyclopedia
AH-64 Apache je borbeni helikopter kojeg je razvila američka aeroindustrija Hughes, koja je sada dio firme Boeing. AH-64 Apache,nastao je iz službenog zahtjeva Američke vojske (United States Army) za novim borbenim helikopterom koji je bio objavljen 1972. Prvi prototip poletio je 1975., dok su prvi primjerci sišli sa proizvodne linije 1983.
Apache je konstruisan za prijavu na tender američke vojske za razvoj naprednog jurišnog helikoptera (AAH) koji je trajao od 1973. do 1976. godine. Potreba za takvim jurišnim helikopterom datira početkom 1970-tih godina kao odgovor na nedostatke i potrebne osobine helikoptera uočene u vijetnamskom ratu. Osnovni elementi uočeni u vijetnamskom ratu bili su da helikopter treba imati veće manevarske sposobnosti da bi mogao letjeti prateći konfiguraciju terena zbog izbjegavanja protivzračnog naoružanja, što je rezultiralo visokim stepenom aktivne i pasivne zaštite istog. Trebao je biti što više nezavisan za djelovanje bez drugih jedinica, napadati u kraćem vremenu i sa manjim zadržavanjem iznad neprijateljskog terena te se neprimijetano udaljiti.
U uži izbor helikoptera koji su ispunjavali AAH zahtjeve ušli su Bellov Model 409 pod oznakom YAH-63A, te Hughesov Model 77 koji je označen s YAH-64A. Model YAH-63 se zasnivao na uspješnom konceptu AH-1 Cobra zadržavši koncepciju dvokrakog rotora, sličnu repnu kupu i veći dio sistema. Pilot je smješten u prednju kabinu, dok je operater oružanih sistema (OOS) smješten u zadnju tandem postavljenu kabinu. Hughesov YAH-64 zadržao je koncepciju smještaja posade kao kod Cobre, pilot u zadnjoj a OOS u prednjoj kabini, pri čemu je prostor obje kabine znatno povećan. Za pogon YAH-63 i YAH-64 odabrana su dva turbovratilna motora General Electric T700-GE-700 koji su na Bellovom modelu bili smješteni u aerodinamički oblikovanim kućištima na gornjoj strani trupa. Na smještaj motora u međusobno udaljenim gondolama na YAH-64, nije se u početku gledalo sa odobravanjem zbog narušavanja aerodinamičkih linija. Međutim, motori su međusobno udaljeni zbog prijetnje protivzračnih toplotno navođenih projektila, i u slučaju pogotka jednog motora, drugi motor je dovoljno udaljen da bez oštećenja vrati helikopter u bazu. Na prvim uzorcima YAH-64 nisu bili ugrađeni optički senzori u nosu helikoptera zbog čega je nos helikoptera imao aerdinamički zaobljeno kućište. Horizontalni repni stabilizator bio je "T" oblika, a razlika u odnosu na serijske primjerke bila je kraća osovina glavnog rotora a nije bilo ni karakterističnog jarbola iznad glavčine rotora sa pitostatičkim senzorima.
Prvi prototipovi oba učesnika u maju 1976. godine predati su na procjenu američkoj vojsci u Edwards bazu. Na osnovu ispitivanja američka vojska proglasila je 10. decembra 1976. godine Hughesov YAH-64A pobjednikom AAH tendera. Nakon toga kompanija Hughes pristupa poboljšanjima sistema glavnog rotora, kao i lopatica istog zbog vibracija pri velikim brzinama. Poboljšanje je ostvareno postavljanjem lopatica sa zakošenim vrhovima unatrag, što je osim smanjenja vibracija dovelo i do smanjenja buke rotora te povećanja maksimalne letne brzine. Uočene su i nezadovoljavajuće letne karakteristike helikoptera pri letu na maloj visini i s malom brzinom jer je imao tendeciju podizanja nosa. Problema je riješen modifikacijom repnog horizontalnog stabilizatora, odnosno napuštanjem koncepta fiksnog "T" stabilizatora smještenog na vrhu vertikalnog stabilizatora i ugradnjom pomičnog stabilizatora u korijen vertikalnog stabilizatora. Da se osigura bolja stabilnost i upravljanje helikopterom po pravcu tokom leta na malim brzinama, povećan je i prečnik repnog rotora za čak 25,4 cm.
