Generativna gramatika
теорија у лингвистици / From Wikipedia, the free encyclopedia
Generativna gramatika, ili generativizam[3] je lingvistička teorija koja lingvistiku smatra proučavanjem pretpostavljene urođene gramatičke strukture.[4] To je biološka[5] ili biologistička[6] modifikacija ranijih strukturalističkih teorija lingvistike, koja proizilazi iz logičke sintakse[7] i glosematike.[8][9][lower-alpha 1] Generativna gramatika smatra gramatiku sistemom pravila koji generiše upravo one kombinacije reči koje formiraju gramatičke rečenice u datom jeziku. To je sistem eksplicitnih pravila koja se mogu više puta primenjivati za generisanje neograničenog broja rečenica koje mogu biti duge onoliko koliko neko želi da budu. Razlika u odnosu na strukturalne i funkcionalne modele je u tome što je objekat generisan u okviru glagolske fraze u generativnoj gramatici.[10][11] Smatra se da je ova pretpostavljena kognitivna struktura deo univerzalne gramatike, sintaksičke strukture koja je uzrokovana genetskom mutacijom kod ljudi.[12]
Generativisti su stvorili brojne teorije kako bi NP VP (NP) analiza radila u opisu prirodnog jezika. To jest, subjekat i glagolska fraza se pojavljuju kao nezavisni konstituenti, a objekat smešten unutar glagolske fraze. Glavna tačka interesovanja ostaje u tome kako na odgovarajući način analizirati Wh-pokretanje i druge slučajeve u kojima se čini da subjekt odvaja glagol od objekta.[13] Iako generativisti tvrde da je to kognitivna stvarna struktura, neuronauka nije našla dokaze za to.[14][15] Drugim rečima, generativna gramatika obuhvata predložene modele lingvističke spoznaje; ali još uvek nema konkretnih naznaka da su oni sasvim tačni. Nedavno su izneti argumenti da uspeh velikih jezičkih modela podriva ključne tvrdnje o generativnoj sintaksi, jer su oni zasnovani na značajno različitim pretpostavkama, uključujući verovatnoću gradijenta i memorisane konstrukcije, i nadmašuju generativne teorije kako u sintaksičkoj strukturi tako i u integraciji sa kognicijom i neuronaukom.[16]