Ktitor
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ktitor (grč. — „sopstvenik, gospodar”, od stgrč. glagola — „steći, držati u vlasti”) je u crkvama istočnog hrišćanstva i srednjovekovnoj Vizantiji fizičko (svešteno lice ili laik), ili pravno lice (crkva, crkveni fond, selo, gradska opština) koje osniva, obnavlja, ili dobija kao nagradu za zasluge manastirsku, seosku ili gradsku crkvu, manastir, školu ili dobrotvorni zavod. Dotična crkvena ustanova tako postaje njegova privatna svojina. Odnos ktitora prema ktitoriji regulisan je ktitorskim pravom — skupom privilegija i imovinskih obaveza na koje vlasnik pristaje kada svoju imovinu poklanja crkvi. Ktitorsko pravo u srednjovekovnoj Srbiji razvijeno je prilagođavanjem vizantijskih zakonskih propisa.
Ktitorija se nije mogla osnovati bez saglasnosti crkvenih vlasti, što znači da je svaki ktitor pre osnivanja crkve ili manastira morao da traži dozvolu episkopa. S druge strane, on je morao da obezbedi sredstva za izgradnju i izdržavanje ktitorje i objavi pisano svedočanstvo o ktitorskom činu — , u srpskim izvorima hrisovulju, povelju — u kom se nalazi popis svih darova.[1]