From Wikipedia, the free encyclopedia
Mandolina je trzalački instrument. Ime je dobila po svojem obliku. Mandolina je ustvari naziv za malu mandolu (talijanski il mandolino je deminutiv od la mandola), a mandola je dobila naziv po talijanskoj riječi za badem - la mandorla, odnosno hebrejskoj mendel.[1]
 | ||||
|
Svrstava se u kordofone trzalačke instrumente. Po ugodbi i registrima identična je violini, a sviračko umijeće je gotovo jednako kao kod violine. Ipak ovaj instrument ne uživa takav ugled kao violina. Brojne su predrasude o mandolini kao instrumentu manje vrijednosti s ograničenim mogućnostima naspram drugim instrumentima, a nisu zasnovane na činjenicama već proizlaze iz nepoznavanja stvarnih mogućnosti i vrijednosti tog instrumenta.
Mandolina je često privlačila pozornost skladatelja. Vivaldi je napisao dva koncerta za dvije te jedan za jednu mandolinu, sve to u pratnji gudačkog orkestra i čembala. Mozart je mandolinu koristio u dvije pjesme iz 1781. godine – Die Zufriedenheit (K349) i Komm, liebe Zither (K351), a njegova najpoznatija uporaba mandoline je pratnja Don Giovannijeve serenade Deh, vieni alla finestra iz istoimene opere (1787.), slikovita vrsta koja se pojavljuje i u Seviljskom brijaču (1782.) Giovannija Paisiella. Čak je i Beethoven kao mladić skladao šest skladbi za mandolinu i čembalo od kojih su pronađene samo četiri (dvije sonatine, varijacije i Adagio ma non troppo). Mandolina je također bila glazbalo koje je mladi Paganini učio svirati od svog oca prije nego što je naučio svirati violinu.
Glavni dio instrumenta je korpus ili rezonantna kutija kruškolikog oblika, koji je sa zadnje strane vrlo ispupčen. O korpusu ovisi sva vrijednost, snaga i izražajnost instrumenta, a ima i snažan utjecaj na kvalitetu tona. Sastavljen je od gornje daske – glasnjače, koja je napravljena od jelovine. Ispod glasnjače se nalazi podupirač odnosno daščica (poput “dušice” kod gudača) koja podupire glasnjaču i stoji okomito na nju, a sprečava da se glasnjača iskrivi što bi rezultiralo određenim gubitkom zvučnosti. U centru glasnjače nalazi se okrugli otvor – zvučni otvor iz kojeg izlaze zvučni valovi. Oko njega se nalazi zaštita najčešće napravljena od kornjačevine ili ebanovine, a služi za zaštitu glasnjače od udara trzalice. Ostatak korpusa sastavljen je od javora, i to od niza savijenih i slijepljenih daščica. Sve daščice trebaju biti izrađene od istog komada drva i složene po istom redoslijedu. Što je korpus lakši i daščice tanje, to je instrument kvalitetniji.
Vrat je pričvršćen na korpus instrumenta, a njegova površina mora biti na istoj visini s glasnjačom. Na vrat se postavlja tastatura od mahagonija ili ebanovine koja doseže do rupe na glasnjači, pa često i iznad nje. Na tastaturi se nalazi 22 do 29 pragova napravljenih od mesinga, koji je dijele na polja. Susjedni pragovi su međusobno udaljeni za interval male sekunde. Na gornjem dijelu hvataljke nalazi se sedlo od kosti. Sedlo usmjerava žice, a ne smije biti previsoko jer će i to rezultirati loše ugođenom mandolinom. Lako ga je ispraviti produbljujući proreze za žice. Iako je prenisko žica će se naslanjati na prvi prag te će zujati ili zvučati pola tona više.
Na vrat se nastavlja glava instrumenta također od javora. Mehanika na kojoj su pričvršćene žice ugrađena je u glavi instrumenta. Sastavljena je od 8 ključeva (čivija), sa svake strane po četiri, na kojima su namotane žice, a služe za reguliranje napetosti žica. Mehanizam ključeva se izrađuje od čelika i sastoji se od tri dijela: valjka s nazubljenim krajem, vijka koji se uklapa u zupce valjka i ključa koji se uglavljuje u vijak. Njegovim okretanjem pokrećemo mehanizam čime reguliramo napetost žica.
Žice su postavljene u četiri para, ugođena u kvintama (g d1 a1 e2). Prva i druga načinjene su od glatkog čelika, a treća i četvrta su namotane oko svilene strune nitima posrebrenog bakra. Konjić je pomičan, napravljen od tvrdog drva (ebanovine), a dio preko kojeg prelaze žice je od slonovače. Ima široku bazu koja savršeno prianja na glasnjaču. Poželjno je da je konjić viši na području četvrte žice, a niži na području prve, jer četvrta žica, zbog debljine, pri titranju ima veću amplitudu, pa bi preniski konjić prouzrokovao previše šumova. S druge strane, na višim žicama bi prevelika visina konjića otežavala sviranje u poziciji.
Stare mandoline su se svirale s trzalicama od sedefa ili drva. U nekim dijelovima se koristila trzalica od guskinog pera , odatle i potječe naziv "penna" što u prijevodu znači pero. Moderna mandolina najbolje zvuči svirana trzalicom od kornjačinog oklopa, koja mora biti zaobljena, elastična i izdužena (bolja je što duža), a dobra zamjena su i plastične. Kvaliteta tona također ovisi i o trzalici.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
