Paleocensko-eocenski termalni maksimum

Najekstremnija promjena na Zemljinoj površini tijekom Kenozoika dogodila nakon prijelaza Paleocena u Eocen, tj. prije negdje otprilike 55.0 millijuna godina. Ovaj događaj se naziva Paleocensko–eocenski toplotni maksimum (skraćenica PETM), a poznat je i pod nazivom Eocenski toplotni vrhunac (ETM1)^[1] te se tijekom tog razdoblja odigrao neobično brz i velik skok globalnog zatopljenja, velike promjene u ekosustavu i veliko narušavanje reda ugljikovog ciklusa.

Klimatske promjene tijekom zadnjih 65 milijuna godina. Paleocensko–eocenski toplotni maksimum (PETM) se primjećuje u naglom padu temperature nakon istog na grafu.

Globalna temperatura tada je porasla za čak 6 °C u vremenskoj rasponu od samo 20,000 godina. To je otprilike 0.0003 °C godišnje. Mnoge bentoske foraminifere i kopneni sisavci su izumrli, ali su se pojavili i mnogi moderni sisavci, kao što su krave, konji i primati. ^[2] Neke vrste, kao što su bube, pauci i skakavci, su se smanjili tijekom tog toplotnog porasta.^[3] Oceani su u tom razdoblju postali kiseliji za 0,4 stupnja na 14-stupanjskoj pH ljestvici te time postali nepogodniji za razne morske vrste.^[4] Ovaj događaj se povezuje sa svjetskim nalazištima ugljikovog stabilnog izotopa δ13C te rastapanjem karbonata smještenog u svim oceanskim uvalama. Kasnija promatranja navode na zaključak da se dogodilo masovno ispuštanje ugljika osiromašenog od ugljika 13 u hidrosferu ili atmosferu na početku PETM-a. Nedavno, znanstvenici su počeli istraživati utjecaj ugljikovog-dioksida na Zemljinu temperaturu.

Prema nekim procjenama, neobično snažna vulkanska aktivnost je tada izbacila višak magme u sedimente bogate ugljikom, te tako pruzročila izbacivanje metana u atmosferu, koji su pak prouzročili globalno zatopljenje.^[5] Druga mišljenja navode kako se mali komet ili asteroid sudario sa Zemljom i prouzročio porast ugljika te time i toplotno razdoblje koje je trajalo 100,000 do 150,000 godina.^[6] Nekoliko milijuna godina kasnije, temperatura se opet stabilizirala i smanjila, te dovela do razdoblja koje se zove "Eocenski optimum".^[7]

Izvori

1. Katz, M. E.; Pak, D. K.; Dickens, G. R.; Miller, K. G. (1999). "The Source and Fate of Massive Carbon Input During the Latest Paleocene Thermal Maximum". Science 286 (5444): 1531.
2. Revkin, Andrew C. (27. prosinca 2005). „Past Hot Times Hold Few Reasons to Relax About New Warming”. New York Times. Pristupljeno 5. ožujka 2012.
3. Nuwer, Rachel (16. listopada 2011). „Climate Change Is Shrinking Species, Research Suggests”. New York Times. Pristupljeno 5. ožujka 2012.
4. HINA (02-03-2012). „Svjetski oceani sve kiseliji”. Nacional. Arhivirano iz originala na datum 2012-03-06. Pristupljeno 05-03-2012.
5. Revkin, Andrew C. (28. ožujka 2008). „‘Tipping Points’ and the Climate Challenge”. New York Times. Pristupljeno 5. ožujka 2012.
6. Rincon, Paul (17. lipnja 2003.). „Mammals' lucky space impact”. BBC news. Pristupljeno 5. ožujka 2012.
7. „Paleocene–Eocene Thermal Maximum”. Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 5. ožujka 2012.

Vanjske poveznice

• Nova nalazišta otkrivaju polagani oporavak od ekstremne epizode globalnog zatopljenja prije 55 milijuna godina, PhysOrg.com, 2005.
• Dan kada je more stalo, Tom Yulsman, Washington Post, 1998.
• Veliko otkriće globalnog zatopljenja, Peter C. Lippert, 2008.
• Veliko zatopljenje u Eocenu daje uvid u globalno zatopljenje Arhivirano 2012-03-05 na Wayback Machine-u Thomas, Ellen, 2006.