Osam godina nakon svog prvog leta, 30. septembra 1983. godine, prvi primjerak AH-64A pod službenim nazivom Apache, zbog tradicije imenovanja helikoptera po Američkim indijanskim plemenima, predan je US vojsci. Prva narudžba je bila 48 primjeraka ali je brzo uvećana na 536 komada. 1984. godine kompanija Hughes odlučuje prodati svih 100% svojih dionica kompaniji McDonnell Douglas za 470 miliona $, nakon čega istu kupuje Boeing.
Bez obzira koliko su navedene kompanije željele prikazati drugačije, AH-64A pokazao se kao prilično "osjetljiv" helikopter. U meteorološkim i geografskim uslovima letenja koji su odstupali od onih srednjoevropskih za koje je helikopter i bio konstruiran, AH-64A imao je prilično nizak stepen operativnog djelovanja.
McDonnell Douglas počeo razvijati unaprijeđenog Apachea označenog kao Apache Plus, da bi kasnije preimenovan u AH-64B. Osnovne modifikacije očitovale su se preko poboljšane pilotske kabine, novog sistema upravljanja naoružanjem, opremanja raketom vazduh-vazduh Stinger, preinačenog topa i ugradnje videokamere u vertikalni stabilizator. Bila je planirana modifikacija 254 Apachea na B verziju uz dodatno opremanje novim komunikacijskim sistemima, novim lopaticama rotora, GPS-om kao i unaprijeđenim navigacijskim sistemom, te sistemom za upravljanje vatrom.
Verzija AH-64C po poboljšanjima je bila gotovo ista kao trenutna AH-64D verzija, osim što nije imala Longbow radar te novi motor T700-GE-701C. Verzija C je otkazana 1993. godine jer je u planu bilo ulaganje u noviju verziju koja će biti opremljena revolucionarnim novim radarskim sistemom kao i poboljšanim integralnim sistemom Apachea.
AH-64D je verzija bazirana na projektu AH-64 s tom razlikom što nema ugrađeni radar i još neke manje modifikacije u odnosu na verziju AH-64D Longbow. Do 2009. planiraju se modernizirati sve preostale A verzije u AH-64D/ Longbow, pri čemu će 2/3 helikoptera biti u D, a 1/3 u Longbow verziji.[1]
Kako bi Apache mogao brzo ući i izaći sa neprijateljske teritorije i to pod udarom vatre sa zemlje ubrzava od 0 do 100 km/h za samo 4,6 sekundi što je brže od Porsche Boxtera, a težak je 8 tona. Na AH-64A ugrađivali su se turboosovinski motori GE T700-GE-701 snage 1696 ks, dok se na AH-64D postavljaju dva motora T700-GE-701C svaki snage 1890 ks, otprilike koliko i dizel lokomotiva. Radi se o turboosovinskom motoru a isti se koristi u tenkovima, vozovima i brodovima. Pored povećanja snage motora na AH-64D, unaprijeđene su i performanse motora u uslovima povećane vanjske temperature i djelovanjima u područjima veće nadmorske visine. Velika snaga motora i dopuštena visoka opterećenja omogućuju Apacheu nagla ubrzanja i promjene smjera neophodne za izbjegavanje neprijateljskog djelovanja ili izlaska iz zaklona, a po brzini promjena po nagibu od gotovo 100°/sekundi bliži je po okretljivosti borbenom avionu nego helikopteru. Ovdje je bitno napomenuti da AH-64D Longbow u odnosu na verziju bez radara ima narušene letne performanse, naročito što se tiče brzine penjanja, ubrzanja te maksimalne visine lebdenja. Razlog leži u povećanju ukupne težine helikoptera zbog ugradnje MMW radarskog sistema i prateće avionike za skoro 450 kg, ali uz i te kako povećanu ubojitost samog sistema.
