![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/61/Alfa_beta_gamma_radiation_penetration.svg/langsh-640px-Alfa_beta_gamma_radiation_penetration.svg.png&w=640&q=50)
Zračenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Zračenje je proces u kome energetske čestice ili energetski talasi putuju kroz vakuum, ili kroz materiju koja nije neophodna za njihovo prostiranje. Talasi samog medijuma, kao što su vodeni ili zvučni talasi, obično se ne smatraju zračenjem u ovom smislu.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/6/61/Alfa_beta_gamma_radiation_penetration.svg/640px-Alfa_beta_gamma_radiation_penetration.svg.png)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/5/5d/FarNearFields-USP-4998112-1.svg/320px-FarNearFields-USP-4998112-1.svg.png)
Zračenje se može podeliti na jonizujuće i nejonizujuće zračenje u zavisnosti od toga da li jonizuje okolnu materiju. Izraz zračenje se obično kolokvijalno primenjuju samo na jonizujuće zračenje (kao što su iks zraci, gama zraci), ali izraz se može primeniti takođe i na nejonizujuće zračenje (radio talasi, mikrotalasi, toplotu i vidljivu svetlost). Čestice ili talasi zrače (tj. putuju u svim pravcima) od izvora zračenja. Ovaj aspekt je doveo do sistema mera i fizičkih jedinica koje se mogu primeniti na sve tipove zračenja. Pošto se zračenje širi kako kako prolazi kroz prostor, a njegova energija se održava (u vakuumu), snaga svih vrsta zračenja je obrnuto srazmerna kvadratu rastojanja od izvora.
I jonizujuće i nejonizujuće zračnjenje može biti opasno po žive organizme i može dovesti do promena u životnoj sredini. Jonizujuće zračenje je uglavnom mnogo štetnije po žive organizme po jedinici izračene ergije od nejonizujućeg zračenja, pošto nastali joni, čak i pri maloj snazi zračenja, imaju potencijal da izazovu oštećenja na DNK. Nasuprot tome, većina nejonizujućeg zračenja je opasna po živa bića samo u zavisnosti od izračene toplotne enrgije i obično se smatra bezopasnom pri malim snagama koje ne izazivaju značajan porast temperature. Ultraljubičasto zračenje u nekim pogledima se nalazi u sredini, pošto ima odlike i jonizujućeg i nejonizujućeg zračenja. Iako svi spektri ultraljubičastog zračenja koji prodru kroz Zemljinu atmosferu su nejonizujući, ovo zračenje izaziva mnogo više štete mnogim molekulima u biološkim sistemima, nego što se može izazvati toplotnim efektima (primer su opekotine od Sunca). Ove osobine dolaze od snage ultraljubičastog zračenja da menja hemijske veze, iako nema dovoljno enerije da jonizuje atome.
Na pitanje ošteženja bioloških sistema zbog jonizujućeg i nejonizujućeg zračenja još nije dat konačan odgovor. Kontroverze traju zbog potencijalnih ne-toplotnih efekata nejonizujućeg zračenja, kao što su izlaganje ne-zagrevajućim mikrotalasima i radio-talasima. Za nejonizujuće zraćenje se obično smatra da ima donju granicu bezbednosti, zbog toga što je toplotno zračenje neizbežno i sveprisutno. Nasuprot tome, za jonizujuće zračenje se smatra da nema potpuno bezbednu donju granicu, iako pri nekim energetskim vrednostima, nova izlaganja ne utiču značajno na pozadinsko zračenje. Pojava da male snage nekih tipova jonizujućeg zračenja mogu korisno delovati na zdravlje se naziva radijacijska hormeza.