From Wikipedia, the free encyclopedia
Opus Dei [ˈopus ˈdeiː] (lat.: djelo Božje; puno ime Praelatura Sanctae Crucis et Operis Dei [prelaːˈtuːra ˈsaːŋkte ˈkrutsis et ˈoperis ˈdeiː], lat.: Prelatura Svetog Križa i Opusa Dei), katolička organizacija sastavljena od laika i svećenika, čiji članovi teže za osobnim kršćanskim savršenstvom i nastoje provesti te ideale i vrijednosti u svojim profesijama i tako mjenjati cjelokupno društvo.[1]
| Opus Dei Prelatura Sanctae Crucis et Operis Dei | |
|---|---|
 Pečat organizacije | |
 Karta širenja organizacije Opus Dei po svijetu | |
| Osnivanje | 2. 10. 1928. |
| Svrha | "širenje univerzalnog poziva na svetost" |
| Sjedište | Viale Bruno Buozzi 73 Rim, Italija |
| Koordinate | |
| Regija djelovanja | svijet |
| Članstvo | oko 90.000 |
| Prelat | biskup Javier Echevarría |
| Glavni organ | Glavna skupština Centralno savjetništvo |
| Matična organizacija | Katolička crkva |
| Website | |
Opus Dei je na glasu kao teološki vrlo konzervativna organizacija, koja bezuvjetno prihvaća autoritet crkvene hijerarhije i njenih dogmi. Dugo je bila predmet brojnih kontraverzi i polemika, često optuživana za tajnovitost rada, okultne obrede ali i zbog političkih ambicija.[1]
Od 2010-ih godina Opus Dei je privukao pažnju širom svijeta zahvaljujući romanu The Da Vinci Code i istoimenom filmu iz 2006. godine.
Opus Dei je osnovan 1928. u Španjolskoj od strane svećenika Josemaríje Escrivá de Balaguera y Albása (proglašen je svetim 2002).[1]
Za vladavine fašističkog kaudilja Francisca Franca je izrasla u vodeću crkvenu organizaciju Španjolske koja je jedina povezivala biznismene, političare i radikalni kler.[2]
Escrivá je 1939. godine objavio knjigu Camino ("Put") kao zbirku 999 maksima o duhovnosti namijenjenu ljudima uključenim u sekularni život.[3] U 1940-im Opus Dei je naišao na jednog od prvih kritičara u vidu Wlodimira Ledóchowskog, tadašnjeg "Generala" Družbe Isusove, koji je Vatikanu rekao kako Opus Dei smatra "izuzetno opasnim za Crkvu u Španjolskoj" navodeći njegov "tajnoviti karakter" i nazivajući ga "oblikom kršćanske Masonerije."[4]
Kako je među članovim Opusa Dei bilo dosta visoko obrazovanih ljudi, tadašnji španjolski vođa generalisimus Francisco Franco postavio je nekoliko njihovih članova za ministre u svojoj vladi, koji su mu trebali pomoći da osmisli ekonomsku reformu - 1956. Nakon Francove smrti 1975. i demontaže njegovog režima, oslabio je uticaj Opus Deia u Španjolskoj, jer su i oni poput drugih morali ući u političku arenu[1].
Opus Dei je službeno odobren od strane Svete stolice 1950. kao laička međunarodna organizacija (novi oblik vjerskog udruženja) čiji članovi žive po principima evanđelja u svom svakodnevnom svjetovnom životu. Papa Ivan Pavao II. koji je sam bio simpatizer Opusa proglasio je 28. novembra 1982. Opus Dei, prvom i jedinom osobnom prelaturom u crkvi. Za razliku od svih drugih organizacija, čiji se rad organizira po nekom geografskom principu, i kojima upravljaju lokalni svećenici - Opus Dei takvih ograničenja nema, pa njegov prelat organizira zajednice i njihov rad u djelovima svijeta po vlastitom nahođenju, i sam odlučuje (uz pomoć vlastitog aparata) koga će primiti u članstvo. Međutim, Opus Dei podliježe nekim oblicima nadzora od strane lokalnih biskupa.[1]
Time je Opus Dei dobio status koji nije prethodno odobren niti jednoj katoličkoj bratovštini, pa ni redovničkoj zajednici - oni su neka vrsta posebne neteritorijalne biskupije.[5]
Opus Dei je na svom početku od svojih novih članova tražio da polože zavjet poslušnosti i čistoće. Međutim, od kad su pod direktnom ingerencijom pape (njegova prelatura) od svojih novih članova sad samo traže ugovornu obavezu da prođu duhovni nauk, koji uključuje tjedne tečajeve (krugove) i godišnju duhovnu obnovu, uz redovno pohađanje misa i ostalih vjerskih aktivnosti. Novi članovi trebaju proći kroz period kušnje, koji traje najmanje pet godina, prije nego što postanu punopravni članovi. I oni se u tradiciji flagelanata često samokažnjavaju (i tako podsjećaju na Isusovu žrtvu), poste, apstiniraju od nekih užitaka i nose predmete od kostrijeti, danas je to najčešće narukvica sa malim (simboličkim) bodljama koju nose oko nadlaktice.[1]
