Unitarijanstvo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Unitarijanstvo (od latinske reči - „jedinstvo”, i - „jedan”) je hrišćanski teološki pokret imenovan po svom verovanju da je Bog u hrišćanstvu jedna osoba, za razliku od Trojstva (od latinskog „tri”) koje u mnogim drugim granama hrišćanstva definiše Boga kao tri osobe u jednom biću: Oca, Sina i Svetog duha.[1] Unitarni hrišćani, stoga, veruju da je Isus bio inspirisan Bogom u svojim moralnim učenjima, i da je on spasilac,[2][3] ali da nije bio božanstvo ili inkarnacija Boga. Kao što je tipično za disidente, unitarijanstvo ne predstavlja samo jednu hrišćansku denominaciju, već se odnosi na mnoštvo postojećih i izumrlih hrišćanskih grupa, bilo istorijski povezanih jedna s drugom ili ne, koje dele zajednički teološki koncept jedinstvene prirode Boga.
Dok ga beskompromisni teološki monoteizam u srcu hrišćanskog unitarijanstva razlikuje od najvećih hrišćanskih denominacija koje podržavaju trinitarnu teologiju, hrišćansko unitarijanstvo je analogno strožim monoteističkim shvatanjima Boga u judaizmu, i bliže konceptu jedinstva Boga u islamu. Unitarijanstvo je takođe poznato po odbacivanju nekoliko drugih zapadnih hrišćanskih doktrina,[4] uključujući doktrine prvobitnog greha, predodređenosti,[5][6] i nepogrešivosti Biblije.[7] Unitarijanisti su u prethodnim vekovima prihvatali doktrinu kažnjavanja u večnom paklu, ali malo njih to čini u današnje vreme.[8]
Unitarijanstvo se može smatrati delom protestantizma, u zavisnosti od stava ili gledišta, mada oni koji se s tim ne slažu naglašavaju njegovu antitrinitarijansku prirodu. Uprkos zajedničkog porekla tokom protestantske reformacije, pojedini naučnici smatraju unitarijanstvo delom antitrinitarijanizma, dok drugi smatraju da je u jednakoj meri obuhvaćeno protestantizmom i antitrinitarijanizmom, i da nema kontradikcije između ta dva termina. Ni jedno od tri gledišta nije univerzalno prihvaćeno. Unitarijanski pokret je vezan za radikalnije kritike reformacije. Prvi put organizovane u Istočnoj Evropi tokom reformacije, unitarijanske zajednice su se razvile u Britaniji, Južnoj Africi, Indiji, Kanadi, Sjedinjenim Državama, Jamajci, Nigeriji i Japanu. Unitarijanstvo je započeto gotovo istovremeno u Poljsko-Litvanskoј državnoj zajednici i u Erdelju sredinom 16. veka. Među pristalicama bio je značajan broj Italijana koji su se sklonili u Poljskoj.[9][10] U 17. veku, znatna represija u Poljskoj navela je mnoge unitarijaniste da odbegnu ili da budu pobugljeni zbog svoje vere, poput Katarzine Vajglove. Od 16. do 18. veka, unitarijanci u Britaniji često su se suočavali sa značajnim političkim progonom, uključujući Džona Bidla, Meri Vulstonkraft i Teofilusa Lindsija. U Engleskoj, prva Unitarijanska crkva osnovana je 1774. godine u Eseks ulici u Londonu, gde se i danas nalazi sedište britanskog unitarijanog stožera.[11]
U Sjedinjenim Američkim Državama, različite škole unitarijanske teologije prvo su se proširile u Novoj Engleskoj i srednjoatlantskim državama. Prvo zvanično prihvatanje unitarijanske vere od strane zajednice u Americi se odvilo u Kraljevskoj kapeli u Bostonu, odakle je Džejms Friman počeo da propoveda unitarijansku doktrinu 1784. godine. On je bio imenovan za rektora i revidirao molitvenu knjigu prema unitarijanskim doktrinama 1786. godine.[12] U Indiji su tri različite škole unitarijanske misli uticale na različite pokrete, uključujući Brahma Samaja, unitarijansku crkvu Kasi Hilsa[13] i unitarijansku hrišćansku crkvu Čenaja, u Madrasu, osnovanu 1795. godine. Unitarijanstvo stavlja naglasak na ultimatnoj ulozi razuma u tumačenju svetih spisa, pa su sloboda savesti i slobode propovedaonice ključne vrednosti u tradiciji. Reformacija je stalni proces koji treba proslavljati. Stalno učenje i nova iskustva mogu dovesti do novih spoznaja za učenja i praksu zajednice. U različitim kontekstima, unitarijanstvo nastoji da afirmiše upotrebu razuma u religiji i slobodu savesti. U Enciklopediji američkih religija J. Gordona Meltona, unitarijanska tradicija je klasifikovana kao „liberalna porodica crkava”.[14]