Osnovni motor T700-GE-701C proizvodi General Electric (GE) ali Boeing-ovi zaposleni ugrađuju dijelove poput dovoda goriva i vanjskih žica. Sam motor teži 200 kg i fiksira se zavrtnjevima za trup na samo tri mjesta kako bi ga mehaničari na terenu mogli zamijeniti za samo 30-40 minuta. Apache AH-64D ima dva motora koji mu omogućavaju maksimalnu brzinu od 320 km/h. U taktičkim uslovima borbe, AH-64D se tokom ispitivanja zahvaljujući svojoj pokretljivosti i optičkim senzorima pokazao sposobnim letjeti na vrlo malim visinama brzinom 222 km/h, prilikom praćenja konture terena 150 km/h, a na ekstremno malim visinama od 1 do 2 m, između prepreka, brzinom 93 km/h.
Motori su razmaknuti više od dva metra i nalaze se sa obje strane trupa. Motori osim svoje velike međusobne udaljenosti i dokazane pouzdanosti pridonose otpornosti helikoptera svojim sistemom podmazivanja, jer i u slučaju da iscuri ukupna količina ulja, motori mogu bez podmazivanja raditi još 30 minuta. U slučaju požara na motoru, automatski se zatvara dotok vazduha i požar se sam gasi. Također jedan motor može biti podrška u slučaju da je drugi motor oštećen. Helikopter može preživiti direktan pogodak i gubitak jednog motora, letiti još 30-40 minuta i za to vrijeme vratiti se u bazu.
Apachei AH-64D vojske SAD-a imaju tri glavna borbena sistema. Osnovni borbeni sistem helikoptera Apache čine protivoklopni navođeni projektili AGM-114 Hellfire, koji se smještaju na četiri potkrilna nosača s maksimalnom nosivošću 16 projektila. Prema stručnim podacima raketom Hellfire sa udaljenosti od 8 km i brzinom od 1429 km/h moguće je probijanje oklopa debljine do 700mm kako noću, tako i u složenim vremenskim uslovima. Ista je stvorila od ovog helikoptera najpoznatijeg ubicu tenkova.
Za uništenje žive sile, lako oklopljenih vozila i utvrđenih mjesta koriste se nevođene rakete Hydra 70 (70 mm) kojih Apache ukupno može ponijeti do 76 komada - 19 raketa po kontejneru. Topničko naoružanje helikoptera čini ubojiti jednocijevni 30 mm M230E1 top smješten ispod nosa helikoptera s 1200 projektila i brzinom opaljenja od 600-650 komada u minuti. U većini slučajeva se koristi za bliže mete, a osnovno usmjeravanje na iste obavlja se IHADSS-om (Integrated Helmet and Display Sight System) - displejem na pilotskoj kacigi.
