Zemljina atmosfera
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zemljina atmosfera je sloj gasova koji okružuju planetu Zemlju i koji zadržava Zemljina gravitacija. Sadrži oko četiri petine azota i jednu petinu kiseonika, dok su količine ostalih gasova neznatne ili u tragovima. Atmosfera štiti život na Zemlji apsorbirajući ultraljubičasto sunčevo zračenje i smanjujući temperaturne ekstreme između dana i noći. Atmosfera ne završava naglo. Ona polagano postaje rjeđa i postepeno nestaje u svemiru. Ne postoji konačna granica između atmosfere i spoljašnjeg svemira. Tri četvrtine mase atmosfere nalazi se unutar 11 od površine planete. U SAD-u se osoba koja putuje iznad visine od 80 naziva astronautom. Visina od 120 označava granicu gdje atmosferski uticaji postaju vidljivi tokom ulaska svemirske letjelice u atmosferu. Takođe se često kao granicu atmosfere i svemira uzima Karmanova linija na udaljenosti od 100 od površine.
Po zapremini, suvi vazduh sadrži 78,09% azota, 20,95% kiseonika, 0,93% argona, 0,04% ugljen dioksida, i male količine drugih gasova.[7] Vazduh takođe sadrži promenljivu količinu vodene pare, u proseku oko 1% na nivou mora, a 0,4% u celoj atmosferi. Sastav vazduha, temperatura i atmosferski pritisak variraju u zavisnosti od visine, a vazduh pogodan za upotrebu u fotosintezi zemaljskih biljaka i disanje kopnenih životinja nalazi se samo u zemaljskoj troposferi i u veštačkim atmosferama.
Atmosfera ima masu od oko 5,15×1018 kg,[8] od kojih je tri četvrtine unutar oko 11 km (6,8 mi; 36.000 ft) od površine. Atmosfera postaje tanja i tanja s povećanjem nadmorske visine, bez definitivnih granica između atmosfere i svemira. Karmanova linija, na 100 km (62 mi), odnosno 1,57% Zemljinog radijusa, često se koristi kao granica između atmosfere i svemira. Atmosferski efekti postaju primetni tokom atmosferskog spuštanja svemirskih letelica na nadmorskoj visini od oko 120 km (75 mi). U atmosferi se može razlikovati nekoliko slojeva na osnovu karakteristika kao što su temperatura i sastav.
Proučavanje Zemljine atmosfere i njenih procesa naziva se atmosferska nauka (aerologija). Prvi pioniri u ovoj oblasti su bili Leon Tejseren de Bor i Ričarda Asmana.[9]