From Wikipedia, the free encyclopedia
Suradnja četnika sa NDH se odvijala tokom okupacije Jugoslavije u Drugom svetskom ratu. Ideologija četnika je bila Velika Srbija, njihovi odnosi sa ustašama su bili nategnuti, ali na okupu ih je držala zajednička borba protiv partizana.
Četnici su inicijalno učestvovali u ustanku u NDH 1941, zajedno sa partizanima, ali već tokom proleća 1942. glavnina četničkih odreda u delu NDH pod nemačkom okupacijom sklopila je sporazume o primirju, saradnji i snabdevanju sa vlastima NDH. Ugovori o primirju i saradnji sadržali su klauzule o priznavanju suvereniteta NDH, o zajedničkoj borbi protiv partizana, snabdevanju vojnom opremom, plaćanju oficira i boraca, zbrinjavanju ranjenika i brizi za porodice poginulih. Ovi ugovori sklopljeni su usled opasnosti koju su za obe strane predstavljali partizane, a u cilju efikasnije borbe protiv njih. Ugovori su odobreni od strane nemačkih vlasti. S obzirom da su snage NDH bile pod taktičkom komandom nemačkih štabova, ovim sporazumima četnički odredi integrisali su se u nemački okupacioni sistem.
Do kraja rata, u gotovo svim osovinskim operacijama protiv partizanskog pokreta otpora četnici i ustaše bili su na istoj strani, pod operativnom komandom okupatora. U sprovođenju sporazuma dolazilo je do zategnutosti i do incidenata, ali i primera iskrene saradnje.[1]
Nakon postizanja suradnje, Ante Pavelić je naredio da treba »obiteljima onih četnika, koji su pali u borbi protiv partizana odobriti redovite potpore, onakove kakve se daju palim domobranima i ustašama.«[2]
U izvještaju upućenom 27. lipnja 1942. najvišim dužnosnicima NDH, poput Ante Pavelića, Andrije Artukovića, Mladena Lorkovića, Eugena Kvaternika i dr, rezon za sklapanje ugovora sa četnicima, iz perspektive ustaških vlasti, najpreciznije je obrazložio »Veliki Župan i Stožernik« David Sinčić:
Jaz između četnika i partizana je neopisiv i neizgladiv. Ovaj jaz je zapravo jaz između Srba samih, koji se u međusobnoj borbi uništavaju. Mi ovu borbu trebamo podržavati i ne dozvoliti približavanje jednih drugima, već podvojenost podržavati i četnike upotrijebiti u borbu protiv komunista, kojih osim vođa — većina je pravoslavaca. Uništiti skupa s četnicima partizane — znači uništiti pomoću istih Srba — njihovu većinu. Smatram ovo politički važnim i potrebnim osobite pažnje. Izazvati podjelu, podržavati međusobno uništavanje za nas predstavlja političku korist. Ovo trebamo uzeti opravdanim razlogom u nastojanju i radu našem oko pridobivanja četnika i sarađivanja s njima. Ovom saradnjom osim toga smanjujemo broj otvorenih neprijatelja, smanjujemo broj onih, koji, dok se bore protiv nas — onemogućuju djelo našeg unutarnjeg državnog konsolidiranja, našeg jačanja, organiziranja, naše uprave, naših oružanih snaga, koje organiziranje, jačanje su prvi preduvjet našeg obstanka i naše izgradnje. [...] Ovakovo određivanje odnosa četničke organizacije prema hrvatskoj državnoj vlasti smatram privremenom, jedinim izlazom u današnjoj situaciji na nekim područjima Države, osobito ako se želi smirenje, prestanak revolucije, naše unutarnje sređivanje, organiziranje uprave i vojske, te ako je potrebno iskazati dok traje rat našu savezničku lojalnost — osobito prema Italiji — u borbi protiv partizana.[3][4]
– David Sinčić, veliki župan Velike župe Bribir-Sidraga
Četnici Ozrena su postali poznati po svojim borbama s ustašama. Ali onda se korupcija uvukla, dijelom kroz lijenost, a dijelom kroz utjecaj lokalnih popova (pravoslavni svećenici), dijelom zbog prevladavajućeg raspoloženja kompromisa u Srbiji; i prvo su prestali boriti, a zatim, nakon što ih je napustio Toša otišavši kod Koste, oni su se okrenuli na partizane. ...oni su se plašili Toše, i ograničili su svoje aktivnosti na špijuniranje za Nemce i ubijanje naših ranjenika.[5]
Svedočenje Sava Pređe
Na celoj teritoriji NDH na kojoj su živeli Srbi, došlo je do ustanka protiv ustaškog terora. Na teritoriji NDH koja je spadala u nemačku okupacionu zonu, partizanski odredi neprekidno su jačali. Ustaški masakri pokrenuli su srpske seljake na otpor. Komunistička partija mobilisala je skojevske i partijske grupe, koje su se integrisale sa ustaničkim grupama, dajući im organizaciju, obezbeđujući sadejstvo i ideologiju. Međutim, ustanički slojevi bili su skloni pasivnosti, nepokretnosti i angažovanju samo u odbranu vlastitih sela. Komunisti su zastupali vojničko organizovanje i stalnu ofanzivnost i van matičnih teritorija.