Prethodno navedeno naoružanje i rakete predstavljaju osnovno naoružanje helikoptera koje je naknadno nadopunjeno i vođenim projektilom AGM-65 Maverick koji je isprobavan 1990. godine. Pošto je na početku Apache zamišljen kao suparnik ruskom Mi-24, razvijana je i njegova mogućnost borbenog djelovanja vazduh-vazduh. Pouzdana i isprobana raketa AIM-9 Sidewinder u svojoj "L" verziji testirana je 1988. godine. Prilikom ispaljivanja, Sidewinder se odbacuje s nosača prije uključenja raketnog motora zbog čega je neprikladna za djelovanje na maloj visini letenja. Unatoč tim ograničenjima, AIM-9L zadržana je kao potencijalno naoružanje Apachea. Protivzračna raketa koja se također može koristiti a ispunjava zahtjeve američke vojske jest FIM-92 Stinger uz smještaj 4 projektila na vrhovima krila. Važnije karakteristike Stingera su četverostruko manja težina bojeve glave u odnosu na Sidewinder i ispaljivanje iz kontejnera za rakete.[2]
Prvi zadatak kada se šasija dopremi u Boeingovu fabriku u Arizoni je montiranje oklopne zaštite (kože). Postavljanje visoko-tehnološkog oklopa, koji je najvažniji za nisko leteće jurišne helikoptere, vrši se jednostavnim zakovicama. Zakovice spajaju dijelove zaštite od laganog aluminija što ga čini bržim i lakšim za upravljanje. Najveća oklopna zaštita stavlja se oko dva glavna rezervoara sa gorivom kapaciteta 1400 litara goriva jer jedan precizan pogodak u rezervoar može izazvati uništenje Apachea. Zbog toga se unutrašnjost trupa oblaže s tri sloja zaštite protiv metaka i drugih projektila. Prvi sloj je tzv. balistička pjena koja se sastoji od stakla između dva sloja specijalnog stiropora. Sljedeći sloj odbrane je posebna vrsta smole koja se nanosi preko balističke pjene. Smola popunjava sve moguće zračne džepove koji bi mogli razbuktati požar u slučaju pogotka u rezervoar. Zatim se na smolu dodaje jedan sloj vještačkog vlakna pet puta jačeg od čelika tzv. kevlar, materijal od kojeg se prave pancirni prsluci. Navedeni trostruki zaštitni sloj oblaže pored rezervoara i čitav trbuh Apachea. Takav oklop je tako čvrst da ga piloti koriste kao štit i često postavljaju trbuh Apachea da primi metke ispaljene sa zemlje.[3]
Sljedeći nivo zaštite je sam materijal od kojeg su izrađeni rezervoari za gorivo jer sprječava da se isti zapale u slučaju požara. Guma za izradu rezervoara ima u svom sastavu i samozatvarajući agens. Agens u slučaju pogotka i probijanja rezervoara automatski zatvara otvor prouzrokovan metkom.
Pilotske kabine predstavljaju posebnu priču jer se pored navedene zaštite dodatno osiguravaju sjedištima od kevlara i pretvaraju u oklopnu čahuru. Sjedišta su tako integrisana u kabinu da pružaju, zajedno sa stajnim trapom, zaštitu posade pri udarima od 37g tj. udaru pri vertikalnoj brzini od 12,8 m/s. Navedena zaštita se postiže i uz pomoć neprobojnog stakla na pilotskim kabinama debljine 4,5 cm koje može izdržati pogodak zrna od 23 mm. Također se postavlja i neprobojna pregrada između pilota i kopilota da osigura da požar ili eksplozije granate u jednoj kabini ne onesposobi i drugog člana posade, a pored toga strukturalno ojačava kabinu za slučaj prevrtanja helikoptera. Tako su pilot i kopilot zaštićeni iz gotovo svih pravaca osim ugla od 45 stepeni ispred i iznad njih. U slučaju da Apache ipak bude oštećen i piloti moraju hitno izaći iz helikoptera tada na raspolaganju imaju ručicu za aktiviranje manjih pakovanja eksploziva koji odvajaju prozor i prave otvor za brzi izlazak pilota.[1]
