![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e4/GFP_structure.png/640px-GFP_structure.png&w=640&q=50)
Zeleni fluorescentni protein
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zeleni fluorescentni protein () je protein koji sadrži 238 aminokiselinska ostatka (26.9 ). On ispoljava svetlo zelenu fluorescenciju kad se izloži svetlu u plavom ultravioletnom opsegu.[1][2] Mada mnogi morski organizmi sadrže slične zeleno fluorescentne proteine, GFP se tradicionalno odnosi na protein koji je prvo izolovan iz meduze . GFP iz ima glavni ekscitacioni pik na talasnoj dužini od 395 nm i jedan manji na 475 nm. Njegov emisioni pik je na 509 nm, što je niže od zelene porcije vidljivog spektra.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/e/e4/GFP_structure.png/640px-GFP_structure.png)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/54/Aequorea_victoria.jpg/640px-Aequorea_victoria.jpg)
U ćelijskoj i molekularnoj biologiji, GFP gen se frekventno koristi kao reporter ekspresije.[3] Modifikovane forme se koriste kao biosenzori, i mnoge životinje su kreirane tako da izražavaju GFP kao potvrdu koncepta da on može biti izražen širom datog organizma. GFP gen se može uvesti u organizme i održati u njihovom genomu tokom razmnožavanja. Unos gena se može izvršiti injekcijom viralnog vektora, ili transformacijom ćelije. Do danas je GFP gen uveden i izražen u mnogim bakterijama, kvascima i druge gljivicama, ribama (kao što su zebrice), biljkama, muvama, kao i ćelijama sisara uključujući čoveka. Osamu Šimomura, Martin Čalfi i Rodžer Čen su nagrađeni Nobelovom nagradom za hemiju 10. oktobra 2008. za njihovo otkriće i razvoj zelenog fluorescentnog proteina.