From Wikipedia, the free encyclopedia
Antihrist, Prokleto hrišćanstvo (nem. Der Antichrist. Fluch auf das Christentum), knjiga koju je napisao nemački filozof Fridrih Niče objavljena 1895. godine.
Sadržaj djela je kritika kršćanstva i zapadne filozofije. Za Ničea, hrišćanstvo je "oblik smrtnog neprijateljstva prema realnosti koji do sada nije prevaziđen", te "pobuna svih puzavaca protiv uspravnosti".[1] Prema Ničeu, vladajući hrišćanski moral onemogućuje napredak čovečanstva jer je zasnovan na mržnji i fanatizmu; njegov temelj je osećaj krivice i samosažaljenje koji procenjuje život sa pesimističkog stanovišta. Niče kršćanskom moralu suprostavlja moral čija je najveća vrijednost volja za moć.
Bog ne postoji, On je izmišljotina svećenika, koji su ga izmislili da bi povećali svoju moć. Prema tome Božja je volja ono što svećenik hoće imati. Iz toga razloga je svećenik najgora vrsta čovjeka - hipokrit.
Knjiga se završava osudom kršćanstva: "Zakon protiv Kršćanstva"; i na kraju potpis: Antikrist. Sа ovim delom kritikа religije dostiže jedаn od svojih vrhunаcа.[2]
Izvorni njemački naslov "Der Antichrist" može biti preveden kao "Anti-Hrist" ili "Anti-hrišćanin"; sudeći po sadržaju knjige verovatno je da naslov podrazumeva oboje.[3][4] Nietzsche sam sebe naziva Antikristom, potpisavši se na kraju: Antikrist.
Hrišćansko je skrovište, mračan prostor. Telo je prezreno, higijena odbačena kao čulnost. Crkva se čak bori protiv čistote (— prva hrišćanska mera posle progona Mavara bila je zatvaranje javnih kupatila, kojih je Kordoba imala samo 270). Hrišćansko je izvestan smisao za surovost prema sebi i drugome; mržnja prema onima koji drukčije misle; volja za proganjanjem.[1]
Niče smatra da je hrišćanstvo gajilo "tip domaće životinje", koja živi u stadu. U hrišćanstvu u prvi plan izbijaju najniži slojevi i instinkti, upereni protiv višeg tipa čoveka. Ono je stalo na stranu slabih, ništavnih, bezuspešnih. Iz protivstavljanja instinktima održanja života je stvorilo ideal; podučavalo je da se na vrhunske vrednosti duhovnosti gleda kao na grešne. Načinilo je vrlinu od samilosti, koja "podržava ono što je zrelo da propadne".[1]
Po Ničeu, hrišćanstvo slavi "ništavilo", koje naziva "onostranošću", ili "Bogom", ili istinskim životom". U ovome Niče otkriva tendenciju neprijateljsku prema životu. Po njemu, sveštenik je, po svom zanimanju, uništavalac, klevetnik, trovač života. Što teolog oseća kao istinito, mora da je lažno. Niče smatra da je "filozofija iskvarena teološkom krvi", da je nemačka filozofija u osnovi "podmukla teologija", a kao primer navodi Kanta.[1]
Prema Ničeu, u hrišćanstvu se ni moral ni religija ne dodiruju ma sa kojom tačkom stvarnosti. Postoje imaginarni uzroci ("Bog", "duša", "ja", "duh", "slobodna volja" ili "neslobodna"), imaginarne posledice ("greh", "iskupljenje", "milost", "kazna", "praštanje grehova") i opticaj između imaginarnih bića ("Bog", "duhovi", "duše"). Ovaj svet fikcije ima koren u mržnji prema prirodnom, odnosno stvarnosti. Niče zaključuje da razlog za bežanje iz stvarnosti ima samo onaj ko trpi od nje. Ovi dekadenti sebe ne zovu slabi, nego "dobri". Oni smeštaju svog boga na ravan "dobra po sebi", i svete se svojim gospodarima time što ođavoljuju njihovog boga.[1]