Početkom 80-ih godina, zapadni svijet bio je zgranut superiornošću sovjetskih oklopnih snaga na europskoj sceni, a dodatnu zabrinutost pojačale su u septembru 1981. prve fotografije sovjetskog helikoptera Mi-24 prilikom borbenog djelovanja u Afganistanu kao i njegove prve operativno-tehničke karakteristike. Sve to uzrokovalo je požurivanje uvođenja AH-64 u operativne jedinice, jer je u to vrijeme Apache nailazio na sve više neprijatelja u vrhu zbog svoje vrtoglave cijene. Američka vojska je u početku naime planirala izdvojiti 1.6 mil.$ po helikopteru, a pojedini AH-64 je 1982. s troškovima razvoja iznosio čak 14 mil.$. Napeto i inferiorno stanje zapadnih sila u Europi spasilo je AH-64 od eventualnog ukidanja, jer vremena za razvoj novog helikoptera nije bilo. Osam godina nakon svog prvog leta, tj. 30. septembra 1983. prvi primjerak AH-64 i službeno nazvanog Apache (tradicija imenovanja helikoptera po Američkim indijanskim plemenima) predan je američkoj vojsci koja je za prvu narudžbu postavila brojku od 48 primjeraka koja je ubrzo narasla na 536. I američki marinci su od samog početka izrazili želju za nabavom AH-64, ali zbog ograničenih financijskih sredstava, on nikada nije ušao u nijihovo naoružanje. Već 1984. firma Hughes odlučuje prodati svih 100% svojih dionica firmi McDonnell Douglas za pristojnu svotu od 470 mil.$, čime se nadalje AH-64 deklarira kao proizvod te firme (danas kao Boeing pod koji je došao McDonnell Douglas). Tempo uvođenja Apache u operativne jedinice bio je vrlo brz (s manjim zastojima zbog povremenih prizemljenja cjelokupne flote radi otkrivenih tehničkih pogrešaka), tako da su američke jedinice samo u Njemačkoj 1990. imale 160 AH-64, a ukupno je do 1993. isporučeno 800 Apachea. Zadnji od 821 Apachea isporučen je američkoj vojsci 30. aprila 1996. a cijelokupna proizvodnja stala je 1997. na 1040 primjeraka.
.jpg)
Priliku za dokazivanje svojih borbenih mogućnosti, AH-64A dobio je u decembru 1989. tokom američke invazije Paname u akciji "Just Cause", što je ujedno bilo prvo borbeno djelovanje američkog zrakoplovstva s NVG-om i prvo borbeno ispaljivanje rakete Hellfire. Iako je bilo podosta mehaničkih kvarova, Apache se dokazao kao vrlo kvalitetan borbeni stroj. Primjer tome je jedan od napada na sjedište generala Noriege kada je Apache "ubacio" dva projektila Hellfire u dva odabrana prozora s udaljenosti od 4 km. Tokom tog sukoba, AH-64A nakupili su 247 borbenih sati te ostvarili 81 % borbenu operativnost. Nekoliko je helikoptera pogođeno lakim pješadijskim naoružanjem, uključujući i helikopter koji je imao 23 pogodka i sigurno se vratio u matičnu bazu.
Ipak u iračkom sukobu Apache je napokon dobio potvrdu pravog borbenog stroja. Upravo je Apache prvi saveznički ratni stroj koji je ispalio projektile na iračke snage. Osam helikoptera AH-64 pratilo je dva vodeća helikoptera MH-53 PaweLow III u operaciji "Normandija". Zadatak im je bio istodobni napad na dva radarska mjesta u zapadnom Iraku. Oba radarska mjesta uništena su u napadu po četiri AH-64A s raketama Hellfire u vremenu od svega 4,5 minuta. Ovom akcijom, otvoren je koridor širine 32 km kroz koji su nakon svega nekoliko minuta proletjeli prvi avioni F-15 i EF-111 na svega 120 m kako bi uništili fiksne položaje raketa Scud. Ukupna bilanca već poznatih akcija Apachea bila je: više od 800 uništenih tenkova i drugih oklopnih vozila, 500 različitih vozila, 60 bunkera i radarskih položaja, 14 helikoptera, 10 aviona (na zemlji) te nebrojeno topničkog i protuzračnog naoružanja. Ukupno je ispaljeno 2876 Hellfire raketa, a jedan Apache je oboren pješačkom protuzračnom raketom.
