Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije, godišnji praznik koji se obilježava 17. maja s ciljem koordinacije međunarodnih događanja kojima se podiže svijest o kršenjima LGBT prava i potiče interes za LGBT prava širom svijeta. Na 9. izdanju održanu 2013. komemoracije su bile održane u gotovo 120 zemalja, u svim regijama svijeta.
| Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije | |
|---|---|
 | |
| IDAHO, proslava u Sankt Peterburgu 2009. | |
| datum | 17. maja |
| sljedeći put | 17. maja 2015. |
| frekvencija | godišnja |
Osnivači Međunarodnog dana borbe protiv homofobije uspostavili su Odbor za Međunarodni dan borbe protiv homofobije radi koordinacije samoniklih akcija u različitim zemaljama, promocije ovog dana i lobiranja za službeno priznanje 17. maja. Datum Međunarodnog dana borbe protiv homofobije odabran je bio u sjećanje na odluku Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) kojom je 1990. homoseksualnost uklonjena iz Međunarodne klasifikacije bolesti.[1]
Historija
Dan je začet 2004. Godinu dana duga kampanja kulminirala je prvim Međunarodnim danom borbe protiv homofobije 17. maja 2005. 24 000 pojedinaca zajedno s organizacijama poput Međunarodne asocijacije lezbijki i gejeva (ILGA), Međunarodne komisije za ljudska prava gejeva i lezbijki (IGLHRC), Svjetskog kongresa GLBT Židova i Koalicije afričkih lezbijki potpisalo je poziv radi potpore »Inicijativi za IDAHO«. Aktivnosti određene za taj dan održane su bile u mnogim zemljama, uključujući prva LGBT događanja održana u Kongu, Kini i Bugarskoj.
Godine 2009. nazivu kampanje bila je pridodana transfobija, a aktivnosti su te godine bile prvenstveno fokusirane na transfobiju, nasilje i diskriminaciju prema transrodnim ljudima. U suradnji s LGBT organizacijama nova je peticija bila pokrenuta 2009. i podržalo ju je više od 300 NVO-a iz 75 zemalja, ali i tri nobelovca (Elfriede Jelinek, Françoise Barré-Sinoussi i Luc Montagnier). U predvečerje 17. maja 2009. Francuska je postala prva zemlja u svijetu koja je transrodne probleme službeno skinula sa svoje liste mentalnih bolesti.[3][4]
Francuz Louis-Georges Tin bio je osnivač ovog dana, a kao sekretar Komiteta za IDAHO djelovao je do svoje ostavke u septembru 2013. Na tom mjestu naslijedila ga je međunarodno priznata venecuelanska aktivistkinja za transrodna prava, advokatkinja i profesorica prava Tamara Adrian.
Louis-Georges Tin i dva druga člana Komiteta za IDAHO počeli su štrajk glađu u junu 2012. radi apela francuskom predsjedniku Hollandeu da uvede UN-ovu rezoluciju o dekriminalizaciji homoseksualnosti.[5]
U Francuskoj je istospolni brak legaliziran od 18. maja 2013., nakon što je odluka o tome objavljena 17. maja.[6]
Ciljevi i aktivnosti
Glavna svrha mobilizacijâ u povodu 17. maja jest podići svijest o nasilju, diskriminaciji i represiji prema LGBT zajednicama širom svijeta, što zauzvrat pruža priliku za poduzimanje akcije i uključivanje u dijalog s medijima, donositeljima politika, javnim mnijenjem i širim civilnim društvom.
Jedan od navedenih ciljeva 17. maja jest stvoriti događaj koji će na globalnoj razini biti vidljiv bez potrebe da se prilagodi nekom specifičnom tipu akcije.[7] Ovaj decentralizirani pristup potreban je zbog raznolikosti socijalnih, religijskih, kulturnih i političkih konteksta u kojima dolazi do kršenja prava.
