Imovinsko pravo
From Wikipedia, the free encyclopedia
Imovinsko pravo je oblast prava koja uređuje različite oblike vlasništva nad nekretninama (zemljištem) i ličnom svojinom. Imovina se odnosi na zakonski zaštićena potraživanja na resurse, poput zemlje i lične imovine, uključujući intelektualnu svojinu.[1] Imovina se može razmeniti putem ugovornog zakona, a ako se imovina narušava, može se podneti tužba po deliktnom zakonu da bi se zaštitila.[1]
Koncept, ideja ili filozofija imovine leži u osnovi celokupnog imovinskog prava. U nekim jurisdikcijama, istorijski je sva imovina bila u vlasništvu monarha i ona se prenosila putem feudalnog zaposedanja zemlje ili drugih feudalnih sistema lojalnosti i vernosti.
Iako je Napoleonov zakonik među prvim vladinim aktima modernog doba koji je uveo pojam apsolutnog vlasništva u statut, zaštita prava lične svojine bila je prisutna u srednjovekovnom islamskom zakonu i sudskoj praksi,[2] i u više feudalnim oblicima na sudovima običajnog prava.