Pod uticajem ove unutrašnje tenzije, međuetničkog nepoverenja, Mihailovićeve propagande, odjeka partizansko-četničkog sukoba u Srbiji i delovanja Mihailovićevih emisara, među ustanicima je ubrzo došlo do podele između četnika i komunista. Komunisti su imali svoje principe: beskompromisnu borbu protiv svih okupatora i pomagača i zabranu nacionalnog revanšizma. Četnici su hteli smirivanje situacije, što se ubrzo pretvorilo u borbu protiv pokreta otpora.
Momčilo Đujić i Pajo Popović su prvi od četničkih vođa bili decembra 1941. godine kod župana NDH Davida Sinčića u Kninu.[7] Zajedno s njima dvojicom, kod Sinčića je početkom decembra došao i Brane Bogunović, kojeg će Sinčić ocijeniti kao najpouzdanijeg za suradnju.[8] Pregovori četnika s vlastima NDH u Kninu su nastavljeni u januaru 1942. godine, kada su velikog župana posjetili i Mane Rokvić, kapetan Veljko Ilić, Velimir Tešanović i Stevo Rađenović.[9]
Četnici su tokom prve polovine 1942. putem pučeva preuzeli od komunista rukovođenje ustaničkim odredima u centralnoj i istočnoj Bosni. U mnogim ustaničkim odredima izvedeni su pučevi, kojima bi četnički zaverenici likvidirali štab odreda, komuniste i ne-Srbe, i proglasili odred četničkim. 20. februara prepadom u Vukosavcima likvidiran je štab Majevičkog NOP odreda, i preuzeta vlast nad glavninom odreda, a slično je ponovljeno tokom marta i aprila 1942. u Četvrtom, delovima Trećeg i Šestom krajiškom odredu, kao i u Romanijskom NOP odredom. Ovi odredi sklopili su ugovore o saradnji sa vojnim vlastima NDH u narednom periodu, i tako se uključili u jedinstven nemački odbrambeni sistem.
Mi se sa vojnim organima hrv. države na terenu borbe protiv komunista nalazimo ne kažemo saveznici, ali kao neki slučajni saradnici. Iz toga može za obje strane nastati dosta dobrih posljedica.[10]
– Predlog štaba Ozrenskog četničkog odreda komandantu 4. domobranske divizije za saradnju u borbi protiv partizana (10. maja 1942.)
Snage NDH bile su malobrojne i većinom slabe borbene vrednosti, a Nemci nisu raspolagali snagama kojima bi im pomogli (tokom 1941. u NDH je bila raspoređena samo 718. posadna divizija). Jačanje ustanka dovelo je vlasti NDH u vrlo tešku situaciju, u kojoj nisu imali efektivnu kontrolu na većem delu svoje teritorije. Iz tog razloga vlasti NDH sa zadovoljsvom su dočekale rascep u ustaničkim snagama i prihvatile primirje sa četničkim odredima.
»U jučerašnjem izvještaju obavijestio sam, da je na ovom području postignuta suglasnost, sporazum i suradnja između hrvatskih državnih vlasti i predstavnika četnika s područja zapadne Bosne, Dalmacije i Južne Like. Ta suradnja utanačena je osobito sa četničkim vodama: Manom Rokvićem (Drvar, Bos. Petrovac), Branom Bogunovićem (Bos. Grahovo), Stevom Rađenovićem (Srb) i popom Momčilom Đujićem (Strmica). Za konačno utanačanje pojedinosti suradnje danas me je posjetio Mane Rokvić s punomoćima svih gore spomenutih, da završi pregovore četničke organizacije s hrvatskom državnom vlašću.«[7]
Ugovori četnika sa vlastima NDH sklapani su hronološkim redom od strane sljedećih vojvoda i zapovjednika:
Glavni stan Poglavnika, ustanova koja je vodila pregovore s četnicima, uputio je 26. lipnja 1942. okružnicu u kojoj je Pavelić precizirao postupak oko pregovora s četnicima. U okružnici se u prvom redu naglašava da »načelno treba svuda ponudu četnika za pregovore i predaju prihvatiti«. Pregovore je trebalo voditi po župama a i do tada je to činilo »povjerenstvo« sastavljeno od zapovjednika divizije, župana i ustaškog stožernika. Ustaški poglavnik je tom prilikom i formalno »dozvolio«, tj. prihvatio postojeću praksu, da komandanti četničkih odreda vrše vlast na područjima na kojima se nalaze njihove jedinice, »no pod kontrolom vlasti NDH«, i da »četničke postrojbe moraju surađivati sa hrvatskim oružanim snagama na suzbijanju i uništavanju partizana«. Četnici su mogli »zadržati oružje pod kontrolom hrvatskih vojnih vlasti«.[4][28]
Veliki župan David Sinčić u dopisu od 27. VI 1942. ističe važnost sporazuma sa četnicima, kao i poštivanja dogovorenog:
Politika smirenja urodila je plodom. Kod ove župe bili su nazad nekoliko dana primljeni vođe četnika ovih krajeva, te je postignut između hrvatskih vlasti, građanskih i vojnih s jedne strane, te s druge strane četnika podpuni sporazum za suradnju. Četnici više ne napadaju niti će napadati hrvatska sela i hrvatsko pučanstvo, već jedino će se boriti protiv zajedničkog neprijatelja, tj. proti komunista. (...) Ovaj sporazum je od ogromne koristi i važnosti za cielu Državu — pa svi Hrvati su dužni, da se ovoj suradnji odazovu.[4]
Svojevrsnu rekapitulaciju sporazuma s bosanskim četnicima, predstavlja izvještaj koji je Poglavnikov Glavni stan poslao 30. juna 1942. godine Ministarstvu udružbe (tj. Ministarstvu socijalne politike — nap.) s potpisom »vojskovođe« (maršala) Slavka Kvaternika, u kojem se sumiraju odredbe ovih ugovora i to u dvadeset točaka koje u općim crtama odgovaraju sadržaju potpisanog. Kopije izvještaja trebalo je poslati odborima za socijalnu skrb pri općinskim sudovima koji su odlučivali o novčanoj pomoći porodicama onih domobranskih vojnika koji su na nju imali pravo, odnosno o plaćanju onih četničkih obitelji kojima je to pripadalo prema ovim ugovorima.[29]
Na konferenciji održanoj 1. i 2. jula 1942. na kojoj su učestvovale vodeće ličnosti četničkog pokreta u Bosni (poput popa Sava Božića, Cvijetina Todića, Lazara Tešanovića, te komandanta Bosanskih četničkih odreda Radoslava Radića i dr), zaključeno je povodom četničkih organizacija koje još nisu sklopile sporazum sa N.D.H., da im se preporuči od strane Glavnog štaba da sklope sporazum.[30]
Njemački izvještaj iz novembra 1942. godine konstatuje da su svi četnici na području NDH praktički legalizovani:
U svim predjelima naseljenim Srbima u Hrvatskoj, četnici imaju sporazume sa hrvatskim vlastima, čime su im obezbjeđena široka prava. Obadvije strane se trenutno pridržavaju ugovora. Razoružanje četnika dolazi u obzir samo ako bi Hrvatska raskinula ove ugovore, za šta trenutno nema izgleda.[31]
– Dopis štaba Komandanta njemačkih trupa u Hrvatskoj (18. novembar 1942).