Borbene akcije u operaciji Pustinjska oluja, samo su dokazale da je Apache vrlo ubojiti stroj koji će pridonijeti važnosti borbenog helikoptera u svako ozbiljnije zrakoplovstvo svijeta. Iako su iza sebe ostavili iznimno veliki broj uništenih iračkih snaga i opravdali visoka ulaganja u svoj cjelokupni razvojni projekt, helikopteri AH-64A iznijeli su na vidjelo i svoje negativne strane. Najviše nedostataka očitovalo se zbog neprilagođenosti djelovanja u pustinjskim uvjetima (iz pojedinih helikoptera tokom čišćenja cijelog trupa izvučeno je i do 45 kg pijeska), pri čemu je dolazilo do znatnih oštećenja lopatica turbine motora kao i oštećenja gorivnih pumpi zbog usisavanja zrnaca pijeska prilikom slijetanja ili polijetanja. Isto tako, s pilotskog stajališta, veliku neugodnost stvarao je pješčani oblak koji se podizao prilikom slijetanja, pri čemu su piloti vrlo često gubili kontakt sa zemljom. Ubrzo se našlo i rješenje za taj problem: pilot je slijetao malom progresivnom brzinom čime se uvijek kretao ispred oblaka prašine - ta tehnika ne bi bila izvediva kod helikoptera sa skijama. Oblak prašine isto tako može otkriti poziciju helikoptera, pri čemu je Apache bio uočljiv s udaljenosti od gotovo 10 kilometara. Rješenje tog problema leži u planiranju djelovanja iznad pogodnijeg terena ili s većih udaljenosti, što pak povlači za sobom ugradnju naprednije avionike. Isto tako, piloti su pokazali prilično nezadovoljstvo prema komunikacijskoj opremi koja je imala prilično mali domet za misije dubljeg prodora iza neprijateljskih linija. Da bi se riješio taj problem, piloti su bili prinuđeni voditi komunikaciju preko SATCOM veze ostvarive preko helikoptera UH-60 ili aviona C-12 i razgovorati posredstvom posade u AWACS zrakoplovima, što je znatno povećavalo radno naprezanje posade često u najkritičnijim situacijama.
Upravo je taj, na prvi pogled banalan razlog, bio jedan od čimbenika koji su utjecali na odluku da se AH-64A ne uključe u borbene akcije na Kosovu 1999. jer su za održavanje komunikacije sa komandnim mjestom (iznimno važno zbog brzih promjena ciljeva na ratištu) bili potrebni helikopteri UH-60, za koje se smatralo da bi bili vrlo ranjivi iznad Kosova. Takva odluka s razlogom se može smatrati čudnom jer u zračnoj superiornosti kakvu su imali saveznici u toj akciji, kao komunikacijski posrednici mogli su poslužiti i drugi zrakoplovi koji su svoju ulogu u takvim zadaćama već ranije i dokazali (ipak razlog neuključenja Apachea u borbe leži u nedovoljnoj uvježbanosti posade i bojazni od velikih kolateralnih šteta budući da su se tenkovi i oklopna vozila VSRJ skrivali unutar kuća ili u njihovoj neposrednoj blizini). Isto tako, mnogo pilota izgubilo je pouzdanje u sistem javljanja radarskog ozračivanja APR-39, sistem ometanja APR-136 kao i u učinkovitost toplinskog ometača ALQ-144. Tokom brojnih letova (bilo tokom trenažnih ili borbenih letova), sistem APR-39 javljao je radarski zahvat nepostojećih zrakoplova ili zemaljskih stanica, zbog čega se događalo da se pak stvarna prijetnja protumači kao još jedan lažan podatak tog sustava. Ipak, najnegativnija pouka dobivena iz operacije Pustinjska