From Wikipedia, the free encyclopedia
Šaljiva slika je tip ilustacije, često animirane, obično u nerealističnom ili polurealističnom stilu. Specifično značenje je vremenom evoluiralo, ali moderna upotreba se obično odnosi na: sliku ili seriju slika namenjenih satiri, karikaturi ili humoru; ili filmska slika koja se oslanja na sekvencu ilustracija svoje animacije. Osoba koja stvara šaljive slike naziva se u prvom smislu termina karikaturistom,[1] a u drugom se smislu obično zove animator.
Koncept je nastao u srednjem veku, a prvo je opisivao pripremni crtež za umetničko delo, poput slike, freske, tapiserije ili vitraža. U 19. veku, počevši od časopisa Panč 1843. godine, šaljive slike su se prvo osnosile na šaljive ilustracije u časopisima i novinama. Početkom 20. veka šaljive slike su prerasle u animirane filmove koji podsećaju na štampane šaljive slike.[2]
Šaljiva slika je crtež pune veličine napravljen na čvrstom papiru kao studija ili maketa za sliku, vitraže ili tapiseriju. Takvi crteži su se tipično koristili u izradi freski za tačno povezivanje sastavnih delova kompozicije kada su slikalo na vlažnom malteru tokom više dana (giornat).[3]
Takvi crteži često imaju ubode igle duž obrisa dizajna. Crteži slikara, poput Rafaelovih crteža u Londonu, i primeri Leonardo da Vinčijevih radova, sami su visoko cenjeni. Crtane tapiserije, obično obojene, pratili su tkači na tkalačkom razboju.[2][4]
U štampanim medijima šaljiva slika je ilustracija ili serija ilustracija, obično sa humorističkog karaktera. Ova upotreba datira iz 1843. godine, kada je časopis Panć na svojim stranicama primenio termin satirični crteži,[5] posebno skice Džona Liča.[6] Prvi od njih parodirao je pripremne crteže za velike istorijske freske u tada novoj Vestminsterskoj palati.[7] Originalni naslov za ove crteže bio je Lice gospodina Panča je slovo Q, a novi naslov engl. je bio ironična referenca na samoveličajuće držanje Vestminsterskih političara.
Ser Džon Teniel — ilustrator Alisinih avantura u zemlji čuda — pridružio se Panču 1850. godine i tokom preko 50 godina je doprineo sa više dve hiljade šaljivih crteža.[10]
Šaljive slike se mogu podeliti na geg karikature, koje uključuju redakcione karikature, i stripove.[11][12]
Moderne geg šaljive slike sa jednim panelom, koje se mogu naći u časopisima, uglavnom se sastoje od jednog crteža sa natpisom koji se nalazi ispod, ili ređe, u govornom balonu.[13] Novinski sindikati su takođe distribuirali geg karikature Mela Kalmana,[14][15][16] Bila Holmana,[17][18] Gerija Larsona,[19][20] Džordža Ličtija,[21][22] Freda Nehera[23][24] i drugih. Mnogi smatraju karikaturistu Njujorkera Pitera Arnoa ocem moderne geg šaljive slike (kao što je i sam Arno činio).[25][26][27][28][29][30] Na spisku magazinskih karikaturista nalaze se Čarls Adams, Čarls Barsoti i Čon Dej. Bil Hoest, Džeri Markus i Virdžil Parč počeli su kao crtači u časopisima i prešli u sindikatne komične stripove. Ričard Tompson je ilustrovao brojne članke u Vašington Postu pre nego što je napravio svoj strip Cul de Sac. Sportska sekcija novina obično je prikazivala šaljive crteže, ponekad uključujući i sindikalne priloge kao što je Sve u Sportu Čestera „Četa“ Brauna.
Uređivačke karikature se nalaze skoro isključivo u novinskim publikacijama i veb sajtovima sa vestima. Iako koriste humor, oni su ozbiljnijeg tona, obično koriste ironiju ili satiru. Umetnost obično deluje kao vizuelna metafora da ilustruje tačku gledišta o aktuelnim društvenim ili političkim temama. Uređivačke šaljive slike često uključuju govorne balone i ponekad koriste više panela. Zapaženi uređivački karikaturisti su Herblok, Dejvid Lou, Džef Maknili, Majk Piters i Džerald Skarf.[2]
Komični stripovi, takođe poznati kao crtani stripovi u Ujedinjenom Kraljevstvu, svakodnevno se nalaze u novinama širom sveta i obično su kratke serije šaljivih ilustracija u nizu. U Sjedinjenim Državama, oni se obično ne nazivaju „crtaćima”, već pre „stripovima”. Bez obzira na to, kreatori komičnih stripova — kao i komičnih knjiga i grafičkih romana — obično se nazivaju „karikaturistima“. Iako je humor najzastupljenija tema, u ovom mediju zastupljeni su i avantura i drama. Neki istaknuti crtači humorističkih stripova su Skot Adams, Čarls Šulc, E. K. Sigar, Mort Voker i Bil Voterson.[2]
Zbog stilskih sličnosti između komičnih stripova i ranih animiranih filmova, šaljive slike se mogu odnositi na animaciju, a pojam crtani film se trenutno se koristi za animirane crtane filmove i šaljive slike.[31] Dok animacija označava bilo koji stil ilustrovanih slika viđenih uz brzu zamenu kako bi se stvorio utisak pokreta, pojam crtani film najčešće se koristi za opisivanje televizijskih emisija i kratkih filmova namenjene deci, koji obično sadrže antropomorfirane životinjama,[32] superheroje, avanture dečjih protagonista ili srodne teme.
Tokom 1980-ih godina, engleski termin je skraćen na , pri čemu se počeo odnositi na likove u animiranim produkcijama. Ovaj pojam je popularizovan 1988. godine kombinovanim akcionim/animiranim filmom Ko je smestio Zeki Rogeru, a 1990. godine sledila je animirana TV serija Tini tun aventure.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.