Četničke postrojbe sudjelovat će dobrovoljno u suzbijanju i uništavanju komunističko-boljševičkih bandi zajedno sa ostalom oružanom snagom Nezavisne Države Hrvatske, pod općom zapoviedi zapovjednika ove oružane snage, pri čemu će zapovjednici četničkih postrojbi zapoviedati svojim postrojbama. Četničke postrojbe mogu izvoditi samostalne potrebne akcije protiv partizana, no o ovome će na vrieme izvjestiti zapovjednika Hrvatske oružane snage.[32]
– Zapisnik o sporazumu između predstavnika Ozrenskog, Trebavskog i odreda "Kralj Petar II" i NDH od 28. maja 1942. o saradnji u borbi protiv NOP-a u istočnoj Bosni
Četnici se obavezuju na:
Hrvatske vlasti se obavezuju da će:
Budući da su nemačke vojne vlasti imale taktičku komandu u ovoj oblasti, legalizovani četnici su potpisivanjem ugovora sa vlastima NDH stupile pod taktičku komandu Wehrmachta. Pri provođenju sporazuma dolazilo je do teškoća, odugovlačenja, incidenata i sitnijih prepada i čarki. Ipak, s obzirom na stalno rastuću opasnost od NOVJ po obe strane, ugovori su redovno obnavljani.
Pavelićev ministar Mladen Lorković 26. maja 1942. godine depešom obaveštava »vrhovničtvo« velike župe Bribir i Sidraga:
»Glavni stožer domobranstva suglasan je sa vašim priedlogom da se vođama grko-istočnjaka popu Momčilu Đujiću, Mani Rokviću, Bogunoviću, Paji Popoviću i Paji Omčikusu dodieli pomoć od milijun Kn (kuna), 200 pušaka jugoslavenskog poriekla i 10 strojo-pušaka.«[34]
– Depeša ministra NDH Mladena Lorkovića nadležnima u Kninu o isporuci oružja četnicima (26. maj 1942.)
Isplata je izvršena početkom juna. O tome dr Sinčić obavještava Pavelića: "Jučer sam trima glavnim vođama četnika koji su u borbi protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću dao svakome po 100.000 kuna radi organiziranja borbe protiv partizana i pomoći njihovim suborcima."[35] Istovremeno je Sinčić »četničkim vođama izručio jednu makar skromnu količinu hrane, a naše zapovjedništvo stavilo im je na raspolaganje 20.000 metaka, 100 pušaka i 10 dobrovoljaca puškomitraljezaca s oružjem«.[36]
17. juna 1942. Veliki župan Sinčić iz Knina, tražio je od Ministarstva unutarnjih poslova NDH dodatnu pomoć u novcu, hrani i strijeljivu za četnike:
Osobito danas, kad je borba istih protiv komunista južne Like i zapadne Bosne teška i krvava, za punu suradnju, za osiguranje ovih krajeva od komunističke opasnosti, potrebno je da naše vlasti četnicima, koji s vlašću surađuju, dadu podršku u novcu, hrani i strijeljivu. Pomoć u hrani i novcu u mogućim granicama sam dao a što se tiče strijeljiva, istim ne raspolažem, premda je to pitanje najvažnije za učvršćenje suradnje i uspjeh borbe. Neophodno je potrebno, da se odmah izdadu nalozi i ovlaštenja vojničkim zapovjedničtvima u sjedištima župa, tako i ovome u Kninu, da odmah po traženju velikog župana stave na raspolaganje neophodno potrebitu količinu strijeljiva, koja je potrebna pravoslavcima za borbu protiv komunista.[37]
Četnički vođa Mihailović je ove taktičke dogovore smatrao korisnim, ali je bio veoma nezadovoljan formom pismenih ugovora, jer je to bilo politički i propagandno veoma nezgodno.[38] 1. jula 1942. godine Draža Mihailović je depešom javio da ima puno razumevanja za "rad u Bosni":
Za rad u Bosni imam puno realno razumevanje.[39]
7. jula 1942 godine Draža Mihailović ponovo javlja svom čoveku pod šifrom "505" (riječ je o Lazaru Trklji, članu četničkog Centralnog nacionalnog komiteta):
