Polarimetrija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Polarimetrija je merenje i interpretacija polarizacije transverzalnih talasa, najčešće elektromagnetih talasa, kao što su radio ili svetlosni talasi. Tipično se polarimetrija izvodi na elektromagnetnim talasima koji su prošli kroz, i koji su reflektovani, refraktovani, ili difraktovani nekim materijalom da bi se karakterisao taj objekat.[1][2]
Polarimetar je osnovni naučni instrument koji se koristi za polarimetrijska merenja. Ovaj termin retko koristi za opisivanje polarimetrijskog procesa uz pomoć računara, kao što je slučaj kod polarimetrijskog radara sa sintetičkom aperturom.[3][4][5]
Polarimetrija tankog filma ili površina je poznata kao elipsometrija.[6][7][8]
Polarimetrija se može koristiti za merenje niza optičkih osobina materijala, kao što su linearna birefringencija, circularna birefringencija (takođe poznata kao optička rotacija, ili optička rotaciona disperzija), linearni dihroizam, cirkularni dihroizam i rasejanje.[9]
Za merenje ovih osobina dizajniran je niz polarimetara. Neki su arhaični, dok su drugi u upotrebi. Najsenzitivniji polarimetri su bazirani na interferometrima, dok su konvencionalniji polarimetri bazirani na sklopu polarizacionih filtera, talasnih ploča i drugih uređaja.
Polarimetrija može da obuhvata računarsku analizu talasa. Na primer, radari često uzimaju u obzir polarizaciju talasa u post-procesovanju da bi poboljšali karakterizaciju cilja. U tom slučaju, polarimetrija se može koristiti za procenjivanje fine teksture materijala, kao i pomoć u rešavanju orijentacije malih struktura cilja.