Niče o tri hrišćanske vrline: veri, ljubavi, nadi, govori kao o tri hrišćanska lukavstva. Za hrišcanstvo nije važno da li je nešto istinito, ukoliko se u to veruje kao istinito. Pošto je vera potrebna pre svega, tada se um, saznanje, istraživanje, prekrivaju nepoverenjem: "put prema istini je zabranjeni put". Niče ceni da je nada mnogo veći podsticaj za život nego bilo koja postignuta sreća, pa hrišćanstvo one koji pate održava nadom koja ne može biti protivrečna ijednoj stvarnosti, koja se ne okončava ni sa kakvim ispunjenjem — nadom u onostranost. Da bi ljubav bila mogućna mora bog da bude ličnost, da je mlad i lep, obzirom da hrišcanstvo hoće da zavlada područjem gde je afrodizijski ili Adonisov kult već odredio pojam kulta. Ljubav je stanje u kojem čovek ponajčešće vidi stvari takvima kakve one nisu. Pritom, u ljubavi se podnosi više nego inače, sve se dopušta, a ne vidi se ono najgore u životu.[1]
Niče o nastanku hrišćanstva kaže da ono nije reakcija na "jevrejski instinkt", već njegova doslednost. Prema Ničeu, Jevreji su preokrenuli religiju, kult, moral, istoriju, psihologiju, u suprotnost njihovih prirodnih vrednosti. Niče dalje ocenjuje da su hrišćanstvu bili neophodni varvarski pojmovi da bi zagospodarilo nad varvarima: takvi su žrtvovanje prvenca, pijenje krvi u pričesti, preziranje duha i kulture, mučenje u svim oblicima, fizičkim i psihičkim, i lažni sjaj kulta.[1]
Niče zaključuje da je sama reč "hrišćanstvo" nesporazum, jer je postojao samo jedan hrišćanin, a taj je umro na krstu.
Jednostavno, hrišćanska praksa, život kojim je živeo onaj koji je umro na krstu, jeste hrišćanski... Takav život je još danas moguć, a za izvesne ljude čak i neminovan: pravo, izvorno hrišćanstvo biće mogućno u ma koje doba... Ne verovanje, nego delanje, pre svega nedelanje u mnogo stvari, jedan drugi način bivstvovanja.[1]
Budizam nije religija u kojoj se naprosto stremi savršenstvu: nešto savršeno je normalan slučaj.[1]
– Fridrih Niče.
Prema Ničeu, budizam je stotinu puta realističniji od hrišćanstva. Budizam je nasledio objektivno i hladno postavljanje problema, dolazi nakon niza stoleća filozofskog traganja, kada je pojam "bog" je već ukinut. Za Ničea, budizam je jedina "doslovno pozitivistička religija". Budizam ne veli "borba protiv greha", nego, dajući za pravo stvarnosti, "borba protiv trpljenja". Prema depresiji Buda se odnosi "higijenski". On joj suprotstavlja život u slobodnom prostoru, lutalački život, umerenost i izbirljivost u jelu, oprez spram alkoholnih pića i čuvstava koja izazivaju jed i uzburkavaju krv; nikakva zabrinutost ni za sebe ni za drugog. Stanje dobrote razume kao zahtev za zdravljem. Upravo zato ne insistira na borbi protiv onih koji drukčije misle, već odbacuje osećanje osvete ("neprijateljstvu se ne može stati na put pomoću neprijateljstva"). Način na koji se pojedinac oslobađa patnje određuje njegovu duhovnu dijetu.[1]
Niče kao pretpostavke za budizam navodi veoma blagu klimu, velika popustljivost i liberalnost u moralnim običajima, nikakav militarizam, ukorenjenost u višim i čak obrazovanijim slojevima. Po njegovoj oceni, "budizam je religija za docnije ljude", za blage i produhovljene rase koje su lako sklone boli. Budizam je vraćanje tih rasa spokoju i vedrini, za razliku od hrišcanstva koje hoće da ih razboli i oslabi, radi pripitomljavanja. Budizmu nije potrebno da koceptom greha stvara svoju sposobnost za bol, on jednostavno veli ono što misli, "ja patim".[1]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