Izveštavaju nas da četnici u Bosni se bratime i slikaju zajedno sa Hrvatskim vojnicima. Izvestite šta je na stvari.[39]
Par dana kasnije, Draža Mihailović je svojim ljudima objasnio da se sporazum sa vlastima NDH mora razumeti, ali je greška što je on zvaničan i javan, pa ga treba proglasiti delom neodgovornih pojedinaca:
Sporazum izmedu četnika u Bosni, Hrvatskoj i Lici i Pavelićevih vlasti je svakako neželjena posledica partizanskih nasrtaja na četnike i JVO (Jugoslovenska vojska u otadžbini) — kao takav mora se razumeti. Ono što se u tom sporazumu ne može odobriti, to je što su dotični četnici dopustili da bude formalan, zvaničan, javan, iskorišćen za ustašku propagandu. Zato ga treba dezavuisati, a u svakom slučaju smatrati učinjenim od neodgovornih, lokalnih ljudi i grupica...[38]
16. jula 1942. Draža Mihalović u depeši majoru Žarku Todoroviću (“Valter”), pominje vezu sa poglavnikom NDH i traži "podrobnije podatke o licu koje nosi Pavelićeve poruke".[40] Sir William Deakin, britanski oficir za vezu kod NOVJ, u svojim memoarima označava Dražu Mihailovića kao glavnog odgovornog za četničku saradnju sa NDH:
Bosanski četnici su, prema zaplenjenim dokumentima, sklapali sporazume sa Pavelićevim vlastima. Mihailović obično nije održavao ličnu vezu sa svojim mesnim komandantima. Dodir je uspostavljan preko štabnih oficira koji su išli u obilaske. Krajem avgusta [1943. — prim.], u vezi sa mojim porukama, primio sam na razmatranje jedan predlog iz Kaira da se preko BBC-a poimenično žigošu oni četnički komandanti za koje postoji dokaz da sarađuju sa Pavelićem i Nemcima. Odgovorio sam: “Smatram da bi napad na četnike saradnike okupatora preko BBC-a bio odlučan korak napred, ali učiniti to izostavljajući Mihailovića predstavljalo bi manevar koji ovde niti bi bio dobro primljen niti shvaćen. Zaplenjeni dokumenti odnose se na legalizovane četnike, tj. one kojima je - za razliku od ilegalnih četnika - dopušteno da sarađuju sa Osovinom. Ali i jedni i drugi su pod vrhovnom komandom Mihailovića.”[41]
– Sir William Deakin, The Embattled Mountain
Sporazumi koji su sklopljeni i uspostavljena saradnja između četnika i NDH nisu bili rezultat međusobne bliskosti, nego trenutnih taktičkih potreba. Obe strane zadržale su međusobnu odbojnost. Nakon potpisivanja, Lazar Tešanović jula 1942. javlja Draži Mihailoviću da su borci protiv sporazuma:
Istina je da su četnici na Ozrenu i Trebavi napravili sporazum sa Hrvatima na pitanju zajedničke borbe protiv komunista. Razlog, što su se svojim teškim položajem bojali uništenja posle slabe situacije u Istočnoj Bosni. Borci su protiv sporazuma i Botić ide tamo. [...] U srezu Rogatičkom, preko 100 četnika sa Hrvatima održavaju red.[42]
– Depeša Lazara Tešanovića Draži Mihailoviću od 11. VII. 1942. god.
Sklapanje "pakta" sa vlastima NDH uzrokovalo je drastičan pad morala kod četničkih boraca, pa su znatno manje partizanske jedinice uspevale da razbiju znatno veće četničke:
Ne ulazim u suštinu neuspeha borbi Borjanskog odreda i komande bosanskih četničkih odreda protiv partizana, ali moram da napomenem da su glavne greške ne samo u strategijskim planovima za napad, odbranu i povlačenje, nego i osmomesečna učmalost pod »Paktom« koja nije dala ništa dobro nego samo učmalost, neposlušnost, nenaoružanje i samovolju pojedinaca kao komandira, komandanata, pregovarača itd. — Jasan je dokaz što je 800 partizana razbilo odred od 1800 vojnika.[43]
– Izveštaj načelniku štaba bosanskih četnika od 9. februara 1943.
