From Wikipedia, the free encyclopedia
Okus trešnje (perz. طعم گيلاس; Tam-e Guilas) je iranska drama iz 1997. koju je napisao i režirao Abas Kijarostami. To je minimalistička priča o čovjeku koji se autom vozi po jednoj četvrti u potrazi za nekim tko će ga zakopati nakon što izvrši samoubojstvo. Glavne uloge tumače Homajun Eršadi, Abdul-Rahman Bageri i Afšin Horšid Bahtijari. Film je pobrao pohvale kritičara te je osvojio nekoliko nagrada, od kojih se posebno ističe filmski festival u Cannesu gdje je postao prvi iranski film u historiji koji je osvojio Zlatnu palmu, zajedno s filmom Jegulja Shoheija Imamure.[1]
| () طعم گيلاس Tam-e Guilas | |
|---|---|
 Originalni filmski poster | |
| Režija | Abas Kijarostami |
| Producent | Abas Kijarostami |
| Scenario | Abas Kijarostami |
| Uloge | Homajun Eršadi Abdul-Rahman Bageri Afšin Horšid Bahtijari Safar-Ali Moradi |
| Fotografija | Homajun Pajvar |
| Montaža | Abas Kijarostami |
| Distribucija | Zeitgeist Films |
| Datum(i) premijere | 15. 5. 1997
|
| Trajanje | 95 min. |
| Zemlja |  Iran Francuska |
| Jezik | perzijski |
| () طعم گيلاس Tam-e Guilas na Internet Movie Database | |
Gospodin Badi se autom vozi oko rubnih područja Teherana te se obraća strancima koji se doimaju siromašnima. Pita ih bi li htjeli obaviti jedan dobro plaćen posao za njega. Ljudi ga u autu pitaju o kakvom se poslu radi, no on okoliša te nevoljko govori o istom, te radije spominje velike količine novca, što izaziva sumnju. Kada im Badi otkrije da želi izvršiti samoubojstvo, da je iskopao već svoj grob negdje na osami te da samo traži osobu koja će ga pokriti zemljom ili pričekati ako se slučajno predomisli da ga izvuče iz groba kada je već jednom unutra, odgovor ljudi je uvijek isti – bijeg.
Badi je tako pokupio već tri osobe: kurdskog vojnika koji pobjegne kada čuje kakav posao mora napraviti; afganski predavač, koji odbija zbog religioznih uvjerenja, te Azera koji preparira životinje. Potonji prihvati posao jer treba novac za bolesno dijete, ali mu ipak ispriča da je i sam razmišljao o samoubojstvu, sve dok nije probao okus trešnje. Azer obeća da će baciti zemlju na njega ako ga pronađe mrtvog ujutro. Te noći, Badi ulazi u grob, dok počne oluja. Nakon toga, film završava scenom sa snimanja, u kojem filmska ekipa i režiser snimaju Okus trešnje.
| Nagrada | Datum | Kategorija | Nominirani | Rezultat |
|---|---|---|---|---|
| Filmski festival u Cannesu | 1997. | Zlatna palma | Abas Kijarostami | Osvojeno |
| Nagrada Nacionalnog društva filmskih kritičara | 1999. | Najbolji strani film | Abas Kijarostami | Osvojeno |
Okus trešnje naišao je na pohvale kritičara. Dennis Schwartz je filmu dao ocjenu pet:
I dalje vjerujem da film ima političku poruku koju je prenio na podsvjesnoj razini, poruku koja nas treba natjerati da se probudimo iz naviknutog načina na kojeg gledamo na život (i film) te propust priznati kako nam je svijet snova doista važan. To je također film koji nam govori o važnosti toga da okusimo svaku kapljicu užitka i od najoskudnijeg života, što je nešto što znaju oni koji žive u potlačenim državama bolje od nas koji živimo u demokraciji.
– Dennis Schwartz[2]
Ipak, manja kontroverza se pojavila kada je slavni američki kritičar Roger Ebert u svojoj recenziji filmu dao samo jednu od četiri zvijezdice, te ga nazvao "iscrpljujuće dosadnim":
Intelektualno razumijem što Kijarostami izvodi. Ne tražim akciju ili neki incident iz nestrpljivosti. Ipak, ono što osjećam je da je Kijarostamijev stil ovdje prenemaganje; tema takav stil čini nepotrebnim te ne pridonosi filmu. Ako mi trebamo osjećati simpatiju za Badija, zar ne bi pomoglo da znamo malo više o njemu? Znati, zapravo, bilo što o njemu? Kakav je smisao ponuditi sugestiju da je možda homoseksualac? (Ne kakav smisao za gledatelje – već kakav smisao za samog Badija? Sigurno mu je jasno da su njegove namjere krivo protumačene.) I zašto moramo vidjeti Kijarostaminu filmsku ekipu – dosadna i udaljena strategija da na podsjeti da gledamo samo film? Ako postoji jedna stvar koju Okus trešnje ne treba, onda je to takav podsjetnik: ovaj film je takav beživotan trut da ga jedino i možemo doživjeti samo poput filma.
– Roger Ebert[3]
Jonathan Rosenbaum je za Chicago Reader pak filmu dao 4 od 4 zvijezdice te ga proglasio remek-djelom. Pri tom je napravio kritiku Ebertove kritike filma:
Kolega koji smatra da je Okus trešnje "iscrpljujuće dosadan" film prigovara osobito činjenici što ne znamo ništa o Badiju, onome što on smatra neprimjerenom sugestijom da je Badi možda homoseksualac koji traži seks, i ono što on vidi kao "dosadnu i udaljenu strategiju" podsjećanja da mi samo gledamo film. Iz perspektive historije komercijalne kinematografije Zapada, on ima poantu na sve tri optužbe. Ali Kijarostamiju je potpuno nebitno prikloniti se toj perspektivi, a s obzirom što on može učiniti, ne mogu se sjetiti nijednog razloga zašto bi trebao... Najvažnija stvar u krasnom završetku je to što ima potpuno suprotan učinak od "udaljenosti". Poziva nas u laboratorij iz kojeg je film iznikao te nas stavlja u isti rang sa filmašem, ali on to čini sa duhom kolektivne euforije, jer nas odjednom oslobađa od opresivne usamljenosti i tame Badija samog u grobu. Prijelaz na vojnike podsjeća nas na najsretniji dio Badijeva života, a drvo u cvijetanju nas podsjeća na ushit okusa trešnje koje je naveo Turčin – iako vojnici također predstavljaju rat od kojeg su i kurdski vojnik i afganski predavač postali izbjeglice, a drvo je mjesto gdje se Turčin skoro objesio. Kijarostami predstavlja život u cijeloj svojoj bogatoj složenosti, mijenjajući elemente prethodnih 80 minuta kako bi se razjasnilo što je stvarno a što izmišljeno.
– Jonathan Rosenbaum[4]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
