Urea

Ureja ili karbamid je organski spoj hemijske formule (NH₂)₂CO. Ureju je otkrio 1773. godine francuski hemičar Hilaire Rouelle, u urinu. Urea je prvi organski spoj sintetiziran iz anorganskih spojeva, što je uspjelo 1828. godine Friedrich Wöhleru:^[7]

Urea
IUPAC ime
Drugi nazivi	Karbamid, karbonil diamid, karbonildiamin, diaminometanal, diaminometanon
Identifikacija
CAS registarski broj	57-13-6 Y
PubChem[1][2]	1176
ChemSpider[3]	1143 Y
UNII	8W8T17847W Y
KEGG[4]	D00023
ChEMBL[5]	CHEMBL985 Y
RTECS registarski broj toksičnosti	YR6250000
Jmol-3D slike	Slika 1
Svojstva
Molekulska formula	CH4N2O
Molarna masa	60.06 g mol−1
Agregatno stanje	bela čvrsta materija
Gustina	1.32 g/cm3
Tačka topljenja	133–135 °C
Rastvorljivost u vodi	107,9 g/100 ml (20 °C) 167 g/100ml (40 °C) 251 g/100 ml (60 °C) 400 g/100 ml (80 °C)
Baznost (pKb)	pKBH+ = 0.18[6]
Struktura
Dipolni moment	4.56 D
Opasnost
Podaci o bezbednosti prilikom rukovanja (MSDS)	JT Baker
EU-indeks	nije na listi
Tačka paljenja	nije zapaljiva
Srodna jedinjenja
Srodna uree	Tiourea Hidroksikarbamid
Srodna jedinjenja	Karbamid peroksid Urea fosfat
Y (šta je ovo?)   (verifikuj) Ukoliko nije drugačije napomenuto, podaci se odnose na standardno stanje (25 °C, 100 kPa) materijala
Infobox references

Urea igra glavnu ulogu u metabolizmu azotnih spojeva kod životinja i ljudi i glavna je supstanca koja sadrži azot u mokraći.

Urea nastaje u procesu razgradnje proteina u jetri u ciklusu ureje. Organizam sintetizira ureju iz amonijaka, produkta razgradnje proteina.^[8][9]

Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira iz amonijaka i ugljen dioksida. Više od 90% svjetske proizvodnje se koristi u poljoprivredi kao umjetno gnojivo.

Dobivanje

Prije razvoja tehničkih metoda sinteze i njene upotrebe, koji je uslijedio u novije vrijeme, urea je bila zanimljiva prvenstveno zbog toga što je ona glavni konačni produkt metabolizma dušika u sisavaca i izlučuje se u urinu.

Ureu je 1773.g. francuska kemičarka Hilaire Rouelle izolirala iz urina, premda nije bila sve do 1799. potpuno karakterizirana niti imenovana ureom, kada je pobliže ispitana i određena su joj fizikalna svojstva. Prvi ju je vjerojatno sintezirao John Davy, brat Sir Humphrey Davya. On je 1811.g. načinio fozgen djelovanjem sunčanog svjetla na smjesu klora i ugljikova monoksida, a 1812.g. objavio da dobiveni produkt reakcijom sa suhim amonijakom daje krutu tvar, koja ne razvija ugljikov dioksid kad se na nju djeluje octenom kiselinom, pa prema tome nije amonijev karbonat. Svoj produkt Davy nije identificirao kao ureu, pa je zasluga za sintezu uree pripala Friedrich Wöhleru, koji je 1828.g. opazio da je produkt dobiven kuhanjem otopine amonijeva cijanata s vodom identičan s ureom izoliranom iz urina.

Urea je prva organska tvar (prvi sintetizirani organski spoj) dobivena sintezom od anorganskih tvari/spoja (amonijeva cijanata); tom je sintezom njemački kemičar F. Wohler 1828.g. pobio dotadašnje mišljenje i vitalističku teoriju da organski spojevi mogu nastati samo od organizama (i u živim stanicama organizama) pod utjecajem i djelovanjem „životne sile“ i time utro put razvoju organske kemije.

Urea se za komercijalnu primjenu sintetizira zagrijavanjem smjese amonijaka i ugljikovog dioksida pod tlakom. Godišnje se proizvede nekoliko 100,000,000 tona ureje.

Uporaba

Industrijski se proizvodi u velikim količinama, a rabi se ponajprije kao koncentrirano umjetno dušično gnojivo (najčešće 46% vezanog dušika), koje biljke lako asimiliraju. Više od 90% svjetske proizvodnje se koristi u poljoprivredi kao umjetno gnojivo.

Osim toga, služi kao jeftin izvor dušika u hranidbenim podlogama za industrijske mikrobne procese, za proizvodnju melamina, umjetnih smola (ureaformaldehidne smole), polimernih materijala (aminoplasti), ljepila, u manjoj mjeri lijekova i eksploziva te u kozmetici.