U Kninu je 26. II 1943. održana skupština četničkih »vojnih delegata i civilnih predstavnika« s područja Bosanskog Grahova, Drvara i Bosanskog Petrovca. Zaključeno je da se formira Grmečko-klekovački korpus, a za komandanta je izabran Đuro Plećaš. Zaključeno je da se »odmah povedu pregovori sa hrvatskim civilnim i vojnim vlastima za što tešnju saradnju, međusobnog pomaganja i zajedničku borbu protiv partizanskih pljačkaških hordi« a izabrani su i »opunomoćenici« za vođenje pregovora.[44][45]
U Gospiću je 6. marta 1943. potpisan sporazum između pripadnika Medačkog četničkog odreda i vojnih i političkih vlasti NDH. Sastanku su, s hrvatske strane, prisustvovali ustaški pukovnik Vjekoslav Servatzy, oružnički pukovnik Dragutin Mašek te veliki župan župe Lika i Gacka Ferdo Stilinović. Na drugoj strani, bili su prisutni kapetani Jovo Dabović i Miodrag Kapetanović, komandant Medačkog odreda, kao i nekoliko civilnih predstavnika. U zapisniku sporazuma, između ostalog, navedeno je sljedeće:
Svrha sastanka je davanje odnosno dobivanje dozvole za obstojnost i daljni rad gore spomenute skupine oboružanog pravoslavnog pučanstva. Tim povodom daje se i prima na znanje sliedeće:
1.— Vođa naoružanog odreda zvanog »Medački četnički odred«, svi njegovi zapovjednici i oboružani pripadnici tog odreda u ime svoje i u ime cielokupnog pravoslavnog pučanstva, koje stanuje na području toga odreda izjavljuju, da priznaju vrhovničtvo (suverenitet) N.D.H. i Poglavnika, koji je nosioc tog vrhovničtva, za svog vladara. Priznaju također sve zakone, naredbe, odredbe i u obće zakonske propise N.D.H. i obavezuju se iste poštovati i njima se pokoravati kao i svi drugi državljani N.D.H. Nadalje izjavljuju da žele, da im se dozvoli da oružje, koje već posjeduju, mogu i nadalje zadržati u svrhu, da brane svoja sela i naselja od pljačkaških partizanskih bandi i drugih odmetnika, a izjavljuju se spremnim dobrovoljno sudjelovati sa hrvatskim i njemačkim odnosno talijanskim oružanim snagama na suzbijanju i uništavanju partizansko odmetničkih bandi i to pod vrhovnim zapovjedničtvom hrvatskih odnosno njemačkih ili talijanskih vojnih zapovjednika.[46][47]
Četničke snage nisu bile isključivo pasivne u velikoj operaciji protiv ustanka u NDH. Naprotiv, počev od ljeta 1942. godine, četnici uzimaju aktivnog učešća u okupatorsko-kvislinškim operacijama, o čemu svjedoče i primarni izvori njemačke provenijencije:
Borbena grupa “Zapadna Bosna” [...] d.) Grupe za zaprečavanje: lojalni četnici pod njemačkim vođstvom napreduju iz Bronzanog Majdana prema sjeverozapadu. Neprijatelj kod Piskavice opkoljen. Na sjeveru i zapadu nikakvi posebni događaji.[48]
– Dnevni izvještaj Paula Badera, glavnokomandujućeg generala u Srbiji za 13. juni 1942. godine
Tokom bitke na Kozari koja se vodila u junu i julu 1942, fašističke snage su brojale 11.000 oficira, podoficira i vojnika Vermahta, 20.000 ustaša i domobrana, 2000 četnika (iz odreda Rade Radića, Vukašina Marčetića i Uroša Drenovića), a Mađari su učestvovali sa 5 topovnjača rečne flotile. Četničke snage korišćene su uglavnom za zaprečavanje i lokalne napade.[49][50]
Nemačka komanda uspostavila je puno operativno jedinstvo, tako da su u zajedničkim operacijama protiv partizana rame uz rame učestvovale Nemačke snage, snage NDH i četnički odredi. Primer ovakvih zajedničkih operacija su operacije na planini Manjači septembra 1942. u kojima su učestvovale 3. bataljon 721. nemačkog pešadijskog puka, 2. čete 1. domobranskog regrutne bojne, 1. i 2. bojna Petrinjskog zdruga, vod haubica i 8 tenkova zajedno sa četnicima Manjače protiv partizanske grupacije sastavljene od 1. krajiške, 2. proleterske i delova 2. krajiške, 3. sandžačke i 4. crnogorske brigade.
U italijanskoj okupacionoj zoni, sadejstvo italijanske vojske, snaga NDH i četnika obezbeđivano je posredstvom nadređene italijanske taktičke komande, kao u operacijama Alfa i Beta oktobra 1942. Tokom nastupanja četnici su izvršili pljačku, uništavanje sela i pokolj stanovništva u oblasti Prozora. Tokom ove osovinske operacije ubijeno je 1.019 civila od strane četnika.[51][52]
Njemačka, _crowned.svg)
Italija, 
Ustaše i 
Četnici).Četničke grupe, prethodno legalizovane kod ustaških vlasti, učestvovale su u zajedničkim borbama tokom operacija Vajs I i Vajs II početkom 1943. godine. Njemci su u ofenzivne trupe uključivali samo one četničke jedinice koje su imale potpisane ugovore s NDH.[7] Između osovinskih generala je došlo do razmimoilaženja, jer je italijanski general tražio da se u operacije uključe i ostali "italijanski" četnici, poput crnogorskih, a nemački je to odbijao.
Italijanski general Mario Roatta je, poslije dogovora u Rimu i Zagrebu, 15. januara izdao naređenje o uključivanju četnika u operaciju »Weiss« u kojem naglašava:
»Ne sme (naglašavam: ne sme) se dogoditi da spomenute formacije [četnici], za vreme i posle operacije, dođu u dodir sa nemačkim i hrvatskim trupama...«[53]
2. januara 1943. general Mihailović je izdao direktivu za četničko učešće u osovinskoj operaciji Vajs, odnosno napad na Bihaćku republiku:
Naša je namera da iz obuhvatnog položaja koga imaju naše snage izvrše koncentričan napad na komuniste na označenoj prostoriji, komunisti unište i time oslobode ovu srpsku teritoriju komunističkog terora.[54][55]
– Mihailovićeva direktiva komandantima korpusa za borbu protiv NOVJ na slobodnoj teritoriji zapadne Bosne, Like i Korduna od 2. januara 1943.
