From Wikipedia, the free encyclopedia
Zenon iz Eleje (grč. Ζήνων ὁ Ἐλεάτης, oko 490–oko 430. god. st. e.) bio je antički grčki filozof, pripadnik elejske škole, koju je osnovao Parmenid.
O njegovom životu ne zna se mnogo. Glavni izvor obaveštenja o njegovom životu predstavlja Platonov dijalog Parmenid, napisan nekih stotinu godina nakon Zenonove smrti. U tom dijalogu Platon opisuje kako su Parmenid i Zenon posetili Atinu, u doba kada je Parmenidu bilo "oko 65 godina", Zenonu "gotovo 40 godina", a Sokrat je bio "veoma mlad" (Parm. 127). U istom odeljku Platon kaže da je Zenon bio "visok i lep čovek" te da je kao mladić bio Parmenidov "miljenik" (ἑταιρός, eromenos). Ostala manje-više pouzdana obaveštenja o Zenonovom životu daju nam doksografski zapisi Diogena Laertija pod naslovom Životi i mišljenja znamenitih filozofa, gde se kaže da je Zenon bio rođeni sin Teleutagore, ali da ga je posvojio Parmenid, te da je Zenon imao "veštinu raspravljanja u prilog obe strane nekog pitanja". Diogen Laertije takođe kaže da je Zenon bio uhapšen i možda ubijen po naređenju elejskoga tiranina.
Zenon je bio odlučan pristalica Parmenidove teorije o postojanju Jednog i nepostojanju mnoštva, promene i kretanja. Parmenid je, dakle, odbacio kretanje i promenu kao puke privide, ali pošto su nam oni dati u čulnom iskustvu, to je Parmenidova teorija kod nekih mogla izazvati podsmeh. Zenon dokazuje da ta teorija nikako nije smešna te da, štaviše, pitagorejski pluralizam zapada u mnogo veće teškoće, tako da kretanje i promena nisu mogući čak ni ako se pokušaju dokazati samim pitagorejskim hipotezama. Zenon je sastavio jedan prozni spis, u kojem je bilo oko četrdeset dokaza ili argumenata (λόγοι), koje je Aristotel nazvao aporijama (ἀποιρίαι), koji pobijaju pitagorejska shvatanja svodeći ih na besmisao (reductio ad absurdum), s ciljem da se pokaže kako je bitak Jedno. Platon u Parm. 128b jasno iznosi svrhu Zenonove (danas izgubljne) knjige: "Ti su spisi ustvari zamišljeni kao neka odbrana Parmenidove teze protiv onih koji mu se podsmevaju i tvrde da mnoge smešne i protivrečne posledice slede iz potvrđivanja Jednog. Moj spis pobija pobornike mnoštva, odbacuje njihov napad i uz to im još vraća, težeći samo da pokaže kako njihova pretpostavka da postoji mnoštvo, ako se pažljivo ispita, vodi čak ka smešnijim posledicama nego hipoteza da Jedno postoji".
Uvidom u sačuvane fragmente, može se zaključiti da je Zenon sastavio tri vrste dokaza: dokaze protiv teze o postojanju mnoštva, dokaze protiv teze o postojanju praznine, te dokaze protiv teze o postojanju kretanja.
Parmenid je poricao postojanje praznine ili praznog prostora. Pretpostavimo, ipak, da postoji prostor u kome se nalaze stvari. Ako je prostor ništa, onda se u njemu ne može ništa ni nalaziti. Ako je prostor nešto, onda se i on mora nalaziti u prostoru, a taj prostor takođe mora biti u prostoru, i tako u beskonačnost. Prema tome, stvari se ne nalaze u prostoru, a Parmenid je bio u pravu kada je negirao postojanje praznine.
Najpoznatiji su Zenonovi argumenti protiv kretanja, kojima on nastoji pokazati kako je kretanje – koje je Parmenid poricao – jednako nemoguće i prema pluralističkoj teoriji pitagorejaca.
Zenonove aporije mogu se shvatiti kao domišljate sofističke zamke, koje greše pretpostavljajući da je linija sastavljena od tačaka, a vreme od odvojenih trenutaka. Većina ovih aporija zaista se i može "rešiti" pokazivanjem da su dužina i vreme kontinuirani, a ne sastavljeni od odvojenih veličina. Međutim, Zenon i nije smatrao da su oni sastavljeni od odvojenih delova: kao Parmenidov učenik on je verovao da je kretanje privid i da ono nije moguće, a cilj mu je bio da dokaže kako kretanje nije moguće ni prema pluralističkoj hipotezi, te kako pretpostavka o mogućnosti kretanja vodi ka besmislenim i protivrečnim zaključcima.
Zbog ovoga je Aristotel Zenonu pripisao otkriće dijalektike. Zenon, kao ni njegovi prethodnici, nije znao za termin "dijalektika", koji će prvi uvesti Platon kao naziv za jednu posebnu metodu ispitivanja. Aristotel je ipak otkriće te metode pripisao Zenonu, verovatno zato što se ovaj prvi bavio logički dobro vođenim pobijanjem drugačijih stanovišta, odnosno doslednim izvođenjem logičkih posledica pitagorejskih teza o bitku. Zenonov postupak najčešće se sastojao u pokazivanju šta ne može biti, pa je stoga Hegel taj postupak označio kao "negativnu dijalektiku". Glavni doprinos Zenonove dijalektike nije toliko u potvrđivanju parmenidskog monizma (koji se teško mogao održati), koliko u pokazivanju da je nužno dopustiti pojam o kontinuiranom kretanju.
Miletska škola : Tales · Anaksimandar · Anaksimen Pitagorejci : Pitagora · Alkmeon · Filolaj · Arhita · Timaj Efeška škola : Heraklit — Elejska škola : Ksenofan iz Kolofona · Parmenid · Zenon iz Eleje · Melis sa Samosa Pluralistička škola : Anaksagora · Empedokle — Atomisti : Leukip · Demokrit |
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.