Kraljevina Kipar
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kraljevina Kipar (latinski: Regnum Cypri, lgrčki Βασίλειο της Κύπρου), bilo je srednjovjekovno kraljevstvo nastalo za križarskih ratova, koje je postojalo od 1192. do 1489., čiji su dugogodišnji monarsi bili članovi Dinastije Lusignan.
| |||||||||||||||||||||||||||||||||
Historija
Kraljevina je nastala nakon što je Engleski kralj Richard Lavlje Srce putujući u Treći križarski rat doživio brodolom kod Kipra kog je zauzeo. Kako nije namjeravao vladati, htio ga je prodati Templarima kad su to oni odbili - 1192. prodao ga je Guyu od Lusignana koji je ženidbom za Sibilu od Jeruzalema postao Jeruzalemski kralj.[1]
Guy nikada nije proglašen kraljem Kipra sve do svoje smrti u aprilu 1194.[1] Nakon njegove smrti je Richard prenio svoja prava nad Kiprom na Henria II grofa od Champagne, pa je nastao problem nasljedstva, kako se nitko nije bunio tron je naslijedio Guyev brat Aimery II (1194. -1205.), prvi iz Dinastije Lusignan koji je okrunjen za kralja.[1]
Ipak je Guy bio stvarni organizator režima, pozivajući kršćane kako iz Evrope tako i sa Orijenta (Sirije, Armenije) kojima je dijelio zemlju koju su napustili izbjegli bizantski feudalci. Nova elita potkopala je položaj lokalne buržoazije, Ipak je dio Kiprana iz srednje i više klase surađivao je sa osvajačima na mnogim poljima, od dvora, do vojske., i pridonio njihovoj helenizaciji.[1]
Sljedeća tri vijeka Kipar je egzistirao kao kršćanska križarska monarhija i vazal Svetog Rimskog Carstva. Carevi Svetog Rimskog carstva koristili su Kipar u križarskim ratovima.[2]
Kralj Aimery poslao je trupe da podrže Njemački križarski rat cara Henrika VI 1197. I sin i unuk omogućili su caru Svetog rimskog carstva Friedrichu II da koristi otok za Šesti križarski rat.[2] Ta pomoć skoro je monarhiju koštala nezavisnosti, koja je spašena pobjedom nad carskom vojskom u Bitci kod Agirda 1232.
Kralj Henri I. (1218 - 1253. dopustio je francuskom kralju Louisa IX da koristi otok za neuspjeli Sedmi križarski ratSedmog križarskog rata (1248.-1254.).[2]
Do 1268. Kraljevina Kipar postala je toliko važna za kontrolu nad Jeruzalemom da je kralj Hugues III okrunjen za jeruzalemskog kralja. Kraljevi Kipra nastavili su vladati Jeruzalemskim Kraljevstvom slijedećih 23 godine sve dok ga Mamelučki sultanat nije ponovno zauzeo.[2]
Odnos između osvajača i pokorenih bio je kontradiktoran i višedimenzionalan. Još za vladavine Aimerya II počelo je potiskivanje Kiparske pravoslavne crkve na račun Istočnokatoličke Maronitske. To je rezultiralo postepenim smanjenjem broja eparhija, tako da je 1260., od nekadašnjih 14 njihov broj spao na 4, na isti broj kao i katoličkih. Proces potiskivanja dovršen je bulom pape Aleksandra IV (Bulla Cypria) iz 1260., za vladavine Huguesa II (1253.-1267.).[1]
Nakon pada Akre 1291., na Kipar su došle hiljade novih kršćanskih izbjeglica. Istovremeno su splasnule nade da bi otok ponovno mogao postati baza. za efikasni križarski rat i povratak Svete zemlje.[1] Iako više nije imao prijašnji vojnički značaj, Kipar je izrastao u jedan od najvažnijih trgovačkih centara na Mediteranu, spona između Evrope i Azije. Koristeći se papinskim zabranama trgovine sa muslimanima, koje su najčešće kršili talijanski trgovci, kiparski lusignanski kraljevi razvili su vlastitu trgovački mrežu, kojom su probijali zabrane. Ali su i pored toga i nadalje organizirali vlastite križarske ratove po muslimanskim zemljama, ili sudjelovali u onima koje su drugi organizirali, jer su njihovi brojni plemići bili vlasnici feuda po Palestini i Siriji.[1]
To je bio period kad je Kipar ekonomski procvjetao, a to je grčkoj većini dalo priliku da se oporavi, i kulturno i nacionalno procvjeta tokom 14. vijeka. U to je vrijeme (1324-1329) na Kipru djelovao fiorentinski trgovac i bankar Pegolotti (1324-1329) autor knjige Pratica della mercatura (Trgovačka praksa).[1]
Ali je i trgovina nosila rizike jer je rivalitet između Republike Genove i Mletačke republike lusignanskih vladara oko trgovine sa Orijentom,koja se uglavnom odvijala preko Famaguste, doveo je do zauzimanja i okupacije tog grada od strane Republike Genove (1374.-1464.).[1]
Ubrzo nakon tog su Venecijanci svojim zakulisnim igrama 1489.[1] prisili posljednju kiparsku kraljicu venecijanku Caterinu Cornaro da im proda otok.
Mletačka republika nastavila vladali otokom sve do Ciparskog rata kad su ga zauzele Osmanlije
Izvori
Vanjske veze
Wikiwand - on
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.