Intelektualna svojina
From Wikipedia, the free encyclopedia
Intelektualna svojina je predmet (tvorevina ljudskog duha i uma) zaštite intelektualnih prava.[1][2] Ona obuhvataju: autorska prava i prava srodna autorskom pravu i pravo industrijske svojine. Bitno obeležije intelektualnih prava, baš kao i ostalih apsolutnih prava, da ona deluju prema svima (erga omnes). Autorska prava štite neko autorsko delo, kao što su: knjige, brošure, muzička dela, dramska dela; kao i dela srodna autorskom pravu poput: prava interpretatora, pravo izdavača slobodnog dela, pravo proizvođača fonograma, video emisije, baze podataka.U pravo industrijske svojine spadaju: patenat (pronalazak), industrijski dizajn, žig, znaka geografskog porekla proizvoda, itd.) Postoji mnogo vrsta intelektualne svojine, a neke zemlje priznaju više vrsta od drugih.[3][4][5] Savremeni koncept intelektualne svojine razvio se u Engleskoj u 17. i 18. veku. Termin „intelektualna svojina” počeo je da se koristi u 19. veku, iako je tek krajem 20. veka intelektualna svojina postala uobičajena u većini svetskih pravnih sistema.[6]
Pristalice zakona o intelektualnoj svojini često opisuju njenu glavnu svrhu kao podsticanje stvaranja širokog spektra intelektualnih dobara.[7] Da bi se to postiglo, zakon daje ljudima i preduzećima imovinska prava na određene informacije i intelektualna dobra koja stvaraju, obično na ograničen vremenski period. Pristalice tvrde da, pošto zakoni o intelektualnoj svojini dozvoljavaju ljudima da zaštite svoje originalne ideje i spreče neovlašćeno kopiranje, kreatori izvlače veću individualnu ekonomsku korist od informacija i intelektualnih dobara koje stvaraju, i na taj način imaju više ekonomskih podsticaja da ih kreiraju na prvom mestu.[7] Zagovornici intelektualne svojine smatraju da ovi ekonomski podsticaji i zakonska zaštita stimulišu inovacije i doprinose tehnološkom napretku na izvestan način.[8]
Nematerijalna priroda intelektualne svojine predstavlja poteškoće u poređenju sa tradicionalnom svojinom kao što su zemljište ili dobra. Za razliku od tradicionalne svojine, intelektualna svojina je „nedeljiva“, pošto neograničen broj ljudi u teoriji može „konzumirati“ intelektualno dobro, a da se ono ne iscrpi.[9] Pored toga, ulaganja u intelektualna dobra pate od problema prisvajanja: vlasnici zemljišta mogu ograditi svoju zemlju čvrstom ogradom i unajmiti naoružane čuvare da je štite, dok proizvođači informacija ili literature obično mogu učiniti malo da spreče svog prvog kupca da replicira materijal i da ga proda s nižom cenom. Balansiranje prava tako da budu dovoljno jaka da podstaknu stvaranje intelektualnih dobara, ali ne toliko stroga da sprečavaju široku upotrebu dobara, primarni je fokus savremenog prava intelektualne svojine.[10]