oluja, bila je spoznaja da Apache ima naoružanje koje može uništiti cilj na udaljenosti koja je veća od one na kojoj je moguće identificirati i zahvatiti taj isti cilj. Tokom noćnih zadaća, FLIR prikaz bio je nejasan, tako da se posada morala približiti na svega 3,2 km od cilja kako bi obavila njegovu identifikaciju, no ta udaljenost je znatno unutar envelope učinkovite PVO neprijatelja, a i na toj udaljenosti, sam helikopter svojim zvukom odaje poziciju. Isto tako, pojava fratricida bila je za vrijeme tih akcija najveća opasnost koalicijskim snagama. Primjer tome je događaj od 17. februara 1991., kada je vodeći Apache u formaciji zbog nerazumne identifikacije (uzrok su prije navedena ograničenja FLIR sistema) projektilima Hellfire uništio dva američka oklopna vozila Bradley i M113. Pokazalo se da čak i u uvjetima dobre dnevne vidljivosti, piloti nisu uvijek mogli obaviti pozitivnu identifikaciju svih vozila na udaljenostima iznad 4,8 km. Kao prvo rješenje problema, pristupilo se stvaranju velike zbirke toplinskih snimaka svih vozila koji će biti pohranjeni u računalo helikoptera, ali to je dugotrajan proces i nudi prilično oskudno rješenje. Ono što Apacheu uistinu treba je novi sustav senzora za borbeno djelovanje, a zajedno s još mnogim novim rješenjima bit će ostvareno na novoj uzdanici američke protuoklopne borbe - AH-64D Longbow Apache.
Egipat – 35 AH-64A i svi primjerci su u postupku modernizacije na AH-64D
Grčka – Grčka je kupila 12 AH-64A i time postala prva evropska zemlja koja je nabavila Apache 1995, naknadno nabavljeno još 12 AH-64D Longbow
Holandija – 12 unajmljenih AH-64A od američke vojske i 30 AH-64D od kojih je 6 primjeraka AH-64D od decembra ove godine namijenjeno za prodaju (svi helikopteri kupljeni u 100% off-set programu)
Izrael – 46 primjeraka AH-64A od kojih je 16 u programu modernizacije na AH-64D, dok je još nabavljeno 13 primjeraka AH-64D
Japan – 13 AH-64D Longbow u narudžbi
Kuvajt – 16 AH-64D Longbow
Saudijska Arabija – 12 AH-64A koji su isporučeni 1993, u postupku modernizacije na AH-64D, kao i namjera kupnje još 12 AH-64D
Sjedinjene Američke Države – 741 helikopter (stanje, januar 2010)
Singapur – 8 AH-64D
Ujedinjeno Kraljevstvo – 67 WAH-64D Longbow – prvih 8 primjeraka WAH-64D Longbow proizvedeno je u tvornici Boeing u Americi, dok je preostalih 59 po licenci proizvela firma Westland iz Yeovila. Od proizvodnje Apachea u Ujedinjenom Kraljevstvu profitira još 180 drugih kompanija te je time osiguran posao za prosječno 3000 ljudi godišnje.
UAE – 30 AH-64A, prvi primjerci pristigli 1993, te su postatli drugi korisnici AH-64| Podaci | Jedinice |
|---|---|
| Godina produkcije | 1983. |
| Firma | Hughes/Boeing |
| Raspon rotora | 14.63 m |
| Dužina | 17.73 m |
| Visina | 3.87 m |
| Površina krila | |
| Težina (prazan) | 5.165 kg |
| Mogući tovar | - |
| Težina (maksimalna pri startu) | 10.433 kg |
| Putnici | - |
| Posada | 2 |
| Brzina | 293 km/h |
| Visina leta | 6.400 m |
| Dužina leta | 1.900 km |
| Pogon | 2 turbo-osovinska motora |
| Snaga | |
| Naoružanje | AGM-114 Hellfire, AIM-92 Stinger, Hydra 70 |
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