3. januara 1943. godine italijanski general Mario Roatta javlja nemačkom generalu Lohru da za predstojeću osovinsku operaciju pod svojom komandom ima "19.000 četnika grupisanih u bande".[56] 18. januara 1943. vojvoda Dobroslav Jevđević obavještava Dražu Mihailovića o planu o zajedničkom nastupanju njemačkih, italijanskih, ustaško-domobranskih i četničkih formacija u predstojećoj operaciji protiv partizana:
Ujedno vas izveštavam, da mi je danas saopštila vrhovna talijanska komanda, da je dovršen veliki plan o generalnom napadu na partizane u kom će da učestvuju talijanske nemačke hrvatske trupe i naše snage u saradnji sa talijanskim. Na moje pitanje potvrdili su mi, da ima izgleda da u toj operaciji uzmu učešće i crnogorske trupe. O ovom sam vas izvestio i depešom. Na osnovu ovog sve više dolazi u pitanje da se ostvari naš plan o akciji, a mi da budemo samo jedan deo trupa u opštem planu italo-nemačkom za uništenje partizana. Da se ne može ostvariti naš plan nezavisno od njihove akcije, ja sam uvek naglašavao vojvodi Birčaninu, a to sam pominjao i u mojim izveštajima vama, tim pre, što su pravci nastupanja italo-nemačkih snaga od Banja Luke i od Like podudarni sa pravcima, koje smo mi namenili našim trupama.[57]
Četničkim operacijama je rukovodio lično Mihailović, čije se sedište do 23. marta 1943. nalazilo u Kalinoviku.[58] Otvorena saradnja četničkih vođa sa okupatorima prilikom Četvrte ofanzive imala je negativnog uticaja na moral boraca u četničkim jedinicama.[59][60]
Njemački izvještaj od 1. septembra 1943. godine konstatuje da su svi četnici u NDH zapravo pod komandom Draže Mihailovića i kao takvi sarađuju sa njemačkim i hrvatskim trupama:
Samostalni četnički odredi („Vertragschetniks“) više ne postoje, čak se i Drenović stavio pod komandu D.M.-a. Drenović, Tešanović i lokalni komandanti formalno sarađuju sa njemačkim i hrvatskim trupama. - Ukupno brojno stanje četnika u NDH i Sloveniji procijenjeno na 22.500 ljudi.[61]
– Njemački izvještaj od 1. septembra 1943. godine
Nakon kapitulacije Italije, septembra 1943, a naročito tokom 1944, oblast NDH bila je posednuta veoma jakim nemačkim snagama (snagama Druge oklopne armije). U toj fazi Nemci su se koristili četničkim jedinicama direktno, bilo za operativne, bilo za obaveštajne zadatke, i posredovanje organa i štabova NDH izgubilo je na značaju.
Jedinice 373. divizije razbijene u borbi sa partizanima u pokušaju da povrate rudnik Ljubiju. Drugi dan 202. tenkovski bataljon i jedan puk divizije, ojačan sa dva ustaško-domobranska bataljona i bataljonom četnika, prodro u Ljubiju, ali ih je neprijatelj protjerao natrag u Prijedor.[62][63]
– Nemački izveštaj od 30. oktobra 1943. godine
Za Desant na Drvar (operacija »Rösselsprung«) preduzet maja i juna 1944, komanda Druge oklopne armije je angažirala oko 16.000 njemačkih vojnika i tri hiljade Đujićevih četnika.[7] Četnci su bili dragoceni kao nemački špijunu, pa su upravo oni doneli Nemcima tačan podatak o lokaciji Titovog štaba:
Prema četničkim podacima, Tito se nalazi u drvarskoj pećini, prema drugim izvorima u Oštrelju sjeverno od Drvara.[64]
– Dnevni izvještaj obavještajnog odjeljenja 15. brdskog korpusa za 10. mart 1944.
Nemci su nakon operacije ocenili da četnici izviđačke zadatke izvršavaju besprijekorno, vođstvo im je dobro, ljudstvo naviklo na fizičke napore. Nemci zaključuju da su im četnici "neophodni su pri osiguranju komunikacija, posebno zbog pomanjkanja vlastitih trupa".[65]
Četnici i ustaše su kasnije sarađivali protiv pokreta otpora, u pojedinim slučajevima čak i bez posredstva Njemaca:
Mi ćemo biti u stanju u najskorijem vremenu da ovladamo srpskim naseljima ovoga kraja. — Potrebno je da i jedinice Hrvatske vojske zauzmu što više svojih naselja. — Ne vidimo razloga zašto bi se Hrvatske jedinice dozvolile blokirati, kada im se pruža mogućnost, da se naslonom na naše jake četničke jedinice stave u pokret i počnu partizanima da nanose udar za udarom.[66]
– Pismo komandanta 4. četničke brigade o saradnji ustaša, domobrana i četnika u borbi protiv partizana na području Gospića (11. septembra 1943.)
