Siksko carstvo (takođe Sik Kalsa Raž ili Sarkar-i Kalsa) bila je država sa Indijskog potkontinenta, formirana pod vođstvom maharadže Randžita Singa, koji je osnovao sekularno carstvo sa sedištem u Pandžabu.[6] Carstvo je postojalo od 1799. godine, kada je Randžit Sing zauzeo Lahor, do 1849. godine, i bilo je zasnovano na temeljima Kalse iz zajednice autonomnih sikskih država.[7][8] Na svom vrhuncu u 19. veku, carstvo se prostiralo od Hajberskog prelaza na zapadu do zapadnog Tibeta na istoku, i od Mitankota na jugu do Kašmira na severu. Verski raznoliko, sa procenjenim stanovništvom od 3,5 miliona u 1831. godini (što ga čini 19. najmnogoljudnijom državom u to vreme),[4] to je bio poslednji veliki region Indijskog potkontinenta koji su Britanci aneksirali.

Кратке чињенице Siksko carstvo Sarkar-i Khalsa, Prestonica ...
Siksko carstvo

Sarkar-i Khalsa
1799–1849
Thumb
Zastava
Himna: Deg Teg Fateh
Thumb
Maharadža Randžit Singovo Siksko carstvo na svom vrhuncu oko 1839.
PrestonicaLahor
Zajednički jezici
Religija
sikizam
VladaMonarhija
Maharadža 
 1801–1839
Randžit Sing
 1839
Karak Sing
 1839–1840
Nau Nihal Sing
 1840–1841
Čand Kaur
 1841–1843
Šer Sing
 1843–1849
Dulip Sing
 1843–1849
Džind Kaur
(regent)
Vezir 
 1799–1818
Džamadar Kušal Sing[2]
 1818–1843
Djan Sing Dogra
 1843–1844
Hira Sing Dogra
 14 May 1845 – 21 September 1845
Džavahar Sing Aulak
 1845 – 1846
Lal Sing
 31. januar 1846 – 9. mart 1846
Gulab Sing[3]
Istorijska erarani moderni period
 Randžit Singovo zauzimanje Lahora
7. jul 1799
 kraj Drugog anglo-sikskog rata
29. mart 1849
Populacija
 1831
3.500.000[4]
ValutaNanak Šahijev sik
Prethodnik
Naslednik
Sikska konfederacija
Duransko carstvo
Maratsko carstvo
Pundžabska provincija (Britanska Indija)
Jammu and Kashmir (vazalna država)
Danas deo
Затвори

Temelji Sikskog carstva mogu se pratiti već od 1707, godine Aurangzebove smrti i početka propasti Mogulskog carstva. Pošto su Muguli znatno oslabili, sikska vojska, poznata kao Dal Kalsa, preuređenje Kalse koje je inaugurisao Guru Gobind Sing, vodila je ekspedicije protiv njih i Avganistanaca na zapadu. To je dovelo do porasta vojske koja se podelila u različite konfederacije ili polunezavisne države. Svaka od ovih komponentnih armija kontrolisala je različita područja i gradove. Međutim, u periodu od 1762. do 1799. godine, izgledalo je da su sikski zapovjednici postajali samostalni ratni zapovednici.

Formiranje carstva počelo je maharadža Randžit Singovim osvajanjem Lahora od njegovog afganistanskog vladara, Zaman Šah Durana, i posledičnim progresivnim proterivanjem Avganistanaca iz Pundžaba, s njihovim porazom u Avgan-sikskim ratovima i objedinjavanjem zasebnih sikskih područja. Randžit Sing je proglašen maharadžom Pundžaba 12. aprila 1801 (što se poklopa sa Vajsakijem), čime je stvarena jedinstvena političku državu. Sahib Sing Bedi, potomak Gurua Nanaka, sproveo je krunisanje.[9] Randžit Sing se uzdigao na vlast u vrlo kratkom periodu, od vođe jedne teritorije, da bi na kraju postao panđabski maharadža. On je počeo je da modernizuje svoju vojsku, koristeći najsavremeniju obuku, kao i oružje i artiljeriju. Nakon smrti Randžita Singa, carstvo je oslabljeno unutrašnjim podelama i lošom političkom upravom. Konačno, do 1849. godine država je raspuštena nakon poraza u Anglo-sikskim ratovima. Carstvo Sika bilo je podeljeno na četiri pokrajine: Lahor, u Pandžabu, koji je postao glavni grad Sika, Multan, takođe u Pandžabu, Pešavar i Kašmir od 1799. do 1849.

Zaleđina

Mugulska vladavina nad Pandžabom

Sikska religija nastala je oko vremena osvajanja Severne Indije od strane Babura, osnivača Mogalskog carstva. Njegov osvajački unuk, Akbar Veliki, podržavao je versku slobodu i nakon što je posetio langur Gurua Amara Dasa stekao je povoljan utisak o sikizmu. Kao rezultat njegove posete donirao je zemlju langaru i Muguli nisu imali sukoba sa sikskim guruima do njegove smrti 1605.[10] Njegov naslednik Džahangir, međutim, Sike je vidio kao političku pretnju. On je naredio Guru Arjunu Devu, koji je uhapšen zbog podrške pobunjeniku Kusrau Mirzi,[11] da promeni pasus o islamu u Adi Grantu. Kad je Guru odbio, Džahangir je naredio da bude ubijen mučenjem.[12] Mučeništvo Gurua Arjana Deva dovelo je do šestog Gurua, Gurua Hargobinda, koji je proglasio suverenitet Sika u stvaranju Akal Takta i uspostavljanju utvrđenja za odbranu Amricara.[13] Džahangir je pokušao da potvrdi vlast nad Sikima tako što je zatvorio Gurua Hargobinda u Gvalioru, ali ga je pustio nakon niza godina kada se više nije osećao ugroženim. Sikska zajednica nije imala daljih problema sa Mogulskim carstvom sve do smrti Džahangira 1627. Džahangirov sin naslednik, Šah Džahan je bio uvređen „suverenitetom” Gurua Hargobindsa i nakon niza napada na Amricar prisilio je Sike na povlačenje na brda Sivalik.[13]

Sledeći guru, Guru Har Raj, održavao je svoj status na tim brdima pobeđujući lokalne pokušaje zauzimanja sikske zemlje i igrajući neutralnu ulogu u borbi za vlast dvojice sinova Šaha Džahana, Aurangzeba i Dara Šikoha, za kontrolu nad Mugalskim carstvom. Deveti guru, Guru Teg Bahadur, preselio je siksku zajednicu u Anandpur i uveliko je putovao i propovedao u otporu Aurangzebu, koji je pokušao da postavi Ram Raja kao novog gurua. Guru Teg Bahadur pomagao je Kašmirskim Panditima u izbegavanju prelaska na islam i Aurangzeb ga je uzapsio. Kada mu je ponuđen izbor između preobraćenja u islam i smrti, on je izabrao da ostane dosledan svojim principima, te je pogubljen.[14]

Reference

Literatura

Spoljašnje veze

Wikiwand in your browser!

Seamless Wikipedia browsing. On steroids.

Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.

Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.