Opus Dei se i danas često optužuje za agresivnost u vrbovanju novih članova, kojima se nakon toga ispire mozak, tako što ih se drži izolirane od članova njihovih porodica. S druge strane oni sve te optužbe odbacuju i kontinuirano rastu.[1]
Opus Dei se pored vjerske, naširoko bavi i sasvim običnim svjetovnim djelatnostima; dobrotvornim radom, ali i trgovinom, domaćom radinošću i poljoprivredom. Ipak su najviše fokusirani na obrazovanje, osnovali su i vode brojne srednje i visoke škole i to najčešće ekonomske. Poznati su po Univezitetu Navarra iz Pamplone, koji se danas smatra jednim od najboljih španjolskih univerziteta, i po peruanskom Univezitetu Piura iz Lime, koje je osnovao upravo Josemaría Escrivá de Balaguer, u kojima oni vode glavnu riječ. Oni imaju od 1964. u samom centru Rima i Papinski univerzitet svetog križa.[1]
Od 1982. na čelu organizacije je prelat kojeg biraju sami članovi, kojih ima oko 85 000 članova diljem svijeta.[1] Aktualni prelat Opusa je Javier Echevarria vrlo uticajan u Vatikanu, između brojnih funkcija koje ima on je i savjetnik Kongregacije za duhovništvo katoličke crkve, institucije koja odlučuje o karijeri hiljada biskupa širom svijeta, pa nikoga netreba čuditi moć koju Opus ima.[6] Od 1930.Opus Dei ima ogranak za žene,[7] kako se drže strogo moralnih načela, uvijek grade svoje ustanove namjenjene samo jednom spolu.[1]
Što se tiče hijerarhijske strukture Opus Dei, ona formalno ne postoji jer su članovi jednaki, ali oni ipak imaju četiri kategorije članova; numerarije, supernumerarije, asocijate (pridruženi) i svećenike.[8] Numerariji koji predstavljaju samo oko 20 % članstva, najvažniji su članovi Opusa, slijede ih asocijati, pa supernumerariji (koji predstavljaju 70 % članstva) te svećenici kojih ima samo oko 1900, i predstavljaju samo mali postotak organizacije.[1]
Numerariji posvećuju većinu svog vremena organizaciji, i oni su se poput svećenika dužni držati celibata, žive u istospolnim zajednicama Opusa[5], ali rade izvan zajednica, u građanskom društvu, i bave se svojim sekularnim poslom.[1] Oni se zavjetuju Opusu na siromaštvo, čednost i pokornost, sav svoj prihod dužni su predati (poput nekih redovnika) Opusu, od kojega dobivaju džeparac i novac za druge potrebe. Jedan uski krug numerarija radi u administraciji samog Opusa.[5]
Asocijati ili pridruženi razlikuju se od numerarija samo po tome što ne žive u zajednicama, najčešće zbog porodičnih razloga, ali se pridržavaju istih zavjeta.[5]
Supernumerariji su najbrojniji članovi, oni se mogu slobodno ženiti, ali se i od njih traži da daju financijski doprinos organizaciji, i pokazaju kršćanske vrline u svom svakodnevnom životu.[1]
Koperati (vanjski suradnici) zaprovo i nisu njihovi članovi - ali se njima često služe u svom radu, oni čak i nemoraju biti kršćani, ali prije nego što ih angažiraju moraju tražiti dopuštenje Svete Stolice.[1]
Pariške novine Le Monde Diplomatique, objavile su - 1995. popis tadašnjih istaknutih članova Opusa Dei u Evropi, među inima to su bili; Raymond Barre (bivši francuski premijer), Valéry Giscard d’Estaing (bivši francuski predsjednik), Jacques Santer (bivši predsjednik Evropske komisije) i Alois Mock (bivši austrijski ministar vanjskih poslova), a simpatizeri; José Maria Aznar (bivši španjolski premijer), Juan Antonio Samaranch (bivši predsjednik MOK-a) i nadvojvoda Otto von Habsburg-Lothringen.[5]
Opus Dei u Hrvatskoj službeno djeluje od 2003., kad je u Zagreb stigao prvi regionalni vikar Portugalac dr. Jorge Ramos sa pomoćnikom svećenikom Juliom Guijarrom - Garciom. Te iste godine u posjet nadbiskupu Bozaniću, došao je aktualni prelat Opusa Dei Javier Echevarria, sa kojim je inače od prije znanac i prijatelj. Od 2010. novi vikar je Josep Peguera Poch.[8] Vrlo je vjerojatno da je Opus i prije tog djelovao u Hrvatskoj, ali to nije radio javno.