U pismu koje su 30. maja 1944. lokalni četnici uputili njemačkoj komandi u Drnišu, tvrdi se da su partizani kontrolisali Medak od aprila do decembra 1943, a da je nakon dolaska 114. lovačke divizije Wehrmachta, u mjestu iznova uspostavljen „ustaško-domobransko-četnički garnizon”. Medački četnici pišu: „Sve se odvijalo u duhu sporazuma i iskrene saradnje sa ustanovama NDH. Četnički odred iz Metka (Medak) učestvovao u svim akcijama njemačke vojske u aprilu 1944; od komande puka Brandenburg četnici dobili nagradu za hrabro držanje u tim borbama.”[67]
U izvještaju poslatom 18. maja 1944. iz ustaškog 3. gorskog zdruga komandi njemačkog 69. rezervnog korpusa, navode se podaci o borbenoj saradnji sa četnicima Vasa Mijatovića, koji se nalazi pod komandom vojvode Uroša Drenovića:
Četnici Vase Mijatovića su opet dokazali vjernost NDH, naročito prilikom napada na Prijedor i u toku akcije čišćenja od strane 69. ResKor.[68]
Nakon povlačenja četnika iz Srbije u Bosnu, u izvještaju njemačkog opunomoćenog generala u NDH od 24. decembra 1944. godine, navodi se da Draža Mihajlović želi da se bori skupa sa ustašama i domobranima, jer im je zajednički glavni cilj uništenje komunizma.[69][70]
Nasuprot odnosu saradnje sa ustašama, četnici su provodili drakonske mere prema pristalicama partizanskog pokreta u NDH. U proglasu štaba bilećkog vojnočetničkog odreda o merama protiv partizana stoji sledeće:
1. Svako lice, koje napusti mesto stanovanja, a to mu bude zabranjeno od četničkih vlasti iz bilo kojih razloga biće odmah streljano čim se uhvati.
2. Svako, ono lice, koje bude vodilo propagandu protivnu četničkoj vlasti i četničkoj organizaciji bi će odmah streljano.
3. Svaki agent, kurir ili lice koje raznosi propagandistički materijal protivan četničkoj organizaciji biće na licu mesta streljan.
4. Onaj, kod koga se pronađe propagandistički materijal, biće odmah ubijen.
5. Svaki onaj domaćin koji primi na hranu, stan ili ukaže ma kakvu pomoć partizanskim agentima, partizanskim kuririma i tsl. biće odmah streljan, njegova porodica internirana, a imanje konfiskovano.
6. Svako ono lice, koje primi partizane, agitatore i uopšte sumnjive ljude, dužno je odmah stvar prijaviti najbližoj četničkoj vlasti.
7. Svaka četnička jedinica, svaka strana, svaka patrola i svaki četnik dužni su odmah stupiti u borbu protiv partizana čim ih primijete. Odmah obaveštavaju susedne četničke čete, straže i posade, a ove su dužne priteći odmah i najhitnije u pomoć.
Ko postupi protivno biće kažnjen smrću. Prednje odredbe stupaju odmah na snagu.[71]
– Proglas štaba Bilećkog vojnočetničkog odreda od 5. jula 1942. o merama protiv pripadnika NOP-a
Za četničke formacije sa područja NDH koje su bile lojalne okupacionim vlastima, njemački organi su od maja 1944. počeli upotrebljavati službeni naziv “Hrvatska borbena zajednica” (nem. Kroatische Kampfgemeinschaft — KKG).[72] Naglašavalo se da oni moraju odbaciti naziv četnik i velikosrpske težnje:
Tema sastanka: formiranje /Hrvatskih borbenih grupa/; Četnici imaju priznati NDH, odbaciti naziv /četnik/ i velikosrpske težnje i podrediti se Wehrmachtu; u zamjenu im se garantuje bolnička skrb za ranjene u njemačkim bolnicama, snabdijevanje pojedinih dijelova civilnog stanovništva, te zaštitu od nasilja /počinjenog od treće strane/.[73]
– Izvještaj obavještajnog odjeljenja 392. pješadijske divizije o sastanku sa četničkim komandantima kod Otočca 7. juna 1944. godine (10. juni 1944.).
U ratnom dnevniku Vrhovne komande Wehrmachta za proljeće 1944, konstatuje je se da je došlo do rasformiranja do tada lojalnih četničkih jedinica, kao svojevrsna usluga vlastima NDH. Kao »konačno rešenje« je predložena integracija u Domobranstvo:
Jedan od malobrojnih ustupaka hrvatskim zahtevima bio je u pogledu četničkog pitanja: rešeno je da se rasformiraju četnički odredi koji su bili pod nemačkom komandom. Oni pravoslavni, koji nisu iz Hrvatske, da se proteraju, a pravoslavni iz Hrvatske da se priključe nemačkim vojnim snagama kao pomoćno osoblje. 25. aprila 1944. komanda Vermahta javlja da četnika rođenih van Hrvatske i nema, pa se prema tome ne mogu ni proterati. Kao konačno rešenje predlaže se da sve lojalne četnike treba integrisati u hrvatsku vojsku.[74]
– Ratni dnevnik Vrhovne komande Vermahta (Žalbe Nemcima)
Pod nazivom “Hrvatska borbena zajednica”, četničke su formacije iz Bosanske i Kninske krajine, zajedno sa osovinsko-kvislinškim trupama, učestvovale u operaciji »Konjićev skok«, što se vidi iz izvještaja Obavještajnog odjeljenja XV brdskog armijskog korpusa Wehrmachta iz sredine juna 1944. godine:
B. Hrvatske borbene grupe. Bosanski korpus, grupa Marić i Kosovski korpus sa uspjehom su korišteni u operaciji Rösselsprung... Drenović je poginuo u engleskom vazdušnom napadu.[75]
U izvještaju 15. brdskog korpusa od 11. juna 1944. izražava se zadovoljstvo procesom izgradnje Hrvatskih borbenih grupa, ali je istovremeno notirana i opstrukcija koju tom prilikom čine ustaške vlasti:
U rejonu 392. pješadijske divizije postoje preduslovi za lojalnu saradnju sa četnicima u okviru novoformiranih Hrvatskih borbenih grupa. Komplikacije se mogu očekivati sa ustaške strane. U rejonu 373. pješadijske divizije je svrstavanje četnika u Hrvatske borbene grupe u skladu sa uputstvima odavno završeno. Oni su raspoređeni u uporišta duž glavne ceste za snabdijevanje i usko se naslanjaju na njemačke posade. Borbene grupe su se od svog formiranja dokazale u bezbroj borbi, rame uz rame sa legionarima. Do problema je dolazilo samo kad bi vlastima NDH ili ustašama zasmetalo prisustvo ovih malih ali u borbi prokušanih jedinica.[76]
– Izvještaj 15. brdskog korpusa o rezultatima i poteškoćama u stvaranju /Hrvatskih borbenih grupa/ (11. juni 1944.).
