![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/9/97/Infinity_Reference_6022si_6.5inch_car_speaker_top_view.jpeg/640px-Infinity_Reference_6022si_6.5inch_car_speaker_top_view.jpeg&w=640&q=50)
Zvučnik
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zvučnik je elektromehanički pretvarač koji pobuđen električnim signalom proizvodi zvuk namijenjen ljudskom uhu. Opseg učestanosti zvučnika navodi se u hercima (Hz). Ljudsko uho čuje zvuk u opsegu od 20 Hz do 20 kHz.[1] Zvučnici generišu zvuk različitih opsega učestanosti, u zavisnosti od veličine i namene (na primer, u stereo sistemu jedan zvučnik generiše niske učestanosti - bas, a drugi visoke - sopran).[2]
![]() Prednja i zadnja strana zvučnika | |
Tip komponente | pasivna (elektromagnet) |
---|---|
Princip rada | pretvorba struje u zvuk |
Izumitelj | Alexander Graham Bell |
Prva proizvodnja | 1876. |
Pinovi | plus i minus |
Elektronski simbol | |
![]() |
Prema načinu pretvaranja električne energije u zvuk, zvučnici se dele na dinamičke, elektrostatske i piezoelektrične. Podrazumevana vrsta je dinamički zvučnik, koji koristi energiju magnetskog polja. Znatno kvalitetniji i skuplji su elektrostatski zvučnici koji koriste energiju električnog polja. Piezoelektrički zvučnici koriste efekt mehaničkog titranja kristala pod utjecajem električnog napona.
Zvučnik se sastoji od magneta, elektromagneta i papirne kupe. Elektromagnet je pričvršćen za kupu. Kada kroz elektromagnet prolazi električna struja, on se ili privlači ka magnetu ili (ako struja teče u drugom smeru) odbija od njega. Kretanje elektromagneta izaziva vibriranje kupe i tada nastaju zvučni talasi.[3]
Pod zvučnikom se nekad podrazumeva i kutija zvučnika u kojoj se nalazi jedan ili više zvučnika.