17. maja u svijetu
Ovaj dan posebice je snažan u Evropi i Latinskoj Americi, gdje se komemorira javnim događanjima u gotovo svim zemljama.[8] 17. maja obilježava se također u mnogim zemljama u svim regijama svijeta, a 2013. bio je obilježen u 32 zemlje od 76 zemalja u svijetu[9] u kojima su istospolne zajednice kriminalizirane.[8]
Uobičajene akcije uključuju ulične marševe velikih razmjera, parade i festivale. Na primjer, na Kubi je Mariela Castro protekle tri godine predvodila veliku uličnu paradu u čast 17. maja. Godine 2013. u Čileu je 50 000 ljudi zauzelo ulice radi obilježavanja 17. maja, a u Santiagu je bio održan VIII. marš jednakosti.[10]
Umjetnička i kulturna događanja također su uobičajena. Na primjer, bangladeški aktivisti organizirali su muzički festival »Love Music Hate Homophobia« 2013.[11] Albanski LGBT aktivisti organizirali su 2012. i 2013. godišnji Bike (P) Ride za 17. maja na ulicama glavnog grada Tirane.[12] Godine 2013. Komitet za IDAHO pozvao je na međunarodne akcije za Global Rainbow Flashmob[13] radi obilježavanja 17. maja. Aktivisti u 100 gradova u 50 zemalja sudjelovali su u raznim javnim događanjima koja su obuhvaćala puštanje balona u boji, plesne flešmobove, muzička događanja te performanse i uličnu umjetnost.[14]
Službeno priznanje
Godine 2013. kanadska organizacija Fondation Émergence utemeljila je slično događanje, Nacionalni dan protiv homofobije, a održava se 1. juna. Godine 2006. datum je bio prebačen na 17. maja radi usklađenja s međunarodnim pokretom.[15]
Godine 2006. na World Outgamesu bila je izrađena i prihvaćena Montrealska deklaracija. U njoj se zahtijevalo da Ujedinjene nacije i sve države priznaju 17. maja kao Međunarodni dan protiv homofobije.
Godine 2010. Lula, tadašnji predsjednik Brazila, potpisao je zakon koji određuje 17. maja kao Nacionalni dan protiv homofobije u njegovoj zemlji.[16][17]
Međunarodni dan protiv homofobije i transfobije također službeno priznaju Parlament EU-a, Španjolska, Belgija, UK, Meksiko, Kostarika, Hrvatska, Nizozemska, Francuska i Luksemburg. Mnoge lokalne uprave također priznaju ovaj dan, npr. provincija Quebec i grad Buenos Aires.[18]
Godine 2012. engleski grad Liverpool zajedno s organizacijom Homotopijom izradio je pionirski program događanja nazvan IDAHO 50. Događanje je poduprlo 50 vodećih organizacija sa sjedištem u Liverpoolu.[19][20][21]LinkPDF
U Meksiku je predsjedničkim dekretom od 21. marta 2014. određeno da se 17. maja obilježava kao Nacionalni dan protiv homofobije.[22] Vidi LGBT prava u Meksiku.
U nekoliko drugih zemalja (npr. Argentina, Bolivija, Australija i Hrvatska) nacionalne koalicije civilnog društva pozvale su svoje vlasti da službeno priznaju 17. maja.
Impakt
Do 2012. nekoliko je zemalja prihvatilo na federalnoj razini zakonodavstvo koje uključuje punopravno zakonsko priznanje LGBT parova što se tiče sklapanja braka, usvojenja, nasljeđivanja i osiguravajućih prava, unatoč nastojanjima pokreta 17. maja. Neke zemlje i dalje kriminaliziraju homoseksualnost ili transrodni identitet te progone LGBT osobe, ponekad nasilno. LGBT osobe u tim zemljama mogu biti ranjive na državno nasilje ili zločine iz mržnje, a LGBT organizacije ili pokreti mogu biti ranjivi na maltretiranja pod pokroviteljstvom države.
Izvješće ILGA-a objavljeno za Međunarodni dan protiv homofobije i transfobije 2009. potvrdilo je da 76 zemalja još smatra istospolne odnose nezakonitima. U sedam od tih zemalja homoseksualni su čini kažnjivi smrću. U gotovo svim zemljama transfobni zakoni ograničavaju slobodu djelovanja na način koji se ne konformira s ulogama i očekivanjima kulturno determiniranima spolom osobe određenom pri rođenju.
Povezano
- bifobija
- heteroseksizam
- homofobija
- LGBT društveni pokreti
- LGBT prava po zemljama ili teritorijima
- Montrealska deklaracija
- Nacionalni dan borbe protiv homofobije (Kanada)
- Nacionalni dan izlaska
- transfobija
Reference
Eksterni linkovi
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