U jednom dokumentu iz Komande Jugoistoka (nakon sastanka održanog 25. jula 1944. godine), konstatuje se fiktivni status Hrvatske borbene zajednice, dok se četnici u NDH nazivaju savezničkom formacijom:
Hrvatska: [...] Četnici su, s obzirom na vlastitu slabost, naši prirodni saveznici u borbi protiv komunizma. Samo se oni bore! “Hrvatska borbena zajednica” postoji samo na papiru.[77]
– Zabilješka sa sastanka od 25. jula 1944.
Međutim, saradnja nije tekla glatko. Dogovoreno je da četnici ne napadaju hrvatska sela i da ne dolaze oružani u Knin, što se često nije poštovalo.[78] Na dogovoru su, pak, inzistirale sile Osovine; stoga će ugovori o suradnji početkom 1943. biti obnovljeni.
Najteži incident dogodio se 6. aprila 1943, kad je jedna grupa pripadnika Ozrenskog četničkog odreda na svom kontrolnom punktu zaustavila patrolu iz sastava 369. legionarske divizije, i ubila 6 vojnika. Kao meru odmade, jedan puk 369. divizije sredinom aprila prokrstario je Ozrenom. Tom prilikom došlo je do višesatne borbe sa Ozrenskim odredom. Odred je izbegao opkoljavanje i uništenje, a početkom maja 1943, posredstvom advokata Branka Stakića i Đokana Šarčevića su, "uz određene uslove, u Zavidovićima, utanačili sa Nemcima primirje" i sklopili novi sporazum.[79]
I nadalje, između ustaša i četnika je dolazilo do sukoba. Tako sredinom maja 1944. ustaše spaljuju srpsko selo, dok četnici zahtijevaju od Wehrmachta “da sve svoje snage usmjerimo na borbu protiv komunizma, a ne da gubimo vrijeme i dragocjene četničke živote na osvetu ustašama”.[80] U narednim mjesecima saradnja četnika i ustaša je išla teško i usiljeno, uz brojne incidente i čestu intervenciju Nijemaca. U tom smislu kao paradigmatično za poziciju njemačkih okupacionih vlasti prema četnicima, s jedne, i vlastima NDH, s druge strane, može se uzeti pismo načelnika štaba 15. brdskog korpusa poslato 4. januara 1944. godine njemačkom opunomoćenom generalu u Zagrebu Glaiseu von Horstenauu, povodom incidenata čiji su vinovnici ustaše:
„Bezobzirno i neodgovorno“ ponašanje ustaša i vlasti NDH prema četnicima koji stoje u službi Wehrmachta može imati teške posljedice po ratnu privredu. Zbog ovoga se ima „najoštrije protestvovati“ kod vlasti u Zagrebu. Ukoliko se ponašanje vlasti NDH „u najkraćem roku“ ne promijeni, njemačke trupe će biti prisiljene da djeluju.[81]
Unatoč svih razlikâ koje su generisale česte incidente, saradnja četnika s trupama NDH u borbi protiv partizana će se nastaviti i 1944. godine. U zabilješkama s putovanja po Dalmaciji i Hercegovini glavnokomandujućeg Jugoistoka iz avgusta 1944. navedena je opaska o promjenljivim odnosima unutar antikomunističkog tabora:
Saradnja 369, 264. i 373. pješadijske divizije sa četnicima dobra; saradnja 2. lovačkog zdruga sa četnicima nailazi na teškoće, vjerovatno namjerno izazvane iz Zagreba. Problemi u odnosima sa vojnim i civilnim vlastima NDH.[82]
Uvijek stavljajući ostvarenje vlastitih vojnih i političkih ciljeva u prvi plan, Njemci su vlastima NDH pokušavali predočiti sve pogodnosti saradnje sa četnicima u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, uz što manje međusobnih razračunavanja:
Sukobe između ustaša i četnika treba sprječavati; vlastitu saradnju sa četnicima ne iznositi previše u javnost, da se ne bi izazivale bespotrebne polemike; NDH se ne treba nametati savezništvo sa četnicima, ali oni treba da shvate da vremenski i prostorno ograničena saradnja sa četnicima i njima koristi, imajući u vidu trenutni odnos snaga na terenu.[83]
– Zabilješka sa razgovora glavnkomandujućeg Jugoistoka Maximiliana von Weichsa i specijalnog izaslanika Hermanna Neubachera od 26. novembra 1944. godine
Ovo su sudbine nekih vodečih četnika iz NDH:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