U desetak godina svog djelovanja okupili su nekih 100-tinjak članova,[9] što i nije puno, ali kako među njima vrlo moćnih i uticajnih ljudi njihov uticaj je puno veći. O članovima se baš i puno nezna, jer kao i mnoge druge stvari o sebi oni to nevole javno iznositi. Svoje članstvo u Opusu Dei javno je priznao Stjepo Bartulica, povjerenik predsjednika Republike Hrvatske za vjerske zajednice,[5] fizičar Vuk Brigljević i dr. Pave Žanić (posljednja dvojica su se jako angažirali oko dolaska Opusa Dei u Hrvatsku).[10]
Još veći uspjeh postigli su u prikupljanju nekretnina, u Zagrebu imaju dva studentska doma i kulturna centra, jedan za muškarce - Gradec na križanju Držićeve i Vukovarske ulice (otvoren u septembru 2012.) i jedan za žene - Harmica u Kamaufovoj 1.[9]
Dom Gradec službeno vodi Zaklada Dostojanstvo i nada, koju je osnavao Opus Dei. Za gradnju i opremanje tog doma za 15 studenata utrošeno je oko 2 500 000 kuna, što su osigurali podizanjem kredita, a isplaćuju ga uz pomoć dobrovoljnih donacija pojedinaca i firmi iz Hrvatske i svijeta. Domom upravlja predsjednik zaklade, fizičar Vuk Brigljević inače zaposlen u Institutu Ruđer Bošković koji je do 2003. radio u ženevskom CERNu. On je inače numerarij i glasnogovrnik Opusa Dei.[5] Opus je kupio za 10 000 000 kuna i vilu na Ribnjaku, za koju je predviđena prenamjena u obrazovnu instituciju.[5]
Prema hrvatskim medijima, postoji čvrsta veza između Opusa Dei i građanskog pokreta U ime obitelji koji je u proljeće 2013. inicirao raspisivanje referenduma o promjeni ustava i uvođenju definicije da je brak isključivo veza između muškarca i žene (u kom su pri kraju godine i pobjedili). Iako je njihova predsjednica Željka Markić odbila odgovoriti na izravno pitanje dali je članica Opusa, novinari su pronašli da ona ima vrlo jake veze sa njima. S tom organizacijom je povezuje Španjolka Maria del Carmen Calvo del Valle, koja je u Hrvatsku došla oko 2006. osnovati ženski ogranak Opusa, nju je Željka Markić zaposlila u svojoj farmaceutskoj firmi Sermon.[2] Uz navedeno, mediji su objavili i da u njezinoj šipanskoj vili često borave članovi Opusa.[2]
Poznata hrvatska teologinja - Anna-Maria Grünfelder drži da se Opus Dei želi formalno uključiti u demokraciju, ali da mu je pravi cilj da je iznutra potkopa.[2] Ona to objašnjava činjenicom da je on elitistička organizacija, koja se ne obraća siromašnima nego imućnima, jer vrbuje akademske, društveno aktivne i utjecajne, materijalno dobrostojeće članove društva.[2] Ili kako ona sama kaže:
Demokracija nije vrijednost u koju oni vjeruju. Po njihovom elitističkom shvaćanju društva više im odgovaraju autoritarni režimi. Čini se da su odabrali Hrvatsku, kao članicu EU, kao alat u suprotstavljanju liberalnim demokracijama na zapadu. Glavni im je cilj usmjeriti društvo u jednom pravcu prema što izraženijoj ulozi Katoličke crkve.
– A.-M. Grünfelder[2]
Bivši ambasador u Vatikanu i sociolog religije, dr. Ivica Maštruko tvrdi:
Manje je bitno, je li Opus mistična organizacija ili ne. Bitno je da je sastavljena od političara, uglednika i imućnih poduzetnika te klera i tako agresivno širi crkvenu moć. Okuplja veći broj članova nego bilo koja druga redovnička zajednica poput franjevaca i isusovaca. Nije to tajna organizacija, nego dobro organizirana i umrežena s klerom i političkim uglednicima.
– I. Maštruko[2]
U Sloveniji Opus djeluje od 2003. kad je kardinal dr. Franc Rode (njihov član) održao misu u njihovu čast u prisustvu španjolskog ambasadora Pabla Zaldivara Miquelarena koji je tad radio na njihovoj organizaciji. Nakon njega prelat je postao Andreas Francisco Kramžar (Slovenac iz Argentine kom je u radu pomagao španjolac Feliu Torra.[6] U Ljubljani su 2005. godine osnovali Zavod Tromostovje, kog vode Kramžar, Sainz Miguel Colino i Rodriguez Alejandro Lantaro Clodomiro Barril.[6] Na Cesti za Rožnu dolinu u Ljubljani izgradili su četvorokatnu vilu u leto 2010. godine, a iste godine kupili i staru školu iz 1786. kod Polzele za 500.000 eura u koju do 2015. namjeravaju uložiti još 2.000.000 eura.[11] Od 2010. novi slovenski vikar je dr. Rafael Arias. U Sloveniji su objavljeni brojni kritički tekstovi o organizaciji, osobito u Mladini gdje se ukazuje na njihove sumnjive poslove.[6]
U Srbiji Opus formalno ne postoji, iako su tri člana Srpske akademije nauka i umetnosti navodno njihovi članovi, koji rade na pripremi papine posjete Beogradu.[7]
Iako ih krajem 2013. nije bilo u Bosni i Hercegovini oni sami najavljuju da će uskoro i tamo početi raditi.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
